Ivan Lovrenović

O neobično zanimljivom spomeniku na starom groblju u Aljinićima[1] kod Kraljeve Sutjeske vijest dolazi iz Njemačke. Jozi Džambi u München javlja njegov prijatelj Franjo Bešlić, Aljinićanin što također živi u Njemačkoj, kako je jedan prijatelj javio njemu, da u njihovim Aljinićima ima neobičan nadgrobnik, i šalje fotografiju. Džambo sve to spremi meni. Potom dopisujem se s Bešlićem, pišem da je spomenik likovno vrlo zanimljiv i rijedak, molim da mi javi lokaciju.

Tri su danas groblja u malim Aljinićima: staro na Skočijevcu, koje je napušteno 1950-ih godina zbog rudničkoga kopa koji je prolazio ispod njega, groblje Ravne, u kojemu su se kopali profranjevački Aljinićani poslije zloglasnoga sukoba s nadbiskupom Jozinovićem kad je otcijepio Aljiniće od matične franjevačke župe Kraljeva Sutjeska 1977, i groblje Ostrugnjača, osnovano pred kraj prošloga stoljeća, gdje se sada kopaju svi, a tu su preneseni i neki grobovi sa staroga groblja, tako da je ovo najmlađe ujedno i „najstarije“.

Raspitivanja o tačnom položaju traženoga spomenika nisu donijela rezultata. Locirajući prethodno na kartama položaje triju aljinskih grobalja, zaputili smo se Josip i ja vrućega  19. lipnja 2024. u traženje. Pronašli i obišli Ravne, pronašli i obišli Ostrugnjaču - nema spomenika. Ljubazan mladi župnik u Aljinićima, Ljubo Zelenika daje nam telefonski broj Marijana Mijačevića - on bi mogao nešto znati. Doista, on nas upućuje na staro groblje u brdu, objašnjava nam kako ćemo doći do njega: vratiti se cestom do osnovne škole, tu okrenuti na lokalni put desno, pa onda..., e, tu smo već pogubili realnu orijentaciju, ali znamo da nas čeka prekid puta gdje moramo ostaviti auto pa krenuti u brdo pješke. Tako i bī. Podne je, sunce nam peče u leđa i u tjeme, staza se penje golom livadom kroz gustu nepokošenu travu. U stvarnosti valjalo se penjati kojih 500-600 metara, ali se starim nogama i kratkom dahu čine pusti kilometri. (Kako mi često padne na um Propovjednikova definicija starosti: „Kad je put uzbrdo muka, i svaki izlazak prijetnja.“)

Napokon dolazimo do velikoga drveća i njegova hlada, a odmah potom - vrata groblja posvećenoga sv. Iliji proroku. Izdaleka prepoznajem konturu spomenika postavljenog uz samu grobljansku kapelicu. Natkriveni su i spomenik i kapelica ogromnom lisnatom krošnjom, pod njom lijepo uređena tri reda drvenih klupa. Sa sjevera i zapada uzvisina s grobljem okružena je šumom, a prema jugu otvara se širok vidik na cijeli aljinićki kraj. Dobro su znali stari, kada su birali mjesto za vječni počinak.

Nadgrobnik je uistinu poseban. Visok je približno 150 cm, najveća širina mu je 75 cm, debljina 40 cm. Prednja strana je bogato i neobično reljefirana. Pod zaobljenim vrhom tri su vertikalno postavljene niše, u dvjema krajnjim su isklesane stilizirane ljudske figure s glavama pod kapama što podsjećaju na biskupske mitre. Figura u sredini ostrugana je i neprepoznatljiva. Ispod figura su tri okrugle udubine - dvije manje i veća u sredini. I u njima su bili neki reljefni znakovi, ali su i oni ostrugani. U sredini je udubljeno polje s natpisom i četirima stiliziranim ljudskim figurama u reljefu. Natpis je nečitak - namjerno istrven ili izlizan vremenom? Raspoznaje se tek poneko slovo, i godina koja bi mogla biti 1858. Ispod ovoga polja teče tekst koji je potpuno čitak. Latinicom, u još nestabiliziranoj grafiji i pravopisu, tu stoji:

ISPISA MATO ИIKACCEVIC AMIDCI[2]

Znamo, ovo ispisa u starim govorima imalo je dvojako značenje: i pisanja u današnjem smislu, i likovnoga akta, oslikavanja. Na spomeniku Nikačevićā upotpunjuju se i sjedinjuju oba značenja.

Na lijevom boku spomenika uklesan je reljef rustično stiliziranoga konjanika i iznad njega na početku zaobljenja križ, što možda nekako predstavlja osnovu legende koju nam je saopćio Mijačević - da je to spomenik četiriju braće Nikačevića-Mijačevića[3], od kojih je jedan kao vojnik poginuo u nekom boju. Cijelom površinom stražnje strane nadgrobnika reljefno je ispod ovalnoga ruba isklesan križ nadsvođen polukružno simbolom neba što smo vidjeli skoro na svim bosanskim križima, ispod njega s desne strane je isklesan mlađak, te s lijeve neka kvadratična udubina.

Na groblju su još dvije stele s istom karakterističnom formom križa, kojemu se donji kraj patibuluma polukružno proširuje do rubova polja.

Nadgrobnik braće Nikačevića danas ne stoji na svome izvornom mjestu; zna se jedino da je to mjesto bilo „negdje u sredini groblja gdje su grobovi Mijačevića“. Bio je 1980-ih godina, kao i mnogi drugi, preseljen na groblje Ostrugnjača, pa je vraćen godine 2010, kada se ponovo počelo kopati u starom groblju, i tada je posađen pokraj kapele.

Bogata ikonografija ove lijepe stele, zajedno s natpisom, svojim je suvremenicima, očito, pričala neku vrlo zanimljivu obiteljsku historiju. Danas, kad je sjećanje zatrto, ponešto od nje mogla bi odgonetnuti samo visoko stručna i upućena ikonografska i paleografska ekspertiza. Ovoj dvojici umornih ali potpuno satisficiranih dolaznika u ljetni dan ostalo je da upijaju snažno estetsko zračenje ove ljudske tvorbe, u opojnom, smirujućem ambijentu  staroga groblja na vrhu Aljinića. 

Fotografije: Josip Lovrenović

[1] (H)Aljinići su drevno katoličko naselje za koje ima izreka da je „prije u Aljinićima bio knez, nego na Bobovcu ban“. Lokalno se izgovara Aljinići, s pretpostavkom koju je zabilježio Milenko S. Filipović u studiji Visočka nahija (Beograd 1928), da je došlo od domaćega izgovora imena Jelena - Aljina. Za vrijeme turske uprave selo je imalo povlastice koje su ga štitile od nasilja i u selu nije bilo kmetova.  U Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine zabilježen je u Aljinićima lokalitet Crkvenjak s nekropolom stećaka i ostacima temelja kasnoantičke i srednjovjekovne crkve.

[2] Ispisa Mato Nikačević amidži.

[3] Nikačevići-Mijačevići u ovoj prezimenskoj alternaciji jedan su od najstarijih rodova u aljiničkom kraju, utvrdio je Milenko S. Filipović.