IKAVSKI ZEMLJOPIS. Putovanje po Bosni godine 2018.

Petak, 8. novembra, dan „k'o upisan“, valjda posljednji takav ove godine. Prostrla se Bosna pred nama u svjetlini pod čistim nebom i niskim suncem, još se nisu sve boje po njoj pogasile ali jesu potavnile i prošarale se, pa kao da se otima a zna da  se oteti ne može i neće.

Vozi nas Josip u Slimena, Dolac-Travnik, kod gospođe Snježane Köpruner - stigla nam iz Gruda, iz Grafotiska, knjiga: Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine 2018. s fotografijama Josipa Lovrenovića i s posvetom: Ivanu Frani Jukiću hommage o dvjestotoj godišnjici rođenja (Synopsis Zagreb-Sarajevo, GS-Tvornica Mašina Travnik 2019). Sve po dogovoru i o roku. Knjigu dizajnirao i prelomio Josip Lovrenović. Stotinu je fotografija u njoj, osim nekolicine arhivskih sve su Josipove, a za knjigu uređene majstorskom rukom Dženata Drekovića.

Evo joj sadržaja, koji je ujedno i itinerar: Gradac iznad Bile - Smrike, Bogdan Bogdanović -Vesela Straža, crkva Huseinova - Mračaj, koji nam ne da prolaza - Dva sjećanja: Bugojno, Čipuljić. Ajvatovica - Kupreško nad svima - Šuičkinja Mara. „Kupreški čovjek“. Strljanica - Niz Borovu glavu među lijepim konjima. S Polja livanjskoga u Polje glamočko - Odžak Filipovića. Mihajlo Latas, serasker Omer-paša - Ivo Lola, uništena nada - Glamoč, pust i prazan - Tražeći кућу милутина мароеви(ћа) и негове жене владисаве и нију дитцеи - Na Šuici, na Galečkoj ćupriji. Biti lanik, Camelina sativa - „Tajna“ Rastičevskih mašeta, njihova mjesta i imena - Rastičevo i Raščevljani. Kupres u ratovima - Napokon: na Mašetima - Glagoljašev grob. Stvarnost u legendi - Brdo Seka i Jezero pod njim - Otinovci, milenij i po - Gabrijel Jurkić, njegov Kupres i njegov Jukić - Vučkovine iznad Mokronoga - Zvirnjača. Ravanjska vrata. Kamenje na srtu - Kroz Ramu. Tvrtkov biljeg u Prozoru - Makljen. Pidriš. Gdje je domovina? - Gornji Vakuf/Uskoplje - „Strašan jedan slap“ - Odžak. Begovske kule. Kandija rediviva. Mezarje u Kopčiću - Rostovski križi. „Ne žalim ni truda ni troška“. Sebešić, aj, Sebešić!

A evo i jednoga kratkog segmenta iz knjige, uz pripadajuću fotografiju:

 

Na Šuici, na Galečkoj ćupriji. Biti lanik, Camelina sativa

I evo nas opet nad Šuičkim poljcem. Dana još ima, još je vidno. Iznad Galečića silazimo sa ceste, i kod prvih kuća nailazimo na mlada domaćina koji nešto posluje oko ograde lijepo sređena dvorišta. Ljubazan je, na naše pitanje može li se autom do mosta odgovara potvrdno i daje Josipu precizne upute kako da se drži staroga puta do tamo. „I samo polako!“

Stara putina kojom silazimo prema rijeci i ćupriji očito je trasa jednoga od onih antičkih pa onda srednjovjekovnih i turskih putova, o kojima piše Bojanovski. Rimsko porijeklo puta vidi se i po mudrosti kojom je postavljen - i da se postigne najkraća moguća razdaljina i da se izbjegne preveliki uspon. Začas smo na vodi kod ćuprije. Očevidan rad u turskoj tradiciji mostograditeljstva, sa zaobljenim lukovima koji rastu iz obiju obala i povećavaju se prema vrhu gdje se most blago prelama.

Kročimo ćuprijom, koja je veća i impozantnija nego što se čini odozgor, sa ceste. Dok Josip pravi koncentrične krugove oko vode, oko mosta, oko malih zasada povrća uz rijeku, hvatajući sve to u svoj objektiv, polažem umorna i bolna leđa na široki pervaz ćuprije. Sam od sebe, javlja se pripovjedačev monolog iz Mosta na Žepi: „Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jednog večera kad se vraćao iz planine, i umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od dnevne žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju.“[1]

Ni za velebni most na rijeci Žepi kao ni za ovu skromnu ćupriju na Šuici nema, zapravo, nikakvih čvrstih podataka o postanku - to potvrđuju učeni Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović u svojoj knjizi o starim mostovima.[2] No, majstorska pripovjedačka strategija i moćna imaginacija velikoga pisca Mosta na Žepi, udružene s  njegovom gotovo znanstveničkom posvećenošću ispitivanju historijskoga konteksta, stvorile su pripovijetku najveće književne vrijednosti, pa sada taj most ima svoje dvije historije - onu činjeničnu, o kojoj ne znamo ništa, i književnu, koja je bespogovorno istinita na svoj, umjetnički način. 

A to što ćupriju na Šuici (lokalci je zovu, mjerodavno, Galečkom) nazivaju i rimskim mostom, kao uostalom i onu veću u Blažuju na Bosni kod Sarajeva, nije samo stvar neznanja o vremenu nastanka i o graditeljima, nego možda i neke daleke i nejasne predaje. Kako upozoravaju Čelić i Mujezinović, „preko ove rijeke vjerovatno su još Rimljani gradili most, jer su ovuda prolazile važne rimske komunikacije“.

Trenutak - nagrada. Mirno i bistro predvečerje, čudesna voda Šuice tiho promiče svojim koritom između niskih obala obraslih gustom trskom kao da ne teče nego se samo sva odjednom moćno pomiče, ostajući uvijek ista. Smiruje se dan, bio je vruć i tegoban, sada nas blaži i miluje svježina što fino struji ponad ove vode, što silazi s ovih nebesa. Vidik je otvoren na sve strane, sami smo u polju nadaleko, damari se stišavaju i dah ujednačuje, samo oči ne miruju, napajaju se i u svoje slikovno pamćenje pohranjuju sve blago koje nas okružuje. Znamo da ćemo morati poći, da će skoro skončati ovaj trenutak, a jaka se čežnja javlja: da ga je zadržati, ne ići nikamo, ne htjeti ništa, ne znati ništa, biti Camelina sativa, ista prije četiri hiljade godina i slijedećih četiri. E, da, ali: nismo nego Blaisea Pascala trska koja misli, i koja si, lomna i šuplja, ne umije i ne može pomoći.

„Proboraviši pet dana u Livnu“, piše Jukić, „krenem se natrag put Kupresa preko Borove glave u Šuicu, a odatle u Otinovce. Kako je na Borovoj glavi, tako i pod Stržanjom stoje panduri; ovi te malo proprate, te im jedno po cvancige običaj je za barut dati, ili išao odovud ili odonud.“

Mi nećemo starim putom preko Stržnja nego modernom cestom, a nema ni pandura koji te zaustavljaju i moraš ih mititi, pa smo iz Šuice u Kupresu začas.

[1] Ivo Andrić, Most na Žepi
[2] Džemal Čelić, Mehmed Mujezinović, Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1969.