Miro Jelečević: I ZAPLAKA ISUS
I ZAPLAKA ISUS
tog dana je plakao
bez glasa, grčevito, tijelom
i plač je njegov
budio pitanja
čuđenje
neko čak zgražanje
zar nije mogao doći prije
zašto je otezao
da je samo bio tu
pa on je i veća čuda činio
slijepac eno gleda
prosjak više ne prosi
uzeti hoda
tog dana je plakao
samo tada
i život se rodio iz plača
ko što se u plaču uvijek rađa
i rodio se iz srca koje voli
prijatelja
i život
NE ZNAM KAKO ĆE ZAVRŠITI OVAJ SVIJET
ne znam kako će završiti ovaj svijet
a čini se da mu je sve luđa vožnja
da su sve luđi za volanom
ne znam hoćemo li se slediti
u sebičnoj bešćutnosti
prilika je sasvim dobra
ne znam hoće li nas rastrgati
strah od budućnosti
il strah od svega i svačega
nas samih, stranca, tišine, osjećaja, boga
hoćemo li puknuti ko mjehurić sapunice
na blaženom svjetlu ponude i potražnje
ne znam hoćemo li se pretvoriti
u licemjere obijeljene besramne
ne znam doista ne znam
i nekako patim zbog neznanja svoga
a odnekud ko ludost od svega luđa
nešto neizrecivo
proviri u meni neka nada
možda ona iskonska varka
a možda iskonski kutak
iz kojeg sve izgleda
drugačije, u pravoj mjeri,
čak realnije i konkretnije,
iz kojeg smo i dalje pozvani
tješiti, voljeti i biti blizu