Ivan Lovrenović: Dva tipa identiteta u jednom

Razgovarala Katarina Luketić Zarez, Zagreb, 2002. Što je danas ostalo od ideje multikulturalne Bosne i Hercegovine? - Radi se o paradoksu: dok Bosna nije imala ideju o sebi kao “multikulturalnoj”, ona je to u svakodnevnici, u nekonceptualiziranoj praksi bila; kada je tu ideju, i tu terminologiju, prihvatila kao nešto što bi trebalo adekvatno izražavati njezinu društvenu strukturu i “prirodu”, ona je to prestala biti. Multikulturalizam kao društveni koncept nastao na iskustvima Zapada u razdoblju laicizma i moderniteta, koji označava simultanu prisutnost različitih, međusobno ne-bliskih i “nerazumljivih” jezičnih i etničkih zajednica u istom državno-političkom okviru, te način rješavanja problema koji iz toga proizlaze, samo je djelomično, u vrlo ograničenom smislu bio primjenljiv na Bosnu kakvu smo znali do 1992, odnosno do Daytona 1995. U Bosni se u pravom i jasnom smislu moglo govoriti samo o višekonfesionalnosti, u nešto relativnijemu smislu o višeetničnosti. Moglo je biti govora i o kulturnomu pluralizmu u onomu posve specifičnom smislu, u kojemu su se kulturne razlike generirale iz religijsko-konfesionalnoga backgrounda. No, te su se razlike ponašale kao nijanse, a mnogo je dominantnija bila kulturna homogenost cijeloga bosanskohercegovačkog prostora, ako se kulturni identitet shvaća kao pripadanje i nesmetano “funkcioniranje” u zajedničkom referencijalnom i socijalnom okviru. Istu sliku je pružao, pruža zapravo i danas, govorni jezik u Bosni: on je doista u svim bitnim strukturalno-jezičnim elementima zajednički. Postoje fine kulturalno-jezične razlike, razlike u literaritetu, ali status i priroda tih razlika nije nešto zbog čega bi se racionalno moglo govoriti o višejezičnosti. Dakle, kada se danas u Bosni govori u tvrdome pluralu o kulturama i jezicima, i to ultimativno, kao o posljednjim bastionima narodnoga opstanka, to je onda samo znak da je đavo nacionalističke politike potpuno uzeo stvar u svoje ruke. A paradoks se udvostručuje, i pretvara u pravi apsurd: danas se multikulturalnost uzima kao alibi za utvrđivanje i produbljivanje toga nakaznoga stanja, od onih domaćih i stranih političara, koji su sve učinili da unište izvorni povijesni racio i egzistencijalno umijeće supostojanja različitosti u Bosni i Hercegovini. Pišući o kulturnoj povijesti i identitetima Bosne postavili ste tezu da je u prošlosti postojao određeni dualitet između visoke i pučke kulture. Odnosno, da u visokoj kulturi između triju različitih kulturnih identiteta nije dolazilo do većeg dodira, dok se u sferi pučke kulture ostvarivalo njihovo prožimanje; pa su u skladu s tim istodobno u Bosni postojale tri odvojene kulture i jedna zajednička kultura. Možete li objasniti taj specifikum. - Taj se zanimljivi ambivalentni proces i dinamički odnos stvarao u dugim stoljećima u kojima je Bosna bila dijelom Otomanskoga Imperija, osobito u prvoj epohi stabilnosti i prosperiteta, koji je nama danas faktografski  slabo poznat i emocionalno dalek. U svakom slučaju, važno je naglasiti da je to odnos koji pripada predmodernom razdoblju, a karakterističan je, možda i jedino moguć, u sredinama poput Bosne, u kojoj su ljudi imali isti jezični i etnokulturni habitus i “porijeklo”, a pripali pod duhovni utjecaj i institucionalnu vlast triju različitih religija/konfesija, i konzekventno tomu, triju velikih političkih centara daleko od Bosne. Cjelina života se je, dakle, ravnala po dva različita obrasca, i neobično je važno naglasiti da se to odvijalo svakodnevno, tijekom cijeloga ljudskog vijeka, kao normalan način življenja, i da su baš sve ljudske aktivnosti, ukupna svakodnevnica, bile duboko prožete tom ambivalencijom. Koji su to obrasci? Jednostavno: postojao je “dio” života koji se prakticirao sakralno-religijski, i onaj drugi, koji se prakticirao profano-egzistencijski. Ako apstrahiramo pojave sinkretizma (koje baš i nisu bile tako beznačajne, i to kod pripadnika svih konfesija, a kod katolika osobito do Tridentskoga koncila i crkvene protureformacije, koja se na Balkanu usmjerila na sasvim drukčije ciljeve nego u reformatorskoj Evropi), među religijama niti je bilo niti je smjelo biti bilo kakve “osmoze”. Tu je svatko bio “sam sa sobom”. U profanoj svakodnevnici, u jezičnoj, socijalnoj, poslovnoj komunikaciji, u manifestacijama pučke kulture, međutim, tih pregrada ako je i bilo, njihova snaga nije bila  apsolutna, nego obratno, vrlo relativna, katkad i sasvim beznačajna. Figurativno govoreći, to znači da tipičnoga Bosanca (muslimana, katolika, pravoslavca, židova – svejedno) iz tih vremena moramo moći zamisliti kao čovjeka koji svih dvadesetčetiri sata cijeloga svojega vijeka ima, u današnjim terminima, dva “kulturna identiteta”, zapravo dva života: “ono kad je samo” musliman, katolik, pravoslavac, židov, i u što se ne smije uplesti nitko drugi i ništa drugo, jer bi to bila najveća blasfemija, i “ono kad je” čovjek u čaršiji, u dućanu, na poljskome poslu, u kavani, u najrazličitijim poslovnim dogovorima, čak u nekim sociokulturnim ritualima, koji nisu konfesionalnoga nego pučkotradicijskog porijekla; tada se  u punoj  mjeri otkrivala socijalnoerotična moć zajedničkoga “kulturnog identiteta”. A, ipak, sve je to bio jedan i jedinstveni, jedini njegov život! S Devetnaestim stoljećem i u Bosni se probija građanska kultura, laicizam, sekularizam, u zamecima još za vladanja sultana, a onda snažnije nakon ulaska Austro-Ugarske. Od tada pa sve do 1990. godine opisana predmoderna shema kontinuirano gubi snagu. Bez obzira na burne smjene političkih režima i  ideoloških sustava, kultura i kulturni život nezaustavljivo se demokratiziraju i diversificiraju, religijski/konfesionalni identitet prestaje biti dominantnim obilježjem pojedinca i zajednica, te se u tom dugom razdoblju od stotinutrideset godina i u Bosni i Hercegovini stvaraju temelji građanske kulture i umjetnosti (književnost, svi likovni izrazi, kazalište, film…) u kojoj elementi etničko-tradicijske pluralnosti ne funkcioniraju ekskluzivno i izolativno, nego transgresivno, kao momenti uzajamnoga obogaćivanja. O dubini pada i regresije u rigidne etnokonfesionalne koncepte kulture i identiteta, kakvima se – o, paradoksa! – uteklo kao spasonosnoj tekovini prvih demokratskih izbora 1990, i koji najviše od svega koče bilo kakav pokret nabolje u Bosni i Hercegovini, meritorno se može zaključivati tek iz perspektive markantnih tekovina i ostvarenja toga stotinutridesetgodišnjega civilizacijskog i emancipatorskog procesa. Identitet nekog naroda ili zajednice uvijek čini hibrid različitih pojava, osobina, imaginacija itd.; on uvijek nastaje u interakciji, prožimanju/odbijanju, asimiliranju/razlikovanju prema drugome. Može li onda multikulturalnost i pluralizam kultura biti opasnost za očuvanje pojedinog nacionalnog identiteta kako se posljednjih godina često tvrdi? - Bosanskohercegovačko iskustvo svjedoči obratno: nema veće opasnosti za neki nacionalni identitet nego što je ideja “čistoće”, disjunktivni koncept “čiste nacionalne kulture” i potpunoga razlikovanja od drugih. Kada, kao u bosanskohrvatskom slučaju, na to dodate u identitetnom smislu samoubojstvenu obuzetost pripadanjem “hrvatstvu kao takvom”, s upravo programatskim brisanjem svih indigenih, vlastitih, baš bosanskohrvatskih elemenata kulture, povijesne tradicije, identiteta – dobijete ozbiljno upozorenje o posljedicama takvoga poimanja identiteta. Naš problem je u tome što za to alarmantno upozorenje nema ušiju koje bi ga čule u svoj njegovoj ozbiljnosti: zarobljenici koncepta “čiste nacionalne kulture” sjede jednako u parlamentarnim klupama, profesorskim katedrama, biskupskim stolicama… Postoje mišljenja da međunarodna zajednica na pogrešan način percipira taj (izgubljeni?) multietnički, multikonfesionalni i multikulturni identitet Bosne i Hercegovine, te u skladu s time donosi pogrešne odluke. Kako to komentirate? - To je, nažalost, evidentno od samoga početka, od kada su pregovore o bivšoj Jugoslaviji, pa zatim o Bosni samoj, vodili britanski “geniji”, čija se koncepcija etničko-teritorijalne “rasklopivosti” Bosne i Hercegovine na neki morbidan način jako podudarala s Miloševićevim i Tuđmanovim idejama. Ruku na srce, ni među političarima iz same Bosne i Hercegovine, koji su na riječima zastupali njezinu političku cjelovitost i “civilizacijsku vrijednost“ njezine multikulturalnosti, poput Izetbegovića, nije bilo nikoga tko je to htio i znao istinski artikulirati, tako da bude transetnički uvjerljivo i prihvatljivo. Tako je današnje stanje tzv. reformi koje provodi međunarodna zajednica (u obrazovanju prije svega) prizor mučnoga mrcvarenja, u kojemu niti ima jasnoga koncepta, niti ima sagledivoga cilja.