HRVATI U BOSNI I HERCEGOVINI

 

(jedan enciklopedijski prikaz)

 

Sadržaj

UVODNE DEFINICIJE
JEZIK
POVIJEST
Srednji vijek
                Procesi etnogeneze
                Politička konsolidacija
                Crkva bosanska
                Franjevački red
                Medijevalna kultura
Razdoblje osmanske vlasti
                Do Bečkoga rata i Srijemskokarlovačkoga mira 1699.
                Od Bečkoga rata i Srijemskokarlovačkoga mira do XIX stoljeća
                Kulturni kontekst
Procesi u XIX stoljeću
Razdoblje austrougarske vlasti
                Kulturni procesi
Jugoslavija 1918-1941.
Drugi svjetski rat, Nezavisna Država Hrvatska
                Kulturna politika
Jugoslavija 1945-1992.
Nezavisna Bosna i Hercegovina, rat 1991-1995, Dejtonski sporazum            

 

UVODNE DEFINICIJE

1. Hrvati su autohton narod u Bosni i Hercegovini; prema ustavnom određenju jedan od tri državotvorna (konstitutivna) naroda, uz Bošnjake i Srbe. Zametak ovakvoga određenja moguće je vidjeti još u etnokonfesionalnom balansu Bosanskoga sabora što ga je austrougarska uprava uvela 1910, a izravnije se navezuje na odluke ZAVNOBiH-a 1943, u kojima je BiH definirana kao politička zajednica u sastavu Jugoslavije, koju ravnopravno konstituiraju Hrvati, Muslimani i Srbi. Ta ustavnopolitička logika predstavljala je osnovu i kod uspostavljanja demokratski izabranih vlasti nakon prvih višestranačkih izbora u studenom 1990. poslije kojih je 1992. uslijedilo državno osamostaljenje Bosne i Hercegovine s međunarodnim priznanjem i prijemom u članstvo UN-a, da bi potom bila ugrađena i u ustavna rješenja Dejtonskog sporazuma 1995.

2. Slavenski narod iz južnoslavenske skupine naroda, koji živi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori (Boka kotorska) i Srbiji (Vojvodina: Srijem, zapadna i sjeverna Bačka). Hrvatsko stanovništvo iz BiH od početka osmanskih osvajanja bilo je izloženo preseljavanju unutar BiH i iseljavanju u inozemstvo, što u permanentnom procesu, što u nekoliko masovnih egzodusa. Posljednje iseljavanje u ratu 1991-95. za Hrvate iz Bosne (Posavina, Srednja Bosna, Bosanska krajina) imalo je karakter demografske katastrofe: od 560.000 st., koliko ih je bilo na popisu 1991, poslije rata ostalo je tek nešto više od 200.000. Manje skupine Hrvata žive još od srednjega vijeka na Kosovu (Janjevo, Letnica), a od XV stoljeća u Italiji (Molise), Austriji (Gradišće), zapadnoj i južnoj Madžarskoj, Slovačkoj i Rumunjskoj (Krašovani), kamo su izbjegli za osmanskih osvajanja. Od druge polovice XIX st. veće se skupine Hrvata sele u prekomorske zemlje (Sjeverna i Južna Amerika, poslije i Australija) zbog ekonomskih razloga, a nakon Drugoga svjetskog rata iz političkih razloga. Od 1960-ih nastala je velika hrvatska ekonomska dijaspora u zapadnoevropskim zemljama (Njemačka, Austrija, Švicarska, Švedska i dr.), a bilo je pojačano i iseljavanje u Kanadu, Australiju i na Novi Zeland.

3. Kulturni identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini potvrđuje se istovremeno u dva modusa: kao integralan dio sociokulturnoga konteksta BiH, koji Hrvati dijele i suoblikuju s Bošnjacima i Srbima, i kao dio cjelovite hrvatske nacionalne kulture s njezinim policentričnim i pluralnim karakterom kroz pripadanje trima povijesno-civilizacijskim krugovima: srednjoevropsko-panonskome, mediteransko-romanskom i balkansko-orijentalnom. Identitet bosanskohercegovačkih Hrvata unutar obaju ovih modusa ima karakter varijeteta. Unutar bosanskohercegovačkoga konteksta varijetetan je po specifično hrvatskim elementima koji čine razliku prema drugim nacionalnim kulturama u BiH, a unutar hrvatske nacionalne kulture po elementima koji su mu, kao bosanskohercegovački, zajednički s drugim nacionalnim kulturama u BiH.

 

JEZIK

Službeno, danas su u BiH u upotrebi tri standardna („književna“) jezika: bosanski, hrvatski i srpski. Jezična osnova im je zajednička, i u govornoj praksi ponašaju se kao jedan jezik, pa je D. Brozović ustvrdio kako je „bosanskohercegovački standardnojezični izraz (kojim se služe Hrvati, Muslimani, Srbi i drugi) izrazito nacionalno nehomogen“, a I. Pranjković današnju situaciju ovako opisuje: „Na standardološkoj razini, hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik različiti su varijeteti, ali istoga jezika. Na čisto lingvističkoj razini, odnosno na genetskoj razini i na tipološkoj razini, radi se o jednom jeziku.“ Trostruka (nacionalna) standardiziranost jezika u BiH polazi od sociolingvističke postavke o dvjema različitim funkcijama jezika: simboličkoj i komunikacijskoj. Simbolička funkcija načelno je kognitivna, no ona u našem slučaju jezik povezuje i s polit. pitanjima kolektivnoga identiteta neke kulturne i nacionalne zajednice, dok se komunikacijska odnosi na ulogu jezika u međuljudskoj komunikaciji i razumijevanju. Obje su funkcije jednako važne, i nije dobro zanemarivati jednu na račun druge. Iako zajednički, jezik u BiH imao je u mnogim elementima različitu povijest razvoja, kulturu i literaritet kod svake od nacionalnih zajednica. Kulturno-povijesne i literarno-tradicijske posebnosti i različitosti, koje se očituju u jeziku i u njegovu povijesnom razvoju, rezultat su specifičnih povijesno-političkih odnosa i civilizacijsko-religijskih procesa, a danas se ponašaju i percipiraju kao nacionalno distinktne. Hrvatska komponenta u bosanskohercegovačkom kulturno-jezičnom procesu stoljećima je bila njegova važna dinamička snaga, jedan od bitnih temelja tog procesa u rasponu od srednjega vijeka do danas. O tomu R. Katičić piše: „Pripadnost hrvatskoj i pripadnost bosanskoj kulturnoj i jezičnoj povijesti međusobno se niukoliko ne isključuju. Na osebujnom bosanskom tlu našlo se više nacionalnih kultura povezano u svojevrsnu zajednicu, pa tamo svaka kulturna pojava pripada i toj zajednici i svojoj nacionalnoj kulturi. Što se dakle jedan, i to važan dio povijesti hrvatskog jezika odvija i u Bosni, ne mijenja ništa na posebnu položaju što ga bosanskohercegovačko područje ima u jezičnom i u svakom drugom pogledu.“

Hrvatski jezik obuhvaća standardni ili književni hrvatski jezik te sve dijalekte kajkavskog, čakavskog i štokavskog narječja kojima govore Hrvati. Svi su kajkavski i čakavski dijalekti hrvatski. Od štokavskih dijalekata arhaičnim šćakavskim (slavonskim) govore samo Hrvati, a novoštokavskim ikavskim i ijekavsko-šćakavskim (istočnobosanskim) služe se Hrvati i Bošnjaci. Novoštokavskim ijekavskim govore i Hrvati (prije svega dubrovačkim poddijalektom), Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Starijim ijekavskim govore uglavnom Crnogorci, a novoštokavskim ekavskim i starijim ekavskim služe se uglavnom Srbi. Dijalektima  torlačkog narječja (jugoistočna Srbija) govore Srbi, ali i kraševski Hrvati u Rumunjskoj (Krašovani ili Karaševci). Svi kajkavski, čakavski, štokavski i torlački dijalekti, njih dvadesetak, čine srednjojužnoslavenski dijasistem, koji zajedno sa slovenskim, makedonskim i bugarskim dijasistemom čine južnoslavenske skupine unutar slavenske grane indoevropske jezične porodice.

 

POVIJEST

Za povijesno-političke mijene i civilizacijske prijelome, te za socijalnu i kulturnu fizionomiju  Bosne i Hercegovine oduvijek je bio odlučujući njezin prijelazni položaj između Mediterana i Srednje Evrope te između Istoka i Zapada s jedne strane, a s druge strane karakter zatvorene zemlje, omeđene  Dinarskim masivom i dvjema velikim graničnim rijekama Savom i Drinom. Zbog toga područje današnje BiH kroz cijelu povijest stoji u perifernom položaju spram velikih kulturno-civilizacijskih centara - Rima i Bizanta, Beča i Carigrada, Istoka i Zapada, Mediterana i Srednje Evrope, primajući njihove utjecaje, ali stvarajući i vlastito sociokulturno polje u kojemu se ti utjecaji uzajamno prepleću i preoblikuju.

Povijesni proces grupno-identitetnih transformacija na prostoru BiH od ranosrednjovjekovnih slavenskih plemena do današnjih nacionalnih Hrvata obilježen je i uvjetovan velikim demografskim i kulturno-civilizacijskim prijelomima i diskontinuitetima, koji su se događali u okviru nekoliko disparatnih političkih i pravnih paradigmi povijesti Bosne i Hercegovine: srednjovjekovna Bosanska Banovina/Kraljevstvo (X st. - 1463); Osmansko Carstvo (1463-1878); Austro-Ugarska Monarhija (1878-1918); prva Jugoslavija (1918-1941); Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945); druga Jugoslavija (1945-1992), samostalna država BiH (od 1992).

 

Srednji vijek

Procesi etnogeneze

Etnicitet stanovnika srednjovjekovne Bosne čest je predmet sporenja u modernim nacionalnim narativima - bošnjačkom, hrvatskom i srpskom. Svaki od njih nastoji za sebe rezervirati kontinuitet s tim povijesnim razdobljem, s tadašnjim vladarima i s tadašnjom bosanskom populacijom kao svojim izravnim „precima“, a njihovu političku, vjersku i kulturnu baštinu prikazati kao svoje ekskluzivno nacionalno naslijeđe, te preko toga legitimirati veća povijesna i politička prava na BiH. Ti narativi potječu još iz druge polovice XIX stoljeća a raspad Jugoslavije, rat 1991-95. i duboka poslijeratna politička kriza u BiH pogodovali su njihovome ponovnom rascvatu do ekstremno ideologiziranih kvaziznanstvenih oblika. Međutim, iz etnogeneze i politogeneze na području srednjovjekovne Bosne, dvaju čvrsto povezanih procesa, nije moguće izravno izvoditi današnju nacionalnu sliku BiH; čvrsta podloga za povijesni razvoj bosanskohercegovačkoga društva u pravcu formiranja triju nacija bit će postavljena tek s osmanskim osvojenjem Bosne i njezinim uključivanjem u osmansko-islamski konfesionalni sustav, koje je predstavljalo radikalan prekid kontinuiteta i posve novu civilizacijsku i političku paradigmu.

Prijelomna zbivanja koja su obilježila kraj Zapadnoga Rimskog Carstva i antičke civilizacije te početak stvaranja nove političke i etničke karte u Evropi u ranome srednjem vijeku, početna su tačka za prikazivanje povijesnoga, političkog i kulturnog razvoja BiH. Već kroz priključenje Rimskome Carstvu u prvim stoljećima poslije Krista te kroz prvu kristijanizaciju u kasnoantičkom razdoblju područje BiH postalo je integralnim dijelom evropskoga kulturnog kruga. To će ostati i u narednome razdoblju, obilježenom nekolikim valovima slavenskih doseljavanja od druge polovice VI stoljeća i njihovim učvršćivanjem na današnjemu Balkanu, te drugom, slavenskom kristijanizacijom u drugoj polovici IX stoljeća u epohalnoj  akciji Ćirila i Metoda i njihovih nastavljača, o čemu svjedoči rano ukorijenjena i dugo održavana tradicija slavenske pismenosti u BiH, glagoljičke i ćiriličke. Područje BiH našlo se potom u središtu zbivanja i procesa izazvanih političkom i crkvenom podjelom između Rima i Carigrada, i takav će položaj trajno utjecati na kulturno, duhovno i političko profiliranje kroz cijeli srednji vijek, sve do pada Carigrada 1453. i osmanskih osvajanja u XV i XVI stoljeću, a u izmijenjenim okolnostima i kasnije, do moderne povijesti.

Slavizacijom ovoga područja, njegovom konačnom kristijanizacijom i uklapanjem u evropski kulturnu i politički sustav, nije, dakako, moglo biti potpuno prebrisano duboko i složeno predslavensko povijesno i etnokulturno naslijeđe. O slavenskim vijekovima u Bosni prije XII stoljeća odnosno do Kulinova doba, premalo se zna da bi se mogla cjelovitije rekonstruirati slika života i kulture. Starosjedioci bivšeg Ilirika i sami predstavljaju složenu etnokulturnu strukturu: s jedne strane romanizirana komponenta, koja je baštinik stoljećâ antike i kasne antike, a s druge - neromanizirani ili poluromanizirani živalj, koji nosi drevne prapovijesne ilirske tradicije. Sudbina ovoga svijeta nije bila kao u jadranskim gradovima i otocima, gdje se on dugo vremena održao u izolaciji od slavenskih došljaka, zatvoren u zidove tvrdih gradova. U Bosni i Hercegovini je vjerojatno došlo do bržeg stapanja, u kojemu je vidno nadjačala slavenska komponenta, i sama prožeta jakim avarskim utjecajima iz gotovo tristoljetne političke uključenosti u avarsku konfederaciju, ali je sigurno da su u taj amalgam u velikoj mjeri ušli i elementi starosjedilačkih tradicija. Neki od takvih starobalkanskih elemenata raspoznaju se u narodnom životu i danas. To su oni zagonetni relikti, sačuvani u jeziku (najviše u toponimiji i hidronimiji), u brđanskom ojkanju i plesnoj ritmici, u tetoviranju (što je stjecajem povijesnih prilika postalo „zaštitnim znakom“ katolika srednje Bosne), u nekim osobinama seoske arhitekture, nošnje, te u nekim crtama poganskih vjerovanja.

Još je jedan etnički element, koji se mora spomenuti kad se govori o etničkoj slici bosansko-humskoga društva u srednjem vijeku. O Vlasima, starobalkanskom etnosu, koji je prožeo cijelu povijest jugoistočne Evrope i ucijepio se u etnogenezu i kulturu svih balkanskih nacija, napisana je ogromna literatura, a da se o pitanju njihova porijekla nije došlo do nedvosmislena odgovora. Lingvistička istraživanja pokazuju veze njihovih narječja s latinskom osnovom, te s rumunjskim i albanskim jezikom, jednako kao što je u kasnijim stoljećima kroz socijalna miješanja i prilagodbe poprimio mnoge slavenske, turske i grčke jezične elemente. To je etnikum za koji se može pretpostaviti da je nastao dugim i složenim procesima romanizacije autohtonih balkanskih naroda, pa se u vjekovima slavenskih najezdi sklanjao u središnje planinske predjele, prilagodivši se nomadskom stočarenju, da bi se u srednjem vijeku pojavio kao povijesno vidljiv element, koji kroz novu socijalizaciju i kulturno-jezičnu asimilaciju ulazi u sve društvene procese, što se, potom, nastavlja i u osmansko-islamskom razdoblju Balkana i BiH. Baveći se važnim stočarskim i trgovačko-karavanskim poslovima, Vlasi su već u srednjem vijeku bili važan ekonomski faktor i zauzimali veliki prostor. Karakteristično je, na primjer, da su mnogobrojne nekropole stećaka i pojedinačni spomenici, stilski i onomastički prepoznatljivi, podignuti  na područjima Bosne, Huma, Dalmacije i Crne Gore na kojima je zasvjedočena snažna prisutnost vlaških rodova u XIV i XV stoljeću. Nakon što su iza osmanskih osvajanja ostala ogromna pusta zemljišta u sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni s kojih su protjerani ili izbjegli starosjedioci, nova vlast na ta zemljišta masovno i planski naseljava vlaške rodove iz stare Srbije i Crne Gore. Taj novopridošli vlaški element u Bosni za prvih vremena osmanske vlasti mahom je pod vjerskom brigom Pravoslavne crkve, te će to u kasnijim procesima biti osnovom njegova političkog srbiziranja. Sva ta pomicanja i preseljavanja utjecala su na razbijanje starih etničkih struktura i granica, a unosila su i ogromne promjene u teritorijalnu mapu i razmještaj jezika i dijalekata. Jedan dio Vlaha je islamiziran, a bilo ih je također koji su prihvatili katoličanstvo, osobito u onim dijelovima Hrvatske, gdje su bili obuhvaćeni katoličkom jurisdikcijom. I za jedne i za druge vrijedi isto pravilo političkog uklapanja u kasnije nacionalne identitete. Dok se nisu sedentarizirali, Vlasi su u osmanskom poretku imali poseban status, obavljajući mnoge važne vojničke, graničarske, uhodarske poslove.

Slavenski element u etnogenezi i politogenezi prevladao je prije svega u jeziku te u početnim formama političko-teritorijalne organizacije, kao i u nekim elementima stare slavenske politeističke religije koji će, transformirani u kršćanske kultove pa ukorijenjeni u pučkoj kulturi, ostati da traju u objema kršćanskim konfesijama, a kao survivali čak i kod muslimana, do danas. Prije nego što će područje BiH u X stoljeću s djelom De administrando Imperio bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta (905-959) stupiti u pisanu povijest, ovaj etnički i kulturni amalgam već je bio u najvažnijim crtama oblikovan i konsolidiran. On će predstavljati kulturni i duhovni humus na kojemu će se razvijati kultura bosanskoga srednjovjekovlja, integrirana u sustav srednjovjekovne kršćanske civilizacije Evrope i njezinih dviju dominantnih stilskih formacija, romanike i gotike, ali s veoma markantnim vlastitim  specifičnostima i otklonima: u postojanju zasebne crkve (Crkva bosanska) i u crkveno-konfesionalnom pluralizmu, u polialfabetizmu (ćirilica, glagoljica, latiničko pismo, grčko pismo), u kulturi knjige i u minijaturističkom slikarstvu, u graditeljstvu, u osebujnoj umjetnosti nadgrobnih spomenika, stećaka, u umjetnosti izrade vladarskih i velikaških pečata, koji u estetskoj dimenziji stoje ravnopravno s najljepšim primjercima srednjovjekovne evropske sigilografije, u zlatarstvu i obradi metala, u izradi nošnje u bosanskom stilu (al modo de bossina).

 

Politička konsolidacija

Prvi do sada poznati spomen imena i teritorijalno-političke formacije Bosna donosi Konstantin VII. Porfirogenet (to horion Bosona - oblast Bosna), te spominje u njoj dva grada, Desnek (okolica Visokoga?) i Katera (Kotorac kod Sarajeva?). Od slavenskih plemenskih grupacija na južnoslavenskom području, poimence spominje Hrvate i Srbe, a ostale pod teritorijalno-plemenskim nazivima (Zahumljani, Trebinjani, Konavljani, Dukljani, Neretljani itd.). Procesi etnogeneze i politogeneze na užem bosanskom području do kraja XII stoljeća odvijali su se pod povremenom dominacijom Bizanta, Franačke, Bugarske, Raške, Hrvatske i Duklje, i s njihovom neravnomjernom ulogom u profiliranju bosanske feudalne države, društva i kulture. Glavni rezultat ove višestoljetne akulturacije u kojemu je domaći hidronim (Bosna) nakon izvjesnog vremena potisnuo druge ilir. i slav. etnonime jest zajedničko ime za sve te narode ponajprije na prostoru tzv. banske (centralne) Bosne. Prvi siguran pokazatelj sazrijevanja ove faze etnogeneze je spomen bosanskih velikaša („magnates Bosnae“), sadržan u tzv. Barskom rodoslovu (ili Ljetopisu popa Dukljanina), koji se uobičajeno datira u drugu polovicu XII stoljeća. Od kraja XII stoljeća za žitelje srednjovjekovne Bosne u izvorima domaće, istočne i zapadne provenijencije ustalio se naziv Bošnjani (Bosnenses), koji se vremenom udomaćio u svim oblastima na koje se protezao vladarski suverenitet.

Najmanje jedno stoljeće prije spomena prvog imenom poznatog bosanskoga bana Borića (1154-63), u okolnom svijetu je stvorena predodžba o Bosni kao posebnoj ranofeudalnoj državi. Važan doprinos izgradnji teritorijalno-političke zajednice na tlu slavenske Bosne dala je Katolička crkva. Bosanska biskupija, kao dio rimske crkvene organizacije, prvi put se spominje 1089, ali njezino postojanje po svemu sudeći datira prije godine 868. kada se kao crkvena pokrajina nalazila pod jurisdikcijom Metoda, biskupa u Sirmiju (Srijemska Mitrovica). S banom Borićem završena je tranzicijska faza u povijesti srednjovjekovne Bosne kada je, pod promjenjivim političkim okolnostima, izvršen prijelaz iz rodovsko-plemenskoga društva u relativno stabilnu formu ranosrednjovjekovne države.

Najstariji politički centar srednjovjekovne Bosne bila je pitoma i komunikativno otvorena ravan na obalama Bosne oko Visokog. Taj kraj, i njegovo šire područje, vjerojatno je ono uže lokalizirano naselje ili skup naselja koje se u starim izvorima naziva Bosnom, i po kojemu će cijela zemlja dobiti ime. Na tom malom prostoru koncentrirani su dragocjeni nalazi. U Biskupićima (Muhašinovići) stajala je Kulinova crkva sa ktitorskim natpisom u kamenu, u Milima (danas Arnautovići) sastajao se bos. sabor, stanak, krunjen prvi bos. kralj Tvrtko I. Tu mu je, u crkvi sv. Nikole, grobnica, kao i grobnica njegova velikoga prethodnika bana Stjepana II Kotromanića. U Podvisokome i u Moštrama bili su kraljevski dvori, a utvrđeni grad Visoki, koji je u osmanskoj okupaciji razoren, kroz dugo vrijeme spominje se kao jedno od najvažnijih mjesta Bosne. U blizini ovoga najranijeg središta Bosne, prirodno povezani s njim, nalaze se dva grada koja u povijesti Bosne imaju izuzetnu ulogu. To su Sutjeska (Kraljeva Sutjeska) i Bobovac - stona mista iz povelja bosanskih vladara. Njima se, na drugom kraju zemlje, pridružuje Jajce, grad velikaša Hrvatinića, a pred kraj bosanske samostalnosti kraljevski grad i mjesto pogibije posljednjeg vladara.

Početkom XIII stoljeća, nakon pada Carigrada u IV križarskom ratu, nastupa debalans u odnosima između dvaju centara kršćanstva - Rima i Carigrada - i ovaj će se povijesni događaj sudbinski odraziti na crkveno-političke odnose bosanskoga srednjovjekovlja. U to vrijeme zapadno kršćanstvo pod papom Inocentom III (1198-1216) pravi snažan iskorak prema istoku u područje što je vjerski i politički tradicionalno gravitiralo Bizantu. Tada dolazi do pokušaja latinizacije bos. ćirilometodske biskupije. Kombinacijom diplomatskih pritisaka i vojnih prijetnji u koaliciji Rima i Ugarske kojima je Bosna od dvadesetih godina XIII stoljeća bila izložena, bosanska biskupija odvojena je 1247. od podložnosti dubrovačkoj nadbiskupiji i jurisdikcijski podložena metropoliji u ugarskoj Kalocsi, da bi najkasnije 1252. njezino sjedište bilo preneseno u Đakovo, na teritorij pod ugarskom ingerencijom. Ovim događajem izgubila je Bosna važan element srednjovjekovne državnosti: svoju zemaljsku crkvu.

Crkva bosanska. Premještanjem sjedišta biskupije započela je druga faza u razvoju bosanskoga crkveno-političkog srednjovjekovlja, kada su bosanski katolički vladari i vlastela prihvatili novu kršćansku konfesiju, iz kasnijih dubrovačkih izvora poznatu kao vjera bosanska. Tada kao zamjena za dislociranu katolički biskupiju nastaje njezin antipod: autokefalna (šizmatička) Crkva bosanska. Tim događajem - odvajanjem Crkve bosanske od Katoličke crkve – započinje i povijest neetabliranog katoličanstva u srednjovjekovnoj Bosni, koja se proteže kroz cijelu osmansku epohu, sve do uspostave crkvene hijerarhije u BiH 1881.

Na konfesionalnoj granici bosanskoga srednjovjekovlja sredinom XIII stoljeća stoji ban Ninoslav još uvijek odan katoličanstvu, ali već izložen konfesionalnim dilemama. Prva zvanična pojava Crkve bosanske u jednom dokumentu bosanske provenijencije, po svemu sudeći na državnom saboru (stanku) 1326/29, potvrđuje njezinu ulogu zemaljske crkve. Pokazuju to i vladarske intitulacije banova Stjepana II (1322-53) i Tvrtka I Kotromanića (1353-77), skrojene prema bizantskom obrascu vladara samodršca u okrilju Crkve bosanske. Njihov konfesionalni lik, sve do službenog pristajanja kralja Stjepana Tomaša uz Katoličku crkvu godine 1445. pa i kasnije, obilježen je laviranjem između dviju kršćanskih konfesija: vjere rimske i vjere bosanske. Pojedinci poput hercega Stjepana Vukčića-Kosače bili su povezani s tri kršćanske crkvene organizacije: Pravoslavnom, Katoličkom i Crkvom bosanskom. Iz tih razloga deplasirano je tražiti jednoznačan odgovor na pitanje o konfesionalnoj pripadnosti bosanskih vladara, kako prije, tako i nakon proglašenja kraljevstva 1377. Mora se računati s tim da je čin okrunjenja i sakralnog legitimiranja vlasti, po svemu sudeći, bio vezan za autokefalnu Crkvu bosansku, što znači da su s krunom bosanski vladari usvajali i određenu kršćansku konfesiju. Vjerski život pojedinih bosanskih vladara i dijela vlastele između vjere rimske i vjere bosanske upućuje na princip koji je težio konfesionalnoj  ravnoteži i kompromisu, ako ne i sintezi. Primjeri Tvrtka I Kotromanića, hercega Hrvoja Vukčića-Hrvatinića, kralja Stjepana Tomaša, hercega Stjepana Vukčića-Kosače samo su neki od primjera dvostrukih konfesionalnih identiteta karakterističnih za neke druge zemlje jugoistočne Evrope. Ova atipična pojava odraz je složene političke realnosti srednjovjekovne Bosne koju ni jedan razborit vladar nije mogao ignorirati. Tu stvarnost nisu ignorirale ni države ekskluzivno katoličkoga karaktera poput Dubrovnika, Napuljskog Kraljevstva, Mletačke Republike i Ugarske. Za razliku od hrvatskoga srednjovjekovlja, obilježenog vladarskim dinastijama ekskluzivno katoličkoga karaktera, i srpskoga srednjovjekovlja opečaćenog svetorodnom pravoslavnom dinastijom Nemanjića, bosansko srednjovjekovlje ne poznaje tu vrstu vjerskog puritanstva. Zato ni jedan od bosanskih kraljeva, čak ni osnivač kraljevstva Tvrtko I Kotromanić, nije stekao ono počasno mjesto u dinastičkoj i državnoj tradiciji srednjovjekovne Bosne, kakvo je pripalo teokratskim figurama sv. Stjepana u Ugarskoj ili sv. Simeona u Srbiji. „Svetost“ bosanskih kraljeva zato ostaje nekom vrstom torza oslonjenog na Crkvu bosansku, izvan Katoličke i Pravoslavne crkve.

Sažimajući sve brojne teorije i pretpostavke o Crkvi bosanskoj koje su se namnožile od druge polovice XIX stoljeća, moguće je govoriti o dva glavna stajališta. Starije, po kojemu je Crkva bosanska heretička i „bogumilska“, srodna onim učenjima i crkvenim organizacijama poniklim u krilu velike dualističke hereze, koja je preplavila dijelove Evrope u srednjem vijeku, i novije, po kojemu je riječ o narodnoj crkvi, utemeljenoj na ćirilometodskim tradicijama slavenske liturgije, koja u teološko-doktrinarnomu smislu ne odstupa od kršćanskoga nauka, ali pokušava izgraditi jurisdikcijsku i organizacijsku neovisnost o Rimu. Pogrdnim krivovjernim imenima patareni, katari, manihejci, prokleti babuni, kuga bosanska i sl. Bosance i pripadnike Crkve bosanske zovu samo strani izvori - oni koji ih optužuju i proklinju, a bogumilsko ime, primijenjeno na Bosnu, kabinetski je izum iz XIX stoljeća. Oni sami sebe zovu isključivo krstjanima i krstjanicama. Pokazuje se da su denuncijacije, prijetnje i optužbe Bosanaca za krivovjerje bile motivirane mnogo više političkim nego duhovnim razlozima i da su se služile općim obrascima inkriminacije, koji sa stvarnim stanjem u Bosni nisu imali mnogo veze. Također, u cjelokupnom kulturnom materijalu bosanskoga srednjeg vijeka nema elemenata „bogumilstva“ ni neke druge hereze. Ključni tekstovi, od teksta Bilinopoljske abjuracije 1203, do oporuke gosta Radina 1466, operiraju s pravovjernim kršćanskim toposima i izrazima. Ban Kulin u dojavama dukljanskoga kralja Vukana 1199. i splitskoga biskupa Bernarda bio je optužen pred papom Inocentom III da je ugostio krivovjerce i da je i sam prionuo uz njihovo učenje. Na to je ban ponudio da papini ljudi utvrde pravo stanje u samoj Bosni, te je u Bosnu došao papin legat Ivan de Casamaris, a rezultat njegova rada bio je skup 8. IV. 1203. na Bilinomu Polju (kod Zenice ili Visokoga?). Taj skup okončan je izjavom predstavnika bosanskih krstjana (Bilinopoljska abjuracija), koja je nešto kasnije potvrđena u Budimu pred ugarskim kraljem. Njome se bosanski krstjani formalno odriču krivovjerja i obavezuju da će slijediti službeno naučavanje Katoličke crkve, u kojoj su upravo provedene dalekosežne reforme.  Gost Radin Butković, dostojanstvenik Crkve bosanske, sklonio se s 50-60 sljedbenika ispred osmanske najezde u Dubrovnik, tražeći od mletačkih vlasti dozvolu daljega prolaska na njihovo područje. Molba mu je povoljno riješena, ali on je do smrti ostao u Dubrovniku (gdje je još od 1455. imao na raspolaganju lijepu kuću). Gost Radin sastavio je 5. 1. 1466. svoj testament, i taj tekst čitavim nizom podataka, izraza, ekspliciranih vjerovanja uvjerljivo pobija mogućnost da bi njegov potpisnik i na koji način pripadao nekoj heretičkoj sljedbi ili organizaciji.

Novija kritička istraživanja sugeriraju, uza svu otvorenost i zagonetnost teme, ovakav  zaključak: Crkva bosanska se razvila kao svojevrstan nastavak i zamjena za Bosansku biskupiju (sa ćirilometodskom liturgijom) u razdoblju nakon neuspjeloga pokušaja njezina latiniziranja i prijenosa njezina sjedišta u Đakovo polovicom XIII stoljeća, te je kao tradicionalna ćirilometodska crkva narodnoga jezika i liturgije trajala i nakon osnivanja franjevačke Bosanske vikarije (1340), paralelno s njome i u svojevrsnim rivalskim, ali i koegzistentnim odnosima s njome, sve do pred sam kraj Bosanskoga Kraljevstva 1463.

 

Franjevački red

Propali pokušaj latinizacije bosanske biskupije i njezino izmještanje u Ugarsku, te pojava Crkve bosanske Rimu su nametnuli potrebu da se katoličanstvo u Bosni osigura barem u neetabliranome obliku. Ta je uloga je pripala franjevačkom redu. Dolasku franjevaca u srednjovjekovnu Bosnu prethodila je misionarska aktivnost dominikanskog reda, koja zbog otpora domaćih političkih snaga ugarskim aspiracijama, čiju su produženu ruku dominikanci predstavljali, nije uspjela. Početak trajnoga djelovanja franjevaca u Bosni pada u godinu 1340. kada je, uz podršku bana Stjepana II Kotromanića, osnovana Bosanska franjevačka vikarija, čija se organizacijska struktura prema papinskoj buli od 3. VII. 1446. prostirala „od Jadranskoga mora do granica Tartarije“. Ovim činom započelo je ne samo specifično oblikovanje bosanskoga katoličanstva nego je i ukupni bosanski crkveno-politički, konfesionalni i kulturni krajolik dobio novu komponentu čije se djelovanje u kontinuitetu proteže do danas. Djelatnost franjevačkog reda dio je evropske povijesti u kojoj su samostani i redovničke zajednice igrali izvanrednu ulogu u kulturi, društvu, obrazovanju i životu naroda. Na tim duhovnim i kulturno-civilizacijskim premisama, prateći u stopu veliki val urbanizacije Evrope, uz izgradnju brojnih samostanskih zgrada i crkava, odvijao se franjevački misionarski rad u srednjovjekovnoj Bosni, jačajući proces njezine akulturacije u zapadnoj i srednjoistočnoj Evropu. Jednobrodne propovjedničke crkve, gotički stil u arhitekturi, slikarstvu i umjetnosti sa srednjoevropskim i mletačko-dalmatinskim odlikama, univerzalne umjetničke teme kao kompozicije strašnog suda, angažiranje poznatih umjetnika iz Dalmacije, narudžbe ukrasnog crkvenoga pribora, spoj latinskoga i slavenskog jezika u liturgiji, propovijed na narodnom jeziku, osnivanje trećega reda, književni rad na latinskom jeziku, osobito na polju antiheretičke literature, uloga u medicinskoj zaštiti (leprozoriji) karakteristične su manifestacije franjevačkoga djelovanja svojstvene cijeloj Evropi. Kroz dinamičnu evoluciju praćenu stalnim reformama, franjevački samostani su postali gradske institucije i faktor građanske crkvene politike. Slično drugim evropskim zemljama, gdje su prvi samostani zasnovani u biskupskim sjedištima i vladarskim rezidencijama kao starim trgovačkim centrima, prvi franjevački samostani u Bosni, osim u Lašvi, niču također u mjestima s reputacijom crkveno-političkih i rudarsko-trgovačkih centara (Mile, Sutjeska, Olovo). Izuzevši pretežno pravoslavni istočni Hum, franjevci su s nešto više od 40 samostana i naseobina gotovo ravnomjerno pokrili svu srednjovjekovnu Bosnu. To je uvelike pridonijelo njihovim rezultatima u rekatoliziranju zemlje, vidljivim u predvečerje osmanskih osvojenja 1463.

Franjevačka kristocentrična pobožnost udarila je do sredine XV stoljeća snažan pečat na duhovni profil bosanskoga katoličanstva, na njegovo evropeiziranje (okcidentaliziranje) i etabliranje u sve društvene slojeve. Ilustrativan je za to primjer pretposljednje bosanske kraljice Katarine Kosače, članice franjevačkog trećeg reda, čiji se asketski tip podudara s pobožnošću vladarskih krugova srednjoistočne Evrope, razvijenom tokom XIII i XIV stoljeća pod utjecajem franjevaca. Tijesna povezanost franjevaca s dvorom Kotromanića, gdje su uz crkvene vršili i političke funkcije, pružala im je mogućnost da u neposrednom kontaktu s vladajućom dinastijom šire svoje ideje i djelokrug. Katoličke ikone bosanskoga srednjovjekovlja - posljednji kralj Stjepan Tomašević i kraljica Katarina Kosača, te kustod fra Anđeo Zvizdović - ustoličene su na samome izmaku srednjovjekovne epohe.

Duhovnu i vjersko-crkvenu situaciju, kako smo vidjeli, karakterizira paralelizam djelovanja Katoličke crkve, utjelovljene u franjevačkom redu, i Crkve bosanske, koja je vremenom stekla značajan autoritet u političkom životu zemlje. U istočnim dijelovima Huma prisutno je pravoslavlje, osnaženo djelovanjem Sandalja Hranića i potom hercega Stjepana Kosače. U religijsko-konfesionalnoj slici Bosne i Huma u XV stoljeću, nekoliko desetljeća prije pada Bosne pod Osmanlije, prisutan je i islam. Turci su, naime, u prvim desetljećima toga stoljeća već bili osvojili neke krajeve i gradove u istočnoj Bosni, i od njih formirali upravne jedinice. Prisutnost islama ne svodi se samo na političke i vojne predstavnike nove vlasti, nego je to aktivni proces unošenja jedne nove religije i civilizacije, u obliku prvog vala islamizacije i stvaranja novog tipa gradskih naselja.

 

Medijevalna kultura

Najviši i najsamosvojniji stvaralački izraz kultura srednjovjekovne Bosne i Huma dostigla je u graditeljstvu, profanom i sakralnom, u izradi i likovnom oblikovanju iluminiranih crkvenih kodeksa, te nadasve u umjetnosti mramorova ili biljega - nadgrobnih spomenika nazvanih u znanosti XIX stoljeća stećcima. U bosanskohercegovačkom pejzažu i danas su vidljivi ostaci oko dvije stotine utvrđenih gradova iz srednjega vijeka, a pretpostavlja se da ih je bilo izgrađeno oko 350. U tehnici gradnje i u stilskim elementima mogu se pratiti sve krupnije promjene toga vremena: unapređivanje graditeljstva, usavršavanje napadačkog oružja, stilske metamorfoze, a uočene su i neke osobine stila i tehnike, nepoznate izvan Bosne. Takav jedan detalj je „armiranje“ zidne mase poprečno položenim drvenim oblicama, karakteristično za sve srednjovjekovne gradove u Bosni. Primarna namjena gradova bila je vojno-obrambena. To se osobito zorno vidi na nekim većim cjelinama, kakve su, na primjer, lanci tvrđava i gradova podignutih uz tok Vrbasa i Bosne. Mnogi su se razvijali i kao naseobine, unutar samih zidova i oko grada, u podgrađima. Jedan broj gradova nastao je i razvijao se kao sjedište banova i kraljeva, te velikih oblasnih gospodara.

Od crkvenoga graditeljstva, najmonumentalnijeg i najkarakterističnijeg izraza medijevalnog duha, u Bosni i Humu nije ostalo mnogo vidljivih tragova, iako su sakralni objekti podizani kroz čitav srednji vijek, a sve masovnije od polovice XIV stoljeća, otkad je sve veći utjecaj franjevaca. Najveći dio je nakon propasti Bosanskoga Kraljevstva uništen ili propao kao posljedica velikoga raseljavanja stanovništva, a jedan dio je pretvoren u islamske bogomolje. Iz ranoga srednjeg vijeka važni su nalazi fragmenata crkvene arhitekture i plastike, u stilskom prijelazu od predromanike u romaniku. Potječu iz XI i XII stoljeća i nesumnjivo pripadaju graditeljskom nazoru i klesarskoj vještini u okviru koje je niknula starohrvatska sakralna arhitektura i plastika toga vremena (pleterna plastika iz okolice Glamoča i Livna, slični motivi iz crkve sv. Petra u Zavali, odlomak ciborija iz crkve u Rogačićima kraj Sarajeva, i dr.). U Sarajevu je u prvoj polovici XIII stoljeća bila započeta gradnja katedrale sv. Petra, od koje je pronađen samo fragment oltarnoga kamena s natpisom. Ako je i bila izgrađena, pretpostavlja se da je stradala u provali Tatara 1242. Do danas su se održali ostaci crkve sv. Marije i zvonik sv. Luke u Jajcu (u osmansko doba pretvorene u džamiju), sv. Jurja u Koluniću kraj Bosanskoga Petrovca, objekti u Ošanićima kod Stoca, Varešu, Podmilačju kod Jajca (gotička crkvica koja je bila djelomično ugrađena u novu crkvu 1910, što je sve porušeno u ratu 1993, a zatim nakon rata 1995. rekonstruirana stara crkvica), u Sopotnici kod Goražda, Dobrunu kod Višegrada, crkva sv. Ante u Bihaću, pretvorena u džamiju, kao i crkva u Srebrenici. Na temelju ovih primjera može se ustanoviti prožimanje romaničkih i gotičkih elemenata, s primjetnom prevagom ovih drugih. Zvonik sv. Luke, jedini srednjovjekovni toranj sačuvan u Bosni, predstavlja stilski kuriozum: prvu fazu gradnje, donji dio zvonika, karakteriziraju elementi romanike, kasnije biva nadograđen gotičkim stilom, a u XV stoljeću pri samom vrhu zvonika ugrađene su tipično romaničke bifore. Vrijedni su i ostatci grobnih crkava, kakve su vladarska kapela na Bobovcu, mauzolej Batala Santića u Turbetu kod Travnika, crkva kneza Vlađa Bjelića u Vlahovićima kod Ljubinja, a osobito markantan graditeljski pothvat je podzemna crkva u Jajcu, neadekvatno prozvana „katakombama“. Radi se o crkvi za obavljanje viteških inicijacija, koju je krajem XIV stoljeća dao izgraditi Hrvoje Vukčić. Sva je izdubljena u živcu kamenu, a predstavlja cjelovitu i relativno razvijenu arhitektonsku cjelinu, te je i po samoj zamisli i po stvaralačkom rezultatu jedinstven graditeljski pothvat svoga vremena u Bosni. Po lapidarnim zapisima u kamenu i povijesnim izvorima znamo i neka od imena domaćih graditelja. Grobnicu trebinjskog župana Grda u XII stoljeću zidao je moistr Braja, a Draže Ohmučanin crkvu i grobnicu velikog sudije Gradiše u Podbrežju kod Zenice. Zna se, također, za boravak majstora iz Dubrovnika, Splita i Zadra u Bosni, a i za odlazak mnogih domaćih ljudi na graditeljski zanat u te gradove, kod najvećih arhitekata i skulptora vremena. Juraj Gradomilović iz Vesele Straže (Bugojno), na primjer, uči 1455. kod Andrije Alešija, a Mihovil Vučihnić 1449, Antun Drastić iz Livna 1467. i Radovan Radoslavčić iz Jajca 1451. kod Jurja Dalmatinca.

Na području srednjovjekovne Bosne i Huma potvrđena je, doduše neravnomjerna, upotreba četiriju pisama - grčkog, latinskog, glagoljice i ćirilice. Centri pismenosti bile su vladarske i velikaške kancelarije, te redovnički samostani. Poznata trgovačka povelja bana Kulina izdana 1189. godine, najstariji je poznati službeni akt pisan narodnim jezikom na čitavom slavenskom jugu. Radoje (na Kulinovom dvoru), Desoje (na Ninoslavljevom), Vladoje (na Tvrtkovom), Tomaš Lužac (na Dabišinom), Stipan Dobrinović i Hrvatin (na Ostojinom) - samo su neka od imena mnogobrojnih dijaka, profesionalaca pisara, čija rukodjela govore o velikoj vještini i znanju, a iz tih rukopisa zna gdjegdje zabljesnuti živost izraza, probijajući zadane okvire službenih formula elementima jezične kreacije. U južnoslavenskoj paleografiji posebno mjesto zauzimaju bosanski crkveni kodeksi. Jedan broj njih nastao je tako što su ćirilički tekstovi prepisivani iz glagoljičkih predložaka i obratno. U istom smislu zanimljive su i indikativne glagoljičke glose na marginama nekih ćiriličkih rukopisa. Glose, komentari i apokrifni odlomci u starim rukopisima značajni su i sa stajališta povijesti književnosti. Najstariji glagoljički rukopis za koji se pretpostavlja da je nastao u Bosni jest Marijansko evanđelje iz X stoljeća. Bosanski glagoljički tekstovi su i Grškovićev odlomak iz XII stoljeća, sa ćiriličkim zapisima dodanim negdje tokom XIV stoljeća, Mihanovićev odlomak iz XII stoljeća, te misal kojega je između 1403. i 1415. za Hrvoja Vukčića napisao dijak Butko. Ovo je ujedno i jedna od najljepših knjiga, sačuvana gotovo u cijelosti. Danas se čuva u Topkapi muzeju u Istambulu. Među ćiriličkim rukopisima ove vrste pandan Hrvojevu misalu po ljepoti izrade je Miroslavljevo evanđelje, izrađeno u XII stoljeću za humskog kneza Miroslava, a pisali su ga i iluminirali Varsameleon i dijak Gligorije. Po nekanonskim autorskim glosama i dodacima, i po tekstovima apokrifnog karaktera ističu se Evanđelje Divoša Tihoradića (iz XIV stoljeća), četiri sačuvana lista Batalova evanđelja koje je u XIV stoljeću za velikoga lašvanskog feudalca Batala napisao dijak Stanko Kromirjanin, Srećkovićevo evanđelje iz XIV-XV stoljeća zanimljivo po marginalnim pitanjima i odgovorima, jednoj vrsti pučke enciklopedije svoga doba, Mletački zbornik, Čajničko evanđelje, jedini srednjovjekovni bosanski kodeks koji se danas nalazi u Bosni, Hvalov rukopis iz XIV-XV stoljeća, te Rukopis krstjanina Radosava iz XV stoljeća, poznat u literaturi i pod imenom Apokalipsa bosanskih krstjana. O nivou pismenosti i kulturnih potreba na dvorovima srednjovjekovnih bosanskih velikaša rječito govori podatak da su po narudžbi vojvode Hrvoja, otprilike u isto vrijeme, napisane dvije knjige: Hrvojev misal, glagoljicom, i Rukopis krstjanina Hvala, ćirilicom. Ovaj podatak na svoj način ilustrira temu Crkve bosanske i navodnoga krivovjerja njezinih pripadnika. Svoje pripadništvo ćirilometodskoj praksi Crkve bosanske Hrvoje na osobit način posvjedočuje svojim odnosom spram oba njezina pisma - glagoljici i ćirilici. Jezik tih knjiga je isti liturgijski obrazac narodnoga jezika, i po svemu tomu Hrvoje jest izraziti krstjanin, deklarirani sljedbenik Crkve bosanske. No, ni u jednom ni u drugom manuskriptu nema elemenata odstupanja od kanonskih kršćanskih knjiga.

Minijaturističke iluminacije u bosanskim kodeksima, pored toga što sadrže elemente tradicija bizantskih, pa i koptskih i armenskih, kreću se dominantno u zapadnoevropskoj stilskoj matici od romanike, kakvu susrećemo u Miroslavljevu evanđelju, do zrele gotike majstorski reprezentirane u Hrvojevu misalu. U tom okviru bosanska minijatura je odnjegovala markantne vlastite postupke, pa se smatra zasebnim stilom u minijaturističkoj umjetnosti na slavenskom jugu. To se podjednako manifestira u izboru motiva, njihovom crtačkom i kolorističkom tretmanu, u ornamentici i u kompozicijskim rješenjima. Brojnošću, obiljem motiva i umjetničkom zrelošću osobito se ističu minijature iz Miroslavljeva evanđelja s bogatim likovnim bestijarijem i mnoštvom ljudskih likova, iz Hrvojeva misala, s izuzetnim kalendarsko-poljodjelskim predstavama, te Hrvojevim portretom i grbom, Hvalova rukopisa, te Mletačkog zbornika i Evanđelja Divoša Tihoradića.

Specifičan oblik medijevalne pismenosti su epigrafi: crkveni ktitorski natpisi, zapisi na stećcima, natpisi na pečatima itd. Najstariji poznati bosansko-humski epigrafi su ktitorski natpis na Humačkoj ploči (X-XI stoljeć), fragment sa crkve u Kijevcima kod Prijedora (XI-XII stoljeće, glagoljicom), ćirilički natpis s Kulinove crkve u Biskupićima kod Visokog i natpis sa crkve Kulinovog velikog sudije Gradiše iz Podbrežja kraj Zenice. Osnova teksta na Humačkoj ploči je ćirilička, vide se i jasni elementi glagoljice, ali je ovdje već očit početak transformacije u jedan modificirani grafijski sistem, bosansku ćirilicu, koja će u narednim stoljećima postati dominantno i općeprihvaćeno pismo u Bosni, a služit će se njome i Dubrovčani, Poljičani i žitelji drugih dalmatinskih gradova. Krajem XIX stoljeća u znanosti će ovo pismo biti nazvano bosančicom, u Hrvatskoj - hrvatskom ili zapadnom ćirilicom.

Sa svojih šezdesetak tisuća mramorova Bosna i Hercegovina je ogromna otvorena galerija jedne fascinantne srednjovjekovne umjetnosti. Tajnu njezina porijekla i nastanka znanost, i pored velikog interesa i ogromnog broja radova, do danas nije odgonetnula. Umjetnost stećaka razvija se i traje kroz XIII, XIV, XV i XVI stoljeće, na prostoru zračenja srednjovjekovne bosanske kulture, tako da ih danas, osim u BiH, najviše ima u dalmatinskom i nešto u kontinentalnom dijelu Hrvatske, te u Srbiji i Crnoj Gori. Izvorni narodni nazivi za stećke najčešće su mramor i bilig, rjeđe kami, kuća, zlamenije, a za nekropole najčešće mramorje, te također mašeti, grčko greblje, divsko greblje. Najstandardniji i najrašireniji pučki izraz za stećke je mramor, mramorje. Riječ dolazi iz latinskoga jezika: mramor, -oris, koja je iz sekundarnoga značenja u latinskome: kameni kip, spomenik uopće, prešla u istome značenju i obliku (a ne u kasnijemu, turcificiranom: mermer) u pučki govor, zadržavši se u njemu do danas kao familijarni izraz za stare nadgrobne spomenike od klesanoga kamena. Bazični oblik stećka je vodoravno položen monolit, s postoljem ili bez njega, koji vremenom biva variran u nekoliko karakterističnih tipova, u znanosti nazvanih ploča, sanduk i sljemenjak. Ovoj umjetnosti jednako pripadaju i raznovrsno oblikovane uspravne forme: čisti i antropomorfni križevi i stele. Koliko je stvaralački bogat bio razvoj ove umjetnosti, i koliko je to zaista bila autohtona tradicija, može se vidjeti i po tome što se tokom nekoliko stoljeća u raznim regijama Bosne i Huma profiliralo u okviru iste osnovne koncepcije nekoliko različitih većih stilskih krugova, s vlastitim tipološkim obilježjima i modifikacijama. Do sada su na osnovi najveće različitosti najbolje uočena i obrađena dva takva stilska kruga, hercegovački i istočnobosanski. Detaljnija usporedna analiza mogla bi utvrditi i neke osobitosti koje karakteriziraju srednjobosanske stećke, te one iz zapadne Hercegovine i duvanjsko-kupreškog kraja. Mramorovi Bosanske krajine, srednjovjekovnih Donjih Kraja, relativno su najmalobrojniji i najmanje obrađeni, ali i među njima ima primjera koji svjedoče o određenim oblikovnim specifičnostima. Osim u arhitektonici forme, umjetnička težnja ostvarena je i u reljefnoj plastici, te u epigrafskim natpisima. Makar je reljefnim predstavama, simboličkim, ornamentalnim i figuralnim, opremljen manji broj stećaka, one su po fondu motiva i varijacija raznovrsne, a majstorstvo kompozicije i osjećaj za cjelinu u velikom broju primjera doveden je do savršenstva. Sunčev krug, križevi, polumjesec i zvijezda, stilizirani ljiljani, rozete, bojno oružje, štitovi, slijepe arkade, tordirane trake uokolo spomenika, loza s trolistom, grozdovi, spirale, jeleni u nizu, scene kola, lova, turnirskih dvoboja, te portreti sa zagonetno uzdignutim desnicama s otvorenim, neproporcionalno uvećanim dlanom - to su samo neki od motiva kojima su majstori stećaka, kovači, sugestivno napučili nekoliko tisuća ukrašenih mramorova, koliko ih se do danas sačuvalo. Uklesani u plohe mramora s istančanim smislom za cjelinu kompozicije i odnose površina, epigrafski natpisi su neodvojiv element likovne strukture stećaka. Potčinjena živim oblicima narodnoga govora s jedne strane, a s druge zahtjevu za lapidarnošću, koju su nametali kamen i ozbiljnost namjene, srednjovjekovna bosanska ćirilica je upravo na stećcima razvila najuočljivije svoje likovne i grafijske osobenosti. Najveća snaga i važnost ovih epigrafa leži u njihovu poetsko-filozofskom naboju i karakteru. Probijajući klišeje konvencionalnih nadgrobnih formula, iz tih škrtih natpisa često izbije blistava iskra zgusnute sentence, uzbudljiv lirski fragment ili neočekivana dramska poanta. Zahvaljujući natpisima ostala su i imena nekih kovača koji su sjekli i činili ove katkad upravo monumentalne forme i do tridesetak tona težine, i dijaka koji su se bavili pisanjem epigrafa. Tako su ostali u kamenu potpisani kovači i dijaci Prodan i Miogost iz srednje Bosne, Ugarak iz Vrhbosne, Veseoko Kukulamović iz Staroga Sela i Vukašin iz Lašve, Bratjen iz Travunije, Nikola Dragoljević i Dragoje dijak iz Podrinja, te Krilić i Miogost iz okolice Stoca. Među ovim klesarima-skulptorima po svemu što se do sada zna najistaknutiji je kovač Grubač koji je živio u drugoj polovici XV stoljeća u okolici Stoca; njegova su prepoznatljiva remek-djela razasuta po nekropolama toga kraja. Njegov suvremenik i česti supotpisnik na mramorju je dijak Semorad koji je stvorio nekoliko antologijskih epitafa. Mnogo je velikih nekropola sa stećcima različitih oblika i nejednake ljepote: na Radimlji i u Boljunima kraj Stoca, na Krekovima i drugim lokalitetima kod Nevesinja, oko jezera Blidinje, u Bjelosavljevićima kraj Sokoca, na Gvoznu kod Kalinovika i na Ravanjskim Vratima kraj Kupresa, na vrelu Cetine kraj Sinja i dr. Iako zlatni vijek podizanja stećaka pada u XV stoljeće, do propasti srednjovjekovne bosanske države, utjecaj ove sepulkralne umjetnosti na izradu novih formi nadgrobnih spomenika ne prekida se posve osmanskim osvojenjem Bosne i Huma. Od kraja XV i početkom XVI stoljeća nadgrobni se spomenici u Bosni i Hercegovini po obliku i namjeni diferenciraju u tri smjera, onako kako su se diferencirale i profilirale tri konfesionalne i etno-kulturne komponente - muslimanska, katolička i pravoslavna, kojima se u XVI stoljeću pridružuje i jevrejska. I te nove forme nadgrobnih spomenika razvile su neke specifične crte, no monumentalnost mramorja nije više nikad dostignuta.

Veliki je broj elemenata i osobina koje umjetnost mramorja jasno smještaju u opći okvir duha evropskoga srednjeg vijeka, i u njegova dva dominantna stilska razdoblja, romaniku i gotiku. Prije svega, to je sveopći simbolizam, kao sredstvo za predočavanje i razumijevanje svijeta. Odatle i mnoge doslovne analogije - simboli i motivi križa, sunca, polumjeseca, ljiljana, rozete. U analogiji s evropskom umjetnošću moguće je promatrati i uočljivu sklonost k oblikovanju životinjskog svijeta na mramorovima, bilo da je riječ o romaničkom naglasku na fantastičnim oblicima, bilo o elegantno i rafinirano stiliziranim figurama i kompozicijama koje više asociraju gotičke postupke. Svijet jedne i druge medijevalne umjetnosti u mnogim svojim izvanrednim skulptorskim i arhitektonskim ostvarenjima po hrvatskim dalmatinskim gradovima bio je vrlo blizak i poznat majstorima humskih i bosanskih stećaka. Neodvojive od mentaliteta srednjega vijeka su i mnoge varijante prikaza agonalnih igara na stećcima: dvoboj, lov, životinje u borbi itd. Ima, međutim, u fenomenu mramorja i jedno važno odstupanje od poznate polariziranosti pučke i visoke kulture evropskog srednjeg vijeka. Iako bosansko društvo i samo poznaje ovu podvojenost, ona se na stećke ne može primijeniti. O tome na svoj način, iz sociološkog ugla, govori ponešto i činjenica da su stećci nadgrobno obilježje koje ne poznaje u oštroj formi društveno-hijerarhijska ograničenja. O tome se može reći samo da su pripadnici gornjeg feudalnog sloja opremljeni ljepšim i bogatijim mramorovima, što je i logično, s obzirom na njihovu veću materijalnu moć. Čvrstu vezu s pučkom kulturnom osnovom sugeriraju, između ostaloga, mnogi dekorativni elementi na stećcima koji su identični s motivima na tekstilu, u drvorezbi i u tetoviranju, očuvanim u narodnoj umjetnosti do danas. Izuzetno i neobično za srednji vijek, umjetnost mramorova spaja i pomiruje dvije kulturne sfere, pučku i elitnu, ostvarujući jedinstven amalgam rustično-folklornog i graditeljski rafiniranog, poganskog i kršćanskog, groteskno-ironijskog i uzvišenog. Svijet koji je podizao mramorje očito još nije mario za strogo kanonizirano likovno oblikovanje centralnog kulta, kulta smrti. U njihovu stvaranju nema unaprijed kruto postavljene norme ni klišeja. Zato je na mramorju ostvaren zanimljiv duh sinkretizma i estetske koegzistencije koji je na njihove plohe i reljefe doveo elemente, motive i simbole iz različitih, duhovno i prostorno često veoma udaljenih kulturnih i duhovnih sistema, te raznovrsne likovne žanrove - od čistog ornamenta do figuralnog motiva s realističkim tendencijama.

Jedino što je nakon osmanske invazije i uništenja Bosanskoga Kraljevstva ostalo da o bosanskom srednjem vijeku svjedoči opipljivo i u većem broju, to su ruševine starih gradova i tvrđava, i stećci. Druge kulturne i materijalne vrijednosti propale su, zaplijenjene, ili s povorkama bjegunaca stigle u mnoge evropske zemlje i gradove, postajući očajničkim sredstvom u borbi za egzistenciju, ili predmetom intriga, preprodaja i kontrabande. Na udaru su, naravno, najviše bili predmeti umjetničke izrade koji su imali i materijalnu vrijednost. Drastična je bila i sudbina bosanskih arhiva i knjiga: o arhivima vladarske kuće Kotromanića i velikaša Kosača ne zna se ništa, arhiva Pavlovića nestala je pošto ju je herceg Stjepan zaplijenio 1439, a jedan dio papira Hrvatinića nađen je u arhivu madžarskih grofova Bathyanija. Ponešto od dokumenata franjevačke Bosanske vikarije našlo se u Ljubljani. Bosanski iluminirani kodeksi rasijani su širom Evrope; tragovi vode u knjižnice i muzeje Petrograda, Moskve, Vatikana, Venecije, Montepradonea, Carigrada. Posljednji odbljesci medijevalne bosanske kulture, ekstenzivni i dekadentni, još se mogu pratiti u razdoblju između 1463. i 1528. u ponekom od gradova i samostana na području Jajačke i Srebreničke banovine. Padom Herceg Novoga i Hercegovine 1482, Srebreničke banovine 1512. te definitivnim padom Jajca 1528. i propašću Jajačke banovine, gotovo cijela Bosna i Hercegovine (osim Bihaća, koji će pod Osmanlije pasti 1592. i tako biti izuzet iz hrvatskoga, a uključen u bosanski politički prostor) ušla je u sastav rastućega Osmanskog Carstva, i otada ova zemlja ulazi u jednu sasvim novu, drukčiju epohu svoje kulturne i političke povijesti, a živu i djelatnu uspomenu na Bosansko Kraljevstvo održat će jedino franjevci, u čijim će se duhovnim i političkim težnjama ono izjednačavati s predodžbom njihove „redodržave“ - provincije Bosne Srebrene.

 

Razdoblje osmanske vlasti

Osmansko razdoblje u povijesti Bosne i Hercegovine (druga polovica XV stoljeća - 1878) presudno je odredilo političku strukturu i kulturni izgled ove zemlje u novome vijeku, a mnogi momenti iz recentne prošlosti, od 1990-ih do danas, pokazuju da je povijesna i mentalitetna baština toga razdoblja još uvijek živa i djelujuća. Prirodu povijesnoga i kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine, kao i svake od njezinih nacionalnih sastavnica pa i hrvatske, zato nije moguće razumjeti bez poznavanja ideološkoga i socijalno-političkog sustava kakav je uspostavljen osmanskim osvajanjem i uključenjem BiH u Osmansko Carstvo i osmansko-islamsku civilizaciju, pri čemu je osobito važan aspekt osmanskoga konfesionalizma.

Najkrupnije promjene po dolasku Osmanlija na području današnje BiH događale su se u obliku tijesno povezanih procesa osmansko-orijentalne urbanizacije i islamizacije. Nešto na temelju srednjovjekovnih gradskih naselja, a mnogo više na novim čvorištima i lokacijama, tada su nastali gotovo svi današnji gradovi u Bosni i Hercegovini.

Ni u jednoj južnoslavenskoj zemlji koju su Osmanlije osvojili, a neke su, primjerice Srbiju, osvojili ranije nego Bosnu, islamizacija nije uzela toliko maha kao u Bosni. Znanost o tome još nije rekla posljednju riječ, ali pojava se može, barem djelomično, objasniti uvidom u složenost političkih, društvenih, kulturnih i vjerskih odnosa u zadnjim danima srednjovjekovne bosanske države. Osmansku invaziju Bosna je dočekala u znaku ojačalih partikularizama oblasnih gospodara, te bez jake crkve i crkvene organizacije: Crkva bosanska se urušila i nestala u desetljećima prije osmanskoga osvajanja, a Katolička crkva bila je prisutna po redovničkoj franjevačkoj zajednici, u neetabliranoj formi, bez biskupske  vlasti i tzv. redovite hijerarhije. Za usporedbu, u Srbiji je potpuno drukčija situacija: državu Osmanlije jesu slomili, ali Pravoslavna crkva ne samo da je opstala nego je politički priznata gotovo kao partner novim osmanskim vlastima. Osim toga, BiH je kroz cijelu osmansku epohu bila za Carstvo od presudne strateške važnosti kao krajina i hinterland prema Mletačkoj Republici (Dalmacija), Ugarskoj i Austriji (Hrvatska, Slavonija), te su osmanske vlasti imale posebnih razloga da sustavnom, sveobuhvatnom islamizacijom, kao ideološkom armaturom, ovu pokrajinu učine jakim i pouzdanim branikom Carstva.

Uz generalno i dugoročno nastojanje na islamizaciji društva, Osmanlije su u osvojenim zemljama primjenjivali islamski princip da pripadnicima drugih monoteističkih, objavljenih religija (ahl al-kitab - narod vjere), koji ustraju na neprihvaćanju islama, daju podanički status zimija (štićenih), oslobođenih od uzimanja u vojsku, uz obavezu poštivanja islamskoga prava i plaćanje posebnog poreza, džizije. Taj status im je omogućivao da njeguju svoj vjerski identitet, ali ne i da se u politčkom smislu dignu iznad položaja građana drugog reda. To je  potrajalo četiri stoljeća, sve do 1856, kada su sultanovim ukazom, Hatihumajunom, svi državljani Carstva formalno izjednačeni u građanskim pravima.

Od osvojenja Carigrada 1453. te sukcesivnoga pada mnogih dijelova Male Azije i jugoistočne Evrope pod Osmanlije, teokratski uređeno Osmansko Carstvo steklo je vlast nad brojnim kršćanskim i drugim nemuslimanskim zajednicama. Za njegov opstanak i dalji razvitak od vitalnoga interesa bilo je postizanje nužne društvene harmonije i efikasnih mehanizama upravljanja, te je sultan Mehmed II potaknuo stvaranje osobitoga modela, tzv. millet-sistema (tur. millet, ar. millä, vjera/narod/nacija). U njemu je nemuslimanskim vjerskim grupacijama priznavana ograničena unutarnja samovlasnost u vjerskim i civilnim stvarima, a vjerski poglavari (miletbaše) figurirali su pred državnim vlastima kao etnarsi - vjerski i pravni predstavnici svoje zajednice, što je vremenom dovelo do stvaranja ograničenih, ali jasnih etnokonfesionalnih autonomija. Tako je u Bosni, s obzirom na njezinu vjersku višestrukost, stvoren potpuno novi duhovno-politički okvir, u kojem religija/konfesija predstavlja jedini kriterij grupnog političkog identiteta, iz čega će se potom razviti sve njezine nacionalne osobitosti, ali i divergencije. Masovnost islamizacije, teokratski karakter države s apsolutnom dominacijom islama kao državne religije ne samo u duhovnom nego i u socijalnom i političkom smislu, učinili su da se u BiH samo muslimanski svijet uzmogne profilirati kao zaokružena socijalna struktura, stratificirana a koherentna, sa svojom feudalnom klasom, svojim seljaštvom i građanstvom, sa svojom ulemom (inteligencijom); kao cjelovito, ali čvrsto zatvoreno društvo. Druga dva elementa, pravoslavni i katolički, nemaju mogućnost takvoga unutarnjeg razvoja, a nemaju ni mogućnost da budu u punome smislu riječi integrirani u društvo, ostajući trajno na njegovoj margini. O uobličenosti nove etnokonfesionalne slike već u prvoj polovici XVI stoljeća indikativne  podatke nalazimo u Itinerariumu... B. Kuripešića 1530. koji je putujući kroz Bosnu samo dvije godine nakon pada Jajca, uočio dreyerley nation und glaubens völkher - tri naroda/nacije i tri vjere: „Srbe sa svećenicima i crkvama po hrišćanskom obredu“, „prave Turke“ (očito misleći na islamizirane Bosance, koje „Turci smatraju najboljim, najpobožnijim, i najvjernijim ljudima...“), i „starosjedioce Bošnjake... rimske kršćanske vjere“ koje je „Turčin ostavio u njihovoj vjeri kad je osvojio kraljevinu Bosnu“. Dugotrajnost i statičnost tako uređenih odnosa ostavila je u Bosni duboke i trajne psiho-političke i sociokulturne posljedice.

U okviru sustava osmansko-islamskoga konfesionalizma razvijala su se u BiH tri kulturna konteksta, s bliskim etničkim porijeklom i sa zajedničkim jezikom: muslimansko-bošnjački, s dominantnim karakteristikama osmansko-islamske kulture, pravoslavno-srpski, vezan uz bizantske i crkvenoslavenske tradicije, i katoličko-hrvatski, obilježen zapadnokršćanskim tradicijama i modelima. Ovim trima komponentama od XVI stoljeća, nakon izgona Jevreja i Arapa iz Španjolske i Portugala krajem XV stoljeća, pridružit će se i četvrti element - sefardsko-jevrejska kultura. Tako je bosanskohercegovačko društvo stvoreno kao složena i ambivalentna struktura, koju karakterizira s jedne strane striktni kulturni i duhovni izolacionizam, a s druge privikavanje na razlike kao na uobičajen sadržaj života.

Bosna i Hercegovina u XVI stoljeću zadobiva punu teritorijalno-administrativnu, društveno-ekonomsku i kulturnu fizionomiju pokrajine Osmanskoga Carstva. Od prve upravne jedinice, Bosanskog sandžaka, osnovanog još 1463, preko niza drugih sandžaka osnivanih sukcesivno, kako su tekla osvajanja i učvršćivanja u pojedinim oblastima Dalmacije, Like, Hrvatske, Slavonije, Ugarske, osnovan je 1580. Bosanski pašaluk (beglerbegluk, ejalet) s vezirskim sjedištem u Banjoj Luci do 1639, zatim u Sarajevu do 1697. i u Travniku do 1850, a potom opet u Sarajevu, čije područje se u početku protezalo znatno izvan granica današnje BiH, da bi se u kasnijim stoljećima, s opadanjem osmanske moći i gubljenjem osvojenih područja, sužavalo i zadržalo otprilike u današnjim granicama BiH.

U velikoj osmanskoj ofenzivi 1463. i u slijedećim ratnim kampanjama mnoštvo je katoličkoga stanovništva stradalo ili izbjeglo, brojne franjevačke crkve pretvorene u džamije ili porušene, samostani razoreni ili opustjeli. Bosanska franjevačka vikarija, koja je prije osmanskih osvajanja svoje djelovanje protezala na ogromnim prostranstvima od Karpata, Besarabije i Crnog mora do Istre i Južne Apulije, podijeljena je na dva dijela - onaj što je ostao u krajevima osvojenim od Osmanlija, i drugi, u neosvojenim krajevima. Od tih dijelova nastat će 1517. dvije franjevačke provincije: Bosna Srebrena i Bosna Hrvatska. Status katolika i franjevaca preostalih u osmanskoj Bosni službeno je određen carskim aktom, ahdnamom, koju je kustod Bosanske vikarije fra Anđeo Zvizdović primio 28. V. 1463. od sultana Mehmeda II Osvajača na polju Milodražu blizu Fojnice. Institucija franjevačke provincije Bosne Srebrene i raznovrsna duhovno-kulturna djelatnost njezinih pripadnika predstavljat će kroz cijelo razdoblje osmanske vladavine jedini institucionalni okvir za održanje i potvrđivanje katoličkoga elementa u BiH. I pored garancija sadržanih u ahdnami, na koje će se franjevci s većim ili manjim uspjehom uporno pozivati, činjenica da je centar katoličanstva bio izvan Osmanskoga Carstva, kao i politička orijentiranost franjevaca i katolika na političke centre Zapada u trajnoj nadi za oslobođenjem od Osmanlija, predstavljala je stalni razlog podozrenja osmanskih vlasti prema njima. Srpska pravoslavna crkva, čija se jurisdikcija brzo i lako proširivala na sve osvojene krajeve prema zapadu, bila je u prvim stoljećima osmanskoga vladanja povlaštenija, te se iz toga razvila trajna napetost i nepovjerenje, koje je lokalna osmanska administracija vješto podgrijavala: predstavnici Pravoslavne crkve nastojali su podvrgnuti franjevce i katolike pod svoju jurisdikciju, a ovi su, uz velike žrtve i novčana davanja, uvijek iznova morali dokazivati svoja prava i identitet. Na antagonizaciju između pravoslavaca i katolika utjecale su, s druge strane, svakako i akcije papstva na stvaranju unije, osobito pojačane poslije luterovskoga raskola, što je Srpska pravoslavna crkva logično doživljavala kao životnu opasnost, a i osmanska vlast gledala prijekim okom, kao na miješanje Rima u unutarnje poslove Carstva.

Za katoličku etnokonfesionalnu zajednicu osmanska epoha u povijesti BiH dijeli se na dva stubokom različita razdoblja: prvo, koje traje do Bečkoga rata, prodora Eugena Savojskoga u Bosnu 1697. i mira u Srijemskim Karlovcima 1699, i drugo, od tih događaja do 1878. i austrougarske okupacije.

 

Do Bečkoga rata i mira u Srijemskim Karlovcima 1699.

Prvo razdoblje obilježava nastavak osmanskoga osvajanja (Lika, Dalmacija, Slavonija, Ugarska, Transilvanija...), te učvršćenje osmanske vlasti u osvojenim krajevima, a u BiH široka implantacija islama i osmansko-islamske civilizacije, i stabilizacija životnih i gospodarskih prilika zasnovana na sveobuhvatnim zakonskim uredbama sultana Sulejmana I. Povremeno jest dolazilo do pogoršanja odnosa prema kršćanima i njihovih progona, ali se općenito uzevši radilo o stabilnom i uređenom društvu, u kojemu i nemuslimani, premda u političkom pogledu građani drugoga reda, imaju mogućnost napredovanja u poslovima, pa u gradovima nastaje znatan trgovačko-poslovni katolički sloj, dok se broj franjevaca i njihovih samostana u Bosni Srebrenoj postupno penje, a prostor njihova rada širi se na sve krajeve u kojima pod Osmanlijama predstavljaju jedinu dopuštenu formu djelovanja Katoličke crkve - od Jadrana do Slavonije, čak do Transilvanije i Bugarske.

U ovome razdoblju započinje sustavno i zamašno bavljenje bosanskih franjevaca književnim radom. Crkveni sabor u Tridentu (1545- 63) kao odgovor na izazove reformacije artikulirao je sveobuhvatnu akciju katoličke obnove. Od reformacije se u cijelosti preuzima spoznaja o važnosti širenja pismenosti i knjiga na narodnom jeziku, te se začinje velika aktivnost na kodifikaciji zajedničkog jezika za vjerske knjige namijenjene balkanskim Slavenima, a stvara se i inovirana geografsko-kulturno-politička definicija Ilirika (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Bosna i Hercegovina, katoličke enklave diljem Balkana) kao zone jakoga interesa Katoličke crkve na Balkanu. U tako postavljenom okviru javljaju se važni pothvati i ingeniozni stvaraoci, kakav je bio isusovac Bartul Kašić, tvorac prve „ilirske“ gramatike, autor prvoga prijevoda cjelokupne Biblije na hrvatski jezik, začetnik prve naše jezične standardizacije širega obuhvata bazirane na „jeziku bosanskome“. Potaknut odlukama crkvenoga sabora u Tridentu, književni rad bosanskih franjevaca je uglavnom nabožno-didaktičkoga karaktera, ali u kulturnoj povijesti bosanskohercegovačkih. Hrvata i ima ogromnu važnost u stvaranju književno-jezičnih tradicija na narodnom jeziku i pismu (bosanska ćirilica, uz latinicu), u proširivanju pismenosti, u unošenju toposa iz evropske teološke i književne tradicije u bosanski jezični i općekulturni optjecaj. Knjige fra Matije Divkovića su u narodu i među franjevcima vrlo čitane, slušane, učene napamet -  drugo izdanje Nauka krstjanskoga iz 1616. obnavljano je čak u dvadeset i pet izdanja, sve do duboko u XVIII stoljeće, te su odredile cijeli jedan posebni bosanskoga tip religioziteta i jezično-izražajne tradicije. Bosna Srebrena tako, kao generator širokoga kulturnoga zračenja, postavlja važnu osnovu za duhovno i kulturno-jezično ujednačavanje, pa će, na primjer, latinički lekcionar fra Ivana Bandulavića Pištole i evanđelja priko svega godišta (Venecija 1613) „skoro 300 godina biti čitan u crkvama od Istre do Olova“, te su „Hrvati mnogo prije XIX stoljeća već imali nadregionalnu i naddijalektalnu književnost od iznimno utjecajnog profila (liturgija, propovijedi, sakramenti, katekizam, učenje napamet, i sl.). Pri tome su upravo franjevci bili stoljećima jezična spojnica između Dubrovnika, Bosne, Dalmacije i Slavonije“. (E. v. Erdmann-Pandžić).

Katoličko poslovno građanstvo markantan je bosanski povijesni i društveni fenomen XVI i XVII stoljeća. Potječući od rudara, obrtnika i franjevaca, ovaj urbani sloj je igrao zapaženu ulogu u privrednom, a s nekim pojedincima i u političkom životu Osmanskog Carstva. Dokumentirano je pedesetak rodova bosanskih katoličkih trgovaca, porijeklom ili življenjem u gradskim sredinama srednje i istočne Bosne: Banja Luka, Foča na Drini, Goražde, Jajce, Kreševo, Olovo, Podmilačje kod Jajca, Pokrajčići kraj Travnika, Prača, Rakovica kraj Sarajeva, Rogatica, Sarajevo, Srebrenica, Vareš, Visoko. Živu poslovnu aktivnost razvili su katolički Bosanci XVII stoljeća u Beogradu gdje su, prema vizitacijskom izvješću iz 1633, u ukupnom broju katolika od 1700 osoba činili pretežni dio sa 1500 duša i 130 obitelji. Preostalih 200 osoba činili su Dubrovčani, vlasnici 30 trgovačkih dućana. Postojale su izravne rodoslovne veze ovoga građanstva s franjevcima, primjerice, kod Benlića iz Banje Luke, Brajkovića i Lučića iz Srebrenice, Brnjakovića i Maravića iz Srebrenice. Olovskim Brnjakovićima-Grubišićima car Leopold I. dodijelio je ugarski barunat. U kontekstu planova za  potiskivanja Osmanlija iz Evrope između 1606. i 1612, Petar Brnjaković javlja se više puta s Nikolom Draškovićem kao izaslanik bosanskih katolika u Grazu, Pragu, Rimu, Napulju, možda i u Madridu. Filip Brnjaković znao je turski jezik, svoje trgovačke poslovnice imao je na Levantu, u Bosni, Dubrovniku, Veneciji i Beču. Brnjakovići se javljaju kao kreditori olovskoga samostana, pred osmanskim sudovima u Sarajevu i Carigradu nastupaju kao zaštitnici bosanskih katolika, dok pojedinci igraju ulogu austrijskih informatora. Nikola Brajković bio je franjevački provincijal, a oko 1650. Rim. kurija dodjeljuje Augustinu Stjepanoviću iz obitelji Brnjakovića zvučni naslov: primus consiliarius Regni Bosnae. God. 1681. otkupili su Brajkovići Getsemanski vrt u Jeruzalemu i poklonili ga franjevcima. Osim na poslovnom planu, ostvarenje svojih političkih i kulturnih ambicija pripadnici bosanskoga katoličkog građanstva tražili su unutar Crkve, u protuosmanskim akcijama kao obavještajci i kolaboranti, a u emigraciji promaknućem u plemićki stalež. Materijalno su pomagali franjevačke samostane, pridonosili slobodi javnog izražavanja vjere, iz svojih redova regrutirali franjevce, kao mecene obilato podupirali književni rad franjevaca i tiskanje njihovih knjiga u talijanskim tiskarama, te nabavljajući i naručujući raznovrsne umjetnine sakralne i profane namjene (slike, skulpture, mobilijar, predmete za svakodnevnu upotrebu). Aktivno su svojim intervencijama u Rimu sudjelovali u razmiricama katoličkoga klera, utječući na oblikovanje života balkanskoga katoličanstva u XVII stoljeću.

Posljednja desetljeća XVII stoljeća obilježena osmanskim neuspjesima (poraz pod Bečom 1683,  oslobođenje Budima 1686, porazi kod Slankamena 1691. i kod Sente 1697. itd.) probudile su nadu bosanskih emigranata, koji su u raznim evropskim državama došli do ugleda i časti, da je kucnuo čas oslobođenja Bosne. To raspoloženje manifestiralo se u stvaranju tzv. ilirskih grbovnika nastalih pretežno u krugovima katoličkoga emigrantskog građanstva i svećenstva. Oni ne odražavaju realno nego poželjno povijesno stanje, nastalo s jedne strane iz povezanosti njihovih naručitelja s Bosnom i njezinom srednjovjekovnom političkom slavom, s druge strane iz potrebe da se anticipira novo političko stanje i utvrde društvene pozicije nakon oslobođenja od Osmanlija. Sve to govori da je tokom dvaju stoljeća nakon osmanskoga osvojenja Bosne bosansko katoličko građanstvo, na jedan način u Bosni, na drugi u emigraciji, umnožilo svoje ekonomske i društvene potencijale, njegujući vezu s političkim tradicijama zemlje i s narodom, te pored franjevaca bivajući i političkim predstavnicima tog naroda.

Na daljnje konfesionalno i kulturno diferenciranje katolika unutar složenoga bosanskog društvenog konteksta utjecalo je uvođenje reformiranoga kalendara što ga je papa Grgur XIII. proglasio 1582. Franjevci su ga odmah prihvatili i počeli primjenjivati u svome crkvenom djelovanju i u svojim knjigama, ali se katoličko stanovništvo tomu još dugo opiralo, koristeći u svakodnevnom životu i dalje julijanski kalendar, po čijim su se datumima od davnine kod pripadnika obiju kršćanskih konfesija, ali u velikoj mjeri i kod muslimana, određivali sajmovi, godišnji ciklus agrarnih radova, kao i mnogi običaji narodnoga i obiteljskoga života. Neke od tih tradicija održale su se do najnovijih vremena, a neke zabačenije katoličke župe prihvatile su gregorijanski kalendar tek sredinom XVIII stoljeća. S druge strane, pastoralno i kulturno djelovanje franjevaca Bosne Srebrene, koje se iz njihove bosanske matice prostiralo na sve krajeve slavenskoga Juga pod Osmanlijama, stvara uvjete za nastanak kulturnoga i jezičnog kontinuuma unutar kojega se oblikuje ujednačen etnokulturni profil katolika, naročito izražen u BiH, Dalmaciji, Slavoniji i Srijemu.

 

Od Bečkoga rata i mira u Srijemskim Karlovcima do XIX stoljeća

Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. okončan je Bečki rat (1683-99), u kojemu su Osmanlije trajno izgubili sve posjede u Slavoniji, Lici, Krbavi i Dalmaciji, a nove granice Bosanskoga pašaluka na sjeveru, zapadu i jugozapadu (istodobno i granice Osmanskoga Carstva) utvrđene su tokovima rijeka Save, Une i Cetine. Kasnije su korigirane mirovnim ugovorima: Požarevačkim 1718, Beogradskim 1739. i Svištovskim 1791, te su, kao granice BiH, potvrđene odlukama Berlinskoga kongresa 1878. Dvije godine prije završetka Bečkoga rata, u listopadu 1697, austrijski vojskovođa Eugen Savojski izvršio je prodor dolinom rijeke Bosne do Sarajeva, spalio grad, a za njegovom vojskom u povlačenju masovno je pošlo katoličko pučanstvo u strahu od turske odmazde. Taj događaj, kao i općenito ishod Bečkoga rata, za katolike u BiH značio je demografsku i socijalnu katastrofu. Njihov broj u Bosni i zapadnoj Hercegovini pao je na cca. 30.000, i to mahom u ruralnim sredinama, franjevačkih redovnika je ostalo 29, a od njihovih samostana preostala su samo tri u centralnoj Bosni - u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci. Propao je građanski trgovački sloj. Brnjakovići su bankrotirali, napustili Bosnu i nastanili se u Iloku, a svome prezimenu dali madžarski oblik Bernáthfy. Brajkovići su se nastanili u Beču, promijenivši obiteljsko prezime u Branković. Car Leopold I dodijelio im je 1688. grofovsku titulu, a kao titularni grofovi od Jajca madžarizirali su se u XVIII stoljeću. Ulogu katoličkih trgovaca u XVIII stoljeću preuzimaju pravoslavni trgovci. To je bio zametak građanskoga sloja koji će u XIX stoljeću u gradovima poput Sarajeva, Mostara i Banje Luke igrati važnu ulogu u nastanku srpskopravoslavne građanske kulture i poticanju nacionalne emancipacije. Od velikoga broja katolika što su tokom ratova u XVII stoljeću iz BiH iselili u Dalmaciju i Slavoniju, jedan dio se u XVIII stoljeću, po smirivanju ratnih prilika, vratio u neke od starih zavičaja. Došlo je i do unutarnjih pokreta katoličkoga stanovništva, pa su se neke obitelji i rodovi iz Hercegovine naselili u Bosansku Posavinu. Zahvaljujući tomu, kao i prirodnom priraštaju, broj se ukupnoga katoličkoga stanovništva u BiH postupno povećavao, pa se na početku XIX stoljeća kreće oko 100.000. Do austrougarskoga popisa 1879. popeo se na 209.391, što je bilo 18% od cjelokupnoga stanovništva. Međutim, u kvalitativnom smislu socijalne stratificiranosti i razine kulturnoga života, katolici u BiH su se u ovome drugom razdoblju osmanske vladavine vrlo teško i sporo oporavljali.

Sve se to događa u kontekstu općega pogoršavanja životnih i političkih prilika nakon propasti osmanske ofenzive u srednjoj Evropi. U suprotnom pravcu od katolika koji se iseljavaju, iz prekosavskih i prekodinarskih krajeva oslobođenih od Osmanlija bježi u Bosnu i Hercegovinu veliki broj muslimana. Ekonomski i graditeljski zamah iz  Sulejmanova doba se gasi, vrijeme osvajanja je prošlo, Carstvo ulazi u permanentnu krizu, koju obilježavaju česte vojničke pobune, anarhija, sve veća samovolja i korupcija među predstavnicima lokalnih vlasti i domaćim moćnicima, umnožavanje poreza, dažbina i globa, koje izmiču ispod državne kontrole. BiH postaje isturena pokrajina Osmanskoga Carstva prema evropskim zemljama, među kojima se stvaraju aktivni planovi izgona Osmanskoga Carstva s Balkana i njegove podjele, koji će trajati puna dva stoljeća (tzv. istočno pitanje). Sve to predstavlja dodatni izvor neraspoloženja vlasti i lokalnoga muslimanskog stanovništva prema kršćanima, osobito prema katolicima, i, s druge strane, pojačanje antiturskoga i antimuslimanskog stava kod kršćana.

Onako kako se prostor djelovanja i utjecaja Bosne Srebrene s osmanskim osvajanjima širio (po pučkom izrazu: „Kuda Turčin ćordom, tuda fratar s torbom“), tako se sada sužavao. Provincija i njezina pastva našli su se razdijeljeni na teritoriju triju velikih država - Osmanskoga Carstva, Habsburške Monarhije i Mletačke Republike, što je nametnulo pitanje funkcioniranja provincije. Već ranije od Bosne Srebrene nastale su franjevačke provincije Bugarska (1624) i Transilvanija (1640) a sada se odcjepljuju provincija u Dalmaciji (1735) i u Slavoniji/Ugarskoj (1757), te se djelovanje Bosne Srebrene svodi na BiH. U jednome trenutku (1757) bila je s ranga provincije snižena na rang kustodije, ali je ta odluka u Rimu ubrzo povučena zahvaljujući zalaganju i argumentaciji učenoga fra Filipa Lastrića.

Tragičnom stanju katolištva u Bosanskom pašaluku poslije Bečkoga rata pridonio je i sukob između Svete Stolice i Habsburške Monarhije oko patronatskog prava na Bosansku biskupiju. Da bi zadržala pravo imenovanja vjerskih starješina u Bosni, a izbjegla suvišne sukobe s austrijskim vladarima koji su polagali pravo na predlaganje bosanskih biskupa, Rimska kurija je 1735. za područje Bosanskog pašaluka osnovala Apostolski vikarijat (Vicariatus  Apostolicus in Bosna Othomana), papinsko namjesništvo kao neku vrst palijativa za pravu biskupsku službu. Još od XIII stoljeća, kada je bosanska biskupska stolica izmještena u Đakovo, đakovački „biskup  bosanski“ nema nikakvu vezu sa stvarnim životom u Bosni. Osnivanjem Apostolskog vikarijata Bosanska biskupija je podijeljena na dvije samostalne crkvene pokrajine: jednu u Slavoniji u okviru Habsburške Monarhije pod upravom bosanskoga biskupa iz Đakova, drugu u osmanskoj Bosni pod upravom apostolskog vikara, „biskupa bosanskoga“, koji je stolovao u jednom od franjevačkih samostana. Apostolski vikari u Bosni od 1735. do 1881. bili su uglavnom domaći franjevci, ali to nije bila garancija sklada. Veći broj apostolskih vikara nastojao je oko mirnih i harmoničnih odnosa, i oko unapređenja života katoličke zajednice u BiH, pa se u tom razdoblju povećavao broj katolika, svećenika i župa, također i škola koje su franjevci otvarali. Mirnu, gotovo idiličnu sekvenciju u tim odnosima označilo je biskupovanje fra Augustina Miletića (od 1803. pomoćni biskup fra Grgi Ilijiću Varešaninu, od 1813. do 1831. „samostalni“ biskup). Miletićevu nesvakidašnju pojavu, njegovu mudrost, blagost, razboritost i predanost napretku franjevci slave i danas, a njega štuju kao blaženika, i jednoga od najkarizmatičnijih svojih uglednika uopće. Međutim, konflikti su se javili već za Varešaninova službovanja (1783-1813), a eskalirali u ozbiljan i dugotrajan sukob nakon Miletićeve smrti, u tzv. Barišićevoj aferi (1832-46), kada su u rješavanje spora između apostolskog vikara i franjevaca bili uvučeni papa, sultan i bečki dvor.

Franjevci su činili devet desetina pastoralnog klera u Vikarijatu. Ostali dio klera predstavljali su  glagoljaši, čija djelatnost nije bila osigurana ahdnamom i koje su, zbog njihova oslanjanja na dalmatinski viši kler, franjevci i apostolski vikari najprije potisnuli, a zatim, na prijelazu iz XVIII u XIX stoljeće posve iskorijenili. Između biskupa i franjevaca unutar Vikarijata postojala je trajna napetost, prije svega zbog prava na imenovanje župnika, koje je imao franjevački provincijal, dok su apostolski vikari pridržavali pravo njihova potvrđivanja. Djelokrug njihova rada nije bio do kraja razgraničen a ovlasti su im se prepletale, iz čega su proistjecale komplikacije osobito u vezi s nadležnošću nad franjevcima koji su radili kao pastoralni kler, nad kojim su jurisdikciju imali i biskup i provincijal.

Stanje katolika u BiH nakon Bečkoga rata, koje karakterizira drastična depopuliranost, društvena reduciranost, te općenito život na rubu egzistencije, pogodovalo je pojačanoj upućenosti naroda na franjevce kao zamjenu za sve ono što mu je nedostajalo, pa su franjevci postali ne samo duhovnici i politički predstavnici kao do tada, nego i učitelji, kulturni radnici, liječnici, savjetnici u praktičnim poslovima i obiteljskim problemima i dr. Takav odnos je, kao svojim naličjem, praćen stvaranjem mentaliteta potpune i nekritične podložnosti franjevcima, što je među ovima razvijalo autokratsko i autoritarno držanje i praksu.  

Društvene i tehnološke revolucije, politički i ratni potresi i preokreti, veliki kulturni pokreti iz XVIII i s početka XIX stoljeća, koji će u Evropi označiti rađanje modernoga svijeta, Bosnu i Hercegovinu, prema vani izoliranu, a iznutra potonulu u feudalni anakronizam, ekonomsku zaostalost i socijalnu bijedu te u vjersko-etničku podijeljenost, mimoilazit će posve, ili će do nje dolaziti kao slabi odjeci dalekih zbivanja u svijetu. Specifična struktura zajednice, duboko ukorijenjeni konfesionalizam, trajan granični položaj na dodiru dvaju suprotstavljenih svjetova, stoljećima taloženo negativno povijesno iskustvo u okviru jednog stalno nazadujućega feudalnoga sustava, obilježili su psihu i mentalitet ljudi snažnim obrambenim refleksima: konzervativizmom, posvemašnjim nepovjerenjem i oprezom, statičnošću, ksenofobijom, snažnim inatom. Zbog svega toga Bosna nije mogla biti plodno tlo za moderne ideje toga vremena: ni za prosvijećeni apsolutizam Josipa II, ni za nastojanja Selima III u tom pravcu (uostalom, osujećena i u Osmanskom Carstvu), ni za novi dah svjetovne kulture i prosvjete koji je donijela Napoleonova Francuska u kratkoj epizodi vladanja susjednim hrvatskim krajevima od 1805. do 1814.

 

Kulturni kontekst

Nove teške prilike u kojima su se našli katolici i provincija Bosna Srebrena, kako opće, političko-ekonomske, tako i unutarcrkvene, na osobito važan način odrazile su se u jednoj novoj spisateljskoj praksi franjevaca. Divkovićevska tradicija pisanja nabožno-didaktičkih knjiga na narodnom jeziku tiskanih bosanskom ćirilicom traje i dalje, usporedno se njeguje i teološko-filozofsko spisateljstvo na latinskom jeziku kao i upotreba latiničkoga pisma u tekstovima na narodnom jeziku, ali XVIII stoljeće prije svega karakterizira spisateljstvo profanoga karaktera - ljetopisi, historiografski spisi, praktični priručnici za fratre i puk poput zbirki lijekova (likaruše) itd. Pod imenima Nikole Lašvanina, Bone Benića i Marijana Bogdanovića sačuvani su samostanski ljetopisi od velike dokumentarno-historiografske i jezično-književne važnosti, a Filip Lastrić, uz ostale spise iz filozofije, teologije i homiletike, svojim historiografskim djelom o Bosni Srebrenoj udario je prvi temelj znanstvenokritičkoj historiografiji u BiH.

Zlatni vijek fratarske bosanske ćirilice (XVII i XVIII stoljeće), nije isključivao ni latinicu (Ivan Ančić, Ivan Bandulavić, Filip Lastrić, Jerolim Filipović, i dr.), kao što ni bosanska knjiga nikad nije isključivala latinsku. No, bosančica je živjela veoma dugo i žilavo se održavala u puku i onda kada je u crkvi bila posve zamijenjena latinicom, pa se u bosanskim katoličkim kućama i u crkvama narod služio prastarim Divkovićevim ćiriličkim molitvenicima i u drugoj polovici XIX stoljeća. Još u prvoj polovici toga stoljeća franjevački starješine nalažu učiteljima da strogo paze znadu li mladi franjevački pripravnici „ćirilski alfabet“, a fra Grgo Martić još 1847. godine zalaže se za obnovu bosančice. Do pobjede Gajevoga pravopisa i kasnijih njegovih brušenja u XIX stoljeću, muke s prilagođavanjem latinice narodnom jeziku kod franjevaca bile su duge i teške, a u sustavnim pokušajima njezina prilagođavanja okušali su se vrsni ortografi i reformatori: fra Andrija Kujundžić, fra Stjepan Marijanović, biskup Miletić i drugi. Jadikovke o tim teškoćama s latinicom, koje opetovano susrećemo kod franjevaca u XVIII i početkom XIX stoljeća, nedvojbeno manifestiraju psihološko-vrijednosnu razliku koju su oni osjećali između ćirilice i latinice, kao razliku između nečega našeg i nečega tuđeg. Tako fra Marko Dobretić 1782. traži od svojih čitatelja razumijevanje i oproštenje što piše „nevaglialo i neuredno Latinskim slovima u nasc slavni Illiriçki Jezik, jer je muçno s tugim slovima u nasc Jezik uppisat svaku riiç po svojoj naravi, izgovaragniu, i podpunomu gnezinu zlamegniu, arieh, veliçanstvu i slatkosti“. A fra Augustin Miletić 1828. istim povodom piše: „Buduchi se izgubila i zabacila stara vlastita slova nashega Illiriçkogh, illiti Slovinskogh Jezika, usilovan sam i u rukopisu i u sctivegnu sluxiti se slovima Latinskim...“

Uz standardni latinski, ovisno o povijesnim promjenama mjesta i zemalja u kojima se školuju (Italija, Madžarska, Austrija, Hrvatska), obrazovaniji franjevci govore i pišu talijanski, njemački, madžarski jezik, a u svakom naraštaju ima ih koji govore turski, neki i druge tzv. orijentalne jezike, pa se i stručno bave turskom filologijom (fra Marijan Šunjić, fra Jako Baltić). Sve to prirodno i organski ulazi u njihov jezični i spisateljski, općenito kulturni habitus.

Potrebno je naglasiti kako se katolički svijet u BiH u razdoblju poslije Bečkoga rata svodi u ogromnome postotku na seosko stanovništvo, koje živi od zemlje, u arhajsko-patrijarhalnim formama života obiteljskih zadruga, te na nešto malo prigradskog svijeta, uglavnom sitnih zanatlija. Za one prve karakteristične su izolirane enklave u nepristupačnim krajevima, kamo ni predstavnici osmanskih vlasti ni domaći muslimanski moćnici nisu zalazili bez velike potrebe. Takva je, na primjer, visinska oblast Pougarje u masivu Vlašića. Za druge, tipične su malogradske i prigradske aglomeracije, u kojima katolici predstavljaju kontinuitet s prethodnim vremenima, gdjegdje čak sa srednjovjekovljem, kao u Jajcu (Varoš), Kreševu, Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Varešu, Livnu, Bihaću, Sarajevu (Latinluk), Docu kod Travnika, Varcaru. U nekima od tih mjesta zadržan je kroz cijelo osmansko razdoblje kovački obrt povezan s cijelim procesom vađenja i obrade željezne rude, karakterističan za katoličko stanovništvo. Ponegdje, kao na primjer u Fojnici, bavili su se katolički zlatari i kujundžije obradom metala u rafiniranim oblicima umjetničkoga obrta.

Franjevci u samostanima u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci, i pored povremenih požara, rušenja i pljački, uspjeli su sačuvati vrijedno kulturno i umjetničko blago (dokumente, rukopise, knjige, crkveni mobilijar, slike, numizmatiku i dr.). Dio toga blaga (osobito vrijedne slike iz talijanskih i štajerskih radionica iz XIV. st., crkveni tekstil itd.) posuđen je 1871. biskupu Strossmayeru, dobrotovoru bosanskih franjevaca, kada je skupljao umjetnine za Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu. I danas se nalaze u fondu Strossmayerove galerije starih majstora u HAZU.

Kulturni život naroda, ma koliko reduciran, ostvarivao se u dvjema različitim, ali međusobno povezanim razinama - crkveno-religijske i pučke kulture. Crkveno-religijska kultura prožimala je i ravnala cijeli život uređenim ciklusom svoje liturgijske godine, svojom književno-jezičnom stilistikom i poučno-dogmatskim figurama, moralnim kodeksom, likovnošću, glazbenim obrascima. Što zbog smjernica Tridentskoga sabora i zahtjeva koji su proistjecali iz primjene novoga, gregorijanskog kalendara, što zbog konkretnih životnih prilika u BiH nakon Bečkoga rata, crkvena kultura poprimila je direktivnije i obaveznije forme, a jezik i ton franjevačkih propovijedi i komunikacije s vjernicima postao oporiji i ultimativniji u izricanju vjerskih zapovijedi, zabrana i kazni, te eshatoloških prijetnji. Crkveno-religijska razina kulture predstavljala je faktor razlike i izolacije u odnosu spram drugih dviju etnokonfesionalnih zajednica, kao i vice versa. Tu uzajamnu izoliranost i nepoznavanje najbolje ilustrira prakticiranje triju jezika u religijskoj službi (respective, četiri, ako računamo i sefardsko-židovsku zajednicu): latinski kod katolika, crkvenoslavenski kod pravoslavaca, arapski kod muslimana, hebrejski kod Jevreja.

U svakodnevnom narodnom životu, međutim, u potpunoj naporednosti s crkvenom djelatna je i dimenzija pučke kulture: usmena književnost, plesovi i glazba, običaji, likovna umjetnost u obradi tekstila, drveta, kamena (nadgrobni spomenici), tatuaž, itd. Mnoge od manifestacija pučke kulture kod katolika su vremenom i same postale prožete i obilježene utjecajima crkvene kulture, ali se dugo i u velikoj mjeri održao znatan fond zajedničkih običaja i praksa čije je porijeklo u paleobalkanskom kulturnom supstratu -  predslavenskom, pretkršćanskom, predislamskom. Jedan od takvih običaja bilo je slavljenje krsnoga imena, koje vuče porijeklo od ilirskoga kulta predaka. U rimsko-antičkoj preobrazbi njegovan je kao kult lara i penata, da bi preživio i sve kasnije promjene, te kao kršćanski travestiran običaj bio jednako familijaran kod katolika i kod pravoslavaca, a zabilježen je čak i u muslimanskim kućama, osobito u Hercegovini. Među takve transkonfesionalne običaje spadali su pobratimstvo/posestrimstvo i tzv. šišano kumstvo, a iskorjenjivani su upornim trudom Crkve, o čemu u djelu Kultura i bosanski franjevci (Sarajevo, 1912-15) piše fra Julijan Jelenić: „Sva tri gornja načina širenja prijateljstva, ljubavi i nekoga rodstva nekim su apostolskim vikarima izgledala pomiješana s praznovjerjem te prožeta poganskim i inovjernim duhom. Stoga su u ovoj epohi (prijelaz iz XVIII u XIX stoljeće - op. I. L.) apostolski vikari svom oštrinom na njih udarali i napokon ih iskorijenili. Još se fra Grgo Varešanin žestoko obara na bratimljenje, sestrenje i šišano kumstvo, a Miletić u svojim Naredbama i upravama i na to i na slavljenje krsnoga imena. Svim tim u Bosni su ukinuti mnogi lijepi narodni običaji ali ujedno je narod oslobođen i silnih troškova, što su ih tim prigodama činili.“

U sferi pučke kulture na zajedničkim jezičnim, versifikacijskim i poetičkim osnovama, u horizontu istoga patrijarhalnog morala, stvarana je bogata usmena književnost. Brojni su i vrlo raznovrsni njeni oblici, a najveći umjetnički domet dosegnut je u epskim i lirskim pjesmama. Za razliku od preporodnoga XIX stoljeća, kada su se franjevci (Nedić, Jukić, Martić, Šunjić i dr.) s velikim žarom okrenuli pučkoj književnosti, u XVIII stoljeću ona je i sama često na meti predmodernoga religijskoga purizma. Fra Lovro Šitović će, tako, spjevati poznatu Pisnu od pakla (Mleci 1727), u kojoj se na narodne junačke pjesme obara kao na jedan od smrtnih grijeha. Indikativno je, međutim, da Šitović svoju žestoku ideološku osudu pučkoga deseteračkog imaginarija i sam pjeva u izvrsnome desetercu, s kojim je, kao s jednim od temeljnih jezičnih, izražajnih i prozodijskih modula pučke kulture, sasvim familijaran.

Osobit je slučaj s običajem tetoviranja otvorenih dijelova tijela (lice, prsa, nadlanice, zapešća). On je također element predslavenske i predantičke tradicije, o kojoj izvješćuje još Strabon govoreći o ilirskim Japodima, ali se u BiH zadržao samo kod katolika, osobito kod žena, te u osmanskom razdoblju poprimio kršćansko obilježje (križi) i postao jakim znakom religijskoga razlikovanja.

Jedna od najautohtonijih, ali veoma slabo istraženih kulturnih realizacija kod katolika u Bosni i Hercegovini, naročito raširena baš u posljednjim dvama stoljećima osmanske vladavine, jest način izrade nadgrobnih spomenika. To su uspravne ploče različitih veličina i podvrsta, najčešće izvedene iz osnovnoga oblika, što sugerira čovjekoliku i krstoliku figuru u isti mah. One su se nad kršćanskim grobovima počele pojavljivati krajem XV i početkom XVI stoljeća, nakon što je učvršćivanjem osmanske države i islamske civilizacije u BiH nastalo društvo podijeljeno na tri religije/konfesije. Umijeće klesanja ovih spomenika povijesno i oblikovno povezano je s tradicijom srednjovjekovnih mramorova. O tome govori i podatak da se na mnogim grobljima nalaze, jedni uz druge, obje ove vrste nadgrobnih spomenika. Sve tri su religije-konfesije u prvim desetljećima osmanske vladavine baštinile ponešto od tradicije mramorja, ali se izravnija veza s njom kasnije održala samo kod katolika, na prostoru koji se može označiti kao klasični prostor franjevačke Bosne, te, razvijajući zanimljive regionalne razlike u okviru zajedničke početne zamisli, potrajala cijela četiri stoljeća, sve do početka XX stoljeća, kada su je definitivno istisnule nove forme. Po jednomu tumačenju, ovi oblici nastali su kao izraz svojevrsne religijske mimikrije u okolnostima u kojima muslimanska politička i vjerska vlast zabranjuje ili ograničava vanjske manifestacije i simbole kršćanstva (gradnju novih crkava, zvonjenje zvona, simbole križa itd.). Stanoviti oslonac za ovu hipotezu moguće je naći u činjenici da su antropomorfni oblici spomenika, u kojima je križ na neki način prikriven ili samo sugeriran, veoma česti u krajevima u kojima je islamizacija rano uzela maha, ali je u njima ostalo i neislamiziranoga stanovništva, dok se u ruralno-planinskim i zabačenijim krajevima, gdje islamizacije nije bilo, kroz cijelo vrijeme osmanske vlasti klešu spomenici u obliku čistih križeva. Koliko ova tradicija klesanja i ukrašavanja nadgrobnih spomenika ima karakter autohtone kulturne i povijesne formacije, vidi se iz dvaju momenata. Ona, naime, ima svoj prostor i svoje vrijeme: njezin prostor su svi krajevi BiH u kojima se u osmansko doba zadržao i preživio katoličko-hrvatski element, a njezino vrijeme je epoha od otprilike četiri stoljeća (podjednako koliko je trajala i epoha stećaka). Također, ova tradicija ima i reprezentativne lokalitete na kojima je monumentalnost i estetska izražajnost dostigla vrhunce skulptorskoga i plastičnog umijeća i zrelosti (Maculje na Rostovu, Bogduša u Brajkovićima, cijeli gučegorski kraj, staro groblje u Jajcu, staro groblje u Docu kod Travnika i dr.). Po monumentalnosti, izradi i narativno razvijenom natpisu u lijepo oblikovanoj bosanskoj ćirilici ističe se spomenik Mihovila Grahovčića u Grahovčićima, u travničkome kraju. Baš kao i stećci, samo u skromnijim rasponima i u manjoj količini sačuvanih spomenika, ove ploče poznaju pojavu specifičnih regionalnih „škola“, podvarijanata u oblikovanju formi i ukrasa, u okviru jedne zajedničke koncepcijske matrice. U estetsko-morfološkom, simboličkom i kulturološkom pogledu ovu nadgrobnu skulpturu i plastiku odlikuje hibridnost, koja proistječe iz sinkretičkoga stapanja elemenata porijeklom iz različitih kultnih tradicija i kulturnih slojeva. A koliko je ova tradicija bila uvriježena, svjedoči činjenica da su klesani i podizani još i desetljećima nakon što je prestala svaka potreba za religijsko-političkom mimikrijom, paralelno s novim i raznovrsnim oblicima pravih križeva, nakon što je Osmansko Carstvo odstupilo a Austro-Ugarska uvela potpunu legalnost i ravnopravnost svih religijskih očitovanja.

Pučka je kultura, sa svojim duhom sinkretizma, imala određenoga udjela u samoj crkveno-obrednoj praksi i u specifičnom tipu pobožnosti koji se kod bosanskohercegovačkih katolika razvio kroz stoljeća osmanske vladavine. Za tu slabo istraženu, a veoma zanimljivu antropološku temu ilustrativni su detalji poput običaja da se najsvetiji trenutak liturgije - transsupstancijacija (pri podizanju) prati pokretima ruku s otvorenim dlanovima sasvim slično pokretima muslimana pri klanjanju. U glazbenu pak tradiciju u crkvama, uz propisane liturgijske napjeve, pučko je stvaralaštvo unijelo svoje originalne pjesme, koje su vremenom postale neformalni simboli vjere. Jedna od takvih je izuzetno dojmljiva prastara pjesma Zdravo tilo Isusovo, skladana po drevnim obrascima pučkoga pjevanja. U taj korpus spadaju i tzv. molitvice - pobožne pjesme ispjevane u jednostavnim pučkim distisima. 

Ove i slične manifestacije duhovne i materijalne kulture svjedoče o dinamičnom odnosu između dviju razina, crkveno-religijske i pučke - prva je na drugu djelovala tako što joj je davala status elementa čvrste religijsko-obredne strukture, druga je na prvu djelovala tako što ju je intimizirala i približavala pučkom doživljaju svetoga. S druge strane, životnost i relativna religijsko-ideološka neutralnost različitih drugih običaja pučke kulture omogućivala je određen stupanj transkonfesionalnih dodira i prožimanja u bosanskohercegovačkom društvenom ambijentu. Taj aspekt bio je osobito izražen u kulturi javnoga života i svakodnevnice, koja je općenito prožeta orijentalnim stilom modificiranim na bosanski način. Osim nekih elemenata koji iz religijskih ili statusnih razloga jesu bili u restriktivnom režimu (neke vrste jela, boja nekih odjevnih predmeta, posebne formule u ophođenju i dr.), u svemu ostalome granice su se gubile, a identiteti preklapali (kuhinja, stil oblačenja, osobito u gradovima, zanati, jezik i stil komunikacije, uzusi i formule kod trgovanja ili ugovaranja poslova, standardi i termini poljoprivrednih radova i dr.).

 

Procesi u XIX stoljeću

Preporodna i emancipatorska zbivanja u Evropi i u susjednim zemljama, Hrvatskoj i Srbiji, unijela su u XIX stoljeću u BiH i u život katolika potpuno novu socijalnu, političku i kulturnu  dinamiku, kroz koju će njihov kolektivni identitet za nekoliko burnih desetljeća proći kroz proces transformacije od predmodernoga konfesionalnog katoličkog bosanstva (latin millet) do nacionalnoga hrvatstva. U prethodnim vremenima stvorena je jaka psihološka, politička i kulturna podloga za takav ishod: jedinstvo vjere i jezika i sličnost kulturnoga profila s prekosavskim i prekodinarskim katolicima-Hrvatima, dugotrajno djelovanje bosanskih franjevaca kao jedinih katoličkih svećenika u tim izvanbosanskim stranama, te trajno živo priželjkivanje da Bosna bude oslobođena od Osmanlija i integrirana u neku zapadnoevropsku političku formaciju.

Osmansko Carstvo pod dvostrukim teretom unutarnje krize i permanentnog pritiska evropskih sila prolazi kroz dramu modernizacije i reformi (tanzimat), bez kojih opstati ne može a zbog kojih ulazi u žestoki konflikt s muslimanskim prvacima u BiH, nosiocima starih privilegija i ogorčenim zastupnicima statusa quo. Od ukidanja janjičarskog vojničkoga reda 1826. i od Hatišerifa iz Gülhane 1839, do Hatihumajuna 1856. i Pariškoga mirovnog ugovora iste godine, od pobune bosanske muslimanske vlastele pod Husein-kapetanom Gradaščevićem 1831, do krvave pacifikacije Bosne pod Omer-pašom Latasom 1850/51, BiH, sa svojim konzerviranim i statičnim feudalnim društvom, bit će poprište žestokih i tragičnih protivljenja tanzimatu. Do konkretnijih rezultata reformi u Bosni će doći tek nakon svega toga, potkraj 1850-ih i u vrijeme valije Topala Osman-paše (1861-69). U Srbiji, poluneovisnoj i vazalnoj još uvijek, traje proces političkoga oslobađanja započet ustankom iz 1804, a istodobno se artikulira program jezično-kulturnoga nacionalizma (Vuk Stefanović Karadžić) i političkog velikodržavlja (Ilija Garašanin). U Hrvatskoj u punom je jeku Ilirski pokret, s Ljudevitom Gajem i idejom južnoslavenskoga kulturnog jedinstva. A nakon neuspjeha iliraca da i Srbe privuku viziji jedinstvene „ilirske“ kulture, te nakon sloma evropskoga revolucionarnog vala 1848-49, i povratka bečkog apsolutizma i žestoke germanizacije, pojavljuje se Ante Starčević s hrvatskom nacionalnom ideologijom kao alternativom ilirizmu. Neovisno o unutarnjim protuslovnostima svih tih tendencija, one su tada zračile fascinacijom novoga liberalnog poretka građanske jednakosti i laičke kulture koji su najavljivale, i neodoljivom snagom nacionalno-oslobodilačkih ideja i programa pod kojima su nastupale, te su magnetnom snagom privukle generaciju mladih franjevačkih studenata, koji se od kraja XVIII stoljeća više ne školuju u Italiji nego u habsburškim zemljama. Među njima su prvi bosanski ilirci - fra Martin Nedić, fra Grgo Martić, fra Ivan Frano Jukić.

Proces identitetnih preobražaja i političkih orijentacija kod Hrvata u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću najbolje se ogleda u životnim i političkim putovima Jukića i Martića - pisaca, kulturnih radnika, izrazitih predstavnika nove, sekularne kulture i književnosti kod bosanskohercegovačkih franjevaca. Rođeni još za Miletićeva biskupovanja (prvi 1818, drugi 1822), školovani u Hrvatskoj i Madžarskoj, obojica postaju vatreni pobornici ilirske ideje s osloncem na Bosnu i bosanstvo kao svoj primarni narodni i domovinski osjećaj („pravi Bošnjaci, slavni narod ilirski“), duboko fundiran tradicijom provincije („redodržave“) Bosne Srebrene i povijesne uspomene na Bosansko Kraljevstvo. Obojica su zaneseni Gajem i njegovim programom, Srbija im je uzor, osobito za mladoga Martića, što se vidi i u njegovu jeziku i književnom izrazu iz toga vremena, dok Jukić naglašava svoje bošnjaštvo, a sve svoje kulturne i književne zamisli i projekte opsesivno vezuje uz Bosnu i Hercegovinu. Jukić, međutim, odlazi u progonstvo 1852, a umire već 1857, ne imajući priliku sagledati tadašnje ubrzane političke procese ni sudjelovati u njima. Martiću, pak, 1860-ih postaje jasno da su pretenzije Srbije prema BiH aneksionističke i velikodržavne, i on evoluira u pravcu ideje o sjedinjenju BiH i Hrvatske pod austrijskim okriljem, o čemu se tada sve više počinje govoriti u evropskoj javnosti. Tada se u Martićevu političkom diskursu počinje javljati hrvatsko nacionalno ime i ideja. Poslije austrougarske okupacije, te nakon uvođenja redovite crkvene hijerarhije, kad se povukao iz aktivnoga političkog života i u miru kreševskoga samostana sav posvetio svomu književnom djelu, hrvatska književna kritika ga je, pretjerujući u slavi i hvali, uvela u horizont hrvatske nacionalne književnosti i kulture.

Za nastanak modernoga nacionalnog bosanstva kao zajedničkoga političkog identiteta bosanskohercegovačkoga stanovništva, za što je kod bosanskih franjevaca postojao povijesno-emocionalni nukleus, bilo je premalo kulturnih i socijalno-političkih pretpostavki; za takvo što zapravo je već u Jukićevo doba bilo kasno. Takvome političkom razvoju nisu na putu stajali samo eksterni faktori - srpska državno-nacionalna ideja i propaganda, i elementi političkoga hrvatstva u ilirizmu i osobito u Starčevićevu pravaštvu. Jednakom, ako ne i većom snagom protiv takve mogućnosti djelovali su socijalno-ekonomski i politički faktori u BiH. Sve dublja provalija između bogatih i siromašnih, koja se podudarala s vjerskom i političkom podjelom islam - kršćanstvo (muslimani - raja), a dobrim dijelom i s podjelom selo - grad, te socijalna bešćutnost gospodujućih muslimanskih slojeva i politička i građanska obespravljenost nemuslimana, kao i duboka vjerska podijeljenost, sve to produbljuje međuetničko i međukonfesionalno nepovjerenje i stvara eksplozivne oblike socijalnoga nezadovoljstva, što je kulminiralo u velikom Bosanskohercegovačkom ustanku 1875-78, koji je okončan Berlinskim kongresom, odstupom Osmanskoga Carstva i austrougarskom okupacijom Bosne iHercegovine. Splet tih povijesnih okolnosti prouzročio je da profilacija društva i kulture u Bosni i Hercegovini, baš u epohi moderniteta, nije pošla u pravcu stvaranja homogenoga političkog identiteta, nego u pravcu prerastanja triju predmodernih konfesionalnih zajednica u sekularizirane nacionalno-političke identitete.

Najteži problem tadašnje BiH bilo je agrarno pitanje. Historiju BiH inače je moguće vidjeti i kao povijest agrara, jer je ovdje strast za zemljom često nadmašivala sve druge socijalne odnose i ljudske obzire, a agrarno pitanje ostajalo akutno otvoreno u svim povijesnim epohama. Česti društveni preokreti i političke uzurpacije kroz stoljeća nasilno su mijenjali posjedovne odnose, što je neizbježno bilo povezano i s masovnim socijalno-demografskim i etnokonfesionalnim promjenama. Razvoj zemljišnih odnosa u osmanskoj epohi jest u početku bio u znaku sklada, zahvaljujući strogom osmanskom konceptu mirijske zemlje, spahijsko-timarskom sistemu (ubiranju prihoda sa zemlje za vojničku službu, bez prava posjedovanja), nepostojanju krvnoga, nasljednog zemljoposjedničkog plemstva kao sredstvom onemogućavanja pojave velikih feudalaca i njihovoga osamostaljivanja, te stabilnom i relativno slobodnom položaju zakupnika (kmeta), zaštićenoga sistemom tapije. Međutim, taj se sistem uskoro u Bosni počinje korumpirati, i to baš promjenom odnosa u agraru i u poimanju vlasništva nad zemljom. Od velikoga poraza Osmanlija pod Siskom 1593. centralna vlast zbog interesa zaštite granice biva prisiljena muslimanskoj vojno-feudalnoj gospodi u BiH priznavati odžakluk-timar, tj. pravo nasljednosti i privatnoga vlasništva nad zemljom, oprečan izvornom osmansko-islamskom sustavu. Od tada, pa kroz pojavu dugotrajnoga čiftlučenja, sve do Saferske naredbe iz 1859. kojom je carigradska vlast ozakonila i priznala sve na taj način stvorene odnose, isplivala je u Bosni moćna klasa begova zemljoposjednika, u čijim su rukama, u različitim formama vlasništva, bili milijuni dunuma zemlje - oranica, pašnjaka, šuma. Ni Austro-Ugarska suštinski nije odstupila od Saferske naredbe, te do samoga svojega sloma 1918. nije pokazivala pravu volju za rješenje agrarnoga pitanja u Bosni.

Za katoličko-hrvatsku zajednicu u BiH i njezinu daljnju unutarnju polit. profilaciju bila je  važna spomenuta Barišićeva afera iz prve polovice XIX stoljeća. Osim unutarnjih uzroka (osobne taštine i ambicije, preklapanje ovlasti između biskupa i franjevačkih starješina, imenovanje župnika i preuzimanje župa itd.), imao je ovaj sukob i političke dimenzije: biskup Barišić i njegove pristaše mahom su bili formirani u Italiji, u duhu crkvenoga konzervativizma, a njihovi vodeći protivnici među franjevcima dolazili su sa školovanja u Prekosavlju i bili zadojeni modernim duhom ilirstva, slavenstva i sekularnih ideja o znanosti i kulturi. Ovaj sukob podijelio je franjevce u BiH na dva žestoko suprotstavljena i nepomirljiva tabora, u puku i među franjevcima pastoralnim radnicima izazvao duboku dezorijentaciju i demoralizaciju, te unazadio crkveni, kulturni i socijalni život katolika u Bosni, narastavši do međunarodnih razmjera. Osim toga, sukob Barišića i franjevaca odigravao se u kaotičnom kontekstu pobuna muslimanskih prvaka protiv reformi iz Carigrada, a uklopio se i u nastojanje franjevaca porijeklom iz zapadne Hercegovine, u kojoj dotad nije bilo nijednoga samostana nego je sva pripadala distriktu kreševskoga samostana, da osnuju samostan na Širokome Brijegu, kako bi pastoralni rad u Hercegovini podignuli na višu razinu i dali mu sustavniji oblik. Bilo je to u isto vrijeme kada je bosanski vezir Ćamil-paša poslao Barišića i franjevce u Carigrad, da na odgovarajućoj instanci carske vlade rješavaju svoj spor. Uvidjevši da mu izgledi ne stoje dobro, a po svemu sudeći posavjetovan iz Rima, Barišić se sam povlači sa časti apostolskoga vikara u Bosni. Potom odlazi u Hercegovinu, u kojoj je već bio stvorio dobre odnose i s franjevcima i s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je, okrenuvši leđa pobunjeničkom vođi Gradaščeviću i pomogavši carskoj vojsci da ga porazi u bitci kod Sarajeva, isposlovao podjelu Bosanskoga pašaluka i uspostavu novog, Hercegovačkoga pašaluka 1832, te postao praktičnim gospodarom Hercegovine. Rimska kurija je, pak, spor između biskupa i bosanskih franjevaca riješila tako što je osnovala Apostolski vikarijat za Hercegovinu (1846) a Barišića imenovala njegovim apostolskim vikarom. Ubrzo zatim odijeljena je od Bosne Srebrene Hercegovačka franjevačka kustodija (1852), koja je 1892. proglašena Provincijom Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Polovicom XIX stoljeća, dakle, Hercegovina prvi put nakon srednjega vijeka ulazi na povijesnu scenu, a važan je podatak da se to događa vremenski podudarno s velikim promjenama koje u BiH nastupaju s omekšavanjem osmanske politike nakon Hatihumajuna 1856. Na dosad znanstveno nedovoljno ispitan način ova trostruka istovremena administrativna emancipacija Hercegovine (u sklopu osmanske uprave, te u sklopu Katoličke crkve u oba vida: biskupskom i redovničkom franjevačkom) značajno je utjecala na sve potonje političke koncepcije BiH, a posebno na političku profilaciju stanovništva u pravcu stvaranja specifičnih političko-mentalitetnih razlika između hercegovačkih i bosanskih Hrvata.

Do osnivanja franjevačkoga samostana na Širokom Brijegu i početka sistematskih franjevačkih akcija ne samo u pastoralu nego općenito na polju obrazovanja i podizanja kulture i životnih uvjeta, zapadna Hercegovina živjela je kao zapuštena i siromašna oblast, seljačka i polunomadska, potonula nakon davnoga srednjovjekovnog političkog uspona pod  Kosačama u stoljetnu povijesnu anonimnost, bez urbaniteta (izuzetak je Ljubuški, i donekle Mostar, ali kao središte cijele hercegovačke regije), bez čvrstoga konfesionalnog identiteta, što je bilo karakteristično za sve kršćanske krajeve lišene stalne i ujednačene pastoralne brige. Tek uz stalnu prisutnost i rad franjevaca počinje se u zapadnoj Hercegovini stvarati izraziti katolički identitet, a između naroda i fratara učvršćuje se sudbinska povezanost i snažna familijarnost koja je preživjela sve mijene modernoga vremena do danas.

Surove su životne okolnosti u zapadnoj Hercegovini potrajale do najnovijih vremena. Kulminiralo je to 1917, za trajanja Prvoga svjetskog rata, kada je stanovništvo bilo pogođeno glađu smrtonosnih razmjera. Tada se na spašavanju djece angažirao legendarni fra Didak Buntić, veliki hercegovački organizator na socijalnom, humanitarnom, prosvjetnom i političkom polju, te je tisuće ne samo hrvatske, nego i muslimanske i srpske djece iz Hercegovine i iz nekih bosanskih krajeva (po nekim procjenama čak do 17.000) vlakovima odveo u Slavoniju i Srijem i udomio u tamošnjim dobročiniteljskim obiteljima da prežive, te ih poslije vratio njihovim domovima. Ta stalna borba za egzistenciju, najčešće pod izrabljivačkim vlastima oličenim u financu i policajcu, a s fratrom kao jedinom duhovnom utjehom, oblikovala je mentalitet koji je razvio izuzetnu sposobnost preživljavanja s jedne strane, a s druge negativistički refleks prema državi i njezinim institucijama. K tomu, to je pretežno ruralni svijet, koji nije imao svakodnevno iskustvo dodira i življenja s pripadnicima drugih konfesionalnih i etničkih zajednica. Blizina Hrvatske i kulturna bliskost s ljudima preko granice, te mnogi drugi politički momenti iz burne povijesti XX stoljeća utjecali su na formiranje jakoga hrvatskog nacionalnog osjećaja kod zapadnih Hercegovaca i inklinaciju prema Hrvatskoj.

Za prekretno političko razdoblje od 1850-ih u BiH vrlo je značajan rad franjevačke carigradske i sarajevske agencije. Carigradska je niknula u vrijeme Barišićeve afere, a njezin rad vezan je uz ime agilnoga i sposobnog fra Filipa Pašalića, koji je posredovao u poslovima s osmanskom vladom, vodio duhovnu brigu o hrvatsko-katoličkom svijetu u Carigradu, a „mnoge je iz Bosne prognane begove oslobodio tavnice te ih natrag u zavičaj povratio“. (J. Jelenić). Sarajevska agencija je osnovana 1856. na poticaj austrijskoga konzula u Sarajevu D. Atanackovića, i veoma uspješno ju je kroz dvadeset godina, do austrougarske okupacije 1878, vodio fra Grgo Martić. Angažirao se u bezbrojnim sporovima kod prikupljanja desetine, u vezi s krčevinama, zemljištem i posjedima, zauzimao se za zatvorenike itd. Sastajao se gotovo svakodnevno s vezirom i članovima medžlisa, postigavši veliki ugled i respekt kod vlasti i kod naroda svih vjeroispovijesti.

U osmanskom razdoblju, naročito rigorozno poslije Bečkoga rata, franjevcima je bila onemogućena gradnja novih crkava, tako da je stoljećima u cijeloj BiH u funkciji bilo svega pet crkvica - tri uz samostane u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci, i dvije u Podmilačju i Varešu. Klima se polako počela mijenjati nakon reformističkih inicijativa sultana Abdul-Medžida i Hatišerifa od Gülhane 1839. Na promjenu je svakako utjecalo i to što su molbe bosanskih katolika (što ih je 1838. formulirao biskup Barišić u svome memorandumu caru Ferdinandu I) urodile plodom, te je Austriji 1841. priznato pokroviteljstvo nad katolicima u BiH. Od tada bečka vlada počinje pomagati izgradnju crkava i škola, a politička orijentacija franjevaca, uz ilirsko-jugoslavensku koja zadugo neće oslabiti, počet će evoluirati i prema austrofilskoj i nacionalnoj hrvatskoj. Najprije su sazidane crkve u Docu (1853-54), Vijaci i Sarajevu (1855), u Vidošima, Varešu i Dubici (1856), Kraljevoj Sutjesci (1858), na Gorici/Livno (1854-59), Kreševu (1853-60). Nakon proglašenja Hatihumajuna 1856, kojim su u Osmanskom Carstvu napokon svi stanovnici izjednačeni u vjerskim, građanskim i političkim pravima, pojačao se polet u gradnji crkava i samostana, pa su između 1857. i 1878. izgrađene crkve u mnogim mjestima (Barlovci, Bučići, Čuklić, Dolac, Domaljevac, Dubrave, Dželilovac, Foča, Gorica, Gornji Vakuf, Gradnići, Humac, Jajce, Komušina, Korićani, Kulaši, Ljubunčić, Mostar, Orašje, Osova, Ovčarevo, Petrićevac, Prenj-Dubrave, Radunice, Rakitno, Ravno, Sokoline, Stara Rijeka, Špionica, Šuica, Tišina, Tolisa, Tramošnica, Tuzla, Ulice, Vitez, Zenica), a samostani u Širokom Brijegu, Gučoj Gori, na Gorici-Livno, na Plehanu, u Tolisi, na Petrićevcu, samostan trapista „Marija Zvijezda“ u Delibašinom Selu, te obnovljen samostan u Fojnici.

Kao karakteristika modernoga duha XIX stoljeću mogu se gledati i nastojanja oko osnivanja svjetovnih osnovnih škola, za mušku i žensku djecu, s tendencijom da budu otvorene i za đake drugih konfesija. Prvu je otvorio fra Ilija Starčević u Tolisi 1823. Velikim zalaganjem i radom fra Ivana Frane Jukića 1847. otvaraju se ili su u pripremi škole u Varcaru, Fojnici, Kreševu, Travniku i Livnu. Koju godinu poslije otvorene su škole u Docu, Jajcu, Skoplju, Ulicama, Tuzli i Varešu, a provincijal fra Andrija Kujundžić izvješćuje o planu za otvaranje još 21 škole. U ovim godinama otvaraju se i osnovne škole u Hercegovini (Mostar, Gorica, Veljaci, Široki Brijeg, Duvno, Posušje, Gradnići, Humac, Stolac, Gabela, Konjic). Osim bečke vlade, pomoć za otvaranje i rad škola franjevci su nalazili i kod trgovaca, koji stasavaju među katolicima u bosanskim gradovima u prvoj polovici XIX stoljeća.

Najmarkantnija figura novoga prekretnog duha je fra Ivan Frano Jukić. Bogatu kulturnu i književnu tradiciju bosanskih franjevaca on osjeća svojom, prvi je proučava i sistematizira, pripada joj i sam, ali svojom pojavom označuje i kulturni prekid s njom, prebacivši fokus svojega djelovanja u posve laički kontekst. Ništa bolje ne ocrtava taj novi evropski duh kulturnoga i književnog djelovanja, kao Jukićeva rečenica iz jedne novinske polemike, u kojoj postulira da „religija na literaturu upliva trebala imati ne bi“. Vođen porivom svjetovnoga intelektualca i domoljuba, Jukić prvi demonstrira i otvoreni politički angažman, te u ime obespravljene raje obiju kršćanskih konfesija potpisuje promemoriju Želje i molbe bosanskih krstjana adresiranu na sultana Abdul-Medžida. U tom dokumentu od povijesne važnosti formuliraju se u 28 točaka zahtjevi za građansku i političku jednakost bez obzira na vjeru i socijalni status, a uz svaku tačku konkretno i precizno se opisuju svi oblici nejednakosti i obespravljenosti, te se iz njih stječe potpuni uvid u neodrživo stanje kakvo je vladalo u Bosni na polovici XIX stoljeća. Jukića su Želje i molbe stajale političkoga progonstva i kazne da se za života ne smije vratiti u Bosnu, a zahtjevi izneseni u njima počeli su se ostvarivati poslije Jukićeve smrti. Tako će, na primjer, prvi nemusliman u državnu službu biti primljen tek 1866; bio je to poznati autor Memoara s Balkana Martin Đurđević.

Najkrupnija promjena u kulturi katolika-Hrvata u XIX stoljeću je, dakle, iskorak iz vjerske u sekularnu paradigmu. Nosioci toga iskoraka su franjevci mlađe generacije, koji se na studijima u Hrvatskoj, Austriji i Ugarskoj upoznaju s idejama liberalne i racionalističke Evrope. Uz tradicionalno nabožno spisateljstvo širokoga raspona, u XIX stoljeću karakterističan je književni, publicistički, jezikoslovni rad franjevaca posve svjetovnoga karaktera. Moderna dimenzija u njihovome radu je i mnogo izraženiji individualni autorski stav i ton, nerijetko polemičan i strastven u branjenju vlastitih ideja. Također, novost je i pojava pisaca koji se književnom radu posvećuju u modernomu poimanju autorske umjetničke književnosti, izvan utilitarnih svrha i namjena. Svaki na svoj način, na spomenutim poljima književnoga i znanstveno-publicističkog rada istaknuli su se Martin Nedić, Blaž Josić, Grgo Martić, Ivan Frano Jukić, Marijan Šunjić, Ambroža Matić, Anto Knežević, Stjepan Marijanović, Andrija Kujundžić. Nastavlja se i rad na ljetopisima, od kojih neki ni danas nisu cjelovito publicirani. Literarno najzanimljiviji i dokumentarno-historijski najvredniji je spis Godišnjak od događaja i promine vremena u Bosni 1754-1882. Jake Baltića, jednoga od znamenitih franjevaca XIX stoljeća. Cjelovito je objavljen u Sarajevu 1991. i 2003. Nakon osnivanja samostana u Širokome Brijegu i osamostaljenja hercegovačkih franjevaca, javljaju se među njima značajni pisci i kulturni radnici poput Anđela Kraljevića, Petra Bakule, Frane Milićevića (pokretača prve tiskare u BiH), te nešto kasnije veoma zanimljivoga pripovjedača Martina Mikulića.

 

Razdoblje austrougarske vlasti

Kao što je Bosansko Kraljevstvo na izmaku srednjega vijeka 1463, iz jedne civilizacijske paradigme, zapadnoevropske, bilo nasilno prevedeno u drugu, osmansko-islamsku, BiH je 1878. još jedanput također nasilno, ovaj put sa četiri stoljeća statusa pokrajine Osmanskoga Carstva za sobom, promijenila paradigmu - postala je pokrajinom evropskoga katoličkog carstva. Za društvo u cjelini, a za svaki od naroda/konfesija na poseban način, ovaj prelazak značio je korjenitu promjenu političkog statusa i doveo ih pred nova iskušenja i izbore. Austrougarska epoha u povijesti BiH, međutim, bit će kratka epizoda, a po njezinome okončanju 1918. politička iskušenja za narode BiH nastavit će se kroz cijelo XX stoljeće, u kojemu će oni uglavnom biti objekti povijesnoga zbivanja, mnogo rjeđe subjekti vlastite sudbine. Sve se to u punoj mjeri odnosi i na katolike-Hrvate.

Završetak četiristoljetne epohe osmanske vladavine obilježen je masovnim ustankom 1875-78. U prvoj fazi ustanak je bio seljačko-kmetski pokret za izmjenu agrarnih i socijalnih odnosa, no ubrzo u vodstvu ustanka nadjačava politika ujedinjenja sa Srbijom. Ustanak je izbio u Hercegovini, brzo se proširio i na Bosansku krajinu, politički angažirao cijelu južnoslavensku javnost, bio signal za niz ustanaka i pobuna u osmanskim zonama Balkana, uvukao u rat s Osmanlijama Srbiju i Crnu Goru kao aktivne pomagače ustanka i partnere u planiranoj podjeli BiH, zatim i Rusiju, koja odnosi ratnu pobjedu i Sanstefanskim mirom (1878) kroji političku mapu Balkana po svojim interesima. Iste godine, na Berlinskom kongresu, evropske sile revidiraju odredbe Sanstefanskog mira i prekrajaju Balkan po novom rasporedu, a Austro-Ugarskoj se odobrava okupacija BiH u ime civilizatorske misije. Austro-Ugarska je imala vitalnih interesa da se učvrsti u BiH, koja joj je pružala značajne privredne i tržišne mogućnosti. Osim toga, držeći ovu južnoslavensku zemlju, ona je uspostavljala efikasnu protutežu utjecaju Rusije na Balkanu, mogla mnogo djelotvornije nadzirati Srbiju, a istodobno primicala se ostvarenju prodora na Istok. Konačno, direktnom prisutnošću u Bosni, Austro-Ugarska je tražila lijeka svojoj velikoj političkoj fobiji, opasnosti od nastajanja jednog većeg južnoslavenskog državno-političkog organizma. Ovi razlozi i interesi determinirali su austrougarsku politiku u Bosni u cjelini i u detaljima.

Socijalno-ekonomski Bosna i Hercegovina se pod Austro-Ugarskom profilira kao bizaran konglomerat, jedinstven u tadašnjoj Evropi. Uz drevne begovsko-kmetske feudalno zaostale agrarne odnose, u koje austrougarska uprava ne dira, iako joj je rješavanje agrarnoga pitanja bila jedna od najglasnijih pobuda za okupaciju, razvijaju se počeci moderne industrije, na prvom mjestu drvne, pa rudarske i metalurške, što je praćeno izgradnjom putova i željezničkih pruga. Posljedica ovih pothvata bila je diversifikacija socijalne slike društva, u kojoj se prvi put pojavljuje sloj industrijskoga radništva, što će u prvom desetljeću XX stoljeća dovesti do različitih tipova radničkoga organiziranja, nekih na jednonacionalnoj, drugih na transnacionalnoj osnovi, te i do osnivanja Socijaldemokratske stranke BiH 1909. godine. Krupna novina koju austrougarska uprava unosi u BiH je organizirano zdravstvo i prvi oblici masovne zdravstvene zaštite stanovništva, koje je uslijed opće zaostalosti i zapuštenosti izloženo raznovrsnim epidemijama, zarazama, endemskim bolestima (sifilis, tifus, osteomalacija). Ustanove koje se tada stvaraju, i liječnici koje vlada dovodi da u njima rade, veliko su i važno poglavlje moderne povijesti BiH, koje do danas nije sistematski istraženo i napisano, jer je, kao i mnogi drugi aspekti socijalne povijesti i povijesti svakodnevnoga života, ostalo u sjeni političko-ideološke historiografije. Položaj seljaštva ostao je najakutnije socijalno pitanje. O tome govori i statistika: 1910. godine u Bosni je odnos seoskoga i gradskog stanovništva 1.606.862 naspram 264.754. Vlast je doduše proglasila postupno dobrovoljno otkupljivanje kmetova, ali uz visoke novčane naknade koje je kmet morao platiti za zemlju i za otkup, i uz još nepovoljniji interes u bankama koje su davale zajmove, tako da je ta uredba samo otežavala položaj seljaka. Ovim sustavom likvidacija kmetstva u Bosni, izračunao je jedan bečki stručnjak, uslijedila bi tek 2025. godine.

Nova okupacijska vlast od početka je veliku pažnju posvećivala vjerskim zajednicama, nastojeći ih vezati uz carsku vlast. Rezultati ubrzo bivaju vidljivi: BiH dobiva ustrojene sve tri najveće vjerske zajednice, čije su uprave mnogim organizacijskim i statusnim nitima, pa i prilično obilnim financijskim primanjima, vezane uz vladu i cara. Rezultat intenzivnih pregovora austrougarske diplomacije s Ekumenskim patrijarhatom u Carigradu bila je Konvencija iz 1880, kojom je Beč dobio mnogo veće mogućnosti da utječe na položaj i ustrojstvo Srpske pravoslavne crkve u BiH. Smijenjen je fanariotski (grčki) sarajevski mitropolit Antim i 1881. postavljen domaći čovjek, Savo Kosanović. Vrhovnom odlukom cara Franje Josipa 1882. uspostavljen je medžlis-ul-ulema (kasniji Rijaset Islamske zajednice) i prvi poglavar bosanskih muslimana, reis-ul-ulema Hilmi ef. Omerović.

Za bosanske franjevce i katolike-Hrvate nastupila je velika novost uvođenjem tzv. redovite hijerarhije Katoličke crkve 1881. na čije čelo je, kao vrhbosanski nadbiskup, postavljen zagrebački profesor teologije Josip Stadler, koji je na toj dužnosti ostao do smrti 1918, iskazavši se kao neumoran organizator i graditelj na mnogim poljima crkvenoga i narodnog života. Politički simpatizeri Beča i njegovi dokazani pomagači i suradnici iz davnih vremena, franjevci su dolazak Austro-Ugarske dočekali s nadom i odobravanjem. Ubrzo su, međutim, počeli doživljavati razočaranja. Između franjevaca i nove crkvene hijerarhije od početka se uspostavlja odnos napetosti i neslaganja: uz podršku austrougarske vlasti, nadbiskup Stadler inzistira na uklanjanju franjevaca iz pastoralnoga i javnoga života, tj. na povlačenju sa župa u propisani samostanski život. Za franjevce, stoljećima stopljene sa svojim župama i sa svojim narodom, to znači prekid vjekovne tradicije i načina života, kao i udarac na specifičnu ekonomsko-materijalnu simbiozu u kojoj su s tim narodom živjeli. U tom sukobu obje strane imaju svoje argumente: nadbiskup se poziva na crkvene norme i propise, franjevci se brane starim povlasticama, tradicijom, zaslugama za očuvanje vjere i naroda. Nešto je drukčije prirode konflikt između biskupske vlasti i franjevaca u Hercegovini, ali se i on može svesti na sukob između prava i tradicije, te na sukob interesa. U oskudno stratificiranom katoličkom društvu u BiH, u kojemu je crkva oduvijek igrala ogromnu ulogu u narodnom životu, rascjep koji je nastao uvođenjem redovite hijerarhije 1881. godine nikada nije sasvim zacijeljen, i taj konflikt kroz različite faze i intenzitet traje do danas, a njegove se povremene manifestacije burno prenose na narod i u javnost. Bilo bi važno da taj odnos između dviju crkvenih struktura u BiH bude znanstveno nepristrano istražen i osvijetljen, jer prema uvidima eminentnih teologa i crkvenih povjesničara (T. Šagi Bunić, npr.) on govori o prisutnosti gotovo dvaju različitih katoliciteta, barem u kulturno-mentalitetnom ako ne i u doktrinarno-teološkom smislu, što, naravno, proizvodi i posljedice političke naravi.

Glavni motiv kojim se vodila nacionalna politika austrougarske uprave u BiH bio je strah od nacionalne emancipacije, najprije srpske, ali i hrvatske, koja bi u povezanosti sa Srbijom, Crnom Gorom i Hrvatskom ugrožavala austrougarski koncept BiH kao zemlje koja treba biti kočnica južnoslavenskim integracijama većega formata. Najviši i najosmišljeniji izraz te politike bila je formula nacionalnoga bosanstva Benjamina Kallayja, koji je upravljao Bosnom od 1882. do smrti 1903. Za austrougarsku vlast ona je bila savršena: kao specifičnu razliku ostavljala je vjere i vjerske institucije, dovoljne da i dalje djeluju kao faktor međusobnoga razilaženja i izolacije, a odsijecala je BiH od integracijskih političkih procesa na širem južnoslavenskom prostoru. No, Kallay je previdio da su opće socijalno-političke prilike i odnosi tokom XIX stoljeća onemogućili formiranje zajedničkoga političkog identiteta stanovništva u BiH, pokrenuvši već tada procese zasebnih etnonacionalnih samoidentifikacija, koje više nije bilo moguće zaustaviti ni vratiti natrag.

Povijesno utemeljena u teritorijalnom, političkom i vjerskom jedinstvu, koje se izražavalo u  instituciji i politici Srpske pravoslavne crkve, nacionalna ideja kod bosanskih Srba je u stalnom porastu od srpskoga ustanka početkom XIX stoljeća. Učvršćivana je sistematskom propagandom srpske vlade, nakon što je Načertanijem Ilije Garašanina polovicom stoljeća utvrđena dugoročna državnonacionalna strategija. U toj aktivnosti sudjelovali su i agenti ruske vlade, nastojeći uvećati pravoslavni element u strukturi BiH, jer je to bio jedan od važnih kriterija pri međunarodnom utvrđivanju prava na pokroviteljstvo. Kroz zbivanja u ustanku 1875-78. pansrpska nacionalna ideja u BiH još je više ojačala. U austrougarskom razdoblju to je došlo do izražaja u pokretu za vjersko-prosvjetnu autonomiju 1893-1903. godine. Temeljio se na tradiciji iz osmanskoga millet-sistema, u kojemu su crkvene vlasti i politički zastupale svoj narod. Srpske crkveno-školske opštine težile su da u novim uvjetima te ovlasti zadrže i razvijaju u pravcu potpunije političke autonomije.

Kada je po odluci Berlinskoga kongresa 1878. Osmansko Carstvo  moralo Austro-Ugarskoj prepustiti BiH, to je za bosanske muslimane označilo početak nove povijesne epohe, pune velikih iskušenja. Stoljećima su u toj zemlji bili vjerski, ekonomski i politički povlašten element; u njihovome identitetu bio je izjednačen osjećaj pripadnosti Bosni, Osmanskom Carstvu i islamu. Sad je odjednom dovedena u pitanje sinonimnost tih triju elemenata, a slika do jučer stabilnoga svijeta raspala se. Kada je prošao prvi šok, trebalo je utvrditi svoju poziciju u tom novom svijetu, i s obzirom na vlast, i s obzirom na već deklarirani nacionalni identitet domaćih Srba i Hrvata i na njihove asimilacijske težnje prema muslimanima. Glavna opcija bila je već tada artikulirana: „Mi nikad nećemo poreći da pripadamo južnoslavenskoj porodici, ali ćemo ostati Bošnjaci, kao i naši preci, i ništa drugo“. (Mehmedbeg Kapetanović Ljubušak, 1891). Za nacionalnu samoidentifikaciju kod bosanskih Muslimana, slično kao i kod pravoslavnih Srba, bili su važni rezultati pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju.

Unatoč Kallayjevoj politici, uključenost BiH u sastav Austro-Ugarske pojačala je i ubrzala među građanskom i vjerskom elitom kod katolika politički razvoj u pravcu usvajanja hrvatske nacionalne ideologije, prema čijim postavkama su Hrvati u Hrvatskoj i u BiH jedan, nedjeljiv narod, a BiH po Starčevićevom ideologemu „hrvatskoga državnog prava“ hrvatski teritorij. Pri tomu je potrebno imati u vidu da se formiranje hrvatske političke svijesti odnosi na gradski svijet, i to mahom na pripadnike vjerske i intelektualne elite, te ponešto na trgovce i obrtnike; seosko katoličko stanovništvo ovim će procesom ostati nedotaknuto još duboko u XX stoljeće. Među brojnim faktorima koji su uvjetovali uspjeh hrvatskoga političkog kursa u BiH nekoliko ih je bilo najvažnijih. Na prvome mjestu to je činjenica da su se sada, prvi put u pola tisućljeća dugoj povijesti, katolici-Hrvati iz BiH i iz svih hrvatskih zemalja našli pod zajedničkim državnim krovom, i to pod „katoličkom krunom“. Sa stajališta razvoja i učvršćenja nacionalnoga identiteta ta je činjenica od prvorazredne važnosti. Valja dodati da će od tada Hrvati, neovisno o drastičnim mijenama društvenih uređenja i državnih formacija, kroz cijelo XX stoljeće, sve do raspada Jugoslavije 1991/92, živjeti u istom državnom okviru, te će to veoma osnažiti njihovu povezanost i predodžbu o nacionalnom jedinstvu.

Na nacionalnu identifikaciju i homogenizaciju također je, na svoj način, utjecalo uspostavljanje redovite crkvene hijerarhije, s nadbiskupom Stadlerom na čelu i s njegovim zagovaranjem katolicizma kao ideološke osnove svehrvatskoga nacionalnog identiteta. Kada je početkom XIX stoljeća oživio politički život u BiH, nastaje 1906. među mladim liberalnim građanskim intelektualcima, kojima se pridružuju i neki franjevci, prva politička organizacija, Hrvatska narodna zajednica (HNZ). S osloncem na Starčevićevu ideologiju, HNZ također zastupa pripajanje BiH Hrvatskoj, kao zasebne jedinice u zagovaranom trijalističkom uređenju Habsburške Monarhije, ali Stadler, koji je i sam bio među inicijatorima osnivanja HNZ-a, uskoro iz drugih razloga pokreće žestoku kampanju protiv ove organizacije. Ona mu je, naime, „protuvjerska“, jer u članstvu ima i muslimane, koji se nacionalno izjašnjavaju Hrvatima, a po nadbiskupovim zamislima članom takve organizacije može biti samo Hrvat-katolik. Sukobljavanja su trajala nekoliko godina, a dovela su do toga da je Stadler 1910. osnovao novu organizaciju, Hrvatsku katoličku udrugu. Na izborima za prvi saziv Bosanskoga sabora u jesen 1910. Stadlerova HKU bila je poražena: dobila je pet mandata, a HNZ jedanaest. Međutim, pored političkoga rivalstva i razlika u ideološkoj tvrdoći, svehrvatski nacionalni ideologem kod obiju političkih grupacija bio je isti, s time da na marginama ovako usmjerenoga političkog života kod velikoga broja franjevaca u BiH, kao i kod mnogih liberalnih intelektualaca, nije nestalo jugoslavenskih sklonosti iz štrosmajerovske kulturne i političke tradicije, te otvorenosti i volje za političkom suradnjom s drugim narodima i konfesijama.

 

Kulturni procesi

Za četrdeset godina provedenih u okviru Austro-Ugarske Monarhije, prvo kao okupirana provincija, pod formalnim suverenitetom osmanskoga sultana, a od aneksije 1908. godine u sastavu Monarhije, Bosna i Hercegovina proživljava, na pragu svoje moderne povijesti, fazu dubokoga unutarnjeg preobražaja. Naslijeđena opterećenja i suprotnosti izbijaju na vidjelo kao nikad do tada, ali se istovremeno ukazuju i blagotvorne posljedica modernizacije i evropeizacije društva. Najvidnije promjene nastaju u svakodnevnom životu, osobito gradskom, u koji ulaze srednjoevropski oblici i standardi prehrane, odijevanja, stanovanja, ponašanja. Donosioci tih novih oblika su brojni činovnici, pretežno iz slavenskih austrougarskih zemalja od kojih nova uprava izgrađuje administrativni, prosvjetni, tehnički, zdravstveni aparat. Osim činovnika i raznih vrsta stručnjaka, okupacijska vlast naseljava u neka područja znatan broj seljaka iz svojih evropskih zemalja. Istovremeno, u prvim godinama okupacije iseljavanje Bošnjaka-muslimana mahom u Osmansko Carstvo poprimilo je masovne razmjere.

U dodiru sa zapadnoevropskim duhovnim strujanjima preko odlazaka na studije u Beč, Peštu i druge sveučilišne gradove Monarhije, preko življeg i svestranijeg cirkuliranja kulturnih tekovina, u uvjetima snaženja novog, građanskog društvenog sloja i sekularizacije kulture, stvaraju se dinamičnije kulturne sredine, prije svega u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, i domaća svjetovna inteligencija kakve do tada u Bosni nije bilo. Njezina aktivnost u pravilu ima kulturno-politički karakter, sa svim implikacijama kaotičnog političkog života jedne višetradicijske i višenacionalne, okupirane zajednice, do jučer zaostale osmanske provincije, a sada austrougarskoga kolonijalnog posjeda. Novi društveni i kulturni kontekst, modernistički i sekularan, s političkom i građanskom izjednačenošću svih državljana, pospješuje sve veću transkonfesionalnu i transetničku propusnost, za razliku od predmodernoga statičnog i izolativnog konfesionalizma osmanskoga tipa. To su okolnosti i uvjeti u kojima u gradskim sredinama nastaju društvene forme specifične bosanskohercegovačke  multikulturalnosti, o kojima se često netačno govori kao o „vjekovnoj tradiciji“.  

Nova slika svijeta i moderni senzibilitet počinju prodirati osobito posredstvom književnoga rada. Zanimljiv dio kulturnoga mozaika su narodne čitaonice, pjevačka društva i kulturno-umjetnička društva, osnivana na vjersko-nacionalnim platformama, što austrougarska uprava ne sprečava. Uz ovo se veže nastanak i razvoj dramskog i muzičkog teatarskog života, do tada nepoznatog u Bosni. Za Hrvate u BiH od velike važnosti u desetljećima do Drugoga svjetskog rata bit će djelovanje HKD „Napredak“. Jedna od najvažnijih novina što dolaze s Austro-Ugarskom je uvođenje državnoga, svjetovnog školstva, s modernim nastavnim programima. Osmanske su vlasti, doduše, u desetljeću prije austrougarske okupacije bile počele osnivati državne škole, ruždije, ali njih je bilo malo, i mali je bio odziv za školovanje u njima.

U prvoj generaciji evropski obrazovanih intelektualaca, iz sva tri naroda, javlja se znatan broj kulturnih radnika, književnika i polihistora. U velikom broju listova i periodičnih publikacija najznačajnije mjesto po općem utjecaju na kulturni i nacionalno-politički život zauzimaju književni časopisi, kakvi su, na primjer, sarajevski Behar, Nada i Bosanska vila, i mostarska Zora. Za književnu i kulturnu klimu u BiH na prijelazu iz XIX u XX stoljeće značajan je bio boravak velikoga hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića u Sarajevu, odnosno njegov uređivački rad u časopisu Nada. Kranjčević je uspio ostvariti na stranicama časopisa suradnju najvećih južnoslavenskih književnih imena tog vremena, objavljujući s istančanim kriterijima i prevedene tekstove iz suvremene evropske literature, te je na taj način znatno pridonio širenju književnih i kulturnih horizonata sredine. To je kontekst koji omogućuje i pojavu prvih književnih nastojanja sukladnih onodobnim modernim evropskim kretanjima, primjerice u djelima pisaca i pjesnika Edhema Mulabdića, Muse Ćazima Ćatića, Safet-bega Bašagića, Alekse Šantića, Petra Kočića, Svetozara Ćorovića. Tada se, kao gimnazijalac, javlja i Ivo Andrić svojim ranim, formalno smionim stihom.

U objema franjevačkim provincijama, bosanskoj i hercegovačkoj, njeguje se tradicijsko nabožno spisateljstvo, uz pojavu mnogih periodičnih publikacija: Glasnik bosanskih i hercegovačkih franjevaca, koji je od 1887. do 1941. izlazio pod brojnim imenima (Glasnik jugoslavenskih franjevaca, Franjevački glasnik, Serafinski perivoj, Naša misao, te konačno Franjevački vijesnik), Novi prijatelj Bosne, Glasnik sv. Ante Padovanskog, Kalendar sv. Ante, službeno glasilo Bosna srebrena. Frano Milićević uređivao je Hercegovački bosiljak, Novi hercegovački bosiljak i Glas Hercegovca. Uz fra Grgu Martića, koji živi do 1905. i svojim životom, političkim djelovanjem i književnim djelom predstavlja živi most između dviju epoha u kulturnoj povijesti BiH i Hrvata - osmanske predmoderne i evropske moderne - među franjevcima javljaju se književnici i publicisti svjetovnoga tipa (Martin Mikulić, Eugen Matić alias Narcis Jenko, kojemu će djela biti objavljena iza njegove smrti 1918, Josip Markušić) kao i pisci s nadahnućem iz franjevačke povijesti i duhovnosti poput Mirka Jurkića. Anto Knežević, Mijo Vjenceslav Batinić, Radoslav Glavaš stariji, te osobito  Julijan Jelenić sa svojim kapitalnim, iako nezaokruženim djelom Kultura i bosanski franjevci I, II (1912, 1915), predstavnici su franjevačke historiografije znanstveno-kritičkoga tipa. Sasvim posebna pojava u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti je Ivan Milićević (1868-1950). Pisac, urednik i kulturni radnik veoma širokoga raspona i interesa, ostavio je raznovrsno djelo, što kao samostalan autor, što u neobičnom i književno plodnom tandemu s Osmanom Nuri Hadžićem, pod zajedničkim imenom Osman-Aziz. Uređivao je Osvit, list za politiku, pouku i zabavu Hrvatske dioničke tiskare.

U ovo razdoblje padaju i počeci modernoga slikarstva u BiH. Ovamo dolaze, i putuju Bosnom, mnogi slikari u potrazi za egzotičnim žanr-motivima, a neki od njih otvaraju i tečajeve slikarske poduke. Školovana na akademijama u velikim centrima Monarhije, u duhu evropskih slikarskih tradicija, uskoro se javlja prva generacija domaćih slikara: Gabrijel Jurkić, Risto Vukanović, Petar Tiješić, Karlo Mijić, Roman Petrović, Đoko Mazalić, Todor Švrakić, Jovan Bijelić, Adela Behr Vukić, Lujza Kuzmić, Špiro Bocarić, Vilko Šeferov, Lazar Drljača, Petar Šain. Godinu dana pred kraj Prvoga svjetskog rata održana je u Sarajevu velika, reprezentativna izložba umjetnika iz BiH, na kojoj su se mogle vidjeti zastupljene sve relevantne likovne tendencije onoga doba.

Jedna od najuočljivijih karakteristika austrougarskoga razdoblja očituje se u urbanističkom planiranju i graditeljstvu, koje u orijentalnu fizionomiju gradova unosi nove oblike evropske arhitekture i urbanizma, stvarajući u zanimljivom susretu dvaju svjetova slikovite kontraste i neočekivane odnose. Mnoge zgrade za javne službe, škole, kolodvorske zgrade, upravni objekti, izgrađene su u tzv. „maurskom stilu“, koji je vlast forsirala kao svoje shvaćanje kontinuiteta orijentalne arhitekture u Bosni. Osim toga, u graditeljstvu ovoga doba dolaze do izražaja i elementi drugih suvremenih srednjoevropskih stilova - neoromanike, neogotike, neorenesanse, te nešto kasnije i bečke secesije, a naročito je zanimljiv bio arhitektonski pravac tzv. bosanskog stila - skladnoga kombiniranja tradicionalnih i suvremenih formi. U Sarajevu i u Bosni grade neki od vrlo nadarenih arhitekata toga vremena. Ćiril Iveković sagradio je, osim sarajevske Vijećnice (s Aleksandrom Wittekom), neke poslovne zgrade i Muzej grada Travnika, vrijedna ostvarenja u Sarajevu ostvarili su Karl Panek (samostan sv. Ante na Bistriku, zgrada uprave željeznica, danas Ministarstvo vanjskih poslova BiH), Dionis Sunko (zgrada Napretka), Josip Pospišil, Franz Blažek i Jan Kotera. Arhitekti koji su dali snažan, do danas prepoznatljiv pečat Sarajevu, bili su Karl Pařik i Josip Vancaš. Prvi je izgradio zgradu Univerziteta (i Pravnog fakulteta), Zemaljskoga muzeja i Muzeja grada Sarajeva, a drugi sarajevsku katedralu, franjevačku crkvu sv. Ante na Bistriku, zgradu Zemaljske vlade (Predsjedništva BiH), Glavnu poštu, hotel Central.

Austrougarska ideologija nacionalnoga bosanstva, kao kabinetski konstrukt udaljen od stvarnoga života, nije se ostvarila, ali rezultate austrougarske epohe u BiH nije opravdano procjenjivati samo iz ugla te ideologije i njezinoga neuspjeha. Ima nekoliko ostvarenja te kolonijalne politike koji u kulturnoj i političkoj povijesti BiH trajno ostaju kao virtualna vrijednost. Najprije, to se odnosi na nivo državnosti koji je BiH stekla kao corpus separatum u Austro-Ugarskoj Monarhiji, s vlastitom vladom i od 1910. Bosanskim saborom. Zatim, ogroman je skok s austrougarskom znanstvenom i kulturnom politikom u BiH napravljen time što je planski razvijana znanstveno-istraživačka djelatnost usmjerena na otkrivanje, proučavanje i valoriziranje povijesne, etnografske, kulturne i prirodne baštine ove zemlje. Kroz to, BiH je prvi put u svojoj povijesti počela sistematski stjecati i objektivirati svijest o samoj sebi i o svojim vrijednostima. Neovisno o političkom profiliranju triju nacionalnih posebnosti, na ovaj način formirala se i svijest o povijesnom, kulturnom i prirodnom naslijeđu kao zajedničkoj vrijednosti. Najreprezentativnija institucija ove vrste koju je austrougarska vlast podignula i ostavila u BiH svakako je Zemaljski muzej u Sarajevu (kakav je anticipirao Ivan Frano Jukić još za osmanske uprave polovicom XIX stoljeća) i znanstvena djelatnost koja se u okviru ove ustanove razvijala kroz istraživanja, znanstvenu periodiku (Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu) i izdavačku djelatnost, omogućujući istovremeno i početak formiranja domaćega znanstvenog kadra. Na osnovi intenzivnoga rada osobito u oblasti arheologije, etnografije i prirodoslovnih disciplina, Zemaljski muzej se već u prvim desetljećima nakon osnutka afirmirao kao znanstvena i muzejska ustanova značajna u evropskim relacijama. To se prvenstveno odnosi na istraživanja i muzejsku prezentaciju prethistorijske, antičke i srednjovjekovne, te prirodnjačke problematike, u čemu su rezultati Muzeja bili temelj za spoznaje i sinteze od značaja za cijeli južnoslavenski i balkanski prostor.

U kulturnoj povijesti BiH austrougarsko razdoblje je važno i zbog jedne strukturalne novine: kroz proces evropeizacije, modernizacije i sekularizacije, te sa stvaranjem institucija i oblika građanske, demokratizirane kulture, omekšavaju bridovi stroge etno-konfesionalne podijeljenosti, a vidno jačaju elementi zajedničkoga tipa kulture. U umjetnostima taj proces je najvidljiviji, čak u književnosti, koja je u tradicionalističkom poimanju opterećena najvišim stupnjem nacionalno-ideološke „uloge“ i „misije“. Strukturalno gledano, već prvi moderni pisci, koje u tematsko-ideološkom smislu i te kako raspoznajemo po vjersko-etničkom backgroundu i nacionalnim aspiracijama, kakvi su, na primjer, Petar Kočić ili Safvet-beg Bašagić, u kulturalnom smislu ipak ispisuju isti tip književnosti. To je tip književne prakse korespondentan suvremenim evropskim književnim prosedeima, na koji se u postupku interpretacije i kritičko-analitičkoga vrednovanja moraju primjenjivati isti kriteriji. To znači da ono što rade jedan i drugi pripada istom, zajedničkom kulturnom obrascu i kontekstu, i da je moguće mjeriti jednoga drugim, unutar istih mjerila vrijednosti. Isto u još očitijem smislu vrijedi za slikarstvo, i to već s prvom generacijom evropski školovanih slikara. Potpuno neovisno o tomu jesu li Hrvati, Srbi ili Muslimani, djela Gabrijela Jurkića, Petra Tiješića, Karla Mijića, Jovana Bijelića, Lazara Drljače, Todora Švrakića, kasnije Romana Petrovića, Rizaha Štetića, Sige Summereckera, Omera Mujadžića, Ismeta Mujezinovića, te tolikih drugih - kolikogod svaki od njih bio stvaralački individualiziran, tvore jedan u likovnom smislu potpuno homologan svijet.

 

Jugoslavija 1918-1941.

Na prijelazu iz XIX u XX stoljeće ideja južnoslavenske političke i kulturne integracije nalazila je  pristalice i zagovornike među pripadnicima različitih društvenih slojeva, raznih generacija i svih nacionalnosti. Porijeklom iz ilirskoga pokreta, sa zagovornicima među najsnažnijim osobama XIX stoljeća poput đakovačkoga biskupa Strossmayera, ona je u južnoslavenskim zemljama pod vlašću Austro-Ugarske dobila dodatni rodoljubni antiokupatorski poticaj i sadržaj. Radikalni izraz toga raspoloženja predstavljala je tzv. nacionalistička omladina, a iz njezinoga okrilja nastala je organizacija Mlada Bosna. Ona i danas izaziva historiografska i ideološka sporenja, ali je utvrđeno da je bila povezana s vojnim i političkim krugovima iz Srbije, koji su manipulirali patriotskim jugoslavenskim i antiaustrijskim osjećajima mladih idealista okupljenih u tu idejno i politički difuznu organizaciju. Njezin pripadnik Gavrilo Princip s drugovima izvršio je u Sarajevu 28. VI 1914. atentat na austrijskoga nadvojvodu Franza Ferdinanda, što je Austro-Ugarskoj poslužilo kao povod za rat sa Srbijom, koji je eskalirao u Prvi svjetski rat. Na svim frontama od Rusije do Italije, na kojima je ratovala austrougarska vojska, ginuli su, mobilizirani, pripadnici svih naroda iz BiH, pa i Srbi, iako su oni zbog atentata u Sarajevu i rata sa Srbijom bili politički proskribirani, progonjeni i zatvarani u talačke logore. Tokom rata jugoslavensko raspoloženje je dobivalo na snazi i širini. Povjesničar S. M. Džaja to ovako sumira s obzirom na hrvatski kontekst u BiH: „Nakon vojnih poraza Podunavske Monarhije i oživljavanja političkih aktivnosti u proljeće 1917. urušavaju se Stadlerov klerikalizam i tvrdo hrvatstvo u BiH. Za jugoslavenstvo izjašnjavaju se ne samo liberalna inteligencija i franjevci u Bosni, zatim u Hercegovini, nego i dio Stadlerovih pristaša. Sam nadbiskup Stadler, kao posljednji Mohikanac klerikalnoga velikohrvatstva, potpisuje okružnicu katoličkoga episkopata od 29. XI. 1918, kojom je pozdravljeno osnivanje južnoslavenske države pod srpskom egidom.“

Od početka pregovora između predstavnika s područja Austro-Ugarske Monarhije i Srbije o modelu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja bilo je jasno da se radi o dva različita i teško uskladiva koncepta - srbijanskom monarhističkom i unitarističko-hegemonijskom, i republikansko-federalističkom koji su uglavnom zastupali hrvatski pregovarači. Ta razlika neće omesti ujedinjenje koje je pod krunom Karađorđevića i pod imenom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca proglašeno 1918, ali će kroz niz administrativnih, političkih i ideoloških postupaka beogradskoga dvora i vlasti kojima je pojačavana centralizacija i u korist srpskoga koncepta države potirana povijesna i teritorijalna fizionomija Hrvatske, BiH i drugih južnoslavenskih zemalja, narasti do eksplozivnih međunacionalnih odnosa, osobito na srpsko-hrvatskoj relaciji, te do zaoštravanja tzv. hrvatskog pitanja. Na pogoršanje odnosa imat će ogroman utjecaj događaji poput atentata na Stjepana Radića i članove HSS-a u beogradskoj Narodnoj skupštini 1928. i atentata na kralja Aleksandra 1934. u Marseille-u.

Vodeća politička snaga koja je u razdoblju monarhističke Jugoslavije artikulirala hrvatske interese bio je pokret i stranka S. Radića, Hrvatska seljačka stranka, koju je poslije Radićeve pogibije nastavio voditi Vladko Maček. U sjeni diktature kralja Aleksandra od 6. I 1929, kada je raspušten parlament, zabranjen rad političkih stranaka i sindikata, uvedena stroga cenzura, pojačan policijski teror, politički protivnici zatvarani pa i ubijani, a proglašena ideologija integralnoga jugoslavenstva i ime državi promijenjeno u Kraljevina Jugoslavija, u političkom prostoru u kojemu se oblikuju i hrvatske političke orijentacije, uz narodnjački i republikanski HSS, prisutne su dvije dijametralne opcije - lijevo-revolucionarna Komunistička partija, i ultranacionalistička ustaška organizacija, koju je, otišavši nakon proglašenja diktature u emigraciju, 1929. osnovao frankovačko-pravaški političar Ante Pavelić. Među Hrvatima u BiH do 1941, međutim, neusporedivo najveću popularnost uživao je HSS.

Pokušaj da se, u predvečerje Drugoga svjetskog rata 1939, riješi kriza srpsko-hrvatskih odnosa bio je dogovor koji se u historiografiji naziva sporazumom Cvetković-Maček, u kojemu nije sudjelovao nitko od muslimanskih političkih predstavnika, ali ni od srpskih i hrvatskih iz BiH. Njime se predviđa stvaranje triju federalnih jedinica: Dravska banovina (Slovenija), Banovina Hrvatska, u koju ulaze i kotarevi iz BiH s hrv. većinom (Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik, Bugojno, Duvno, Konjic, Livno, Ljubuški, Mostar, Prozor, Stolac, Fojnica), dok su ostali dijelovi BiH namijenjeni trećoj jedinici - tzv. Srpskim zemljama. Protiv takvoga ignoriranja povijesne i teritorijalne cjelovitosti BiH, koja se nije gubila ni u Osmanskome ni u Habsburškome Carstvu, bila je muslimanska politička javnost, a također i neki uglednici iz hrvatskoga naroda u BiH (T. Alaupović, fra J. Markušić npr.), što je bio signal da se, unatoč popularnosti HSS-a, barem u jednome dijelu hrvatske javnosti cjelovitost BiH doživljuje kao krucijalno pitanje koje ne smije biti predmetom bilo kakve neprincipijelne političke trgovine.

U ekonomskoj, industrijskoj, kulturnoj i prosvjetnoj politici prve Jugoslavije BiH je općenito bila zapostavljena i marginalizirana, te se u usporedbi s austrougarskim razdobljem s mnogo razloga može govoriti o regresiji i provincijalizaciji. Ilustrativan je podatak da je 1938. od svih industrijskih poduzeća u državi, svega 7% bilo locirano u BiH. Nasuprot tankom sloju novih bogataša, većinom trgovaca, zelenaša, malobrojnih industrijskih poduzetnika i nešto malo begovata koji je uspio preživjeti propadanje, malogradski svijet, radništvo, seljaštvo izloženo je pauperizaciji do stupnja ugroženosti gole egzistencije. Naglo se mijenja struktura vlasništva nad zemljom: od nekadašnjih pretežnih vlasnika, Muslimana, država sada uzima zemlju i daje „prema zaslugama“, tzv. „solunašima“, koji su pretežno srpske nacionalnosti. Muslimani se ponovo masovno iseljavaju u Tursku, kao i nakon austrougarske okupacije. Izostaje društveni razvoj, pa se zadržava patrijarhalna i tradicionalistička struktura društva. Ogroman je udio seoskoga stanovništva (uoči Drugoga svjetskog rata odnos ruralnoga i urbanoga življa u Bosni bio je 70% : 30%), s konzerviranim, gotovo srednjovjekovnim formama života. U malogradskim sredinama živi se i dalje u kombinaciji male, kućne poljoprivrede i starih zanata. Izrazit je dualitet i antagonistički odnos između sela i grada. Taj je odnos u osnovi socijalne naravi, ali se on dodatno komplicira etničko-religijskom komponentom. Ne grade se novi putovi ni pruge. Postotak nepismenosti dosezao je i do 70%. Osim osnovnoga školstva (državnoga i vjerskog), te nekoliko srednjih škola u većim gradovima,  nema viših stupnjeva školovanja. Jedina viša škola, agronomska, otvorena je u Sarajevu tek uoči Drugoga svjetskog rata, a prvi fakultet, medicinski, za vrijeme NDH pred sami kraj rata, također u Sarajevu. Svoju razinu održavaju franjevačke gimnazije u Širokom  Brijegu i u Visokomu, te isusovačka u Travniku, koje su imale pravo javnosti i u njih su se upisivali učenici iz drugih konfesija i nacija. Na više akademsko školovanje mora se ići u Beograd i Zagreb, ili u inozemstvo. Sarajevski Zemaljski muzej, nekad evropski relevantna muzeološko-istraživačka i znanstveno-izdavačka ustanova, jedva preživljuje, bez programā, bez sredstava za rad i bez perspektive.

Kakvih-takvih forma višega društvenog, obrazovnog i kulturnog života ima samo u malobrojnim gradskim središtima, dok je selo živjelo u arhaičnim oblicima života i pučke kulture, često potpuno strane i nepoznate ljudima iz gradova. Kulturno-prosvjetna društva iz austrougarskoga razdoblja nastavila su i razvijala svoj rad kao temeljne nacionalne ustanove: hrvatski HKD „Napredak“, muslimansko-bošnjački „Gajret i „Narodna uzdanica“, srpska „Prosvjeta, jevrejska „La Benevolencia“. Područje njihova rada bilo je široko, obuhvaćajući organizaciju kulturno-zabavne svakodnevnice i narodnih čitaonica, opismenjavanje i prosvjećivanje, izgradnju đačkih domova i stipendiranje đaka i studenata, izdavanje kalendara-almanaha, koji su bili djelomično orijentirani i na objavljivanje književnih i znanstvenih tekstova, povremeno objavljivanje knjiga i dr.

Književnost i slikarstvo dva su najvažnija polja na kojima se oblikovao intelektualno-umjetnički život. Zapostavljenost sredine odredila je da većina snažnih autorskih ličnosti sasvim ili djelomično živi i radi izvan BiH, ali mnogi od njih ostaju trajno vezani uz nju svojim motivima. U slikarstvu, uz one što su se javili u prethodnom razdoblju, kakvi su Gabrijel Jurkić, Roman Petrović, Petar Tiješić, Jovan Bijelić, Petar Šain, Todor Švrakić, Vilko Šeferov ili Karlo Mijić, i koji će se tek sada početi ostvarivati u punini svoje vokacije, javljaju se Ivo Šeremet, Nedjeljko Gvozdenović, Milivoj Uzelac, Hakija Kulenović, Karlo Afan de Rivera, Omer Mujadžić, Kosta Hakman, Sigo Summerecker, Rizah Štetić, Kamilo Ružička, Mica Todorović, te od mlađih Ismet Mujezinović, Vojo Dimitrijević, Danijel Ozmo, Branko Šotra i drugi. Svi su oni svoja znanja i umijeća stjecali na respektabilnim evropskim likovnim učilištima (München, Krakov, Beč, Pariz, Budimpešta), i bili u živom stvaralačkom dodiru s najmodernijim strujanjima i istraživanjima - od impresionističkih i simbolističkih na prijelazu dvaju stoljeća, preko sezanizma, ekspresionizma, do apstrakcije, nadrealizma, magijskoga realizma, te socijalno angažiranih tendencija, osobito u grafici. U prvim godinama ovoga razdoblja likovni život je još prilično dinamičan, organiziraju se samostalne i grupne izložbe u svim većim gradovima nove države pa i u Sarajevu, pokreću se slikarske škole. Za vrijeme svojega boravka u Blažuju pokraj Sarajeva, Vladimir Becić držao je slikarsku koloniju s Karlom Mijićem i Vilkom Šeferovim. Nakon 1924. ta živost opada, a stanovita živost se vraća od 1929, s osnivanjem „Grupe četvorice“ (Mijić, Petrović, Đoko Mazalić, Summerecker). U godinama uoči Drugoga svjetskog rata, grupa mlađih umjetnika osniva društvo Collegium artisticum, u pokušaju sinteze umjetnosti i lijeve ideologije, na čijim izložbama 1939. i 1940. izlažu Danijel Ozmo, Rizah Štetić, Vojo Dimitrijević, Ismet Mujezinović i Mica Todorović i drugi slikari i grafičari. I po stupnju autorske emancipiranosti, i po majstorskome znanju, i po ozbiljnosti kojom u domaći ambijent unose iskustva i traganja moderniteta, slikari i slikarstvo ono su najbolje i najvažnije što je u ovom razdoblju u umjetnosti poniklo. U Sarajevu je 1920-ih kao upravitelj Narodnoga pozorišta boravio srpski komediograf Branislav Nušić, unijevši repertoarnu svježinu i raznovrsnost. To je trajalo samo nekoliko sezona, nakon toga sarajevski teatar stagnira.

Ako se izuzmu veliki književnici poput Ive Andrića, koji je poglavlje za sebe, Antuna Branka Šimića ili Nikole Šopa, koji rođenjem i književnim motivima jesu vezani uz BiH, ali žive i rade izvan nje, u ovome razdoblju nema pisaca i djela velikoga formata, no ima relevantnoga  književnoga rada i to u nekoliko različitih poetičkih i idejnih smjerova (socijalna književnost lijeve orijentiranosti, katolička književnost, itd.), a u svakome od njih participiraju i hrvatski pisci iz BiH: Zvonimir Šubić, Jakša Kušan, Nika Milićević, Hrvoje Bor (fra Ljubo Hrgić), Narcis Jenko (fra Eugen Matić), Mirko Jurkić, Štefa Jurkić, Vojislav Mioč, Ljerka Premužić, Verka Škurla-Ilijić i drugi. Za književni život u BiH, u kojemu je najučestaliji književni oblik priča, a najdraži spisateljski postupak tradicionalna realistička naracija, kod najvještijih i najobrazovanijih pisaca tek malo obojena tehnikama i iznalascima modernizma, važan je bio časopis Pregled i njegov znameniti urednik, književni kritičar Jovan Kršić, kojemu povijest književnosti u BiH duguje pojam pripovjedačka Bosna. U Sarajevu je od 1930. do 1937. živio Tin Ujević, neobični erudit, velikan hrvatskoga pjesništva. Objavljivao je zanimljive književne i filozofske eseje u Kršićevu Pregledu, i svojom je osebujnom boemskom prisutnošću obilježio sarajevski književni život tih godina.

 

Drugi svjetski rat, Nezavisna Država Hrvatska

Razdoblje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 1941-45. kratka je i mračna epizoda u hrvatskoj političkoj povijesti. Trijezno kritičko i istinoljubivo suočavanje s totalitarnom prirodom toga režima i s njegovom zločinačkom ideologijom i praksom važan je uvjet za izgradnju harmoničnoga nacionalnog identiteta i stabilnog društva, kao i za argumentirano osporavanje zlonamjernih pretjerivanja koja su i danas prisutna kao naslijeđe historiografije i publicistike u Jugoslaviji poslije Drugoga svjetskog rata. 

Srpsko-hrvatski sporazum iz 1939. o novoj upravno-teritorijalnoj podjeli države nije stigao zaživjeti; iste godine započeo je Drugi svjetski rat napadom Hitlerove Njemačke na Poljsku, a 1941. napadnuta je Jugoslavija i vrlo brzo kapitulirala, te razdijeljena između sila Osovine i njihovih pomagača. Lider predratne hrvatske politike Maček i njegov HSS sklonili su se sa scene i prepustili je Pavelićevim ustašama, koji su kao talijanske i njemačke marionete proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku, u koju je uključena i BiH. Kombinacija više krupnih političkih i psiholoških razloga bila je presudna za prvobitno masovno prihvaćanje NDH od Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao i za njihovo sporo hlađenje od nje. Vidjeli smo kako su Hrvati u razdoblju monarhijske Jugoslavije jednodušno prišli uz republikansku i demokratsku politiku Radićevoga i Mačekovog HSS-a, koja je u tom razdoblju bitno određivala glavni sadržaj njihovih nacionalnih aspiracija i njihova nacionalnog identiteta kao svehrvatskog. Jedan od temeljnih elemenata toga identiteta bilo je, međutim, shvaćanje da je BiH po „povijesnom i državnom pravu“ dio hrvatskoga teritorija. U tom shvaćanju nije bilo načelne razlike između HSS i ustaške nacionalne ideologije, a dijelila ga je hrvatska građanska elita u BiH kao i Katolička crkva (u obama svojim vidovima - biskupskom i franjevačkom, s izuzetkom pojedinaca). Taj ideologem je ugrađen i u veliku, znanstveno akribičnu Povijest Bosne i Hercegovine, čiju izradu je iniciralo i organiziralo HKD „Napredak“ 1930-ih. (Završena je pred sam rat, a objavljena 1942.) Kada se svemu tome još doda golemo negativno iskustvo i razočaranost politikom kraljevske Jugoslavije, dobivaju se glavni obrisi za razumijevanje odnosa prema uspostavi NDH. Tek veliki progoni i zločini nad Srbima i Jevrejima, kao i nad nevinim ljudima drugih pripadnosti pa i nad Hrvatima samim, koje će Pavelićev fašistički režim počiniti, mnogim će Hrvatima početi uznemiravati savjest i otvarati oči. Provincijal bosanskih franjevaca fra Anđeo Kaić i mostarski biskup fra Alojzije Mišić službeno su reagirali protiv tih zlodjela, a uprava Franjevačkoga reda je poslala Upute franjevačkim provincijama hrvatskoga jezičnog  područja 24. VII 1941, u jeku masovnih ustaških zločina. U Uputama se franjevcima zabranjuje da, eventualno „zaneseni narodnom suverenošću“, ulaze u bilo kakav angažman u političkom i vojnom aparatu NDH, kao i sudjelovanje u progonima Srba i Jevreja i u masovnom prevođenju pravoslavnih na katoličku vjeru, a nalaže im se briga za ugrožene Srbe i Jevreje. Ove su zabrane i smjernice vjerojatno imale učinka, premda je bilo pojedinaca koji su se o njih oglušili, a neki su bili aktivni pripadnici ustaškoga upravnoga i vojnog ustroja, ili poput zloglasnoga Filipovića-Majstorovića sudjelovali pri činjenju zločina. Stoji, također, činjenica da je vrh službene crkve u BiH od početka do kraja ostao privržen ustaškom vodstvu i režimu, što je na eklatantan način demonstrirao vrhbosanski nadbiskup Ivan Evanđelista Šarić, objavljujući pjesme-pohvalnice Paveliću čak i pred kraj rata, kada je svakomu morala biti poznata zločinačka bilanca njegovoga režima, kao i njegov skori kraj.

Režim NDH bio je antidemokratski i totalitaran. Sve su političke stranke zabranjene, država je bila bez ustava, bez izbora i bez parlamenta, sva vlast, izvršna, zakonodavna, a velikim dijelom i sudska, bila je u rukama Pavelića; on je, pak, bio oruđe Hitlera i, do kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943, Mussolinija. Nacionalna politika NDH počivala je na rasističkim temeljima. Ozakonjena je 30. IV 1941. donošenjem tzv. rasnih zakona, prenesenih iz nacističkih Nirnberških zakona (Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o državljanstvu, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda). Cilj te politike bio je stvaranje „čistoga hrvatskog životnog prostora“, i „čiste hrvatske nacije“. To se planira postići istrebljenjem Jevreja, Roma i Srba, koji su proglašeni „najvećim neprijateljima hrvatskog naroda“. Istrebljenje Jevreja i Roma ustaše preuzimaju kao zadatak dobiven iz Berlina, likvidacija Srba je domaći problem, koji se rješava kombiniranjem raznih metoda: fizičkim uništavanjem, prevođenjem u Katoličku crkvu, progonjenjem u Srbiju. Za one Hrvate i Muslimane koji imaju „nehrvatsko ponašanje“, otkazuju poslušnost NDH i rade protiv nje, namijenjen je postupak „unutarnjega prečišćavanja“, tj. fizičkoga uklanjanja. Na temelju Zakonske odredbe o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore stradalo je u Jasenovcu i drugim ustaškim konclogorima na desetke tisuća rasno ili politički „nepoćudnih“ i „pogibeljnih“, prije svega Srba, Jevreja i Roma.

Kada se nakon masovnih zločina protiv Srba, naročito tokom ljeta 1941, pokazalo da se tako ne mogu postići zacrtani ciljevi, nego da se još pospješuje i širi pobuna i oružani ustanak, te i sami Nijemci traže da se teror obustavi jer ometa njihove ratne planove i potrebe na Balkanu, ustaše mijenjaju politiku i prelaze na koncept po kojemu Srbe proglašavaju „Hrvatima pravoslavne vjere“, i u travnju 1942. osnivaju Hrvatsku pravoslavnu crkvu kojoj instaliraju i mitropolita, ruskoga emigranta Germogena.

Slijedeći pravaški postulat o bosanskim Muslimanima kao izvornim Hrvatima koji su uzeli islam, ali noseći se i s konkretnim problemom stvaranja „čiste hrvatske države“ u kojoj od nepunih 6 500 000 st. živi tek nešto više od polovice Hrvata katolika, ustaška ideologija nastupa s integrativnim projektom hrvatske nacije, sastavljene od Hrvata katoličke i od Hrvata islamske vjere. Ta ideja je u nekoj mjeri kod muslimana naišla na odziv, što na osnovi stanovite bliskosti još iz austroug. razdoblja, što zbog nacionalne bezobzirnosti srpske politike u Kraljevini Jugoslaviji, te su i mnogi Muslimani u početku pozdravili stvaranje NDH. Novi režim im je laskavo nudio atribut „najrasnijih Hrvata“ i slobodu prakticiranja islama, ali oni su osjećali da nestankom Bosne gube tlo pod nogama. Osim toga, način na koji su ustaše krvavo provodili svoju rasističku politiku, pobuđivao je među njima odbojnost i neslaganje. Rezultat toga bile su muslimanske rezolucije, objavljene u nekoliko bosanskih gradova, protiv progona Srba i Jevreja. Nakon smrti Mehmeda Spahe i nestanka političkoga ambijenta u kojemu je njegova Jugoslavenska muslimanska organizacija bila respektabilna politička snaga, bosanski Muslimani su bili politički razmrvljeni između mnogo struja, nejakih i nedovoljno artikuliranih. Ideju autonomije BiH, kao svoju temeljnu potrebu, oni su pokušavali realizirati na nekoliko načina - od sudjelovanja u Pavelićevoj vladi i u njegovim vojnim formacijama, do pokušaja da pregovaraju s Nijemcima o autonomnoj BiH pod izravnom vlašću Hitlera i Berlina. To je rezultiralo stvaranjem muslimanske formacije u sastavu njemačke vojske, poznate 13. SS „Handžar“ divizije, ali politički nije dalo nikakva rezultata. Umjesto, kako su se nadali, da budu lokalne postrojbe, koje će organizirano braniti muslimanska sela i naselja od svih vrsta napadača, regruti „Handžar“ divizije poslani su na obuku u Francusku, u Villefranche-de-Rouergue blizu Toulousea, gdje su bili pridruženi hrvatskim inženjercima. Tu je pod vodstvom Ferida Džanića i Bože Jeleneka izbila pobuna, pobunjenici su pohvatali svoje njemačke časnike, osudili ih na smrt i strijeljali. Mislili su se pridružiti francuskom pokretu otpora, ali nisu uspjeli jer je njemačka vojska pobunu skršila. Što u prvim borbama, što u kasnijim čišćenjima terena, pobijeno je preko 150 pobunjenika. Muslimani i Hrvati su kao topovsko meso Pavelićeva režima zajedno ginuli i na istočnom frontu, u opsadi Staljingrada. No, neutemeljen u stvarnosti i kompromitiran brutalnošću režima i masovnim zločinima, ustaški će ideološki projekt nacionalnoga integriranja Muslimana doživjeti potpuni neuspjeh.

 

Kulturna politika

Tipično za totalitarne sustave, režim NDH je od početka iskazivao jak interes za kulturu kao važno sredstvo „unutarnje obnove“ i „stvaranja i preoblikovanja novih ljudi“. Time se može objasniti vanjska dinamičnost kulturnoga života koja se zapaža u Zagrebu i donekle u Sarajevu i drugim većim gradovima. Pokreću se listovi i časopisi, oživljuje rad kazališta, radio-stanica - sve pod izravnom i potpunom kontrolom režima. Osnovan je Hrvatski izdavalački bibliografski zavod (HIBZ), koji u suradnji s Maticom hrvatskom razvija veoma bogatu izdavačku djelatnost; do 1944. objavljeno je oko 2000 naslova. Najveći izdavački projekt bila je Hrvatska enciklopedija pod uredništvom Mate Ujevića; prvi njezin svezak pripremljen je i izašao prije rata, a u NDH još četiri. Posljednji od njih izašao je neposredno prije dolaska partizana u Zagreb, koji su uništili svu neisporučenu nakladu što su je zatekli na skladištu, tako da je taj peti svezak postao bibliofilski raritet. S Matom Ujevićem te s bazom podataka i iskustvom HIBZ-a započeo je poslije rata Miroslav Krleža graditi svoj veliki projekt - Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“.  

Dvije najreprezentativnije kulturne ustanove u Sarajevu, Zemaljski muzej i Narodno pozorište, dobivaju nova imena - Hrvatski državni muzej i Hrvatsko državno kazalište. Za direktora muzeja postavljen je eminentni turkolog Hazim Šabanović, a za intendanta kazališta ugledni pisac, dramatičar Ahmed Muradbegović. U sarajevsko kazalište dolazi režirati i veliki redatelj Branko Gavella. U Sarajevu i u Zagrebu objavljuju svoje književne radove afirmirani pisci Edhem Mulabdić, Alija Nametak, Ahmed Muradbegović, Rasim Filipović, Hamid Dizdar, Hifzi Bjelevac, znanstvenici Hamdija Kreševljaković, orijentalisti i teolozi Mehmed Handžić, Seid i Mahmud Traljić, mladi intelektualci i publicisti Muhamed Hadžijahić, Halid Čaušević i dr. Uređivanje novoosnovanoga časopisa Hrvatska misao povjereno je A. Muradbegoviću, A. Nametku i Dragutinu Kamberu. Enver Čolaković, neobično i mnogostruko darovit pisac i prevoditelj, objavljuje 1944. roman Legenda o Ali-paši, za koji dobiva nagradu Matice hrvatske kao najbolje književno djelo godine. Mnogi od ovih pisaca u novoj su Jugoslaviji zbog lojalnosti NDH proganjani i kažnjavani zabranom objavljivanja, poput Čolakovića, a neki poput Nametka, Muradbegovića i Mulabdića i teško robijali.

Sastavni dio ustaške kulturne politike bio je progon intelektualaca, umjetnika, znanstvenika koji su bili opasni po njihovu ideologiju i režim. Odmah po uspostavi NDH strijeljani su August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Zvonimir Richtmann i Ognjen Prica. Antun Barac, Josip Badalić, Grga Novak, Mirko Deanović, Ilija Jakovljević otpremljeni su u koncentracijski logor, a Jozo Kljaković i Ivan Meštrović u zatvor. Pjesnici i pisci Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Jure Kaštelan, Joža Horvat, Slobodan Novak, slikari Edo Murtić i Zlatko Prica, glumac Vjekoslav Afrić i neki drugi umjetnici pridružili su se partizanima, gdje su nastavili s radom. Tako su nastala djela neprolazne vrijednosti, poput Kovačićeve poeme Jama, kao i poetsko-grafička mapa Jama s litografijama E. Murtića i Z. Price, nastala 1944. u Topuskom. Sudbina Ilije Jakovljevića na tragičan način simbolizira lutanja hrvatske i jugoslavenske politike u Drugome svjetskom ratu i neposredno poslije njega. Katolički intelektualac liberalne orijentacije, simpatizer HSS-a, odvjetnik, književnik, novinar, Jakovljević se po uspostavi NDH odbio pridružiti Pavelićevoj vladi. Upućen je u logor Stara Gradiška u listopadu 1941, a iz njega izašao u prosincu 1942. Ponovo mu je zaprijetilo hapšenje pa je u rujnu 1944. otišao u partizane. Poslije rata drži odvjetnički ured i objavljuje potresnu knjigu pjesama Lirika nevremena s motivima iz logora, ali politički i ideološki ostaje nepokoran; nove ga vlasti šalju u zatvor, gdje je navodno počinio samoubojstvo. Nikada se nije saznala prava istina o njegovoj smrti kao ni o razlozima zatvaranja. Pedeset godina nakon toga otkrivena je i objavljena Jakovljevićeva memoarska knjiga o boravku u ustaškom logoru pod naslovom Konclogor na Savi (1999), jedno od najsugestivnijih književno-dokumentarnih djela ove vrste u evropskoj književnosti.

Alternativa ustaškoj politici i u Hrvatskoj i u BiH pojavila se u obliku partizanskoga antiokupatorskog i antifašističkog pokreta koji su, kao jugoslavenski, vodili Komunistička partija i Josip Broz-Tito. Neovisno o njegovom ideološkom karakteru, koji će u kasnijem toku rata i naročito po stjecanju vlasti pokazati svoje komunističko totalitarno lice, Titov je pokret u užasnoj klimi međunacionalnoga istrebljenja i masovnih pokolja svojim pozivom na svenacionalnu slogu i borbu protiv okupatora i kvislinga, ustaša i četnika, predstavljao etički i politički izlaz za ljude najrazličitijih političkih orijentacija, nacionalnih pripadnosti i vjerskih ili svjetonazorskih pogleda. U BiH je to imalo posebnu važnost, s obzirom na vjersko-nacionalnu izmiješanost, na strašna iskustva pripadnika svih naroda, te na činjenicu da je Tito s partizanima najveći dio rata proveo u BiH, i da je partizanska politika već 1943. na zasjedanju ZAVNOBIH-a jasno proklamirala ideju o federalnoj BiH s potpunom ravnopravnošću svih naroda. Sve su to bili razlozi zbog kojih su i Muslimani i Hrvati u sve većem broju počeli prilaziti Titovom pokretu.

Kroz sve četiri godine rata BiH je bila poprište najstrašnijih ratnih zbivanja i kaotične političke stvarnosti. Na njezinom tlu uspostavljena je nova država, sa svojom dvostruko organiziranom vojskom  (ustaška vojnica i domobranski sastav) i sa svojim organima vlasti, koja je od samoga početka povela bespoštedan rat protiv dijelova vlastitoga stanovništva. U isti mah, na tom prostoru prisutne su dvije druge države sa svojim vojskama, Njemačka i Italija, dogovorno podijeljene tzv. demarkacionom linijom. Tu su zatim četničke formacije pod komandom Draže Mihailovića, te niz lokalnih ustaničkih četa ili milicija, i srpskih i muslimanskih i hrvatskih. U masovnosti zločina i u njihovoj motiviranosti vjersko-nacionalnim razlozima prednjače ustaše i četnici; prvi, kako smo vidjeli, prema Srbima, drugi prema Muslimanima i Hrvatima. Titovi partizani su od kraja 1941, nakon sloma ustanka u Srbiji, još jedna vojno-politička komponenta u ratnoj stvarnosti. Unatoč proglašenoj nacionalnoj slozi, i oni su bili uvučeni u spiralu zločina. Bilo ih je sporadično tokom cijeloga rata, a etnički gledano nema ni jedne grupacije koja u njima nije stradala. Primjerice, u samom početku ustanka gerilci koje su komunisti kasnije proglasili svojima i po njihovim akcijama službeno utemeljili Dan ustanka naroda BiH 27. VII, a oni nisu o sebi mislili drukčije do kao o srpskim osvetnicima, istrijebili su nemilosrdno čitavu katoličku župu Krnjeušu kraj Bosanskog Petrovca. Velikih razmjera bili su tzv. četnički pučevi u partizanskim odredima 1941/42, u kojima je na strašan način stradalo mnogo Muslimana istočnoj Bosni i u dijelu srednje Bosne. Na tragičan način rječita je bila tragedija Rame: 1942. u srpnju prvo su u napadu na Prozor i Šćit partizani spalili šćitsku crkvu s vrijednim inventarom i knjižnicom, gvardijana ubili, a u listopadu su četnici popalili neka ramska sela i mnoge muškarce poubijali. U završnim borbama oko Travnika partizani su 1945. spalili franjevački samostan u Gučoj Gori, u koji su se bili zabarikadirali njemački vojnici vlasovci; tom prilikom izgorjela je bogata knjižnica, arhiv, sva zaostavština fra Marijana Šunjića, crkveni namještaj, umjetnine. U veljači 1945. od partizanskih jedinica stradao je veliki broj hercegovačkih franjevaca u Ljubuškom, Čapljini, Čitluku, na Širokome Brijegu i u Mostaru; među ubijenima bio je i eminentni povjesničar, u tom času provincijal hercegovačkih franjevaca, dr. Leon Petrović. Najmasovniji je zločin ono što su jedinice Titove armije učinile na kraju rata, i to koji dan po njegovu službenom završetku, s velikim brojem različitih bjegunaca na granici Slovenije i Austrije. Među njima je uz pripadnike kvislinških vojski, najviše ustaša i domobrana, ali također i slovenskih domobrana, srpskih i crnogorskih četnika itd., bilo i veoma mnogo hrvatskih civila, žena, starih, čak i djece. Njih je Pavelić propagandom straha pokrenuo u masovni egzodus, da mu budu štit za izvlačenje svoje glave i napljačkanoga blaga. Nakon nečasnoga postupka britanskih vojnih vlasti, kojima se dio ovih ljudi htio predati, a one ga izručile partizanima, neki su odmah pobijeni, a neutvrdiv, ali svakako veliki broj partizani su vratili u zemlju, i mjesecima ih povlačili kroz etapne logore i u marševima smrti po cijeloj zemlji. U neljudskim uvjetima gladi, žeđi, bolesti, iscrpljenosti i svakodnevne torture, mnogi su pobijeni, a mnogi pomrli. Oni, pak, koji su stjecajem okolnosti sve to preživjeli, proveli su život šuteći o tomu i pred najbližima.

Pod skupnim imenom Bleiburg, Blajburška tragedija taj kompleksni događaj smješten je u hrvatsko povijesno pamćenje kao najveća trauma i trajni izvor kontroverzi. Egzekutivna uloga Titove vojske u tom događaju je nesumnjiva. Uzroci, pak, koji su doveli do takvoga završetka NDH i odgovornost za njih mogu se pripisati prije svega Paveliću i ustaškom režimu, tj. općoj politici i karakteru NDH, njezinoj zločinačkoj praksi, te civilizacijskom i moralnom debaklu saveza s nacističkom Njemačkom, kojemu je Pavelić ostao vjeran do kraja. U vezi s političkim mitom, koji se održava u jednom dijelu hrvatske javnosti, da treba lučiti navodno poželjno osnivanje Nezavisne Države Hrvatske kao dugo sanjanoga ideala, od konkretnoga ustaškog režima, korisno je navesti zaključak eminentnoga američkog povjesničara hrvatskog porijekla Joze Tomasevicha: „Ustaška država od 1941. do 1945. nema ničeg zajedničkog s hrvatskim političkim tradicijama ili s političkim koncepcijama i stvarnim potrebama, interesima i ciljevima većine Hrvata. Taj neizbježni zaključak proizlazi iz činjenica o tome kako je ta država uspostavljena, kako se ponašala, kako su je iskorištavale i zlorabile strane države koje su njome dominirale, i kako je završila. (...) Proglašavanje NDH nije bilo posljedica široko rasprostranjene narodne hrvatske revolucije, nova država nije bila nezavisna, njezine političke smjernice nisu poticale mir u zemlji i njezino postojanje nije bilo ni u kratkoročnom ni u dugoročnom interesu hrvatskog naroda.“

Na području Jugoslavije Drugi svjetski rat je, osim materijalnih i infrastrukturnih razaranja, prouzročio ogroman broj ljudskih žrtava. Utvrđivanje toga broja, kao i licitiranje njime, nije završeno do danas, a u javnosti poslijeratne Jugoslavije predstavljalo je svojevrstan tabu, jer je režim radi naplate ratne odštete proizvoljno utvrdio broj od 1.700.000 žrtava, koji je dugo figurirao kao služben. Kada se, pak, pristupilo egzaktnom popisivanju žrtava, pokazalo se da će ih biti mnogo manje, pa je popis zaustavljen (1964) a rezultati postali strogo čuvana tajna. Prvi pokušaj objektivne procjene na bazi kompleksnih izračunavanja, kako ukupnih demografskih gubitaka, tako i broja žrtava, izvršili su krajem 1980-ih neovisno jedan o drugomu Bogoljub Kočović i malo poslije njega Vladimir Žerjavić, a njihovi se rezultati, umnogome podudarni, i danas uz manje korekcije uzimaju kao najvjerodostojniji.   

 

Žrtve po nacionalnosti

Nacionalnost

Popis 1964

Kočović

Žerjavić

Srbi

346.740

487.000

530.000

Hrvati                        

83.257

207.000

192.000

Slovenci                    

42.027

32.000

42.000

Crnogorci                  

16.276

50.000

20.000

Makedonci                  

6.724

7.000

6.000

Muslimani                

32.000

86.000

103.000

Ostali Slaveni                

-

12.000

7.000

Albanci

3.241

6.000

18.000

Židovi

45.000

60.000

57.000

Romi

-

27.000

18.000

Nijemci

-

26.000

28.000

Madžari

2.680

-

-

Slovaci

1.160

-

-

Turci

686

-

-

Ostali

-

14.000

6.000

Nepoznato

16.202

-

-

Ukupno

597.323

1. 014.000

1.027.000

 

Jugoslavija 1945-1992.

Od odlaska Osmanskoga Carstva (1878) do državnoga osamostaljenja Bosne i Hercegovine (1992) prošlo je nešto više od stoljeća, 114 godina. Za to, u historijskom smislu ne previše dugo vrijeme, ona je bila inkorporirana u četiri disparatna državna okvira, ideološko-politička sustava i kulturna horizonta, s veoma promjenljivim administrativnim statusom i nivoom autonomije. U okviru Austro-Ugarske Monarhije bila je corpus separatum sa Saborom i vladom, u Kraljevini Jugoslaviji bio joj je poništen svaki stupanj autonomije, kao i u NDH, u drugoj Jugoslaviji stekla je status republike udružene u federalnu državu s još pet ravnopravnih (Crna Gora, Hrvatska,  Makedonija, Slovenija, Srbija). Hrvatima, čijoj je nacionalnoj integraciji u južnoslavenskim zemljama najviše pridonio politički rad HSS-a između 1918. i 1941, afirmiran je identitet jedinstvene nacije u ustroju komunističke Jugoslavije, a status državotvornoga naroda stekli su u dvjema republikama - Hrvatskoj i BiH. Ta je činjenica imala važno načelno političko značenje jer se bazirala na autohtonom oslobodilačkom pokretu u kojemu su Hrvati sudjelovali u velikom broju, i bili reprezentativno zastupljeni u vojnom i političkom vodstvu pokreta.

Stvarnost političkoga života u poslijeratnim godinama za Hrvate u BiH, međutim, nije pogodovala izgradnji stabilnog i koherentnog političkog identiteta. To je razdoblje snažne političke i ekonomske centralizacije, s jakom beogradsko-srpskom notom u jezičnoj politici, obrazovanju i kulturi; u tom razdoblju BiH je i pored ravnopravnog političkog statusa s ostalim republikama bila tretirana kao neka vrst unutarnje jugoslavenske kolonije s naglaskom na eksploataciji ruda i izgradnji teške industrije za potrebe vojske i obnove zemlje. Posljedica takvoga položaja bila je opće zaostajanje. Titov razlaz sa Staljinom 1948. proizveo je manifestacije euforičnoga patriotizma u dirigiranoj javnosti, a među stanovništvom klimu mučnine, nesigurnosti i straha: bila je to borba protiv Staljina staljinističkim sredstvima i za staljinske društvene i ideološke ciljeve. Korist od toga Jugoslavija će steći na međunarodnom planu, kao socijalistička država izvan blokova, a tek kasnije u postupnom omekšavanju režima i krute komunističke ideologije.

U svakodnevnom životu pretežan dio hrvatskoga stanovništva u BiH, tradicionalno apolitičan, s crkvom kao svojim glavnim utočištem, društvenim osloncem i autoritetom, u položaju je svojevrsnoga unutarnjeg egzila. Karakterizira ga hipoteka NDH, pojačana bezobzirnom medijsko-režimskom propagandom, skriveni resantiman Bleiburga i „križnoga puta“, osjećaj poraženosti i društvene deklasiranosti. Sukob režima i vrha Katoličke crkve, sudski proces zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu 1946. i njegova osuda na dugogodišnji zatvor, progon i represija nad velikim brojem svećenika, kao i općenito radikalni ateizam režima, stvorili su atmosferu žestokoga neprijateljstva između crkve i države, što je u narodu pojačavalo otuđenost od vladajućega sistema i odbojnost prema sudjelovanju u društvenom i političkom životu. Nacionalna kulturna društva iz prethodnoga razdoblja, pa tako i hrvatski „Napredak“, ukinuta su i zabranjen je svaki oblik političkog i kulturnog organiziranja na nacionalnoj osnovi. Neku alternativu takvome stanju značilo je osnivanje svećeničkoga udruženja Dobri pastir 1950, kao forma obostrano korisnoga dogovora između crkvenih i državnih struktura. Većina članova Udruženja bili su franjevci Bosne Srebrene, a pristupio mu je i nemali broj hercegovačkih franjevaca i dijecezanskih svećenika. Tako je naznačen početak procesa koji će 1966. dovesti do sklapanja Protokola između Vatikana i Jugoslavije, što će u znatnoj mjeri popraviti položaj Katoličke crkve u Jugoslaviji i u BiH.

Veliku promjenu u životu naroda, kao i društva općenito, donijet će događaji iz kasnih 1960-ih. U „aferi prisluškivanja“ (nikad do kraja razjašnjenoj) smijenjen je 1966. Aleksandar Ranković, šef tajne policije (Služba državne bezbjednosti/sigurnosti, SDB) i drugi čovjek državne nomenklature, čime je u donekle oslabljena svevlast SDB-a nad životima građana. Zbog rastuće nezaposlenosti, vlast otvara državne granice i liberalizira dobivanje putovnica, pa ljudi iz pasivnih krajeva, osobito iz zapadne Hercegovine, masovno odlaze na rad u zemlje zapadne Evrope. Deviznim doznakama koje oni šalju iz inozemstva unosi se kapital u socijalističku Jugoslaviju, i popravlja životni i kulturni standard siromašnih obitelji. Istovremeno, država je našla način da se oslobodi političkih neistomišljenika kojima je tako bio otvoren put u inozemstvo. Općenito, pak, ovo je građanima Jugoslavije omogućilo brže i lakše psihološko i kulturno povezivanje sa svijetom i usvajanje tekovina moderne civilizacije.

Polovicom 1960-ih u komunističkom vodstvu BiH sazrela je svijest o štetnosti dotadašnje nacionalne politike po sam sustav, u kojoj su Hrvati, osobito oni u zapadnoj Hercegovini, a u velikoj mjeri i bosanski Muslimani, bili potisnuti iz političkoga života i struktura vlasti, te a priori tretirani i sumnjičeni kao neprijatelji države i poretka. Na temeljito pripremljenom savjetovanju u Mostaru 1966. godine čelništvo komunista, u kojemu je sve važnija uloga političara nove generacije poput Džemala Bijedića, Branka Mikulića i Hamdije Pozderca, samokritički je raspravljalo o svim spornim aspektima te prakse. Jedan od najutjecajnijih komunističkih političara tada je ustvrdio, govoreći o zapadnoj Hercegovini: „Imali smo jedan period, nažalost i poslije naše revolucije, da je u pojedinim krajevima teško bilo Hrvat biti. To treba da kažemo, ako hoćemo istini da gledamo u oči i da se uspješno borimo.“ (Cvijetin Mijatović)

U svakodnevnom životu uvriježena praksa teško se mijenjala, ali proklamirana nova politika afirmacije nacionalnih identiteta i nacionalne ravnopravnosti, kombinirana s oštrim i represivnim stavom prema „pojavama i nosiocima nacionalizma“ (pri čemu je zadržan voluntaristički monopol na njihovo određivanje), počela je donositi vidne promjene u kadrovskoj, obrazovnoj i kulturnoj politici, kao i u ukupnoj političkoj klimi. Te su promjene bile dio politike cjelovitoga preobražaja BiH što ga je započela podmlađena politička struktura, a ogledao se u intenzivnom gospodarskom i kulturnom razvoju, te u postizanju ravnopravnog statusa u jugoslavenskoj federaciji. Sve je to pridonosilo jačanju „republičke“ samosvijesti, naročito od donošenja tzv. ustavnih amandmana 1974. kojima su jugoslavenske republike stekle visoki stupanj državnosti. U isto vrijeme to je potaknulo osporavanja političke emancipacije BiH kao težnje za uspostavljanjem političke dominacije Muslimana, najviše iz Beograda sa stajališta srpskoga nacionalizma, ali i iz Zagreba, s pozicija hrvatskoga nacionalizma. Ta su osporavanja imala određenu uvjerljivost jer su izricana u formi liberalne i demokratske argumentacije, koju im je omogućivala ideološka rigidnost, titoistička pravovjernost i represivnost komunističkih vlasti u Bosni i Hercegovini. Povijesno gledano, pak, moguće je ustvrditi da je već tada otvorena temeljna kontroverza o BiH između državne cjelovitosti i samostalnosti s jedne strane i prava nacionalnih grupa s druge, koja ni poslije krvavoga rata 1991-95, Dejtonskog mirovnog sporazuma i poslijeratne tranzicije nije našla dugoročno i stabilno razrješenje. Iz perspektive događanja na hrvatskoj političkoj sceni, ta kontroverza je izbila na vidjelo 1971. u kontekstu Hrvatskoga proljeća, kulturno-političkoga pokreta koji je u kombinaciji nedovoljno diferenciranih nacionalnih i liberalno-demokratskih težnji zastupao ideju osamostaljivanja Hrvatske u rasponu od veće autonomije u Jugoslaviji do potpune državne samostalnosti. I koncept države bio je nejasno artikuliran: kod jednih kao demokratske, utemeljene na tradiciji antifašizma i ljevice, kod drugih kao nacionalno ekskluzivne, čak uz preuzimanje teritorijalnih i drugih elemenata iz tradicije NDH. Ideje pokreta naišle su na odobravanje Hrvata, naročito u zapadnoj Hercegovini, gdje je široku aktivnost razvila Matica hrvatska iz Zagreba. Međutim, Hrvatsko proljeće, kao i drugi liberalni pokreti u Jugoslaviji (srpski liberali, slovenski i makedonski reformatori itd.), brutalno je ugušeno, veliki broj intelektualaca i studenata u Hrvatskoj je pohapšen i egzemplarno suđen na drastične zatvorske kazne. I u BiH bilo je takvih suđenja (primjerice, književnom povjesničaru Ivanu Aliloviću, još prije gušenja pokreta, 1970). Suzbijen je cijeli reformni potencijal u Jugoslaviji, a umjesto njega nastupila je ponovna birokratizacija sustava. Istovremeno, dio reformatorskih zahtjeva je „na mala vrata“ odnio prevagu u promjenama Ustava 1974. kojima je Jugoslavija dobila u velikoj mjeri konfederalni karakter.

U prvim godinama poslije Drugoga svjetskog rata, koje su bile obilježene siromaštvom, totalitarnim stilom vladanja, krizom izazvanom sukobom sa SSSR-om, jedan aspekt kulturnoga života i znanstveno-istraživačkog rada u BiH dobio je snažan zamah. Sustavno je obnovljen rad na istraživanju i proučavanju kult. i prirodne baštine zemlje, a Zemaljski muzej BiH, s novom generacijom arheologa, medijevalista i prirodnjaka, ponovo postaje snažna i respektabilna ustanova, uz novoosnovani Zavod za zaštitu kulturnoga i prirodnog naslijeđa BiH. Njihov rad svojevrstan je nastavak na ono što je Zemaljski muzej značio i postigao u doba austrougarske uprave. Pokrenuta je velika edicija Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, sa svoje tri podedicije (historija i kulturna historija, umjetnost i arhitektura, književnost i jezik), bez čijih izdanja je danas nezamislivo bavljenje bilo kojim aspektom povijesti i kulture Bosne i Hercegovine. Novi interes u BiH za naslijeđe, za njegovo istraživanje i revalorizaciju, valja smjestiti u širi kontekst. Izvedena iz Titova razlaza sa Staljinom 1948. na polit. planu, kulturna akcija i vizija Miroslava Krleže o „našemu“, „južnoslovjenskomu“ kulturnom identitetu kroz stoljeća, kao o vertikali koja jednako suvereno i samosvojno stoji spram Istoka i spram Zapada, za BiH imat će posebno važno značenje. Najvitalniju potvrdu i najviše duhovno-estetske domete toga identiteta Krleža otkriva u starohrvatskoj sakralnoj arhitekturi, u srpskom i makedonskom fresko-slikarstvu, te u bosanskohercegovačkim srednjovjekovnim mramorovima, stećcima. Osim eseja i članaka u kojima je formulirao svoje teze, Krleža je ogromnom energijom prionuo i u praktično ostvarenje nekih zamisli koje su proizlazile iz njih. Jedna od njih bila je osnivanje Leksikografskoga zavoda i započinjanje velikoga posla na izradi Enciklopedije Jugoslavije, a druga je bila priprema i organizacija velike izložbe srednjovjekovne umjetnosti, održana u Parizu 1950, i na kojoj su po Krležinoj ideji glavni element i najveće otkriće bili stećci. Tih godina započeo je veliki pothvat sistematskoga fotografiranja stećaka (za što je bio angažiran jedan od najvećih hrvatskih i jugoslavenskih fotografa Tošo Dabac), te evidentiranja i katalogizacije stećaka; u tom poslu najposvećeniji je bio arheolog Šefik Bešlagić, koji će 1971. u biblioteci Kulturno nasljeđe BiH objaviti kapitalnu studiju Stećci - kataloško-topografski pregled. U svim tim poslovima od epohalne vrijednosti, koji će se nastaviti u svim kasnijim razdobljima, sve do raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne BiH, sudjeluju u skladu s transetničkim konceptom kulturne i prirodne baštine kao zajedničkoga dobra znanstvenici i stručnjaci svih nacionalnosti, među njima i mnogi Hrvati s najvišim znanstvenim referencama i rezultatima (A. Benac, M. Vego, Đ. Basler, I. Bojanovski, P. Anđelić, V. Paškvalin i dr.).

Preobražaj BiH koji je započet krajem 1960-ih bio je sveobuhvatan i za kratko vrijeme potpuno je izmijenio civilizacijsku sliku zemlje. Mnogo je razloga da se na prvo mjesto istakne izgradnja putova. Stoljećima pojam za neprohodnu zemlju, BiH je za vrijeme austrougarske vlasti dobila nešto novih putova i mrežu uskotračnih pruga, mahom u funkciji iskorištavanja ruda i šuma. Po završetku Drugoga svjetskog rata imala je svega 56 kilometara asfaltnih putova skupa s gradskim ulicama. Godine 1968. raspisan je narodni zajam za putove, s ciljem da asfaltni put dođe do svakog većeg naseljenog mjesta. Akcija je bila uspješna te je za nekoliko godina BiH dobila 3 000 km asfaltnih putova. Slično je bilo s akcijom izgradnje tisuću škola i tisuću javnih knjižnica. Ovo posljednje vezuje se jednim dijelom i uz donaciju Ive Andrića, koji je, dobivši 1961. Nobelovu nagradu za književnost, u dva navrata, 1962. i 1965, ukupni iznos nagrade (37 102 859 dinara, cca milijun američkih dolara) darovao „za unapređenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine“. Tim sredstvima bila je osnovana posebna republička zaklada za nabavku knjiga koja je djelovala sve do rata 1991.

Na mrežu osnovnih škola po svim selima i naseljima, te mnogo novih srednjih škola po većim gradovima i regionalnim centrima, nadovezivalo se otvaranje visokih škola i fakulteta, ne samo u sklopu sarajevskoga sveučilišta već i u drugim većim gradovima (Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru, Doboju, Zenici i dr.). Do mnogih naselja i kuća, na selu i u gradu, dolazi električna struja, voda, telefon; često su to rezultati samoinicijativnih akcija mještana. Uz staru bazičnu i prljavu tešku industriju, sada se privredni život diversificira, nastaju nova postrojenja i proizvodne linije, prehrambene, tekstilne itd. Otkriva se draž i komercijalna atraktivnost starih zanata, mnogi od njih se revitaliziraju. Posebno je uočljiv fenomen nove urbanističke izgradnje. Poslijeratna socijalistička stambena i funkcionalna izgradnja mnoge je gradske i malogradske ambijente uništila deprimirajućom uniformnošću i lošom kvalitetom gradnje. Sada niču novi hoteli, stambeni kompleksi, upravne zgrade, stvaraju se moderni, ugodni ambijenti. Više mladih ljudi se školuje, otvorene su mogućnosti putovanja, a komunikacija sa svijetom, s načinom života u svijetu, postaje sve češća, gotovo redovita.

Kulturni život i u institucionalno-organizacijskom i u kreativnom smislu od polovice 1960-ih postaje dinamičniji i raznovrsniji: radio, od kraja 1960-ih televizija, tisak, film, likovne izložbe, kazališne izvedbe, bogata izdavačka produkcija domaćih i prevedenih djela, od 1970-ih sve razvijenije forme popularne kulture. Umjetnička galerija BiH, Galerija portreta u Tuzli, Jesenji salon u Banjoj Luci, Collegium artisticum i druge sarajevske galerije, ažurno prate recentna svjetska likovna zbivanja, sarajevski festival malih scena MESS godinama je bio jedna od centralnih kazališnih smotri u Jugoslaviji. Nešto prije 1960. pokrenut je Izraz, časopis za književnu i umjetničku kritiku i teoriju, kulturna revija Odjek, časopis za film Sineast, sve glasila jugoslavenskoga dometa i značaja, kao i neke izdavačke serije, poput filozofsko-teorijske biblioteke „Logos“.

Književnost i slikarstvo dva su već otprije etablirana stvaralačka područja, a sada se javljaju film i televizijska produkcija, arhitektura, scenske umjetnosti, te nešto kasnije raznovrsna produkcija u svim oblastima masovne i popularne kulture: grafički dizajn, video produkcija, pop glazbena scena itd.

Proza Ive Andrića još od 1920-ih bila je neka vrsta zaštitnoga znaka bosanskohercegovačke proze i književnosti uopće, iako je pisac živio u beogradskom književnom miljeu. Taj se visoko postavljen vrednosni prag još više učvrstio nakon 1945, kada Andrić objavljuje zaredom romane Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Gospođica, koji vrlo brzo postaju bestseleri, a nekoliko godina i osobno boravi ili povremeno dolazi u Sarajevo, kao poslanik Narodne skupštine NR BiH. Objavivši 1954. pripovijest-roman Prokleta avlija, Andrić će se još jedanput potvrditi kao veliki moderni balkanski pisac, u sudbinskoj vezanosti za svoje bosansko izvorište. Na to došla je 1961. Nobelova nagrada za književnost, s povećanim interesom za njegovo prevođenje, čitanje i tumačenje u svijetu. Još na jedan način je Andrić bio važan za poslijeratnu književnu praksu u Bosni i Hercegovini. U godinama u kojima je imperativno nametan socrealistički klišej, s propisanim idejama, motivima, likovima, Andrićev perfekcionistički estetizam, njegova potpuno individualizirana poetika i njegov „pesimistički vitalizam“ na svoj tihi, nerevolucionarni, ali vrlo instruktivan način ukazivao je piscima na druge književne mogućnosti, i na individualnu slobodu kao temeljnu poziciju pisca.

U kratkom razdoblju od 1966. do 1970. u raznim žanrovima nastali su izrazito inovativni književnoumjetnički tekstovi. God. 1966. izlaze jedna za drugom dvije ključne knjige nove bosanskohercegovačke. literature - pjesnička sinteza Maka Dizdara Kameni spavač i roman Derviš i smrt Meše Selimovića. Tih godina izlaze i romani Album Vitomira Lukića (1968), Ugursuz Nedžada Ibrišimovića (1968), a Midhat Begić objavljuje prvu (1967), ubrzo i drugu (1969) knjigu Raskršća, veoma poticajnih književnoteorijskih eseja. Derviš Sušić objavljuje romane Pobune (1967) i Uhode (1969), Skender Kulenović prvu knjigu Soneta (1968), majstorskih stihova prepunih gustoga solipsizma, a Branko Ćopić briljantnu knjigu priča Bašta sljezove boje (1970). S pojavom ovih tekstova u književnu praksu unesen je konačan raskid s dominacijom tradicionalnih realističkih obrazaca, a u isti mah u njima je ostvarena visoka estetska mjera, koju je do tada u ovoj književnosti posjedovalo jedino Andrićevo djelo. S druge strane, karakteristično je da mnogi od ovih tekstova tematiziraju BiH, njezinu povijesnu sudbinu, pokušavajući reinterpretirati do tad prevladavajuće klišeje o „tamnom vilajetu“, o zemlji uklete sudbine. U tim novim poetičkim probojima i ostvarenjima važna su i djela hrvatskih pisaca i znanstvenika: spomenutoga V. Lukića, Anđelka Vuletića, Veselka Koromana, Ilije Ladina, Mirka Marjanovića, Nikole Martića, Marija Suška, Anastazije Šubić, Zdenka Lešića, Juraja Martinovića i drugih. 

Nosioci likovnoga života poslije 1945. uglavnom su umjetnici iz prethodnoga razdoblja: Roman Petrović, Mica Todorović, Branko Šotra, Ismet Mujezinović, Vojo Dimitrijević, Ivo Šeremet, Hakija Kulenović, Rizah Štetić i drugi. Gabrijel Jurkić živi povučen u svome sarajevskom stanu a potom u livanjskom franjevačkom samostanu, i tek kasnije će njegova djela biti prepoznata u svojoj posebnoj vrijednosti. God. 1945. osniva se Državna škola za slikarstvo, koja će biti veoma značajna u nastanku generacije vrsnih grafičara. Polovicom 1950-ih u likovnom izrazu već je napuštena epoha socrealizma, počinju se probijati moderni trendovi. Likovni život se ne njeguje samo u Sarajevu, već se vrlo rano javljaju umjetnici i slikarske grupe u Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru. Ubrzo se u lik. umjetnosti ostvaruje puna diversifikacija žanrova, tehnika, individualnih usmjerenja, i ona se otvara za najsuvremenija likovna propitivanja u svijetu. Hrvatski umjetnici (Franjo Likar, Ljubo Lah, Mario Mikulić, Mirko Čurić, Nada Pivac, Viktor Majdandžić,  Alojz Ćurić, Ljubomir Perčinlić, Perica Vidić i dr.) integralni su dio cjelovite i bogate likovne scene u BiH.

Na Tehničkom fakultetu u Sarajevu osnovan je 1949. arhitektonski odsjek, s kojega je izašla generacija arhitekata što su svojim ostvarenjima označili modernu epohu arhitektonsko-urbanističkoga razvoja BiH (Zlatko Ugljen, Ivan Štraus, Živorad Janković, David Finci, Mirko Ovadia, Halid Muhasilović, Branko Bulić i dr.). Svima je prethodila važna praktična i teorijska djelatnost Dušana Grabrijana i Jurja Neidhardta.

I pored nedostatnih produkcijskih mogućnosti, u Sarajevu je bilo snažno razvijeno kreativno istraživanje filmskoga jezika. Radilo se uglavnom u formama dokumentarnog i kratkog filma. U darovitosti i svježini ideja prednjači Ivica Matić, rano preminuli autor kultnoga filma Žena s krajolikom (1975). Iz te klime izašla je prepoznatljiva struja sarajevskog dokumentarnog filma Vlatko Filipović, Zlatko Lavanić, Bakir Tanović, Midhat Mutapčić, Bato Čengić, Mirza Idrizović, Vefik Hadžismajlović, Suad Mrkonjić i dr.

Jezik i književnost su područja u kojima su se najosjetljivije susretali, češće sudarali ideologija, politika i kultura. U pogledu jezika prvo razdoblje bilo je u znaku potpune dominacije srpskoga, na svim razinama, a pisac i istraživač povijesti jezika Alija Isaković uvjerljivo je na primjerima pokazao kako je jezik štampe i javne komunikacije u BiH od 1947/48. godine nadalje planski srbiziran. Ta je tendencija učvršćena Novosadskim dogovorom o jeziku 1954, na kojemu iz Sarajeva i iz BiH nije sudjelovao nitko, a donesen je pod velikim pritiskom iz Beograda. Vladavina Novosadskog dogovora i nešto kasnije oslužbenjenoga Pravopisa uzdrmana je zagrebačkom Deklaracijom  o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967). Nakon velikoga simpozija o „hrvatskosrpskom/srpskohrvatskom jeziku“, koji je održan u Sarajevu 1970, začela se tzv. bosanskohercegovačka književnojezična politika, inicirana od političkih krugova, koju su stručno i znanstveno elaborirali vrsni sociolingvistički stručnjaci (Srđan Janković, Josip Baotić, Milan Šipka i dr.). Njezin glavni cilj bio je da se znanstveno artikulira i praktično operacionalizira bosanskohercegovački standardnojezični izraz kao kategorija u istoj ravni s „varijantama“, istočnom i zapadnom, kako su tada eufemistično nazivani srpski i hrvatski jezik. Ova jezična politika zasnivala se na činjenici da postoji sociokulturni i sociolingvistički kontekst, koji omogućuje da se u medijima, u obrazovnom sustavu, u javnoj upotrebi jezik u Bosni i Hercegovini, u širem kontekstu tadašnjih srpsko-hrvatskih jezičnih nesporazuma, uravnoteženo kodificira, poštujući sve kulturalno-nacionalne različitosti i pravo na individualni izbor, s fleksibilnom jezičnom normom a u okviru jedinstvene standardizacije. 

Isti tip borbe vodio se i u vezi s definiranjem književnosti u BiH. Pojednostavljeno, pitanje je glasilo: je li to zbroj književnosti, koje se mogu proučavati samo u sklopu njihovih nacionalnih korpusa, srpskog i hrvatskog; pri čemu je uvijek bilo nejasno što s piscima Muslimanima, jer s toga gledišta nije postojala njihova nacionalna književnost, nego se uvijek predmnijevalo njihovo opredjeljivanje za srpsku ili za hrvatsku - ili je riječ o pojmu i korpusu bosanskohercegovačke književnosti, unutar kojega se višestruke nacionalne pripadnosti podrazumijevaju. U Sarajevu je 1970. održan glasoviti simpozij izdavačke kuće „Svjetlost“ o tim pitanjima. Tom prilikom esejist i teoretičar, profesor Midhat Begić, ponudio je vrlo promišljene teze o bosanskohercegovačkoj književnosti kao jedinstvenom korpusu s karakterom kompozitne dinamičnosti, koji ne poništava aspekt nacionalnih književnosti nego ga, naprotiv, afirmira, smještajući ga u njegov širi prirodni kontekst.

U sliku razvoja i preobražaja od pol. 1960-ih na specifičan način uključuje se i promjena položaja vjerskih zajednica. Vanjski vid te promjene je izgradnja velikoga broja novih bogomolja. To je dobrim dijelom povezano s masovnim odlaskom na rad u inozemstvo, i s financijskim jačanjem vjerničkih domaćinstava, tradicionalno spremnih dati za crkvu ili džamiju. Također, to navodi na zaključak da kod velikoga dijela stanovništva ateistički režim i odgovarajući sistem obrazovanja i javne komunikacije nije oslabio privrženost vjeri i vjerskim zajednicama. Ali, istovremeno, to govori i o stupnju snošljivosti koji je dosegnut u odnosima između komunističke države i vjerskih zajednica. Režim još uvijek u konkretnim slučajevima pokazuje rigidni i represivni odnos prema vjeri i vjernicima, kao 1983. u montiranom procesu za trinaestoro Muslimana na čelu s Alijom Izetbegovićem, ili u početnoj demonizaciji navodnoga ukazanja Gospe u Međugorju 1981. i zatvorskim kaznama za trojicu franjevaca Jozu Zovku, Jozu Križića i Ferdu Vlašića. Međutim, nove manifestacije vjerske kulture i potrebe za njom sve su vidljivije i veće. Nakon Drugoga vatikanskog koncila Novinarska izdavačka kuća „Stvarnost“ 1968. u Zagrebu, pod uredništvom velikoga hrvatskog pjesnika i esejista Jure Kaštelana i bibličara Bonaventure Dude, objavljuje novi hrvatski prijevod cjelokupne Biblije, koji označava povijesni datum u hrvatskoj kulturi. Tada se pojavljuju druge važne novine, primjerice društvo i istoimena izdavačka kuća „Kršćanska sadašnjost“, te list Glas Koncila; svaka na drukčiji način, ove će dvije izdavačko-medijske ustanove 1970-ih i 1980-ih vršiti nemjerljiv duhovni, kulturni, ali i politički utjecaj na katolike u cijeloj Jugoslaviji. Među mladim franjevačkim bogoslovima u Sarajevu (gdje je 1968. useljena nova zgrada franjevačke teologije) pokrenut je 1971. časopis Jukić, u čijim prvim brojevima na dotada nezabilježen način dolazi do izražaja nova kultura vjere, oslonjena na oslobađajuću energiju Drugoga vatikanskog koncila i ideje modernih kritičkih teologa. Dvije franjevačke provincije u BiH pokrenule su 1983. mjesečnu reviju Svjetlo riječi, koju karakterizira dosljedno njegovanje franjevački distingviranoga diskursa tolerancije. U franjevačkim crkvama i samostanima kroz cijelo vrijeme posebna se pažnja posvećuje suvremenoj likovnoj umjetnosti kroz živu i prijateljsku komunikaciju s velikim brojem najznačajnijih modernih hrvatskih i bosanskohercegovačkih umjetnika. U pripremi obilježavanja velikoga jubileja, sedam stoljeća od prve pojave franjevaca u Bosni, priređena je u sarajevskoj galeriji Collegium artisticum uz pomoć državnih institucija kulture grandiozna izložba Blago franjevačkih samostana BiH; tada je javnost prvi put imala priliku upoznati neprocjenjivu kulturnu i umjetničku baštinu koju su sačuvali franjevci u BiH.

Mogućnosti sustavnih istraživanja i upoznavanja s teorijsko-kulturološkim konceptima u svijetu donijele su mogućnost općih promišljanja o dinamici kulturnog naslijeđa, o njegovim paradigmatskim promjenama kroz povijest, te o unutarnjemu odnosu suvremenika i cjeline naslijeđa. Evo u najgrubljim obrisima te sheme, koja u potpunosti obuhvaća i hrvatsku dimenziju: 1. naslijeđe od najranijih prethistorijskih slojeva do osmanskih osvajanja ne može se diferencirati ni po kojemu od suvremenih nacionalnih kriterija; - 2. u osmanskom razdoblju formira se višekonfesionalni i višecivilizacijski okvir, u kojemu se stvara dijalektična struktura, gdje istodobno su-postoje paralelni, međusobno striktno izolirani svjetovi na razini religijsko-civilizacijskih modela i zajednica, i njihovo interkulturno prožimanje na razini profane, sociokulturne svakodnevnice; - 3. s procesom evropeizacije, modernizacije i sekularizacije, te sa stvaranjem institucija i oblika građanske, demokratizirane kulture (od ulaska Austro-Ugarske 1878, do raspada Jugoslavije 1992), omekšavaju bridovi stroge etno-konfesionalne podijeljenosti, a snažno jačaju elementi zajedničkoga tipa kulture; ovo razdoblja puno je dramatičnih političkih preokreta i vladavine oprečnih režima, ali proces kulturne integracije ostaje konstantom kroz cijeli period, što je zamjetno na svim područjima od svakodnevnice i načina života, do oblika visoke kulture i umjetnosti i organizacije institucija obrazovanja i znanstvene djelatnosti; - 4. od 1990. u BiH na djelu je proces divergiranja i apsolutiziranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura, praćen općim društvenim urušavanjem i propadanjem ranije etabliranih znanstveno-kulturnih institucija, uz nastojanje da se i korpus kulturnoga naslijeđa reinterpretira kroz trodijelnu nacionalnu vizuru.

Sudbina Zemaljskog muzeja, koji je sa svojim zbirkama i sa svojom povijesti najreprezentativniji izraz povijesnoga identiteta BiH, svojevrsno je ogledalo povijesnih faza kroz koje ova zemlja prolazi u XX i na početku XXI stoljeća. Kad god je BiH imala političku konstituciju i upravu koja je svoj interes nalazila u stabilnosti i koherentnom razvoju zemlje, i koja se u političkom smislu identificirala s njom, tada je Zemaljski muzej bio ugledna ustanova, s mogućnostima za razvijanje muzeološkog, znanstveno-istraživačkog i izdavačkog rada. I obratno, kao po pravilu, Muzej stagnira i propada u vremenima u kojima BiH gubi politički identitet. Vrijeme dejtonske BiH jedno je od takvih vremena, a Zemaljski muzej je u takvom statusu i u takvom stanju, da mu prijeti gašenje i nestanak.

Kraj 1980-ih donio je spektakularnu promjenu bipolarnog odnosa Istok-Zapad: simbolično rušenje Berlinskoga zida, ujedinjenje Zapadne i Istočne Njemačke, mirni raspad SSSR-a i Varšavskoga pakta. Jugoslavija je nakon smrti J. Broza Tita 1980. i nespremnosti njegovih nasljednika da provedu nužne promjene i demokratizaciju sustava, bila na raskrižju. Tresla ju je duboka kriza, u isti mah ekonomska (zahtjevi za prijelaz sa socijalističke, tzv. dogovorne privrede, na tržišnu) i republičko-nacionalna (težnja republika i pokrajina za višim stupnjem emancipacije u okviru federalnoga uređenja zemlje), te grčevit otpor Srbije tom procesu. Sve se to najprije očitovalo kao kriza Saveza komunista Jugoslavije, dotadašnje objedinjujuće idejno-političke snage, čiji je raspad na 14. kongresu u siječnju 1990. označio i početak raspada Jugoslavije. Iz Srbije, od strane njezina predsjednika Slobodana Miloševića i vojnoga vrha Jugoslavenske narodne armije, dolazile su zlokobne prijetnje: ako bude osamostaljivanja republika, to neće proći bez mijenjanja granica, po principu zaokruživanja svih područja na kojima žive Srbi. To je praktično zahtijevalo da se ovlada prostorom Jugoslavije do Jadranskoga Mora - velikim dijelovima Hrvatske, gotovo cijelom BiH i Crnom Gorom. U takvim se okolnostima SK BiH odlučio za demokratizaciju sustava, što je potaknulo slobodu tiska i nastajanje neovisnih političkih inicijativa, a početkom 1990. i prvih oporbenih političkih stranaka: muslimanske Stranke demokratske akcije (predsjednik Alija Izetbegović), Hrvatske demokratske zajednice BiH (predsjednik Stjepan Kljuić) i Srpske demokratske stranke (predsjednik Radovan  Karadžić).

 

Nezavisna Bosna i Hercegovina, rat 1991-1995, Dejtonski sporazum

Na prvim višestranačkim izborima u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH 1990. pobijedile su novoosnovane stranke, a Savez komunista je svuda reformiran u socijaldemokratske partije i sišao s vlasti. U BiH na izborima koji su održani 18. XI pobijedile su, zajedno, tri nacionalne stranke: Stranka demokratske akcije (SDA), Srpska demokratska stranka (SDS), stranka istoga imena kao srp. stranka Jovana Raškovića u Hrvatskoj, a obje izravno povezane sa Slobodanom Miloševićem u Srbiji, te HDZ BiH, stranka osnovana kao ekstenzija istoimene političke stranke pod vodstvom Franje Tuđmana, koja je prethodno pobijedila na izborima u Hrvatskoj. HDZ BiH je osvojio ogromnu većinu hrvatskih glasova, čemu je snažno pridonijela podrška i agitacija Katoličke crkve, jednako svjetovnoga kao i franjevačkoga klera. Tri nacionalne stranke su se udružile u pravljenju nove vlasti, a ustrojile su je po tripartitnom etnopolitičkom modelu.

Otvoreni rat u Jugoslaviji izbio je pred početak ljeta 1991. godine, nakon proglašenja samostalnosti prvo Slovenije, onda i Hrvatske. JNA je prvo nakratko napala Sloveniju, zatim se povukla i svom silinom napala Hrvatsku, stvarajući u njoj uz granicu s BiH i Srbijom okupirana područja sa srpskim stanovništvom u očitoj namjeri otkidanja tih područja od RH. U kratkomu vremenu JNA se od vojske svih naroda Jugoslavije pretvorila u armiju sastavljenu gotovo samo od Srba i Crnogoraca, osobito u zapovjednom sastavu. Agresiju na Hrvatsku JNA je dobrim dijelom vodila i s teritorija BiH, gdje je imala stacionirane jake snage. U Hrvatskoj je pokrenut snažan otpor, te je nakon razaranja Vukovara i drugih gradova, i nakon zločina nad civilnim stanovništvom, na samomu kraju 1991. uz posredovanje UN-a sklopljeno primirje, a ogromni potencijali JNA povučeni iz Hrvatske u BiH, u koju se premjestio fokus krize. SDS je u koordinaciji sa S. Miloševićem i generalima JNA pokrenuo isti scenarij kao u Hrvatskoj: 9. I 1992. proglašena je Srpska republika u BiH, koja će u kolovozu biti preimenovana u Republiku Srpsku. Snažnom medijskom propagandom SDS je Srbe uvjeravao da je zajednički život s drugim narodima nemoguć, osobito s Muslimanima, da je svaki Srbin koji drukčije misli otpadnik, te da je jedino rješenje teritorijalno i političko odjeljivanje po svaku cijenu. HDZ BiH pribjegava sličnim rješenjima; dio rukovodstva stranke u koordinaciji s vrhom HDZ-a iz Zagreba osniva u Grudama Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (18. XI 1991) kojoj je za predsjednika izabran favorit Zagreba Mate Boban, i koja će 28. VIII 1993. prerasti u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Ubrzo će S. Kljuić biti smijenjen (2. II 1992), a Boban biti imenovan za predsjednika HDZ-a BiH. Nalog je došao iz Zagreba, što je potvrđeno ulogom Stjepana Mesića, predsjednika Izvršnog odbora HDZ-a Hrvatske u tom smjenjivanju. U to vrijeme, u velikom novogodišnjem intervjuu hrvatskim medijima 31. XII 1991, predsjednik Republike Hrvatske i HDZ-a Hrvatske Franjo Tuđman izašao je u javnost s idejom, koju su prenijeli svi svjetski mediji, da je rješenje krize u tomu da se BiH podijeli tako, da se „nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju“, da se „Hrvatskoj priključe njezini krajevi“, te da se od ostatka napravi „država Bosna [kao] tampon između Hrvatske i Srbije“, čime bi „ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina“.

Na zahtjev međunarodne zajednice vlada u Sarajevu je proglasila referendum o nezavisnosti, s pitanjem: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i svih ostalih koji žive u njoj?“ SDS je Srbima zabranio izlazak na glasanje, iako se pretpostavlja da je jedan broj Srba glasao, pogotovo u gradovima. Referendum je održan 29. II i 1. III 1992. Od ukupnoga biračkog tijela BiH na referendum je izašlo 63,7%, a od tog broja potvrdno je glasalo 99,4%.

Stanovita kriza u pripremama referenduma izbila je zahtjevom novoga rukovodstva HDZ-a BiH za promjenu referendumskoga pitanja. Njihov prijedlog, kao uvjet za izlazak pristalica i članova HDZ-a na referendum, išao je na striktnu etničku podjelu zemlje, bez suvereniteta građana, i glasio je: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?“ Zbunjenost hrvatskoga glasačkog tijela, koja je rasla kako se približavao datum referenduma, otklonjena je u posljednji čas, između ostaloga zalaganjem hrvatskih intelektualnih i crkvenih krugova u BiH, iako nikada nisu do kraja razjašnjeni razlozi zbog kojih je HDZ BiH odustao od svoga prijedloga. Događaji u samo predvečerje priznanja nezavisnosti BiH 6. IV 1992. i izbijanja rata (osnivanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Tuđmanove izjave o podjeli BiH, personalne smjene u HDZ-u BiH, konfuzija oko referenduma) potvrdili su postojanje ozbiljne političke dihotomije među bosanskohercegovačkim Hrvatima u vezi s temeljnim pitanjem ustrojstva i karaktera države Bosne i Hercegovine.

Uslijedio je rat sa svim obratima, od agresije JNA i Srbije na BiH, početnoga savezništva HVO-a i Armije BiH, do njihovoga međusobnog sukoba s obilježjima građanskog rata i s teškim ratnim zločinima, upletenosti Hrvatske u taj sukob, što je prekinuto 1994. Washingtonskim sporazumom i stvaranjem Federacije BiH, da bi, nakon genocida u Srebrenici 1995. i oslobađanja Bihaća u suradnji Hrvatske vojske i Armije BiH, bio posredstvom SAD-a dogovoren Dejtonski mirovni sporazum, kojim je prekinut rat i utvrđeno novo ustrojstvo BiH s entitetima Federacija BiH (koja ima deset kantona) i Republika Srpska, te s Distriktom Brčko.

Nezavisni Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva (voditelj Mirsad Tokača) objavio je 2013. do tada najvjerodostojnije rezultate istraživanja ljudskih žrtava rata prema narodnosti. Prema tom istraživanju ukupan broj žrtava bio je 95 940, od toga Bošnjaka 62 013 ili 64,64%, Srba 24 953 ili 26%, Hrvata 8403 ili 8,76%, i ostalih 571 ili 0,60%.

Dejtonski sporazum BiH je spasio od nastavka rata, ali ne i od mučnih političkih napetosti, permanentne političke krize i socijalno-ekonomskoga propadanja. Zemlja ga je dočekala u stanju sveopće urušenosti, a inercija toga urušavanja nije se zaustavila u miru. Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologija ovoga rata, zasnovana na etničkoj i vjerskoj nesnošljivosti, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu bosanskohercegovačkoga društva sigurno je najteža njegova posljedica, s kojom će se nositi generacije, a pitanje zločina i krivnje bit će još dugo najteži problem moralne obnove društva.

Tri su vladajuće definicije rata. Bošnjačka glasi: dvostruka agresija na BiH, od Srbije i Hrvatske, praćena genocidom nad bošnjačkim narodom, pri čemu je Armija BiH obranila suverenu i međunarodno priznatu BiH. Srpska: građanski rat izazvan preglasavanjem Srba od Bošnjaka (Muslimana) i Hrvata na referendumu 1992, zbog čega je srpski narod bio prisiljen na organiziranu i oružanu obranu u otaždbinskom ratu, te je, da ne bi bio izložen novome genocidu kao 1941, stvorio Republiku Srpsku kao historijsku i trajnu kategoriju. Hrvatska: domovinski rat u kojemu su Hrvati prvo obranili BiH od srpskoga agresora stvorivši Herceg-Bosnu i HVO, a zatim, izdani od Bošnjaka koji su započeli agresiju na hrvatske prostore, obranili svoju opstojnost na tim prostorima. Međusobna isključivost tih triju istina otežava mogućnost transetničke interpretacije rata, koja je važan uvjet za rekoncilijaciju i izgradnju stabilnoga društva.

Politički razvoj od 1990. i tok rata u BiH ostavio je i među samim Hrvatima trajne i ozbiljne političke prijepore. Nije problem njihovo postojanje samo po sebi, teškoću stvara to što se oni ne razrješavaju kroz argumentiranu i otvorenu debatu, nego se tabuiziraju ili bivaju povod za uzajamno ideološko demoniziranje. Najvažniji prijepor tiče se pitanja preuređenja Federacije BiH i cijele BiH, koje bi omogućivalo optimalno i trajno definiran ustavno-politički položaj Hrvata. Gledište koje zastupa HDZ BIH, i koje proistječe iz perspektive krajeva većinski i kompaktno naseljenih Hrvatima (zapadna Hercegovina, južna Bosna, kantoni/županije s hrvatskom većinom), zasnovano je na konceptu teritorijalne autonomije. Gledište, pak, koje se zasniva na političkoj logici sredina u kojima su Hrvati manjina ili iz kojih su masovno protjerani u ratu (Posavina, Bosanska krajina, srednja Bosna, Sarajevo), preferira koncept sustavne ravnopravnosti naroda u cijeloj BiH, neovisno o teritorijalnoj koncentraciji. Ovaj prijepor vodi porijeklo još od početaka višestranačke demokracije 1990, kada je politički pokret Hrvata u BiH bio stvaran u podložnosti Zagrebu i tamošnjem HDZ-u, a manje kao autohtoni izraz hrvatskih političkih potreba u BiH, i po svemu sudeći ostat će otvoren i u budućnosti.

Činjenica da Hrvati danas imaju status državotvornoga naroda u dvjema (susjednim) državama, Hrvatskoj i BiH, te da se samoidentificiraju kao jedinstven narod/nacija, rezultat je zamršenih i izlomljenih povijesnih, političkih i kulturnih kretanja na slavenskome Jugu od vremena osmanskih osvajanja u XV i XVI stoljeću, a naročito u razdoblju političkoga moderniteta od polovice XIX. stoljeća. Danas je proces hrvatske nacionalne integracije dovršen, ali ova politička ambivalentnost (jedan narod/nacija - dvije države) u novijoj povijesti i u recentnoj političkoj zbilji zna biti izvorom problematičnih političkih i kulturnih praksa. Iz Hrvatske u formi patroniziranja i instrumentalizacije (tretman Hrvata iz Bosne i Hercegovine kao hrvatske dijaspore u izbornim pravilima i sl.), a od strane hrvatskih političkih organizacija, kulturnih i crkvenih ustanova u BiH u formi pristajanja na takav tretman, te u formi zatajivanja bosanskohercegovačkih elemenata vlastitoga povijesnoga i kulturnog identiteta. Umjesto poželjnoga osjećaja nacionalne cjelovitosti, to u svakodnevnici stvara osjećaj rascijepljenosti između Hrvatske i BiH, a među različitim hrvatskim političkim orijentacijama u BiH proizvodi štetno sukobljavanje. Uz izrazitu brojčanu i političku podređenost spram druga dva konstitutivna naroda, uz opću političku nestabilnost i nesređenost kao trajno stanje u poslijeratnoj BiH, te uz stalni trend iseljavanja (u Hrvatsku i u druge zemlje), Hrvati su i pokraj formalno ravnopravnog ustavnog položaja izloženi realnoj mogućnosti da se u svojoj staroj domovini BiH svedu na zanemariv politički i demografski faktor.

 

Korištena i preporučena literatura

Anđelić, Pavao, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo 1973.
Batinić, Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, Zagreb 1881.
Beljan, Iva, Pripovijedanje povijesti. Ljetopisi bosanskih franjevaca 18. stoljeća, Zagreb-Sarajevo 2011.
Benac, Alojz, Stećci, Beograd 1967.
Blažević, Velimir, Bosanski franjevci i nadbiskup dr. Josip Stadler, Sarajevo 2000.
Boban, Ljubo, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941-1943, Zagreb-Ljubljana 1985.
Brozović, Dalibor (i Ivić, Pavle), Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Enciklopedija Jugoslavije, 6. sv., Zagreb 1990.
Cvetnić, Sanja, Barokni defter, studije o likovnim djelima iz XVII. i XVIII. stoljeća u Bosni i Hercegovini, Zagreb 2011.
Ćirković, Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd 1964.
Džaja, Mato, Pougarje i njegova okolica, Bila (Livno) 1995.
Džaja, Srećko M., Bosansko-hercegovački Hrvati. Povijesno-kulturni profil (rukopis), Hrvatski leksikografski institut Mostar
Džaja, Srećko M., Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918). Inteligencija između tradicije i ideologije, Mostar-Zagreb 2002.
Džaja, Srećko M., Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Doba fra Grge Ilijića Varešanina (1783-1813), Zagreb, 1971.
Džaja, Srećko M., Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463-1804, Mostar 1999.
Džaja, Srećko M., Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991) s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo-Zagreb 2004.
Đaković, Luka, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, Zagreb 1985.
Ekmečić, Milorad, Ustanak u Bosni i Hercegovini 1875-1878, Sarajevo 1960.
Filipović, Nedim, Osmanski feudalizam u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2007.
Fućak, Jerko, Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara, Zagreb 1975.
Gavazzi, Milovan, Godina dana hrvatskih narodnih običaja, Zagreb 1939.
Gavran, Ignacije, Lucerna lucens? Odnos Vrhbosanskog ordinarijata prema bosanskim franjevcima (1881-1975). Dossier »Dobri Pastir«. Rasprave i polemike o Udruženju katoličkih svećenika, Sarajevo 2012.
Gavran, Ignacije, Suputnici bosanske povijesti. Sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca, Sarajevo-Zagreb 2007.
Georgijević, Krešimir, Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb 1969.
Hadrovics, Lazslo, Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću, Zagreb 2000.
Hadžijahić, Muhamed, Od tradicije do identiteta -geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, Sarajevo 1974.
Hasanbegović, Zlatko, Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. - doba utemeljenja, Zagreb 2007.
Hercigonja, Eduard, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Zagreb 1994.
Imamović, Mustafa, Pravni položaj i unutrašnji razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914, Sarajevo 1976.
Išek, Tomislav, Hrvatska seljačka stranka u Bosni i Hercegovini 1929-1941, Sarajevo 1991.
Jelenić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci 1-2, Sarajevo 1990.
Jelić-Butić, Fikreta, Ustaše i NDH, Zagreb 1977.
Jukić, Ivan Franjo, Sabrana djela 1-3, Sarajevo 1973.
Kamberović, Husnija, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini, Zagreb-Sarajevo 2003.
Karamatić, Marko, Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878.-1914., Sarajevo 1992.
Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1993.
Kecmanović, Ilija, Barišićeva afera, Sarajevo 1954.
laić, Vjekoslav, Povijest Hrvata 1-5, Zagreb 1974.
Knežević, Anto, Njeke moje bilješke iz zadnjih godinah, Banja Luka-Beograd 2001.
Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom, Zagreb 1994.
Kovačević-Kojić, Dušanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1978.
Kovačić, Anto, Bibliografija franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo 1991.
Kreševljaković, Hamdija, Sabrana djela 1-4, Sarajevo 1991.
Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast (A. Benac, Đ. Basler, B. Čović, E. Pašalić, N. Miletić, P. Anđelić), Sarajevo 1966, ²1984.
Kuna, Herta, Srednjovjekovna bosanska književnost, Sarajevo 2008.
Kuripešić, Benedikt, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumuniju 1530, Sarajevo 1950.
Lešić, Zdenko, Pripovjedačka Bosna, Sarajevo 1991.
Lopašić, Radoslav, Bihać i bihaćka krajina, Zagreb 1890.
Lovrenović, Dubravko, Bosanskohercegovački Hrvati (rukopis), Hrvatski leksikografski institut Mostar
Lovrenović, Dubravko, Fojnički grbovnik, ilirska heraldika i bosansko srednjovjekovlje, Bosna franciscana, 21/2004, Sarajevo.
Lovrenović, Dubravko, Na klizištu povijesti. (Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska) 1387-1463, Zagreb-Sarajevo 2006.
Lovrenović, Ivan, Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Zagreb-Sarajevo 2010.
Lovrenović, Ivan, Bosanski križ. Kršćanski nadgrobni spomenici u razdoblju turske vlasti, Sarajevo 2010.
Lovrenović, Ivan (prir.), Književnost bosanskih franjevaca. Izbor tekstova iz starije hrvatske književnosti, Sarajevo 1982.
Lovrenović, Ivan, Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb-Sarajevo 2010.
Malcolm, Noel, Povijest Bosne - kratki pregled, Zagreb 1995.
Mandić, Dominik, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim 1967.
Mandić, Dominik, Franjevačka Bosna: razvoj i uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340.-1735., Rim 1968.
Martić, Grgo, Izabrana djela 1-3, Sarajevo 1990.
Matija Divković, zbornik radova, Sarajevo 1982.
Matković, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Kratak pregled, Zagreb 1994.
Matuz, Jozef, Osmansko Carstvo, Zagreb 1992.
Mazalić, Đoko, Hrišćanski nišani u okolini Travnika, „Naše starine“, Sarajevo 1957.
Moačanin, Nenad, Turska Hrvatska, Zagreb 1999.
Nilević, Boris, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije, Sarajevo 1990.
Palavestra, Vlajko, Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2004.
Petešić, Ćiril, Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941-1945, Zagreb 1982.
Peti-Stantić, Anita, Jezik naš i/ili njihov - vježbe iz poredbene povijesti južnoslavenskih standardizacijskih procesa, Zagreb 2008.
Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, Sarajevo 1979.
Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, Sarajevo 1991.
Pranjković, Ivo, Sučeljavanja - polemički dueli oko hrvatskoga jezika i pravopisa, Zagreb 2008.
Prelog, Milan, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade I-II, Zagreb 2009. (pretisak)
Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, Zenica 1973.
Raukar, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb 1997.
Redžić, Enver, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo 1998.
Redžić, Enver, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke, Sarajevo 2000.
Skarić, Vladislav, Izabrana djela 1-3. Sarajevo 1985.
Skarić, Vladislav, Porijeklo pravoslavnoga naroda u sjeverozapadnoj Bosni, GZM, Sarajevo 1918.
Strecha, Mario, Katoličko hrvatstvo. Počeci političkog katolicizma u banskoj Hrvatskoj (1897.-1904.), Zagreb 1997.
Sućeska, Avdo, Ajani - prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka, Sarajevo 1965.
Südland, Leo, Južnoslavensko pitanje. Prikaz cjelokupnog pitanja, Zagreb 1943.
Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, Sarajevo 1982.
Šarac, Ivica, Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska, Mostar 2012.
Šidak, Jaroslav, Studije o „Crkvi bosanskoj“ i bogumilstvu, Zagreb 1975.
Štefanić, Vjekoslav, Hrvatska književnost srednjega vijeka, Zagreb 1969.
Tomasevich, Jozo, Četnici u Drugom svjetskom ratu, Zagreb 1979.
Tomasevich, Jozo, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. Okupacija i kolaboracija, Zagreb 2010.
Truhelka, Ćiro, Jajce 1404–1904, Sarajevo 1904.
Turčinović, Josip, Katolička crkva u južnoslavenskim zemljama, Zagreb 1973.
Vince, Zlatko, Putovima hrvatskoga književnog jezika, Zagreb 1990.
Vodnik, Branko, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb 1913.
Vrdoljak, Bono, Apostolski vikarijat u Bosni 1735-1881, Livno 2005.
Zirdum, Andrija, Filip Lastrić Oćevac, Zagreb 1982.
Zirdum, Andrija, Pisma bosanskih franjevaca 1850.-1870., Plehan 1996.

Ivan Lovrenović (2014)