Drago Bojić, Unutarnja zemlja i Bosanski Hrvati

Knjige Unutarnja zemlja – kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine i Bosanski Hrvati – esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, već otprije poznate bosansko-hercegovačkom i širem južnoslavenskom čitateljstvu, a dijelom i onom europskom, jer su prevođene i na druge jezike, doživjele su svoja nova izdanja. Ovo je četvrto po redu prošireno izdanje knjige Unutarnja zemlja i drugo izdanje knjige Bosanski Hrvati, također dopunjeno i prošireno. I jedna i druga knjiga pojavljuju se u novom, tehnički i estetski gledano, dosad najbolje izvedenom izdanju, koje potpisuje izdavačka kuća Synopsis, Sarajevo-Zagreb. Iako su dakle ove knjige već poznate bosansko-hercegovačkom čitateljstvu i iako su o njima proteklih godina ispisane mnoge recenzije, zaslužuju da ih se uvijek iznova aktualizira, ne samo zbog toga što se pojavljuju u bitno proširenoj verziji, već zbog njihove trajne važnosti za tematike kojima se bave – Bosnu i Hercegovinu i bosansko-hercegovačke Hrvate. Ovaj kratki prikaz novih starih Lovrenovićevih knjiga ima za cilj kratko podsjetiti na nastajanje i povijest izdanja koja su prethodila ovome, rekapitulirati dio mišljenja i recenzija o ovim knjigama u prethodnim izdanjima i ukratko, kroz vlastite impresije o knjigama, ocrtati značenje ovih knjiga za identitet Bosne i Hercegovine i bosanskih Hrvata ne samo u odnosu na prošlost i sadašnjost, već još više i prije svega u odnosu na budućnost ove zemlje i ovoga naroda. Knjiga Unutarnja zemlja – kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine poznato je Lovrenovićevo povijesno-kulturološko djelo, koje je autor za novo izdanje redigirao, te znatno izmijenio i nadopunio „do mjere u kojoj ga je moguće smatrati novom verzijom knjige“. Prvobitni tekst, iz kojega su se razvila sva kasnija pa i posljednje izdanje ove knjige, bio je napisan još 1982. godine za ilustriranu monografiju Bosna i Hercegovina, koja je objavljena i na nekoliko stranih jezika (francuski, španjolski, ruski, engleski, njemački, arapski). Ta publikacija je vremenom proširivana  i izišla je u dva izdanja pod naslovom Labirint i pamćenje. Kulturnohistorijski esej o Bosni (Sarajevo 1989, 1990), a na temelju tih izdanja izišla je i knjiga Unutarnja zemlja, koja je prevedena i na neke strane jezike – na mađarski, češki, njemački i engleski jezik. U pogovoru knjige Unutarnja zemlja, koji je donesen i u novom posljednjem izdanju ove knjige, Ammiel Alcalay autora Lovrenovića doživljava kao vodiča čitatelja – „koji nas nikad ne napušta i cijelim putem nas drži za ruku dok lutamo kroz mjesta poganskih obreda, sinagoge, crkve, džamije…“ Lovrenović je u knjizi uspio dati kratki, objektivni pregled kulturne povijesti jedne vrlo komplicirane i složene zemlje kakva je Bosna i Hercegovina, i pritom ga oslobodio svake vrste mitologije i subjektivnosti. Alcalay će zapisati i sljedeće: „Usprkos mnogim dobrim knjigama o Bosni, ništa se ne može usporediti s Unutarnjom zemljom. (…) Lovrenovićev stil predstavlja jedinstvenu i nevjerojatnu zgusnutu mješavinu geografije, politike, historije, kulture i poetike. Trajna snaga ove mješavine proizlazi iz njegovog dubokog osjećaja da jedan narod može posjedovati nagomilano iskustvo jednog mjesta i da ono može biti sadržano u njegovim građevinama, knjigama, muzici i jeziku, te da se taj kompleksni amalgam mora prenijeti u svem njegovom bogatstvu.“ Jedan drugi recenzent (Michael A. Sells) povodom objavljivanja ove knjige na engleski jezik prije nekoliko godina, o Unutarnjoj zemlji je napisao: “Vrlo posebna knjiga. Ona je najjasniji, najrazumljiviji uvid u kulturu, povijest i identitet Bosne i Hercegovine dostupan na engleskom jeziku. Morala bi biti prva knjiga za čitanje prije bilo kakve rasprave o Bosni. Preporučljiva je ne samo za one koji se zanimaju za Bosnu i Hercegovinu, nego za sve koji se zanimaju za europsku povijest, istočno-zapadne relacije, i za dinamiku između religije, kulture i identiteta.” Bosanskohercegovački književni teoretičar Enver Kazaz za ovu knjigu piše: “… U krajnje pesimističnom kontekstu Bosne, u kojem je poražena transetnička i transvjerska koncepcija, Lovrenovićeva knjiga predstavlja pravu dragocjenost. Ona nudi mogućnost da se stalnim ispisivanjem skrajnute tradicije bosanskog suživota obnovi složeno lice zemlje, obnovi ona kulturna memorija, koja je, nažalost, tako žestoko potisnuta kolektivno – autoritarnom interpretacijom nacionalnog identiteta”. Knjiga Bosanski Hrvati – esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, objavljena prvi put prije osam godina (Durieux, Zagreb, 2002), otpočetka je pobudila veliko zanimanje u književnim i znanstvenim krugovima i kod čitalačke publike. Osnovni obrisi ove knjige – kako to autor ističe u predgovoru novom izdanju – nastali su na autorovim feljtonima objavljivanim u splitskom tjedniku Feral Tribune od prosinca 200. do ožujka 2001. godine. „Inovacije i proširenja u ovom drugom izdanju – napominje autor uz drugo izdanje – prelaze četrdeset procenata prvobitnog teksta (dodana nova poglavlja i informacije, prerađena stara poglavlja), pa se u neku ruku može smatrati novom knjigom.“ O ovoj knjizi već spomenuti književni teoretičar Enver Kazaz će zapisati: „Kulturnopovijesni identitet bosanskih Hrvata Lovrenović promatra u neposrednom okruženju, koje razvija sistem kulturnog poliloga u prostoru Bosne kao unutarnje zemlje. Samo podnaslov – Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture – insistira na tome da nijedna kultura ne može biti homogena, monolitna, nego je uvijek hibridna, kultura koja je u dijalektičkom toku povijesti sastavljena od bezbroj dijaloških odnosa prema svojoj tradiciji, ali i drugim kulturnim cjelinama, pa je uvijek otvorena za dijalog s drugim.“ Uz prvo izdanje ove knjige (2002.) povjesničar Ivo Banac ustvrdio je između ostalog da knjigaBosanski Hrvati “pisana shakespeareovskim osjećajem za tragediju (…) traga za alternativnom paradigmom za hrvatsku budućnost u Bosni i Hercegovini“, te da “u hrvatskom povijesnom pismu davno nije bilo temeljitije i ozbiljnije knjige”. Ako bismo htjeli napraviti listu najvažnijih i istodobno najboljih knjiga u Bosni i Hercegovini u posljednjih dvadeset godina, onda bi se na toj listi morale naći i ove dvije knjige, prva (Unutarnja zemlja) kao ponajbolja kulturna povijest ove zemlje, druga (Bosanski Hrvati) kao najvjernija skica za portret ove nacionalne mikrokulture. I dok knjiga Unutarnja zemlja predstavlja kratki pregled i jednu vrstu „retrospektive bosanske povijesti i kulture“ (Karl-Markus Gauss), ove, kako ju se često atributira, „najkompliciranije zemlje Europe“ (Adalbert Reif), Bosanski Hrvati je dosad najozbiljna rekonstrukcija povijesti hrvatskog naroda u Bosni, koja u prokazivanju njezinih mitskih i ideoloških zastranjenja daljnje i bliže prošlosti i sadašnjeg trenutka, nudi alternativnu i jedinu pravu i moguću paradigmu za budućnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. I jedna i druga knjiga, temeljite i ozbiljne, kako smo to i navikli od njihova autora, nastajale i pisane u turbulentnim vremenima posljednja dva desetljeća, jedinstvenim jezikom, što je još jedna autorova specifičnost, nezaobilazne se u svakom stručnom i ozbiljnom razgovoru o Bosni i Hercegovini i bosanskim Hrvatima, imaju gotovo udžbenički karakter, te bi ih kao takve svakako trebalo uvrstiti u obaveznu literaturu unutar bosansko-hercegovačke kulturne i političke povijesti. U vremenu kada nas sa svih strana zatrpavaju fabricirana jednonacionalna viđenja povijesti i identiteta i Bosne i Hercegovine  i bosanskih Hrvata iz kvaziznastvenih labaratorija i ideološki zaslijepljenih autora, ove dvije knjige imaju demistifikatorsku ulogu u njihovom raskrinkavanju, pružaju čvrst temelj za daljnja istraživanja u perspektivi ozbiljnog interdisciplinarnog povijesnog, kulturnog i političkog razumijevanja i pozicioniranja Bosne i bosanskih Hrvata. Za sve one za koje Bosna i bosanski Hrvati nisu tek puka, „nesuvisla i neodrživa naseobina“, laki plijen za međunarodne i domaće mešetare, niti slučajni kompleksni proizvod povijesnih i civilizacijskih gibanja, već egzistencijalna stvarnost jedino mogućeg i prihvatljivog životnog okvira, ove knjige, nakon svega što se i s jednom i drugom stvarnošću zbilo i zbiva, „vraćaju dostojanstvo i otvaraju i šire nove obzore“ (I. Šarčević). Iako su obje knjige koncepcijski ostale iste i u svom novom izdanju, došlo je do promjena u interpretativnim elementima za pojedina područja a naročito za one fenomene koji tretiraju noviju historiju Bosne i Hercegovine, takozvani ratni i poratni period, što autor Lovrenović pojašnjava na sljedeći način: „Osnovna postavka je ista – BiH je specifična zemlja koja ima svoj historijski i kulturni identitet. Mi imamo problema sa tim identitetom jer teško shvaćamo da je sastavljen od mnogo različitosti. Ono što me je posebno zanimalo u četvrtom izdanju Unutarnje zemlje jeste problem današnjih generacija koje se ne mogu nositi sa višestrukošću BiH zbog koje mnogi pomišljaju da je ona, zapravo, zemlja bez identiteta. Ova knjiga je upravo posvećena tom istraživanju i toj mogućnosti da se pokaže kako identitet nije samo u jednome, već može biti snažan i osebujan zbog te mozaičnosti.“ I za jednu i za drugu knjigu – koje u svojoj osnovnoj namjeri i jesu retrospektiva povijesti Bosne i bosanskih Hrvata, povijesnih, civilizacijskih i društveno-političkih procesa kroz koje su prolazili – smije se ustvrditi kako je njihovo značenje još veće za sadašnjost i budućnost, u kontekstu traganja za pravim historijskim, kulturnim i političkim identitetom Bosne i bosanskih Hrvata, s onu stranu iskrivljavanja, mistificiranja i fabriciranja. Obje ove knjige su zbog svoga objektivnog i stručnog pristupa fenomenima koje obrađuju nezaobilazne pri svakom budućem govoru o Bosni i Hercegovini i bosanskim Hrvatima.