Ljiljana Šop, SNOVANJE ISTINITE PESME NAD PESMAMA

Amir Brka: Dijalektika tmine, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2020.

 

"a novom su naraštaju potrebni oproštaj i dobrota"

Amir Brka: Molitva nane Hate

 

Pod izvrsno odabranim naslovom koji prvom rečju kazuje da se među koricama ove zbirke pesama odvija proces, kretanje, uzajamnost, protivrečnost, dijalog, diskusija, polemičnost, Amir Brka objavljuje pesme nastajale u jednoj, ovoj deceniji koja se upravo katastrofično završava. Ako imamo u vidu da su u antici dijalektičarima, eristima iliti polemičarima prvo nazivali pristalice Euklida iz Megare, Sokratovog učenika, a da će Aristotel potom dijalektičarima zvati i Zenona iz Eleje, čuvenog po aporijama, i Heraklita, ući ćemo u kosmos antičkog mišljenja koje je jedna od, za nas presudnih, kolevki ljudskog mišljenja uopšte. Takođe, naći ćemo se u drevnom, večitom dualitetu u načinu mišljenja, izraženom kao idealistički ili materijalistički pogled na svet.

Neke od pesama u Dijalektici tmine čitala sam u vreme kada su nastajale, a neke su i za mene nove. Na prvi pogled, deluju međusobno različitim do neuporedivosti, a onda pažljivo ponovno čitanje otkriva čvrstu i raskošno iznijansiranu nit u mišljenju koja ih duboko vezuje, koja njihove protivrečnosti usklađuje, koja miri kontradiktorne sudove i zaobljuje oštre ivice radikalnih zaključaka, koja otvara hermetične, a dodatno komplikuje naoko jednostavne misli, koja prividno spokojno katalogizira različite ideje, ali ih, između ostalog, sagledava sa zebnjom, otporom, rezignacijom, mučninom, u njihovoj opasno isključivoj i na kraju krvožednoj ratobornosti.

Od rane mladosti sam, nažalost laički, zaljubljenik u filozofiju; samo me je književnost pri izboru šta studirati uspela odgovoriti od studija nauke o mudrosti. Stoga pesme ovakvog veltanšaunga prirodno spajaju dve meni najvažnije aktivnosti ljudskog duha.

Drugu reč iz naslova ove zbirke, tmina, verujem da nikom danas ne bi trebalo posebno objašnjavati, jer tminu upravo planetarno živimo, a živeli su je na različite načine i svi pre nas, otkad je sveta i veka, izuzev vladara i političara, ili verskih vođa, koji tvrde da u svemu oko nas vide svetlost i svetost...

*   *   *

U međuvremenu, u istoj deceniji u kojoj je ispisivao ove verse važne za njega samog, ali i za sve koji tumače i uvažavaju njegove stihove, objavljivao je Amir Brka, u smislu forme i žanra, drugačije knjige, od istraživačko-dokumentarne o Nisimu Albahariju do poema (čak četiri), epitafa, soneta, proza... Kritičari takvu stvaralačku potentnost nazivaju plodnošću; ja je, što više čitam Amira Brku, nazivam divnim čudom, koristeći naslov jedne od izuzetnih poema Miodraga Pavlovića, autora, između ostalog, vrsnih poema koje su se bavile pitanjima postanja, mitskim dobom, fenomenima vremena, prostora, rituala, ženstva...

Nakon duže vremena, evo u Brkinom poetskom sustavu jedne zbirke pojedinačnih pesama, naoko bez glavnog stuba, bez čvrsto organizovane celine nepomerivog redosleda, bez tematskog i inih jedinstava koji pesničku celinu čine knjigom, a ne zbirkom. U pitanju je zbirka na vrlo uspešnoj i dobro odabranoj razmeđi između Brkine strasti i volje za nomadskom slobodom i iste takve strasti i volje za sistemom i metodom. I zato: dijalektika...

I ranije je Amir Brka ponekad datirao pojedinačne, poneke pesme; sada su datirane sve. Te datume, koji me asociraju na bove u morskom nepregledu, razumevam kao njegov specifični način sidrenja u vremenu (prostor stvaranja njegovog opusa je uglavnom jedan, uz minimalne izuzetke), kakvo pesnik poduzima više sebe radi nego zbog eventualnih tumača i čitalaca. Pesnik je, verujem, bio svestan da su mu u toj drugoj deceniji ovoga veka, dok radi mnogo toga drugačijeg, te pesme "usputne" u odnosu na knjige koje pripadaju "glavnom toku" te decenije u smislu okončavanja i objavljivanja knjiga. Ali je, istovremeno, bio savršeno svestan i njihove objektivne vrednosti i važnosti u nekom od budućih ciklusa sistematično razgranatog stvaralaštva. Ako pažljivo pratimo izmešanost tih datuma, razumećemo s jedne strane kompoziciono umeće i perfekciju u nizanju pojedinačnih pesama u celinu koja ciklično teži nekolikim kulminativnim tačkama, i uvideti da pesme nisu nastajale redom i logikom buduće knjige, ali na svoj način jesu eho ili odraz ili novi uvid ili nova forma onoga čime se u protekloj deceniji pesnik usredsređeno bavio.

*   *   *

"Lakoća" i virtuoznost sa kojom se autor Dijalektike tmine strelovito izdigne iznad monotonije i banalnosti svakodnevice, fiksirane u nekim pesmama, smatrajući ih s pravom podjednako važnim za tvorbu pesme i njenu atmosferu, za dočaravanje trenutka, ali i za "odskočnu dasku" u sasma drugačije poimanje sveta; vrtoglavi koviti od trena do večnosti, od propadljive materije do kosmičkih maglina, od vere do skepse, od dobroćudnog humora do ubitačne ironije - ta tzv. lakoća, veština, tehnika, a zapravo dilema, groznica, izazov i pobeda stvaranja, fascinantni su i svaki put nanovo potvrđuju umeće koje nije jednostavno (o)pisati niti (po)svedočiti. Nije u pitanju samo način mišljenja, oblik iskazivanja i drama bivstvovanja; reč je o dugo i pomno vaspostavljanoj ravnoteži između ogromnog dara i velikog znanja, slobode i pravila, igre i odgovornosti, razmaha mašte i poimanja realnosti. U najboljim pesmama u zbirci reč je i o briljantnom, neočekivanom poentiranju od kakvog, uopšte ne preterujem, zastaje dah.

Jedan od lajtmotiva, ali i načina poentiranja u pesmama na početku zbirke, zasniva se na vizuelnom doživljaju, tačnije zabludama vida izazvanim uglovima i perspektivom. Lirski subjekat sedi u kafani i intenzivno posmatra sugrađane odeljen staklenim zidom, nekom vrstom obostranog ogledala. Pesme odišu samoćom, ali i navikom na nju i potrebom za njom, uprkos povremenoj želji da ga barem neko ponekad primeti; možda lepotica koja pere prozore preko puta ulice (Veduta), ili još jedna koja je prišla staklu s druge strane, ali ne vidi njega već gleda izvana zalepljenu osmrtnicu naspram njegovog lica (Osmrtnica), ili dve mlade i vesele učiteljice koje poznaje, a koje ubrzo nestaju iza zida "koji pomjera prostor/ i odvaja stakla/ kroz koja sam ih vidio/ od onih na kojima su/ nestale" (Nestale). A kada čak i ustane da pozdravi neku staricu, pa se odvoji i pođe u suprotnom smeru, "na vratima,/ na staklu,/ njezin se put prelama,/ te se doimlje kao da on/ za njom ide" (Prijelom). Upravo u ponavljanju ovih minimalistički opisanih optičkih varki leže čudesni slojevi značenja: od nesavršenosti ljudskog bića da vidi svet onakvim kakav zaista jeste do pitanja smisla, istinitosti i značaja svega viđenog. A iz njihove vizuelne lelujavosti zrači seta, tuga, nemoć, osećaj relativnosti, ali i prolaznosti svega postojećeg. Tako se na prvi pogled najjednostavnije i najopipljivije ("kafanske") pesme u zbirci preobražavaju u deo temeljnog kontemplativnog sustava dijalektike tmine.

Kasnijeće se s njima zrakasto povezivati neke drugačije, pesme poput one Ušavši, kada poetski subjekat više ne gleda svet kroz prozor/staklo/izlog savršeno mu poznatog prostora kafane, kuće, ureda, grada, već kroz snovidi susret sa bićem koje ga upozorava da obojica još uvek nisu smogli hrabrosti da zaista mere vreme, prepuštajući ga besmislenoj apstrakciji sprave na ruci umesto damaru, krvotoku, srcu. Vreme kao filozofska kategorija jedna je od dominantnih tema u ovoj zbirci.

*   *   *

U Dijalektici tmine ima pesama posvećenih živim i mrtvim prijateljima, poznanicima, prolaznicima, disputa sa svetskim pesnicima i filozofima od antike do dvadesetog veka, ali moj je utisak da je Amir Brka sam sebi najbolji i najteži sabesednik dosuđen u samoodabranoj, kontemplativnoj samoći. Nema tog pojma, predmeta, situacije, ali ni muke, tuge, boli, straha, slutnje, ni ideje, vere, ideologije, a iznad svega svekolikog zla i njegove večne i neiscrpne prakse, a da nisu ili ne mogu biti predmet Brkine analize u duhu dijalektičke metode po kojoj se sve menja, ali i sve ostaje isto. Iz sveukupne zapitanosti opet je najčešća i najdramatičnija ona pred smrću, pojedinačnom i masovnom, prirodnom i neprirodnom, monstruoznom, prošlom i budućom. Po meni, u zbirci vrhune dve ključne pesme s ovim motivom: Dijalektika tmine; Todesfuge i Molitva nane Hate (koju vidim i kao nužan i u ovom vremenu dragocen disput, zapravo kontrast Kulenovićevoj poemi Stojanka majka Knežopoljka).

Ni pred pojedinačnim ni pred masovnim zločinima u bilo kojoj tački vremena i prostora čovek, a Pesnik posebno, ne bi smeo biti ravnodušan ili nem, ali je jednako važno, čak i važnije ako se već na govorenje odluči, da ne "zastupa" niti jednu ideološku, versku, nacionalnu, rasnu... stranu, da ne sledi zvanične, politikom i vremenom oročene istine, da ne poziva na osvetu, mržnju i starozavetnu praksu. Pesme Amira Brke spadaju u najsvetlije savremene primere pesničkog govora na ovim prostorima o najbolnijim i najbezumnijim stranicama ljudske istorije od postanja do danas, kako po izvedbi tako i po moralnoj i etičkoj nepotkupljivosti. Upravo je tu njegova dijalektika inovantno dovedena do savršenstva. U pesmi Dijalektika tmine; Todesfuge čak i Nisim Albahari pokušava odgovoriti pesnika od "zaludnog posla" tvrdeći da je mudrije praviti se nevešt, dremati pred zlom, jer hrabrost govorenja istina u našim se malim i zatrovanim sredinama odavno ne smatra vrlinom. Kontekst ovakvog pristupa zapravo "vrišti" istinu da za govorenje nikada nije kasno, jer da se o mnogim stvarima nije ćutalo - možda se ne bi upravo ovde ponovile koju deceniju kasnije!

A u Molitvi nane Hate ide se još dalje, u veličanstveni dijalog "obične žene i majke" sa pesnikom koji se odveć zaneo "patriotskom", ideološkom i političkom retorikom svoga vremena. Pripadam generaciji koja je u školi učila napamet delove poeme Stojanka majka Knežopoljka inače vrsnog pesnika Skendera Kulenovića, ali već od rane mladosti sam zazirala od strastvenih poziva na "osvetu presvetu" i pretnji "pramajkom Rusijom" u tom zastrašujuće osvetničkom pohodu koji nijedan pesnik ne bi trebalo da priziva. Nakaradna ideologija i propaganda na kraju rata, opijenost pobedom i dolaskom na vlast promenom državnog uređenja, uzeli su toliko maha da se svaki dan, dah i dar, nažalost, mogao upregnuti u debakl razuma, ljudskosti, mišljenja, a kamoli umetnosti. U jednom veku jedna unesrećena genercija načini katastrofalnu grešku koja se možda može razumeti, ali ne i opravdati, ali kako nazvati eventualno ponavljanje istih grešaka? Nana Hata je glas tog istovremeno i drevnog i novog iskustva koje ne dolazi iz verbalne političke korektnosti i spoljne prinude već iz kontinuiranog unutarnjeg osećaja "da svijeta ne može biti ako on ne bude cijeli". Ona je potomak one "starine Bosne" i onakvog vremena o kojem se pripoveda u pesmi Šta mi je rekao šejh Ibrahim, kada su se Bosanci digli na oružje da od vezirskog zuluma odbrane komšije Sefarde i njihovog rabina Rav Mošu Danona.

Možda zvuči neobično, ali kada razmišljam o savršenstvu pojedinačne pesme po sebi, a zbirka ovakvih pesama je pravi trenutak za takvo razmišljanje - nije mi presudna vrednost tema nego izvedba svake pesme ponaosob. Ilustrovaću to ovako: savršena mi je, recimo, veoma važna pesma koja je podarila i naslov ovoj zbirci, a kontrapunkt je slavnoj Celanovoj Todesfuge, ili pak čudesna, višeslojna pesma o individualnom otporu prema "skupnom identitetu" koja postupno i virtuozno predočava Brkin dijalektički metod (Šta mi je rekao šejh Ibrahim), ili već pomenuta Molitva nane Hate, ali jednako mi je savršena npr. i pesma Upaljač, iako zauzima oprečan i beskrajno udaljen pol od tri prethodno navedene ako ih merimo po sudbinskoj važnosti teme za čovečanstvo.

Još jedna misao me prati od ranije, a sve je izrazitija kada čitam po mom uverenju izuzetne knjige, pesničke posebno, a Brkine su takve u mom gotovo dvodecenijskom iskustvu. Reč je o recepciji savremene književnosti. Koliko je savremeni čovek uopšte spreman da se udubljuje u slojeve značenja koja izazivaju zabrinutost, mučninu, razložne strahove od besperspektivnosti budućnosti, gađenje od istorije, zaziranje od ljudske vrste kao i pojedinaca spremnih na zločinjenje, pa još kada su ta značenja zapretena u različitim formama, od drevnih i strogih do savremenih, ali takođe zahtevnih na drugačiji način? Česlav Miloš je u eseju Beskućništvo istine lapidarno definisao razloge koji ne doprinose čitanosti autora i dela koja donose sliku "ogorčenog čoveka, povijenog pod teretom svog znanja o istoriji XX veka". Vrsta (sa)znanjā koja opeva Amir Brka umnogome je sadržana u takvoj definiciji, ali je vremenskim okvirom nadmašuje, kao što je prerasta i kvalifikacijom ogorčenosti kao pasivnog, nefunkcionalnog stanja koje se unutar samog sebe iscrpljuje. U ovakvom kontekstu, vraćam čitaoca na naslov Miloševog eseja. Istine su "beskućničke", što bi valjalo razumeti kao bezdomovinske (bezotadžbinske), bezverske, bezrasne, bespolne... A potraga za istinama je jedan od svetih gralova književnosti. Jednako kao i potraga za lepotom.