Ivan Šarčević, Da se iziđe iz nesebeznalosti

Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture Svjetlo riječi, srpanj 2002. Rijetko je tko poslije Ive Andrića s toliko mara i ljubavi pristupio temi "Bosna i njezini ljudi" kao Ivan Lovrenović. Ako se k tome uzme podatak da je od 1994. objavio pet knjiga: Ex tenebris; Liber memorabilium; Bosna, kraj stoljeća; Unutarnja zemlja i Bosanski Hrvati čiji je glavni sadržaj, a u ovoj posljednjoj i sam naslov kaže, Hrvati u Bosni i Hercegovini, onda je zasigurno krajnje vrijeme da se djelu ovoga književnika i znanstvenika pristupi ozbiljno bez jeftinih klasifikacija a osobito bez ideoloških osuda. Primjereno ovoj reviji, samo ću se kratko osvrnuti na Lovrenovićevu knjigu, toliko da čitateljstvo pozove na njezino čitanje i dijalogiziranje s njezinim sadržajem. Bosanski Hrvati jest knjiga nikla iz prije objavljivanih Lovrenovićevih eseja. U njoj se isprepliću historiografija, kronika, osobna sjećanja i filozfijsko-teološka razmišljanja. Lovrenovićev stil pisanja je esejistički, jer svako malo iskoračuje iz pripovijednog, iz priče – svoga temeljnog žanra - u znastveno-povijesno i gnomsko-filozofijsko područje. Knjiga ima deset većih naslova. Navest ću samo nešto iz njihova sadržaja. Govori se o etničkom imenu bosanskih katolika, o odnosu bosanizma (bosanstva) i kroatizma, o bosanskom jeziku, ponajviše o povijesti Bosne, o bosansko-otomanskom katolicitetu, bosanskom razumijevanju vjerničkoga spasenja, o franjevcima kao vladarima duša, o Crkvi, o velikim fratrima: Zvizdoviću, Jukiću, Martiću, Kneževiću, Markušiću. Tu su i snažni osobni doživljaji i književni biseri o Varcaru, Jajcu, Podmilačju, o rakiji i sevdalinkama, o Iliji Jakovljeviću, i o mnoštvu drugih ljudi i događaja iz bosanske povijesti. Na koncu knjige Lovrenović donosi neke važne dokumente iz povijesti BiH: od Stjepana Tomaševića, fra Lovre Karaule, fra Ivana F. Jukića, fra Leonarda Bella – generala franjevačkog reda (1941.), Starješinstva Bosne Srebrene (1945.), te dva otvorena pisma petorice Bosanskih Hrvata iz Sarajeva predsjedniku Tuđmanu i javnosti (1992.) kojih je i sam potpisnik. Što hoće Lovrenović ovom knjigom? Već u Uvodu konstatira da Bosanski Hrvati ne poznaju ni sebe ni svoju vlastitu domovinu, ni njezinu povijest ni kulturu. Pronalazi sjajni Ujevićev neologizam nesebeznalost te za čitavu knjigu, zapravo čitav svoj literarni i društveno-kulturni rad, određuje temeljno polazište. Njegov je cilj, dakle, da kaže, povijesno akribično i jezično uljuđeno, tko su Bosanski katolici, kasnije Bosanski Hrvati, te da pridjev bosanski supstancijalno pripada jednoj zapadno-europskoj mikrokulturi, odnosno da je "identitet bosanskohercegovačkih Hrvata neodvojiv element cjelovitog kulturnopovijesnog 'pejzaža' i identiteta Bosne i Hercegovine", te da na bit Bosanskih Hrvata pripadaju drugi narodi i vjere, odnosno njihova kultura. Lovrenović posve jasno poručuje kako nema, osobito u Bosni i Hercegovini, čiste nacije, čiste kulture, čistoga jezika. Na drugome mjestu, a što ovdje na dulje razvija, Lovrenović će reći da su Bosanski katolici, Hrvati "sol ove zemlje". Još više kulturni identitet Bosanskih Hrvata nerazdvojiva je komponenta hrvatske nacionalne kulture, što se zaboravlja a nerijetko i niječe. Lovrenović i ističe da uz srednjoevropsko-panonsku (Krleža), mediteransko-romansku (Ujević) nužno ide ova naša bosanska, balkansko-orijentalna kultura (Andrić), te svako reduciranje na jedan od oblika nije samo osiromašenje Bosne, nego i onoga što je hrvatsko i evropsko. Gotovo više nego andrićevski đak, Lovrenović se svako malo vraća svome velikom kotorvaroško-jajačkom, bosanskom franjevcu i redodržavniku, fra Jozi Markušiću, njegovom liku i mudrosti, i u njemu pronalazi stoljetnu franjevačko-katoličku paradigmu opstanka, ne pukog biološkog opstanka niti opstanka opečaćena strašću i kuknjavom mučeništva, nego opstanka punog kulture i smisla, opstanka u vjeri i čovjekoljublju. Ta nit ide od Zvizdovića do naših dana. Ona bi se mogla sažeti u Markušićeve riječi na pitanje zašto su u BiH opstali katolici, Hrvati. I Lovrenović s ovim fratrom smatra da je najveća opasnost, veća i od smrti, "ne pokazati se čovjekom", pa zbog toga valja živjeti i raditi "da se ne krti i ne dijeli zemlja Bosna", jer bude li se to činilo bit će to "izdaja povijesti, naše duše...". Lovrenović piše knjigu da spasi dušu, da ne izda ni Zvizdovića ni Markušića, da ne izda, što se u drugoj knjizi može iščitati, vlastitoga oca, dakle da, kako opet navodi Markušića, "za budućnost skupa sa svojim narodom vazda živimo i hrvatski i katolički, a sa svima ostalima u najljepšim odnosima i stvarno bratski". U ovoj se knjizi, kao i u drugim Lovrenovićevim tekstovima posljednjih godina, osjeća razočaranje prokockanim prilikama, osobito ovom posljednjom od 1990. kad su Bosanski Hrvati u svojoj sebeneznalosti pogubno skliznuli u "panetničku fantazmu" i velikodržavničku konstrukciju što je prouzrokovalo katastrofalno iseljavanje i još više sluđenost i morlanu pogubljenost. Odatle je i razumljiva Lovrenovićeva beznadnost, ili na mjestima i prenaglašena redukcija nekih problema na tuđmanovsko-hadezeovski svehrvatski i velikodržavnički plan. Zna on dobro da sebenezlnalost ove bosanske mikrokulture nije produkt zadnjega desetljeća, zna da je počela ne samo 1463. nego i sa Starčevićem, ustaštvom i komunizmom, ali kao za odgovorna i istinoljubiva čovjeka za njega je najbitnije vrijeme u kojem sam živi te ga želi analizirati bez lažnih isprika, bijegova i pobožnih opravdavanja. Zato unatoč tome, unatoč što je Lovrenović skloniji isticanju profane duše Bosne bez govora npr. o srednjovjekovnoj Bosni kao nužnom temelju i za suvremenu državnost, unatoč tome što uzroke agonije stavlja među religioznu i političku elitu, ili npr. u sukob grad-selo, kao da svaka podjela i isključivost najprije ne ide kroz ljudsko srce, unatoč tome što nedostatno dovodi u vezu posljednji hrvatski nacionalizam s komunističkom ideologijom i općim geostrateškim konceptima, unatoč tome što se Lovrenovića može imenovati njegovim vlastitm riječima: "vjernik bez radosti", ipak je on vrhunski kulturni izdanak žilovoga bosanskoga katoličanstva i hrvatstva koje stoljećima želi nepotkupljivo i budno, ponosno i prkosno, hoditi svojom domovinom, pa ako se i propada hoće da to bude dostojno čovjeka i kulture koju toliko voli, o kojoj toliko čita i piše. Na naslovnicu svoje knjige Bosanski Hrvati Lovrenović je otisnuo naslovnicu Divkovićeva Nauka karstjanskog iz 1611., oca bosansko-hrecegovačke književnosti, gdje je rukopisno neki fratar stavio na latinskom da je knjiga za Sutješku biblioteku (pro Bibliotheca Sutischa). Lovrenovićeva knjiga se veže na nisku koja je započela Divkovićem i pripada svakome tko želi izići iz bosanskohrvatske sebeneznalosti.