Ivan Lovrenović

Razgovarala Andrijana Copf Dnevni list, Mostar, 12. 7. 2010. Prije 20 godina, na poziv uredništva sarajevske revije za kulturu “Odjek”, koja je u lipnju te godine priredila nekoliko osvrta na drugo izdanje njegove knjige “Labirint i pamćenje, kulturnohistorijski esej o Bosni”, naš uvaženi pisac, urednik i povjesničar Ivan Lovrenović napisao je kratki zapis “Unutarnja zemlja”. U kasnijim sukcesivno prerađivanim i nadopunjavanim izdanjem ove knjige, to je postao i njezin naslov. Nedavno je nakladnička kuća Synopsis, Sarajevo – Zagreb objavila četvrto, prošireno izdanje Lovrenovićeve knjige “Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine” koja je u tolikoj mjeri proširena da se može smatrati novom verzijom knjige. Američki pjesnik, prevoditelj, kritičar i znanstvenik Ammiel Alcalay napisao je da se, usprkos mnogim dobrim knjigama o Bosni, ništa ne može usporediti s knjigom “Unutarnja zemlja”. Drugi američki znanstvenik, profesor Michael A. Sells, piše kako je ova knjiga “najjasniji, najrazumljiviji uvid u kulturu, povijest i identitet Bosne i Hercegovine dostupan na engleskom jeziku. Morala bi biti prva knjiga za čitanje prije bilo kakve rasprave o Bosni”. Ivan Lovrenović u intervjuu za Dnevni list govori o kulturnoj povijesni Bosne i Hercegovine, sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti. U pogovoru knjige “Unutarnja zemlja” Ammiel Alcalay Vas naziva “vodičem čitatelju”, koji ne pušta našu ruku, vodeći nas sigurno “kroz labirint naslijeđenih pretpostavki, namjernih manipulacija, grotesknih mitologija koje Bosna sada predstavlja”. Kako ste u ovoj knjizi uspjeli dati kratki, objektivni pregled kulturne povijesti složene zemlje kakva je BiH, lišen mitologija i subjektivnosti? - To jest istovremeno i teško i lako, svjestan sam tog paradoksa. Kada se gleda iz današnje situacije, teško je zamisliti da čovjek jednu takvu kompleksnu materiju, kakva je kulturna povijest i kulturni identitet Bosne i Hercegovine, može sagledati i predočiti cjelovito i objektivno, pogotovo zato što mi danas živimo trenutak koji obilježava potpuna fragmentacija svega toga, i to ona najteža – fragmentacija po nacionalnim šavovima. Međutim, ja sam se materijom kulturne povijesti i kulturnih identiteta u Bosni i Hercegovini bavio zapravo otkad znam za sebe, otkad pišem. Uvijek sam se trudio da i kroz znanstvenu građu koju sam svladavao, dakle literaturu, ali i kroz empirijski, najneposredniji vlastiti dodir s kulturnim fenomenima BiH, svemu tome uvijek pristupam s najširih horizonata i svih važnih gledišnih točaka, istovremeno pokušavajući da naše fenomene situiram i u neki širi kontekst, a ne samo ovdašnji: bosanskohercegovački, balkanski, nego u najširi kontekst povijesti umjetnosti, povijesti kulture na europskoj i svjetskoj razini. Kada to radite tako, dakle kada vas istovremeno vodi i ona autentična, domovinska i zavičajna ljubav prema svemu tome, ali kada isto tako imate otvorene oči i za ono što to može značiti u nekoj široj, kompleksnoj povijesti i kontekstu, onda samo od sebe dođe da ste imuni na bilo kakva lokalna zastranjenja u smislu promatranja kulturne povijesti BiH kroz neke posebne, isključive nacionalne naočale, nego se samo od sebe nametne da sve to gledate uvijek kao cjelinu, koja, opet, ima specifičnosti kao elemente posebnih etničkih kultura. Mislim da nema nikakvih stvarnih i ozbiljnih prepreka – ni kulturnih, ni povijesnih, a ni političkih – da se cijeloj toj građi može pristupati na taj kompleksni, dijalektički način – da se sagledava kao pluralna, kompozitna cjelina. I profesori Alcalay i Sells, a i mnogi drugi koji su knjigu čitali i predstavljali njezine prijevode na engleski, njemački, mađarski jezik, svi su uočavali tu osobinu – napor da se cjelokupna građa kulturne povijesti Bosne i Hercegovine predstavi i u cjelini i sa svim svojim zasebnim specifičnostima. Drago mi je da je knjiga objavljena sada ponovno, u proširenom izdanju, jer mnogi misle – a što je najžalosnije, to se događa najviše kod nas, u samoj BiH – da se na taj način kulturni sadržaji i kulturna povijest Bosne i Hercegovine više uopće ne može gledati ni tumačiti. Ja mislim da može, potpuno neovisno o tome što mi u današnjem političkom trenutku proživljavamo i kako će se to dalje razvijati. Posljednje poglavlje knjige je vrlo osjetljivo – obuhvaća razdoblje rata od 1992. – 1995. i nakon njega. Govorite o ustroju države, o paradoksalnom Daytonskom miru koji je, kako navodite, samo spasio od daljnjeg rata, o zločinu i patnji, destrukciji kulturne i moralne supstance BiH i njezinih ljudi, a knjigu ste počeli Ilirima. Knjigu završavate teretom pitanja zločina i krivnje. Koliko je danas moguće suočiti se sa stvarnošću, uzrocima i posljedicama rata, koliko ova knjiga u tome pomaže? - Objavljivati danas knjigu ove vrste zaista ne bi imalo nikakvog smisla ako se čovjek ne bi osvrnuo i na najbolnije razdoblje rata i na probleme koje to nosi sa sobom danas. Zato sam, u odnosu na neka ranija izdanja ove knjige, uvrstio poglavlje o ratu i opservaciju o poslijeratnom stanju, pokušavši, koliko je meni to bilo moguće i dostupno, da rat, a i situaciju koja je nastala poslije njega, opišem i protumačim na uravnotežen i objektivan način. Nažalost, naša današnja situacija takva je da bi u jednoj stvari svatko morao imati otvorene oči za taj problem koji ste spomenuli, a to je problem etičkoga suočavanja s neposrednom prošlošću, i to u njezinom najbolnijem sadržaju, a to su pitanja zločina, pitanje krivnje, pitanje preuzimanja odgovornosti. Jednom riječju, pitanje poštenog i objektivnog suočavanja sa svim onim što se događalo u ratu. Tu ni danas nemamo jasan i nedvosmislen odgovor. Iako je od rata prošlo već 15 godina, zemlja u onom temeljnom, socijalno-političkom smislu nije doživjela stabilizaciju, nije doživjela katarzu i nije doživjela trenutak da se sve to skupa počne prevladavati na jedan produktivan način, na način ozdravljivanja i konsolidacije. Hoćemo li to uspjeti i kad će do toga doći, nažalost, u ovom trenutku nitko ne može odgovoriti. Zato sam ja knjigu i morao završiti tako – ne nikakvim floskulama i nikakvim neosnovanim željama, nego naprosto postavljanjem pitanja koje je po mom sudu zaista temeljno pitanje današnje i buduće Bosne i Hercegovine – pitanje moralnog, etičkog suočavanja s vlastitom najbližom prošlošću. Više i dalje od toga mislim da se u ovakvom sažetom pregledu i ne može. Kroz povijesna razdoblja razvoja kulture u BiH primjećuju li se neke pravilnosti razvoja, razdoblja najvećeg uzleta ili najveće stagnacije?  - Svaki put kada je BiH kao cjelina bila uklopljena u šire političke okvire i proživljavala mirna, stabilna socijalno-politička i ekonomska razdoblja, dolazilo je do značajnijega procvata kulturne produkcije i kulturnog života. S druge strane, kada bi se zemlja našla u poljuljanim političkim prilikama, u razdobljima narušavanja i urušavanja političkih sustava u koje je bila uklopljena, tada bi proživljavala stagnaciju, provincijalizaciju, osipanje kulturnoga života. To se odnosi i na starija i na najnovija povijesna razdoblja. Može se, na primjer, gledajući samo moderno razdoblje, govoriti o kulturnom uzletu u kratkom razdoblju austrougarske uprave, kada BiH jest bila kolonijalno uklopljena u habsburšku monarhiju, ali je to razdoblje istovremeno označavala modernizacija, pojava multikulturalnosti, socijalna stabilnost, politički mir, te i sustavni pokušaj da se sve bosanskohercegovačke različitosti koliko-toliko harmonično povežu. Tako je bilo i u drugome razdoblju stabilizacije koju je proživljavala Bosna i Hercegovina u okviru bivše Jugoslavije. Dakle, to je stalna sinusoida rasta i opadanja. Najveće i najneizvjesnije pitanje jest: što predstavlja  današnji trenutak Bosne i Hercegovine: predstavlja li mogućnošću da stanje preraste u trajni mir, stabilnost i konsolidaciju ili nas možda vodi još dublje u stagnaciju i urušavanje? To mi danas ne možemo sa sigurnošću znati. Godine 1990. napisali ste kratki zapis “Unutarnja zemlja”po jednom starom zapisu koji ste zapamtili. Kažete – ni gornja, ni donja, nego unutarnja – riječi kojima se na pravi način ulazi u Bosnu; otvaraju se vrata povijesti, kulture, povijesti mentaliteta. Koliko ljudi danas pravim ključem otvaraju vrata Bosne, koliko na pravi način tumače njezinu povijest i kulturu? - Danas, nažalost, najmanje i najpogrešnije. Zato što su sve vrijednosti koje su nekad predstavljale koliko-toliko stabilan vrijednosni sustav, pa unutar njega i sustav kulture, poljuljane, narušene, neke od njih i uništene. Kada se danas u BiH govori o kulturi, o pristupu Bosni i Hercegovini kroz kulturnu optiku, isključivo se zapravo misli na tzv. nacionalne kulture, a to se opet govori isključivo u političkom ključu, gdje se i kultura koristi i uzima kao sinonim za nacionalne političke identitete. Dokle god je to tako, kultura zapravo i ne služi onome što je njezina primarna funkcija, a to je utvrđivanje stabilnog sustava vrijednosti, povezivanje ljudi, povezivanje različitih manifestacija kulturnog razvoja kroz povijest, nego služi isključivo ostvarivanju političkih ciljeva, i to na međusobno isključujući način. Zato je danas nemoguće govoriti o kulturi kao sredstvu nadilaženja naših političkih različitosti. Vrijeme Daytonske BiH je vrijeme u kojemu ne držimo do svoje kulture. Što trebamo činiti da na pravi način njegujemo i razvijamo svoju kulturu? Kakva nas kulturna budućnost očekuje? - Svi politički sustavi koje je Bosna i Hercegovina upoznala kroz svoju povijest, a koji su omogućavali i pospješivali uspostavljanje relacija s okolnim svijetom – svi, dakle, takvi sustavi su istovremeno obraćali pažnju, otvarali oči i za kulturne vrednote ove zemlje. Pouka povijesti, ako se o njoj uopće može govoriti, jest to da Bosna i Hercegovina, zapravo, ne može stajati sama za se, izolirana: ako je tako, ona neminovno propada, urušava se. Današnja politička uprava u BiH potpuno je slijepa za kulturu, za kulturno naslijeđe i kulturni sadržaj BiH, između ostaloga i kao mogućnost da ta zemlja samu sebe upoznaje i spoznaje na jedan zdraviji način koji bi joj jamčio i samosvijest i vlastito dostojanstvo, a onda i mogućnost da bude dobar, zdrav, produktivni dio modernog svijeta.