JURE I ALIJA

 

U Šurmancimʼ Ararevo groblje, i na njemu čudna uspomena:
age Alije Šabanovića sin Alija Juri Pruscu križ podiže.

Što je moglo biti, što je moglo stajati između Jure i Alije, između šurmanačkih Prusaca i Šabanovića, a polovica je XIX stoljeća, pusti turski vakat? Što je bilo i stajalo, tako krupno i ljudevno, da Aliji ne da nije zazorno, nego mu je, očito, i po volji i po duši, da se krene po tankoj liniji, tanjoj od dlake, oštrijoj od sablje, i ne ustukne pred likom križa, nego se još i upiše na nj punim imenom i očinstvom.

Nikada to nećemo znati, a i ne moramo. Što god da je bilo i stajalo između Jure i Alije, između šurmanačkih Prusaca i Šabanovića, moralo je trajati dugo, biti krupno i ljudevno, tako i toliko da je odgonilo doktrinarne i dogmatske strahove i utvare, barem u presudnim i odsudnim stvarima života i smrti, osobne časti i obaveze iz takve časti.

(Za križ na Ararevu groblju, za Juru i Aliju, saznajem od prijatelja Pere Buntića, vinara međugorskog, i Halila Tikveše, umjetnika bezgraničnog, iz Šurmanaca. Od njega i fotos.)  

Ivan Lovrenović