Ivan Lovrenović: ZLATKO UGLJEN, ILI O PORIJEKLU LJEPOTE

Jedna intimistička varijacija

Kakvo iskustvo; kakvo izravno, doživljeno iskustvo Ugljenove graditeljske meštrije imaš, koje bi te osposobilo da se o njoj usudiš govoriti – barem kao uživalac, ako već ne možeš kao poznavalac? Što su oči vidjele, što druga čula zabilježila, pa ostalo utisnuto u doživljaj koji, živ i obnovljiv, traje ne podliježući trošenju?

"Zahvaljujući" divljaštvu rata i tranzicije (teško je reći koje je od kojega gore, herostratskije), dva Ugljenova ostvarenja iz te osobne evidencije, dva neponovljiva i neprežaljiva remek-djela, ionako postoje još samo u sjećanju: hotel „Ruža“ u Mostaru i hotel „Bregava“ u Stocu. Čime još raspolažeš: kapela u Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, crkva sv. Petra apostola u Tuzli, Hotel „Kalin“ u Bugojnu, „Bijela džamija“ u Visokome, Narodno pozorište u Zenici, crkva Sv. Marka na Plehanu, Dom Hasana Kjafije u Pruscu…

Sveto i profano. Svetišta i svratišta. U uobičajenoj, stereotipiziranoj predodžbi – pojmovi antipodni, po značenju i zračenju polarno razmaknuti. Što je u Ugljenovoj graditeljskoj poetici ono, što ih u tvojemu iskustvu nekako tijesno povezuje, gotovo stapa u jedinstven doživljaj?

***

U Stolac dolazilo se na književne skupove, na debate o kulturnom naslijeđu, teme su bile važne, još važniji razlog dolaska bili su ljudi među kojima je, uz ostale, uvijek bilo pametnih, dragih, jedinstvenih, no nimalo manje važan razlog od svih pobrojanih bila je radost i tiho zadovoljstvo – odsjesti u hotelu „Bregava“. Već i sami prilazi k njemu bili su dio njegove čarobne cjeline. Bilo da dolaziš cestom s gornje strane, pa u hotelsku recepciju ulaziš „s krova“, bilo da mu prilaziš iz grada, starim niskim mostom preko Bregave, a gradnja ti se pruža pred očima cijelom svojom dužinom koja slijedi tok i blagu zakrivljenost rijeke… To, taj mudri i zapravo zenovski neizbježan način na koji je majstor dvostruko položio i razveo kuću: okomito, niz padinu k rijeci, i uzdužno, niz rijeku – snažno se osjećalo kao organičnost; kao u isti mah funkcionalna i estetska suradnja sa zatečenim, uzajamno nadopunjavanje s onim što je zadano. Nadvijena nad zelenu horizontalu rijeke stalno promjenljive snage i huka, postavljena na pozadini sprženoga kamenitog brda, ispresijecana tankim visokim vertikalama čempresa, slika Ugljenove gradnje unosila je u žarki, orgijastički ambijent juga svoje geometrijske plohe blještave vapnene bjeline, opervažene i umirene zlaćano medenim drvetom, a ove su se svijetle plohe ritmički smišljeno smjenjivale s plohama hladovite tame prostora otvorenih prema unutrašnjosti. Gradnja je očuđivala ambijent svojom nenametljivom, pitomom umnošću, ambijent je gradnji davao okvir i kontekst koji nije mogla imati nigdje drugdje. Jedno s drugim, predstavljalo je novu stvarnost, čvrstu i eteričnu u isti mah, onako ozbiljno i obavezujuće stvarnu kakvu katkad imaju naši najsnažniji snovi, poslije kojih osjećamo da smo u svijet vlastite jave pali kao u niži svijet, manje vrijedan, plošan i siromašan, manje stvaran.

Temeljnu svrhu – udoban i miran konak – Ugljenovo svratište na Bregavi ispunjavalo je na tako potpun način kakav nisam upoznao ni na jednome drugom mjestu, ni pod jednim drugim krovom pod koji me je put nanosio. Nije se tu radilo tek o pukim materijalnim pogodnostima, poput, recimo, onih sasvim unikatnih, carski odmarajućih prostranih ležaja što ih je Ugljen specijalno dizajnirao za „Bregavu“, iako su te realije vjerojatno bile u temelju cijele zamisli o ovoj gradnji. (U obiteljskom pamćenju ostao je, tako, jedan sasvim sitan a dirljiv i nezaboravljiv detalj. Djeca su bila malena, s onom snagom doživljaja na koju Henry Michaux vjerojatno misli kada kaže: „Kada više nismo djeca, onda smo već mrtvi“, sve ih se na tom putovanju u Stolac doimalo i sve su upamtili, pa je tako u njihovoj maloj intimnoj mitologiji hotel zauvijek ostao pod imenom „Hotel Magarac“. Odredila ga je Ugljenova dizajnerska dosjetka da ključeve od soba objesi na fino urađene pločice od punoga drveta u stiliziranoj formi magareta – zoo-simbola podneblja.) Jest, dakle, dodir s realijama određivao prvi, taktilni i vizualni dojam, ali je tajna „Bregave“ bila u jedinstvenoj atmosferi kojom je bila prožeta sva ta čudesna kuća, a stvarala ju je, sasvim evidentna, emocija kojom je graditelj osmišljavao sve te prozore, verande, doksate, hodnike s neočekivanim vizurama, unutarnja mala dvorišta, terase nad rijekom… U psihologiji gosta rađalo je sve to osjećajem potpune prihvaćenosti, onom vrstom intimne srođenosti koja je vrlo bliska osjećaju rođenoga doma.

Sav unutarnji, duhovni potencijalitet tako oblikovane kuće, tako o-življenoga i o-ljuđenoga prostora, u svojoj savršenoj punini iskazivao se, gotovo da kažem:ostvarivao se, u nepredvidljivim a neponovljivim trenucima ljudskih susreta, susreta i razgovora kojima su ton i sadržaj određivali neki posve rijetki, izuzetni ljudi. U mojemu pamćenju trajno živi takva jedna noć u hotelu „Bregava“ – a ne mogu ni zamisliti da bi bila moguća igdje drugdje – u kojoj smo nekolicina sretnika dočekali kristalno stolačko praskozorje uz pripovijedanje Zuke Džumhura.

Mnogo godina kasnije, pošto je Džumhur bio već odavno preselio, a ni „Bregave“ više nije bilo, čitao sam u novinama uspomene njegove vjerne Vezire, koja je tiho i neprimjetno a nepopustljivo bdjela nad svakom Zukinom čašicom rakije više, kada je već bio zdravstveno iznemogao, ali ga nije bio napustio onaj čudesni eros razgovaranja, ljudovanja. Pripovijeda, dakle, Džumhurova udovica kako je od svih Zukinih poznatih lica – slikara, crtača, pisca, hodoljupca, nenadmašnoga kozera, televizijskoga putopisca – valjda samo ona poznavala onoga Džumhura koji je iz njihovoga carigradskog stana odlazio do Čiček pasaža, odakle bi u gotovo mističkoj ozarenosti, pušeći nargilu i pijuckajući rakiju, gledao stambolske zalaske sunca.

Kad mi se te dvije slike u pamćenju nekako vežu u jednu, pretapaju jedna u drugu, to je, svakako, zbog Džumhura, toga sasvim neobičnog mudraca i čarobnjaka od stotinu darova, ali pouzdano znam da je to i zbog Ugljenove „Bregave“.

Ovako u priči Trup ljepotu pripovijedanja staroga fra Petra opisuje Ivo Andrić: „Nikad se ne bi moglo potpuno kazati u čemu je upravo bila lepota njegovog pričanja. U svemu što je govorio bilo je nečeg nasmejanog i mudrog u isto vreme. Ali, pored toga, oko svake njegove reči lebdeo je još naročit prizvuk, kao neki zvučni oreol, kakvog u govoru drugih ljudi nema i koji je ostajao u vazduhu i titrao i onda kad je izgovorena reč ugasla. Zbog toga je svaka njegova reč kazivala više nego što ona u običnom govoru znači. To je izgubljeno zauvek.“

Zapanjujuće je kako se ovaj opis, mutatis mutandis, može bez ostatka primijeniti i na Ugljenov hotel „Bregava“ u Stocu i cijelu auru kojom je ta kuća zračila, i na Zuku Džumhura, i na noć iz mojega pamćenja. Sve to je izgubljeno zauvijek.1

***

Pokušavam proniknuti u porijeklo osjećaja koji se – već stabiliziran i prepoznatljiv – uvijek javlja u dodiru s nekim od Ugljenovih ambijenata. Riječ je o snažnome osjećaju da sam na Ugljena bio pripremljen i prije nego što sam išta njegovo vidio; da u mojemu iskustvu ima neki damar koji je Ugljenova umjetnost u stanju tako taknuti i razbuditi, nešto što se s njome intimno „rimuje“…

U taj „rimarij“ – znam to odavno – kao neka vrsta arhetipskoga modela svakako spada doživljaj stare bosanske kuće s drvenim krovom na četiri vode: bijela pačetvorina i nad njom crni trokut. Kubistički grafizam, čist i sveden na elementarne odnose: dva geometrijska lika, i kontrast bijelo-crno. U svojim izvedbama malih, sirotinjskih dimenzija, a takvih sam se djetetom nagledao najviše, sadržavale su i psihološki, skoro animistički moment. Gledano s pročelja: ispod mrkoga trokuta-piramide na svijetlome četverokutu stoje dva simetrično postavljena otvora (prozori), i centralno među njima, ali niže, pri dnu, treći, veći (vrata). U cjelini, taj prizor djelovao je sugestijom nekakvoga neodoljivog antropomorfizma: ta je kuća glava nekoga tko te gleda, dok ti gledaš njega… K tomu još, sezonske mijene: u proljeće ta je „glava“ u mladome zelenilu i beharu, ljeti među gustim, zagasito zelenim krošnjama, u zrelu jesen pod crvenim jabukama, teškim kruškama, modrim šljivama, zimi zametena snijegom, gotovo nevidljiva, tek žmirkajući i zijevajući svojim trima otvorima…

 

 

Od tri sloja različite materijalnosti činjena je takva kuća: čvrsti temeljni sloj od kamena ili sedre, na njemu lakši korpus zidova od čatme, odozgor lagani krov od drvenih greda i šindre. Mistificiram li ako pomišljam kako ta trostupanjska gradacija u čvrstoći – od čvrste vezanosti za tlo, preko drvene strukture čatme malo ojačane zemljom i žbukom, do lagane, gotovo lebdeće konstrukcije kojom se kućaveže za nebo – nije tek stvar puke ekonomsko-socijalne uvjetovanosti, nego da u njezinome konceptualnom porijeklu ima nečega drevno kozmogonijskoga?

Unutarnji prostor: jedan dio pod otvorenim krovištem, čiji drveni skelet sada vidiš iznutra cio, drugi dio prostora pregrađen u dvije prostorije, te se stječe dojam da su svi ti elementi pomični, da se mogu preslagivati po volji. Ako je kuća katnica, do gornjih prostorija vode lagani drveni basamaci, čije su podnice i rukohvati uglačani i blistavi od upotrebe. U varijanti kada su vanjski, basamaci su natkriveni i produžuju se u verandu cijelom dužinom kuće. Takve su verande, s pogledom nadaleko, imale stare naše kuće u jajačkome Varošu, visoko iznad Vrbasa, upravo ondje gdje brza rijeka izlazi iz suroga kanjona ispod grada, pa se širi u pitomu dolinu s baščama i voćnjacima…

No, Ugljenov se graditeljski rukopis u mome doživljaju doziva i s mnogim drugim slikama i predodžbama. Neke od njih su iz nama bliskog tradicijskoga svijeta, neke kao da su, materijalizirane, dolebdjele iz poetskih snoviđenja poput svemirskih motiva Nikole Šopa, neke me iznenade potpunom neočekivanošću: tako sam, na primjer, na Ugljenovo korištenje svjetla pomišljao čak i onoga poslijepodneva u Torontu, sjedeći za ručkom pod Calatravinim prozirnim svodovima u The Allen Lambert Galleria, kao u kakvoj profanoj stakleno-čeličnoj verziji gotičke katedrale.

Nevjerojatna, potpuno onirična bijela rotonda crkve Sv. Marka na plehanskome brijegu pobudi snažno sjećanje na doživljaj crkve Sv. Križa u Ninu iz davnoga ljeta godine devetstosedamdesete, koji je kasnije obogaćen i iznutra osmišljen jedinstvenom studijom Mladena Pejakovića Broj iz svjetlosti, pa sada sve to: i novi Ugljenov Sv. Marko na Plehanu, i prastara crkvica iz Nina, i Pejakovićev zapanjujući otkrivalački postupak – živi zajedničkim životom.

Spomen-dom Hasana Kjafije u Pruscu, čvrsto razveden po horizontali podno staroga grada i tvrđave Akhisara (turski: Bijeli grad, Biograd), kao da nije ni sagrađen ničim drugim do bjelinom i svjetlom. Mogu samo slutiti čime je sve majstora Ugljena punilo ovo čudesno mjesto; o svojemu doživljaju Prusca za prvoga dolaska, prije više od četrdeset godina, zabilježio sam i ovo: „Bez veličine, izvan putova, lišen modernih blagodati (ni struju tada u Pruscu nisu imali) – u svemu je zračio otmjenošću i duhovnošću. U ljudima, u njihovim kretnjama i postupcima, čak u njihovim fizionomijama, nadasve u njihovu govoru i jeziku, staroj ikavici, potpuno sigurnoj u se, savršeno čiste dikcije. Također, u svojemu urbanom pejzažu: od ruina stare tvrđave i sahat-kule na vrhu mjesta, preko velikoga starog mezarja nasred naselja, do Hasan Kjafijine džamije-medrese i ogromnoga bijelog bora nad njome u dnu mjesta, na proplanku Srtu.“

U međuvremenu, stara tvrđava još više se je stopila s travom, bijeloga bora davno je nestalo, propala je i izvorna Hasan Kjafijina džamija. Ugljenova bijela gradnja pod Akhisarom nije nadomjestak ni za što; nadat se je da može biti sjeme nečega novog…

Tko god jednom uđe u kapelu Franjevačke teologije u sarajevskim Nedžarićima – a u nju ulaze jednako vjernici-katolici kao i vjernici drugih „zakona“ ali i nevjernici svih vrsta – ostane trajno obilježen duhom neopisive jednostavnosti i nekakve univerzalne, vedre spiritualnosti koju je Ugljen tu postigao bjelinom, intimnošću relativno niskoga prostora, posebno dizajniranim bijelim namještajem, te moćnim kontrastom što ga čini veliki, mrki drveni reljef Šime Vulasa na zidu iza oltara.

U isti krug svjetlosne magije spada unutrašnjost crkve Sv. Petra apostola u Tuzli, s ingenioznom Ugljenovom likovnom intervencijom – koncentričnom postavkom nekoliko suvremenih slikarskih remek-djela, među kojima je središnja slika strašna, genijalna Pièta Ljube Ivančića.

Bijela džamija u Visokome, građena još sedamdesetih godina prošloga stoljeća, na dotada neviđen i nezamisliv način skladno spaja pitomu tradicijsku spiritualnost i potpuno autorski individualiziran, beskompromisan iskorak u tretmanu oblikā i u modeliranju unutarnjega prostora svjetlom. S tom gradnjom događa se ono što je svojstveno samo najautentičnijim umjetničkim ostvarenjima u javnome prostoru. U srcu starog Visokoga ona stoji već desetljećima, svuda uokolo okružena nepreglednom masom zbijenih niskih kuća pod tradicionalnim crvenim krovovima na četiri vode. Na većem ili manjem razmaku od nje je i desetina klasičnih džamija i munara, što zidanih, što malih drvenih, džematskih. U svakodnevnici takvoga ambijenta, graditeljski, koloristički i običajno homogenoga, Ugljenova Bijela džamija doživljuje se kao izrazit znak otklona, kao forma i simbol koji je s posebnom porukom i ciljem ovamo pao iz nekoga svog svijeta, ali u isti mah i kao već potpuno integriran element ovoga ambijenta, dapače, upisan u nj kao njegovo novo središte i žarište.

***

Ono što kroz cijeli Ugljenov opus prolazi kao poetička konstanta, kao autorski pečat i potpis, tako mi se nakon svega čini, najprije je njegov jedinstveni način oblikovanja prostora svjetlom, odnosom svjetla i njegove odsutnosti, u bogatoj gradaciji od sjene do mrkline, te njegovo operiranje bjelinom kao samosvojnim elementom, katkada na samomu rizičnom rubu potpune apstrakcije, nestajanja – i promatrača i onoga što je promatrano.

Također: način na koji Ugljen u sklad i u suradnju uvodi hladne i tople, čvrste i podatne materijale; način na koji se u tomu (kao i u mnogim drugim svojim postupcima) naslanja na tradicijske modele i obrasce, nikada ne bivajući oponašateljem i tradicionalistom nego uvijek stvarajući stilsku i graditeljsku novost. Upravo to je ono zbog čega se događa da u Ugljenovim rješenjima tradiciju nevidimo, kao nešto preslikano, trivijalno prepoznatljivo, nego tek osjećamo – kao duh i atmosferu neponovljive intimnosti.

Napokon, sve opisano rezultira posvemašnjom izuzetnošću i estetičnošću, i to kao imperativom koji dolazi iznutra, iz srca zamisli, a finalno se ostvaruje kao moćna aura cijele građevine i njezina mjesta u prostoru, te načina na koji ona obogaćuje i preobražava značenje toga prostora.

Oris, časopis za arhitekturu i kulturu, Zagreb, 71/2011.

______
1 Možda čak – nedajbože! – i sama rijeka Bregava! Dok završavam ovaj zapis o Zlatku Ugljenu (polovica rujna 2011. godine), čitam kako je Bregava u Stocu posve presušila, i kako ta katastrofa, prouzročena izgradnjom hidroenergetskih projekata u višim predjelima istočne Hercegovine, prijeti da postane stalno stanje stvari.