Ivan Lovrenović

Fra Ivan Šarčević katolički je svećenik, doktor teologije, bosanski fratar, pisac. Kad vam on govori-piše o temeljnim stvarima vjere, sve to znanje i pozvanje uključeno je u njegovo govorenje, ali vi znate i čujete da uza sve to govori čovjek koji vam iskreno ispovijeda vlastitu muku s vjerom. To je neprocjenjivo za svakoga istinskog vjernika, koji u tomu zahvalno prepoznaje vlastitu muku, a neprocjenjivo je i za okorjeloga skeptika, jer mu na blagotvorno uznemirujuć način uzdrmava temelje njegova skepticizma i bar na trenutak ga vraća u već zaboravljeno primordijalno nevino stanje zapitanosti nad tajnom. (I. Lovrenović)

William A. Bouguereau, Svete žene na grobu (1890)

Iv 20,1-9: Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

U vjeri nam je i s križem, i s patnjom i sa smrću lakše nego s uskrsnućem. Lakše je razumjeti i prihvatiti sav taj Isusov život, čudesa, upute, susrete nego njegovo uskrsnuće. Mogli bismo reći s Goetheovim Faustom: ”Čujem ja zacijelo poruku, samo mi vjere nedostaje.” Ako siđemo u sebe, vidjet ćemo da je slično i s nama. Znamo mi, i prihvatili smo što je Isus govorio, činio, znamo i za poruku da je uskrsnuo, ali s vjerom u uskrsnuće više je od znanja. Upravo na tome stoji sve, a ustvari to sve nema na čemu stajati. Vjera u uskrsnuće ne počiva ni na čemu od nas ljudi prihvaćenom od prije, konstruiranom, pa ni izmoljenom. Sve je prisutno, ali je sve tako nedostatno. Jer uvijek je inicijativa posve na drugoj strani, kod Boga i njegova Isusa. Vjera u uskrsnuće je čin bezuvjetne vjere.

Vjera je dakle dar, dar odozgo, od drugdje, nije naš produkt. No, to opet ne znači da u takvoj ničim uvjetovanoj vjeri nas uopće nema, da smo pasivni, da nismo subjekti svoga života. Ili da onda postoje oni koji su od Boga povlašteno obdareni vjerom, dok drugi nisu. Doista, nama se tako često čini da tu nešto nije uredu, jer zašto bi neki tako jednostavno mogli vjerovati, a neki se s vjerom muče, nekima njihova nevjera nije bahato nijekanje Boga nego nesnošljiva muka. Nije vjera ni neka od čovjeka odijeljena, s nebesa padajuća stvar, koju samo negrešan čovjek ima moć i sposobnost prihvatiti. Naprotiv, mi smo vjerom već obdareni, dakle i darom mogućnosti vjere u uskrsnuće. U svakom čovjeku, u svakome od nas ima nešto darovano s našim vlastitim postojanjem, nešto rođeno s nama: to je vjera za novost, za iznenađenje, za neuništivost dobra, za vječnost života, jer život, postojanje, samo je dobro.

Evo nas na dan Uskrsa! Spominjemo se onoga o čemu nas izvještava evanđelje: nakon smrti na križu, nakon zatvaranja u grob, Bog je Isusa uskrisio. I nema oko toga puno priče, nego samo vjera u mogućnost radikalnoga Božjeg iznenađenja nakon smrti, tog posljednjeg ništavila. A nitko, baš nitko se tome iznenađenju nije nadao. Od Isusovih protivnika, onih koji su ga osudili i razapeli, glavara svećeničkih, starješina narodnih, Pilata i Heroda, sve one znatiželjne soldateske i svjetine, nitko se nije Isusa posebno više spomenuo. Za njih je on ostao bogohulnik i varalica, i trebalo je sve učiniti da mu nestane svakog spomena.

Isusovi učenici, muški, ponajprije, nigdje ih. Potonuli su u anonimnost. Razbježali se. Donekle je za Isusom išao Petar, Ivan nešto dalje, kako piše Ivanovo evanđelje, do podno križa. Najdalje je stigla Marija Magdalena (kod drugih evanđelista uz nju je još pokoja žena). Slušamo danas u evanđelju, rano, još za mraka, Magdalena je došla na Isusov grob. Netko je operirao oko groba: maknuta je stijena, tijela Isusova nema. I otišla je brzo javiti Petru i Ivanu. Prenijela im je točnu informaciju: netko je Gospodina uzeo iz groba. Ova su dva potrčala na grob. Nije, čini se, toliko važno tko je prije stigao ni kako je sve bilo u grobu. I detalj da su povoji, da je ubrus koji je bio oko Isusove glave stajao lijepo složen, ne govori ništa posebno osim eto da je netko imao vremena pospremiti stvari iza sebe, dakle da se ni u ovakvim okolnostima nije radilo mahnito, kao kad se krade, zbrda-zdola.

Ma sve je to za vjeru opet malo, osim možda one jedne riječi koja stoji u evanđelju za drugoga učenika da on povjerova. Doslovno piše: ”Tada uđe i onaj drugi učenik, koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova.” Ali to što se kaže da povjerova, ništa ne objašnjava kao i na osnovi čega: na osnovi praznoga groba, složenoga ručnika. A odmah se nastavlja rečenica kojom završava današnje evanđelje: ”Jer oni još ne upoznaše Pisma: da Isus treba da ustane od mrtvih.” Ništa dakle nema osim te jedne neistumačene riječi, povjerova, i još nekih detalja, nužnih za nas jer smo prostorna, tjelesna, vremenska bića.

Ivanovo evanđelje ovdje, međutim, ne staje, nego nastavlja dalje da je Marija Magdalena ostala kod groba dok su Petar i Ivan otišli. Marija je plakala, ušla u grob, razgovarala čak s nekim anđelima, ali ništa se nije bitno dogodilo, sve dok nije stigao – Isus sam. Misleći da je grobar, Marija na upit zašto plače i koga traži govori da ako je on uzeo tijelo, neka joj rekne gdje je pa će ga ona otići uzeti.

Isus je došao Mariji. To je ta iskonska gesta kojom Bog pohađa čovjeka ali za svakoga na svoj različit i neočekivan, i u prvi mah – neprepoznatljiv način.

Marija se nije mogla pomiriti da Isusa nema. Htjela ga je i mrtva. Na grobu je tražila Isusa svoga sjećanja, svoga života, tražila ga je u iskustvu svoje ljubavi, u radosti prošlosti, prošlih susreta. Marija Magdalena je i plakala. A nema puno istinskih suza. To su: one pokajničke, nad svojim zlom i grijehom, plač kao sposobnost kajanja i gorke žalosti što smo povrijedili ljude i Boga; zatim suze radosnice zbog radosti svoga i postojanja drugih, dragih, zbog mogućnosti da se ljubi i čini dobro; i zatim tu su ove, Magdalenine ”podzemne” suze, plač iz dna bića zbog neprotumačiva kraja koji je pogodio Isusa, zbog poraza čovjeka ljubavi, štoviše zbog katastrofe praznine jer sada nema baš ničega, ni tijela koje bi bilo barem svjedok ljubavi, svjedok prošlih dana, zalog nostalgije, spomen-dokaz da se ima gdje doći i položiti svoja sjećanja. Nemoguće je da u ljubavi i vjeri nema ništa opipljivo, makar to bilo i mrtvo tijelo…

I onda opet po starom, a uvijek novom, a kako drukčije nego po uhodanom Božjem putu objave: Isus je zove imenom, Marijo. Ona po svom imenu prepoznaje tko je zove. Odaziva se s Rabbuni, Učitelju. Prepoznati glas, početak je iznenađenja za vjeru. Zove nas Netko, svakoga, da baš svakoga, i mladog i starog, i zdravog i bolesnog, zove nas Bog našim imenom. Ako poput Marije prepoznamo tko nas zove, hrlimo mu u susret. Hoćemo ga k sebi. A onda opet slijedi Božja neumoljiva pedagogija. Isus Mariji kaže: Ne primiči se, ne dotiči me se, ne zadržavaj me u prošlosti, u sjećanju, u grobu, u nekom svom obraćeničkom iskustvu koliko god ono veličanstveno bilo, nego kreni u budućnost! Idi javi ljudima, najprije Isusovoj braći, budi apostolica apostola, da je on u novom životu kod Boga – Oca svoga i našega Oca! Tako u uskrsnuću, u vjeri nema ništa opipljivo, ništa što se može dotaknuti rukama, posjedovati, zadržati…

I što smo to rekli na ovaj najradosniji i najozbiljniji dan vjere? Koja je poruka svetkovine Uskrsa?

Ništa posebno, nego svakome valja natrag u svoj život, u obitelj, u svoj svijet; u prepoznavanje svoga imena u Božjem pozivu. I nije nimalo suvišno barem od vremena do vremena čuti pokoje pitanje iz vjeronauka: Koga tražimo: Isusa ili nekoga ili nešto drugo? Nad čim ili za kim plačemo? I gdje tražimo Isusa ako ga tražimo: u prostoru smrti, u ljepšoj prošlosti, u buci molitvenoga zajedništva ili bijegu od svih? Čujemo li da nevidljivi Bog izgovara moje ime u moje unutarnje uši? I što mu odgovaram: Učitelju, ili Govori Gospodine… slušam, ili ne želim čuti ikakav takav glas?

Nitko ne nalazi Isusa ako mu se Isus ne javi. A on se javlja, tiho i iznenada – i u najtežim trenucima života. Tu je pored nas, iza nas, okrenimo se od sebe, od naših polomljenih nada i očekivanja. Dolazak mu je takav da se ne dopušta prisvojiti. I tu nije kraj. Isus nas ne ostavlja bez zadatka, bez poslanja. Ne može se vjerovati Isusu i misliti da smo stigli punini, da smo završili posao. Valja ići među ljude. A ima li što teže, nego ići među one koji još nisu povjerovali, i to svoje najbliže, one što se zovu kao i mi – Isusovi učenici, i njima svjedočiti da Bog uskrišava život koji je ljudski neuspješan, koji je poražen zbog ljubavi, da patnja i muka, smrt i grob imaju drugi smisao?

Sretan Uskrs!

www.polis.ba