Miro Jelečević: kad smo vrapce i ljiljane…
Nakon podosta vremena, evo jednoga teksta fra Mire Jelečevića. Kao svaka jaka i samosvojna poezija, ovaj bogati tekst nudi slojeve za različita a vjerodostojna čitanja i učitavanja - smisla, značenja, doživljavanja. U ovom času, može ga se čitati kao implicitni hommage Jorgeu Mariju Bergogliju, papi Franji. Sutra već - na danas još nedokučiv način. (I. Lovrenović)
MIRO JELEČEVIĆ
kad smo vrapce i ljiljane i još dosta toga
na grčki preveli
presadili u svijet metafizike i sigurnih misli
nestalo je cvrkuta i bjeline
ali smo jako napredovali u čistoći izraza
u strogoći pojma
i jasnoći
istinu smo ugledali
negdje tamo gore
postali stilisti i čuvari
nepromjenljivih formi
da, otkad smo preveli njive i zrna gorušice
i biser u polju i sitnu drahmu
pa još i kvasac i tri mjerice brašna
u meta-recept
i kad smo počeli štovati biti i relacije
puno smo dobili
obogatili se znanjem
svijet stvorili veliki
i započeli širiti duh…
ipak još ponekad zašumi
ono žito što noću raste
zalupa srce tragača za blagom
odjekne graja vrabaca
i opojni zagrljaj ljiljana
dok čekaju nekom nos da zažute
još se osjeti život u nevolji i jauku, čak u smrti
u molbi oca za svoje zlato što leži bolesno
u radosti još jednog koji trči i posrće ususret odrpancu
u ustrajnosti majke pred tvrdom riječi
čuju se koraci tihi marija što služe
noge suzama peru i ljube dušom svom i svim srcem
ponekad se čuje larma prašnjave djece
ne daju počinka starima
i s njima još neki glas odrasli a zaigran
čuje se kako raste smokva što nagodinu obećava rod
i nada se zakeju
i kako veslo udara o vodu
i mreža se cijedi
i lomi kruh
i zvekeću careva denari
još ponekad se osjeti oluja što utvare rađa
i riječ koja ispucalo cijelim čini
i koja spušta u ribnjak i diže s postelje
i hrani hrani hrani sve te tisuće
tuge, samoće, boli, slomljenih srca
putova nestalih
još ponekad odjekne očaj
onih koji se nadaše
carstvu a ne grobu
i još ponekad blago i nečujno
zazvuči neka pobjeda
ko svjetlo
i stara riječ
što prvi put se čuje novim srcem
koje gori i ne može šutjeti…
otkad smo na grčki preveli vrapce i ljiljane
život i smrt
ljubav i tamu
ponekad se ipak učini da odnekud
znamo tog stranca
koji nam je ko najrođeniji
a već nam s očiju nestade