Ivan Lovrenović: Hrvatski unitarizam

Razgovarao Gordan Malić Globus, Zagreb, 11. 2. 2000. Ivan Lovrenović, pisac i novinar iz Sarajeva, na javnoj sceni Bosne i Hercegovine već godinama nastupa “volterovski”, piše romane, feljtone, polemike, surađuje u novinama (Feral Tribune i Dani), sudjeluje u političkim inicijativama (Hrvatsko narodno vijeće), ima televizijsku emisiju. Ubraja se u onih pet-šest intelektualaca s prostora bivše Jugoslavije čije tekstove objavljuju New York TimesFrankfurter Algemeine ZeitungDie Zeit… Knjiga Unutarnja zemlja – pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine nakon njemačkoga, upravo mu je prevedena i na engleski jezik. Kako biste opisali reakcije Sarajlija na smrt predsjednika Tuđmana? - Gotovo je začuđujuće kako su u Sarajevu javne reakcije na Tuđmanovu smrt bile  decentne. Od novinara do političara, svi su suzdržano i sa stanovitim obzirom izražavali svoje osjećaje spram hrvatskog predsjednika. Nije bilo pridavanja prevelike važnosti tom događaju, ali sve što je rečeno, kazano je s izrazitom mjerom i pristojnošću. Međutim, ako ste istovremeno mjerili puls ljudi, obične, svakodnevne javnosti, mogli ste osjetiti da je bio potpuno analogan onom u Hrvatskoj: snažan osjećaj spontanog olakšanja. To je potpuno logično, jer se Tuđmanova teška sjena nadnosila nad Bosnu na dvostruko teži način nego nad Hrvatsku. I u jednom i u drugom prostoru, naročito u zadnjoj fazi njegove bolesti, ta je sjena pojačavala mračnu i tešku atmosferu punu sukoba i paranoje. Da se to nije dogodilo,  uvjeren sam da bi HDZ zadržao takav odnos u vlasti da bi i dalje, ako ne diktirao političke odnose, a ono barem značajno sudjelovao u njima. Naravno, u Hercegovini je Tuđmanova smrt doživljena kao kataklizma, jer je on otišao prije nego što je ispunio obećanje koje je tim ljudima dao, i u koje su oni, ma koliko lažno bilo, čvrsto vjerovali: da će “oni biti Hrvatska”. Međutim, vitalan je to soj, i već danas se okreće novim mogućnostima. Gleda od čega se živi – kako se to kaže u Bosni. Nije teško pretpostaviti zašto. U mnogo čemu Tuđman je prema Hercegovcima bio puno otvoreniji nego prema Hrvatima u Hrvatskoj… - Sad se vidi da se tu odigrao jedan politički paradoks. Naime, HDZ BiH je od samog svog početka, po definiciji, zamišljen kao filijalna stranka. To se moglo izvesti lako, upravo zahvaljujući Jugoslaviji kao zajedničkom političkom okviru. Nije bilo previše sporno da stranka, koja ima sjedište u Zagrebu, ima nekakvu filijalu u drugoj republici. Kasnije se taj odnos samo pojačavao, i putem takvog HDZ BiH Tuđman je praktično vladao jednim dijelom Bosne i Hercegovine i, konačno, vodio rat u Bosni. Ovisnost Mostara o Zagrebu bila je gotovo organska… Potom se dogodila Tuđmanova bolest, i Hercegovci su počeli pokazivati neke znakove autonomnosti. - Biološki gledano, dok je Tuđmanov organizam slabio, ogranak u Hercegovini funkcionirao je sve autonomnije, iako su dio istog “krvotoka”. Tuđmanova bolest svakako je utjecala na to da Hercegovci stvore vlastite mehanizme zaštite. Potom se dogodila predsjednikova smrt, pa je HDZ u Hrvatskoj izgubio vlast, gubeći i samog sebe… I tada se, napokon, odigrao taj veliki paradoks: cjelokupni politički identitet i dijapazon HDZ-a, “planetarne stranke”, reducirao se na Bosnu i Hercegovinu. HDZ BiH u jednom iznuđenom trenutku prestao je biti drugorazredna filijala Zagreba, postao je u punom smislu riječi vladajuća stranka, čiji je predsjednik ujedno i predsjednik države, makar i ovakve kakva je Bosna i Hercegovina. Ta stranka ima svoju vojsku, i sve formalne prerogative jedne vladajuće stranke. Pri tome  je ideološki zadržala onaj najrigidniji oblik funkcioniranja klasičnog HDZ-a. Može se reći: cjelokupni Tuđmanov politički projekt, njegova voljena stranka, za koju je tvrdio da će bez nje propasti “hrvatstvo” i raspasti se Hrvatska, svoje posljednje dane odbrojava – u Bosni i Hercegovini! To je sve skupa moguće, samo zato što je moguća ovakva Bosna i Hercegovina. Mislite na Daytonsku BiH? - Naravno. Zbog toga izgleda kao da HDZ BiH ne doživljava tako dramatično promjenu u Hrvatskoj, budući da njihova vlast više ne ovisi o Zagrebu. Tu vlast garantira postojeća daytonska konstrukcija Bosne i Hercegovine, koja Ustavom i postojećim izbornim zakonom osigurava primat najjačim nacionalističkim strankama. S druge strane vlast HDZ-u garantira i SDA. Važnija od Tuđmanove smrti, bosanskohercegovačkom HDZ-u je činjenica da je živ Alija Izetbegović. Figurativno govoreći, dok je živ Izetbegović (to jest: SDA), ne treba se HDZ BiH bojati za opstanak. Uzajamni odnos tih dviju stranaka tako je  podešen da liči na strasni zagrljaj iz mržnje. Ta kombinacija mržnje i ovisnosti vitalna je osnovica života i jedne i druge stranke. Jedna bez druge ne mogu, a inače, kad bi nekako mogle, ideološki bi se međusobno istrijebile. Taj paradoksalni i društveno kontraproduktivni odnos, garantira vlast HDZ-u BiH. Zbog toga neki od njih proteklih dana demonstriraju pomalo nonšalantan, u nekim momentima gotovo superioristički gard prema dojučerašnjim svojim gazdama sa zagrebačkoga Trga hrvatskih velikana. Kao da trijumfiraju nad slabošću nekadašnje središnjice. Inače, izvorni HDZ-ov projekt možda je najpreciznije definiran u nedavnoj izjavi Ante Jelavića, o čemu sam već pisao na drugom mjestu. Govoreći o tome kako bi eventualni prekid financijske pomoći iz Hrvatske mogao dovesti do ukidanja hrvatske komponente vojske Federacije Bosne i Hercegovine, taj se gospodin upitao:”Koja bi se to država na svijetu odrekla četiri profesionalne brigade iz redova vlastitog naroda raspoređene na strateškim točkama u drugoj državi?” Podrobna analiza samo te jedne rečenice precizno bi ocrtala svu mizeriju političkoga profila političara koji to govori i stranke koja iza toga stoji. Ta rečenica sjajno pokazuje kako oni tretiraju vlastiti narod, i kako doživljavaju  državu Bosnu i Hercegovinu, kao i Hrvatsku. Oni su, u biti – defraudanti! Ali, ne treba nas to čuditi. Svi ti ljudi, zvali se Jelavić ili nekako drukčije, samo su zakoniti nastavljači generalne Tuđmanove ideje o Hrvatskoj, one njegove smiješne frustracije oblikom i izgledom Hrvatske. Ambicije hercegbosanskog HDZ-a kao da su se, vremenom,  prilagođavale političkoj stvarnosti. Projekt podjele BiH pretvorio se u  zagovaranje trećeg entiteta, a potom u zahtjev za decentralizacijom i dokantonizacijom države. Postaje li HDZ svjestan svojih političkih zabluda? - Treba razjasniti manipuliranje pojmovima “kantonizacija” i “konstitutivnost”. Naime, politički oportunizam nalaže HDZ-u da te pojmove prihvati, ali tumači ih i dalje po staroj matrici trećeg entiteta, u konačnici države u državi. Na stranu to što je “konstitutivnost” sama po sebi jedan vrlo nesretan termin, budući da nitko ne zna što bi s njim u teorijskom smislu. On je produkt kasnog, kardeljevski sofisticiranog kabinetskog socijalizma… Kada je HDZ sa svih razina doživio kritike zbog protivljenja uvođenju ustavnih promjena i konstitutivnosti svih naroda na cijelom području BiH, oni su shvatili da tu ideju ne mogu više rigidno odbijati, pa su je prihvatili verbalno. U dokumentu koji su nedavno izdali zalažu se da svi narodni budu konstitutivni na području cijele BiH, uz čuveno HDZ-ovsko “ali”: “…ali uz adekvatan teritorijalno-upravni preustroj”, što je zapravo trivijalni eufemizam za staru ideju trećeg entiteta odnosno Herceg-Bosne, ili kako god to hoćete nazvati. Isto je kada se govori o kantonizaciji, o kojoj se danas razmišlja s dva potpuno suprotna stajališta. O jednoj vrsti kantonizacije govori HDZ, on bi naime etnički mješovite kantone Srednjobosanski i Neretvansko-hercegovački, koji su im najveća kost u grlu, podijelio na po dva etnički čista, pa tako dobijenim etničkim kantonima dozvolio interno povezivanje, što nije ništa drugo nego kriptoforma Bobanove Herceg-Bosne. Kada drugi politički subjekti, kao naprimjer Hrvatsko narodno vijeće ili HSS BiH, ali i SDP i druge stranke, čak i kardinal Vinko Puljić, govore o kantonizaciji, oni misle, opet, na nešto sasvim suprotno – cijelo podučje Bosne i Hercegovine trebalo bi administrativno decentralizirati tako da temeljni i jedini kriterij ne bude etnički. Pri tome bi se funkcionalno kombinirali svi relevantni kriteriji – ekonomski, prometni, klimatski, energetski, pa sve do etničkih, tamo gdje je to potrebno i normalno (kako je, recimo, baš u nekoliko općina zapadne Hercegovine). To bi moglo povući za sobom  i mirnu, beskonfliktnu transformaciju sadašnjih tzv. entiteta-pseudodržava, i konačnu ekonomsku i političku konsolidaciju bosanskohercegovačkoga društva. Postoje li političke snage u BiH koje bi je transformirale u pitomu demokratsku državu, a da se odgovor ne svede na samo jednu varijantu izlaza  – na socijaldemokraciju?  - Tu bi se mogle povući određene analogije s Hrvatskom. HDZ sa živim Tuđmanom je reproducirao deprimirajuću, gotovo bezizlaznu situaciju, sve druge snage su izgledale marginalne i preslabe. No, čim se odnos promijenio, najedanput ste preko noći dobili potpuno drukčiju sliku. Nju su na kraju potvrdili izbori. Jednako tako, koliko god političko stanje u BiH izgleda užasno zamračeno, kada bi postojala mogućnost autentičnog anketiranja raspoloženja, siguran sam da bi se pokazalo kako, na bazičnom nivou, postoji ogromno nezadovoljstvo postojećim stanjem, i ogromna želja da se to mijenja. Problem u Bosni je taj, što ona za razliku od Hrvatske, nema ugrađen demokratski “softver”, koji je u Hrvatskoj profunkcionirao nakon izbora. U Bosni i Hercegovini toga nema ni u naznakama, zato što je ona skrojena nemogućim političkim oksimoronom koji se zove Dejtonski sporazum. On jest prekinuo rat, ali u političkom smislu blokirao je sve procese. Zaledio je i one političke odnose kakvi su u Bosni postavljeni i prije rata, kada su tri nacionalne stranke u svojevrsnoj koaliciji dobile izbore. A i već sam takav ulaz u demokraciju u Bosni i Hercegovini je bio pogrešan. Već tada su uspostavljena tri  monoetnička i monopartijska sustava. U Bosni je i sama mogućnost da se pojave neke nove neetničke stranke, koje bi stvari mogle iz korijena preokrenuti, svedena na malu vjerojatnost. Iz perspektive nedavnog rata, čini se da je socijaldemokracija spasonosan izbor za bosanskohercegovački građane. Ipak glasači te stranke su u najvećem broju Bošnjaci. Mijenja li to što u njezinoj multietničkoj dimenziji? - Evo vam najboljega odgovora: tezu da bosanski SDP nije nikakva građanska i multinacionalna stranka, nego prikriveno još jedna bošnjačka nacionalna stranka, na potpuno jednako zagrižen način ponavljaju i Alija Izetbegović i hadezeovci! To, naravno, nije potpuna istina, nego izraz njihovoga straha od evidentnoga porasta zanimanja birača za tu stranku i od svih narednih izbora. Izetbegovića je taj strah toliko obuzeo, da u posljednje vrijeme izgovara političke nonsense, na dlaku hadezeovske i tuđmanovske, poput ovoga: “Samo SDA može braniti i obraniti interese bošnjačkoga naroda. Svi drugi su ravnodušni prema tim interesima.” S druge strane, u zagrebačkom tisku ovih je dana procurila vijest kako su neki širokobriješki hadezeovci tražili Račanovu potporu da osnuju hrvatski SDP u Bosni i Hercegovini, jer da je ovaj postojeći, avaj, “ekskluzivno muslimanski”, na što im je Račan navodno odgovorio kako je jedino ispravno rješenje da sami uniđu u njega pa će prestati biti muslimanski. Ako je doista tako odgovorio, znači da bolje od njih shvaća njihov problem. Bosanski SDP je, nažalost, još daleko od toga da bude ozbiljna opasnost vladajućem etničkom konceptu, pogotovo zato što taj koncept objektivno ima podršku međunarodne zajednice. Dokle god se u Bosni i Hercegovini ne donesu drukčija izborna pravila, koja bi takvoj ili sličnoj stranci omogućila da se ravnopravno upuste u izbornu borbu, besmisleno je očekivati promjene. Cjelokupni politički model je postavljen tako da obeshrabruje promjene. Kada tražimo pravu adresu za takva pitanja, onda se zapravo trebamo pitati o stvarnim, dugoročnim namjerama međunarodne zajednice. Ja o tome mogu samo spekulirati. Ali stvari su došle dotle da se to pitanje mora postaviti, i bez obzira na svu indignaciju s kojom predstavnici međunarodne zajednice primaju takva pitanja, oni to neće moći odgađati unedogled. Jer u mnogim stvarima ključnima za Bosnu i Hercegovinu potez je na njima. Znači, sama činjenica da su se dogodile političke promjene u Hrvatskoj ne pokreće istovjetene procese u Bosni i Hercegovini? - Da, i to je ono deprimirajuće. Istina je da su promjene u Hrvatskoj nastale smrću predsjednika Tuđmana i porazom HDZ-a dale određenu nadu, ali one nisu dovoljne. Alija Izetbegović ovih dana operira svojom starom “optimističnom” prognozom: slaba Srbija, demokratska Hrvatska – eto dobre prilike za Bosnu i Hercegovinu! On, naravno, odbija shvatiti kako je problem u samoj Bosni i Hercegovini, i to upravo u političkim konceptima, strukturama i osobama kakve sam simbolizira, a vladaju na svetri strane. Kako gledate na antihercegovačko raspoloženje u Hrvatskoj? - Ima tu jedan problem koji me odavno progoni. To je ona užasna, bezdušna manipulacija kojoj su kreatori stare hrvatske politike pribjegli u odnosu na te ljude. Umjesto da konačno, na izmaku dvadesetoga stoljeća, taj zapušteni, politički retardirani svijet katoličkohrvatske Bosne i pogotovo Hercegovine, dobije šansu emancipacije i katarze od jedne po svemu loše povijesti, Franjo Tuđman ponudio je Hercegovcima zločinački neodgovornu avanturu jedne provincijalne varijante revizionizma kao realnu, politički izglednu i civilizacijski legitimnu. Ponudili su im čarobni recept kojim će, tobože, izliječiti sve svoje teške i duboke komplekse koji su se ticali fašizma i ustaštva, kojim će sram i zločin biti prevrednovan u slavu i ponos, i još k tomu ostvariti Idealnu Utopiju sjedinjavanja s Hrvatskom. To je pravi problem. Tko je u tome sudjelovao bilo kao projektant bilo kao praktikant,  od Franje Tuđmana do Gojka Šuška, i od biskupa do posljednjega fratra, taj stvarno zaslužuje najdublji civilizacijski prezir. No, lako je sad o tome govoriti. Najlakše je bilo obračunati se s Tuđmanom. Čim je legao u grob, bio je zaboravljen. Pravi problem je kako kod ljudi okrenuti proces unatrag, kako to “izliječiti”. Vi ste jednom prilikom upoznali predsjednika Tuđmana. Jeste li prije toga imali formirani stav o njemu? Što ste očekivali od tog susreta? - Tom susretu ne mogu pridavati nikakvo duboko značenje, no on se dogodio u zanimljivom kontekstu. To je bilo vrijeme prije Karađorđeva, u siječnju 1991. Do susreta je došlo po ideji pokojnog  Vitomira Lukića, velikog bosanskog i hrvatskog pisca, od “matične” hrvatske književnosti potpuno ignoriranog. On je, užasnuto gledajući populističko divljanje HDZ-a, smatrao svojom zadaćom da konstruktivnim pristupom tu stranku izvede na pravi put. Svojom jakom voljom i nekom nanovo probuđenom strašću, on je zamislio da bi trebalo otići kod Tuđmana u Zagreb, da se njemu autentično prikažu interesi i težnje bosanskih Hrvata. Nismo bili intimusi, nešto je sprečavalo da između nas prostruji prijateljska bliskost. Pa iako smo se dakle privatno do tada samo površno poznavali, pozvao me da putujem s njim i s fra Petrom Anđelovićem, smatrajući da smo na neki način “ogledni primjerci”. Pristao sam, poštujući Lukićev tragički osjećaj trenutka, iako vrlo skeptičan prema mogućnosti da se Tuđmanu išta može objasniti. Pratio sam i poznavao Tuđmanove ideje, od knjiga napisanih šezdesetih godina, do prvih predsjedničkih nastupa. Znao sam da on na Bosnu gleda kao na prostor kojemu je jedina svrha da bude razoren u funkciji “definitivnoga rješenja hrvatsko-srpskoga pitanja”, i već od svibnja 1990, kada se Tuđman trijumfalno opasao predsjedničkom lentom, objavio sam nekoliko članaka, u kojima sam njegovu nacionalnu politiku opisivao kao grobarsku za Bosnu i bosanske Hrvate. Pošto je Vitomir Lukić bio stranački funkcioner, prije susreta s Tuđmanom imao je zakazane sastanke sa Šuškom, tadašnjim ministrom iseljeništva. Tada sam vidio neku vrst hadezeovskoga rituala: Šušku se odlazilo pokloniti u Sabor, a Tuđmanu prekoputa, u Banske Dvore… Kako je izgledao sastanak sa pokojnim Šuškom? - Gospodina ministra u kabinetu nije bilo, pa nam je tajnica rekla da ga malo pričekamo. Ubrzo se pojavio sijed čovjek, u izlizanom kaputu na riblju kost, s drečećim crvenim vunenim šalom oko vrata, i jednim detaljem koji nikad neću zaboraviti – lijevi džep tog polusirotinjskog zimskog kaputa otezala je dopola ispijena boca rakije, koja je bila zatvorena, kako se u Bosni kaže “otučkom”, vrhom kukuruzova klipa. Zemljački srdačno ponudio nas je rakijom iz boce, što meni nije bilo teško prihvatiti, jer poznajem “kôd” te ruralne običajnosti. Ali Lukić, koji je bio rafinirani intelektualac, borgesijanski čovjek Knjige, s backgroundom indijske mistike, tako se, jadan, prenerazio, i kasnije mi je s takvom odbojnošću pričao o tom detalju, da mi ga je bilo žao. Sa Šuškom nismo puno razgovarali, preselili smo se kod Tuđmana. Taj, pak, razgovor završio je čistim debaklom. Sve što smo mi imali reći, u njegovoj svijesti je zvučalo kao psovka i uvreda. Vidjelo se da on i Šušak naprosto cepte u euforiji nove Hrvatske, koja je u tom trenutku u njihovoj imaginaciji imala konture ogromne i grafički lijepo zaokružene “regionalne sile”. Sve što smo mi pred njih donijeli kao svoje strepnje, svoju potrebu da protumačimo složenost i suptilnost bosanskih odnosa, tronacionalnu kompoziciju društva, fragilnost njegove hrvatske komponente, najbolji model uređenja toga društva – za njihove uši bila je uvreda. Na sve to Tuđman je odgovarao vrlo nervozno, onim superiornim i netrpeljivim gestama koje su nam govorile kako o situaciji ne razumijemo ništa, i kako ne znamo politički misliti. Meni to nije bilo teško primiti, jer nešto drugo nisam ni očekivao. Ali Vitomir Lukić je to podnio teško, jer on je u Zagreb doputovao s iluzijama o Franji Tuđmanu kao “ocu nacije”, i “misliocu povijesti”. Sve te iluzije raspršile su mu se, krajnje brutalno, nakon četrdeset pet minuta razgovora s Tuđmanom, a osobito dramatično ga se dojmila Tuđmanova elaboracija “humanoga preseljenja i razmjene naroda” kao mudroga rješenja. Kad smo se vraćali u Bosnu, tada još postojećom, sjajnom željezničkom linijom Bosna ekspres, Lukić je bio očajan. Mislim da ne griješim puno, ako kažem da su takvi udari bili među  razlozima njegove prerane smrti. Kakvu komunikaciju od sada očekujete između Zagreba i Sarajeva? - Što se tiče političke komunikacije, ona bi se trebala odvijati normalno – između dviju država i njihovih institucija. A ne kao do sada, između hrvatskog političkog vodstva u Zagrebu, i njegovog ogranka u BiH. Normalizacija te vrste mogla bi povratno djelovati u smislu normalnijih odnosa unutar cijele BiH. Od silne važnosti i za cijeli bosanskohercegovački ambijent a i specifično za bosanske Hrvate bilo bi intenziviranje komunikacije na konkretnim, životnim razinama – od trgovine do kulture. Ali, naravno, na modelu jednostavne, neideološke i nepolitizirane uzajamnosti i obostranosti. Osim nekoliko blistavih izuzetaka, poput Nenada Popovića i njegove izdavačke kuće Durieux, nitko se sistematski nije bavio pokušajima kulturne komunikacije.  Proteklih deset godina te komunikacije nije bilo, a problem je što ona nije bila jaka ni prije. Tradicionalno, daleko razvijeniji bio je interes i sluh kulturnog Beograda za kulturno Sarajevo. No, to je druga tema… Kada se govori o volji Hrvatske da pomaže bosanske Hrvate, sada se prvi put pruža sjajna prilika da se taj odnos ispravno i produktivno definira, a da se odbace HDZ-ovski modeli, koji su proizvodili samu štetu. Na prvom mjestu, valja odbaciti pogubni monocentrički i panetnički model kulture i kulturnoga identiteta, od kojega su bosanski Hrvati do dana današnjega trpjeli štete i poniženja, gore nego i od nekadašnjeg beogradskog unitarizma i gore od pretpostavljenog aktualnog bošnjačkomuslimanskog. Hrvatski kulturni identitet, kao što je notorno poznato, oblikovan je plurimorfno i policentrično, i nema gorega nasilja nad tom njegovom prirodom nego što je unitarizacija. Bosanski hrvatski identitet je u tom pogledu osobito ranjiv, a desetljeće hadezeovskoga monopola bilo je za njega pravi kulturni vandalizam i herostratizam. Nova kulturna politika iz Zagreba i mogla bi i trebala bi pomoći da se te katastrofične posljedice saniraju. Blagotvornost takve nove politike, koja bi Hrvate gledala u njihovoj prirodnoj ukorijenjenosti u bosanskohercegovački kontekst, ne bi mogla a da se ne “prelijeva” i na cjelinu toga konteksta, pa bi na taj način njezina svrhovitost samo još jače dolazila do izražaja. Što možete reći o pokušajima relativizacije zločina poput onoga u Ahmićima? - Intelektualno je smiješno a moralno bijedno, kada se o događajima, kakav je pokolj u Ahmićima, odgovornost nalogodavaca i konkretnih izvršitelja pokušava zabašuriti otrcanim šagoljsko-bobetkovskim pričicama o britansko-srpskoj namještaljki. Zar se smije okretati glava od najvažnije činjenice: tog dana u selu je pobijeno i spaljeno stotinušesnaest ljudi samo zato da se etnički “očisti prostor”! To je meritum, i s time treba započinjati i završavati svaka priča o Ahmićima. I Zagreb i Grude (ili zapadni Mostar, kako hoćete), svoju su odgovornost lukavo i hinjski pokušali prikriti tako što su u Haag poslali one najniže. Utoliko danas Vitežani imaju pravo kada protestiraju protiv presuda u Haagu, samo im je nažalost adresa na koju upućuju protest kriva. Oni jesu žrtve nepotpune i loše pravde, ali ne zato što “njihovi momci” nisu zaslužili kaznu, nego zato što su pravdi izbjegli oni koji su ih naveli da ubijaju i koji su ih potom cinično bacili na taj krvavi žrtvenik. A dvostruke su žrtve, tu mislim na njihove obitelji, susjede i prijatelje, stanovnike Viteza i Lašvanske doline, zato što i dalje ostaju mentalno zatočeni u taj fatalni, pogrešni kalup bježanja od istine. Tu, a ne u britanskoj izdaji i partizanskom masakru, vidim paralelu s Bleiburgom: ni danas Hrvati neće da postave elementarno pitanje – tko ih je, kakva ih je politika dovela do Bleiburga, i tamo prodala! Tako danas: tko ih je poslao u Ahmiće, pa potom u Haag, a sada prepustio samima sebi i vlastitom očaju! Bez razbijanja tog kalupa, bez helioterapijskoga suočavanja s faktima, s istinom, kako onom užom, lokalnom, tako i onom općom, političkom, ni ti ljudi u Lašvi ni njihovi potomci nikad neće shvatiti koja i kakva politika se poigrala s njima, s njihovim dušama i njihovim egzistencijama. Niti će se moći vratiti svomu normalnom životu, u svom prirodnom zavičajnom okruženju. Vidim dvije institucije, koje su pozvane da im pomognu, koje su dužne da im pomognu u prevažnom procesu katarze; to su Crkva, i nova vlast Republike Hrvatske, svaka na svoj način i svojim sredstvima. Crkva na duhovno-moralnom očišćenju, a hrvatska vlast tako što će im učiniti potpuno transparentnom cijelu strukturu bivšega sustava čiji su se opaki pipci protezali od Zagreba do Ahmića, i definitivno ih lišiti iluzija o tomu da je taj sustav radio za njihovo dobro. Naravno, nikakva se pomoć te vrste ne može očekivati od današnjih HDZ-ovih političara u Bosni i Hercegovini, jer su mnogi od njih i sami dijelom te bivše mračne mašinerije.