Maja Abadžija, Raznoliko i bogato djelo
Ivan Lovrenović, djelo: zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Tešnju 7. i 8.12. 2018. godine (priredio Enver Kazaz). Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2019.
Zbornik radova Ivan Lovrenović - djelo okupio je radove različitog obima i karaktera (njih ukupno 23), izložene na skupu Centra za kulturu u Tešnju, a u povodu 75. obljetnice rođenja pisca, urednika i novinara čiji su život i djelo raspeti između rodnog Zagreba u kojem je studirao i objavio veliki broj djela, Mrkonjić-Grada, ili Varcar Vakufa, kako ga uglavnom naziva u svojim djelima, kao mjesta svoga odrastanja i dugogodišnjeg življenja, te Sarajeva u kojemu živi od kasnih sedamdesetih, odakle je u ratu prognan, i gdje se, naposljetku i vratio. Zbornik je uredio Amir Brka, priređivač je Enver Kazaz, dok su u odboru za organizaciju skupa bili, uz pomenutu dvojicu, Miralem Brkić, Ljiljana Šop i Miljenko Jergović.
Pisac sve Bosne, kako ga naziva Kazaz, parafrazirajući sintagmu koju Lovrenović koristi za Andrića u eseju "Ivo Andrić, paradoks o šutnji", sopstvenik je obimnog i raznorodnog djela: knjiga koje se kreću od ritmiziranh proza., novohistorijskih i hibridnih romanesknih štiva, ali i značajnih kulturno-povijesnih studija i esejističkih zbirki, te urednik niza književnih antologija i izbora. Opus je to netipičan za ovdašnju književnost, žanrovski raznolik, a tematski ograničen. Ustvari, riječ ograničen je ponešto neprecizna i nosi pogrešne konotacije; radije treba reći: usredsređen, jer maltene jedina odrednica koju treba znati povodom Lovrenovića jeste da je on sav iz i od Bosne, kao što su to bili Selimović i Andrić, ali na vlastiti, autentičan način vezan za bosansku zemlju i njene historijske trzavice i ćorsokake, pobjede i poraze, njenu vanjsku sliku i ono što joj je ponorno, arhivsko - uvijek dajući prednost drugom članu nabrojanih opozicija. Višedecenijski istraživač bosanskog i bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta kroz različita povijesna pregnuća, izuzetan poznavalac zaostavštine Bosne Srebrene, voljan komentirati kako dnevnopolitička trvenja, tako i dubokopovijesne raskole i spajanja, Lovrenović je, uz sve to, ovdašnjoj književnosti podario i estetski i stilski samosvojna prozna djela.
Zbornik sačinjavaju dvije cjeline: u prvoj su sabrani tekstovi izloženi na skupu, dok su u drugi uvršteni odabrani ranije objavljeni tekstovi o pojedinim Lovrenovićevim knjigama. Tu je, prije svega, estetsko-interpretativno jezgro ove knjige koji čini nekoliko zanimljivih čitanja, a oko njega se plete niz osvrta na piščevu publicističku i polemičku personu i djelo. Širok tematski dijapazon originalnih radova sa skupa može se tako oblikovati oko triju ključnih motiva kojima se mjeri i Lovrenovićev dosadašnji doprinos ovdašnjoj literaturi i publicistici: unutrašnja žanrovska polemičnost romana, javna zadaća i pozicija intelektualca, te savremeno poimanje zavičajnosti.
O žanrovskoj hibridnosti Lovrenovićevih knjiga u obimnoj uvodnoj studiji naslova Ivan Lovrenović: pisac estetskih uzleta i hroničar društvenog poraza piše Enver Kazaz, ispisujući tekst koji bi već i samostalno mogao funkcionirati i kao kritički priručnik Lovrenovićevog književnog, ali i publicističkog rada. Ova studija donosi opsežnu raspravu o Lovrenovićevom estetskom postupku, detaljno ga opisujući i interpretirajući još od prve knjige Obašašća i basanja, koja već tada utvrđuje egzistencijalističku poetičku podlogu koja ovog kamijevca neće napustiti ni kasnije, ali i nešto još važnije, sklonost hibridnoj naraciji i tematiziranju putovanja. Lovrenovićev postupak personalizacije povijesti otpočinje već u sljedećem djelu Putovanju Ivana Frane Jukića, a Kazaz ga stavlja tik uz bosanskohercegovačke velikane novohistorijskog romana, kakvi su Selimović, Sijarić, Kulenović, Lukić, Sušić, Ibrišimović. Oba ova djela omogućavaju kasniju pojavu kompleksnih, hibridnih tekstova koji se kreću u okvirima novohistorijskog romana na posve autentičan način: Liber memorabilium i Nestali u stoljeću. Studija daje osvrte i na putopis Sedam dana po Bosni, esejističku knjigu Unutarnja zemlja, u kojoj je Lovrenović najbosanskiji od svih bosanskohercegovačkih esejista, te političku publicistiku autora, zaključujući da u svim žanrovima zavrijeđuje središnju kanonsku poziciju.
Edin Pobrić će dokaz(iv)ati romanesknu narav knjige Nestali u stoljeću koristeći se različitim teorijama žanra romana u tekstu Poetički konteksti i žanrovske karakteristike knjige Nestali u stoljeću. Ovaj autor se, istina usputno, referira na sumnje koje su povodom ove knjige javile u kontekstu dodjele nagrade Meša Selimović 2013. godine - sumnje da je ova knjiga uopšte roman, za njega su posve neopravdane: Nestali su roman-knjiga, jer se moderni roman poistovijetio sa specifičnim medijem knjige, dakle opsežnog štampanog teksta koji svojim velikim semiotičkim mogućnostima šeta, eksperimentirajući po različitim umjetničkim žanrovima i različitim naučnim disciplinama, preoblikujući na taj način i sebe samog i discipline koje zahvata. Zanimljive književnokritičke uvide donosi i Alma Skopljak, koja u tekstu Biografija zločina pravi plodonosno poređenje Beare Ivice Đikića i Nestalih u stoljeću. Autorica evidentira kod oba pisca potrebu da se odmaknu od konvencionalno shvaćene fikcije, no za razliku od Đikića, koji je pišući roman o Srebrenici od fikcije posve odustao smatrajući da ona posve blijedi da pred licem grozomorne stvarnosti, te odlučio da knjigu sačini kao kombinaciju biografije pukovnika Ljubiše Beare i hronike događanja u Srebrenici, tako se i Lovrenović odmiče od konvencionalnog razumijevanja fikcionalnog teksta, tvoreći ga kao fikcionalni hibrid u kojem se isprepliće činjeničnost dokumenata, fotografija, dnevnika, ljetopisa, "arhivalija" i zapitanost nad "osjećajem vrijednosti" i "smislom i svrhom" "književnosti, djelovanja, života samoga". Po mišljenju Skopljak, Lovrenović potvrđuje tezu da se u književnom suočavanju sa zločinom stvarnost odnosi prevagu nad fikcijom, zbog čega težište njegovog teksta nose dokumentarni fakti. A upravo se njihovom prirodom pozabavio Nebojša Lujanović koji čita Lovrenovićeve tekstove kao polidiskurzivnu autobiografiju, te analizira kako se u njima koristi dokument kao gradivni literarni element, jednakovrijedan lirskom opisu ili, primjerice, dijaloškoj sekvenci, te ih promatra u odnosu na privatnu ili javnu sferu pronalazeći subverzivne aspekte u njihovom umetanju u priču i svjedočenju drugačije verzije (ili verzija) povijesti. Kada bi se za Ivana Lovrenovića ustvrdilo da cijeli život piše jednu knjigu, pa je prema tome, posljednja u nizu naziva Nestali u stoljeću jednaka kao i bilo koja u nizu (barem jedna od njih je direktno ugrađena u taj roman), to ne bi ni najmanje obezvrjeđivalo njegov rad. Upravo suprotno, Lovrenović je vrsta autora čije tekstove određuje ista pripovjedna taktika s istim značenjskim potencijalom. To ga čini prepoznatljivim pripovjedačem izgrađenog statusa (...), zapisat će, precizno, Lujanović. Niz nastavlja i Davor Beganović, esejem naslova Ulazak u prošlost: Uloga sjećanja i dokumenta u konstrukciji biografije Varcar Vakufa, čitajući Lovrenovićev hibridni roman u stihovima u korelaciji sa knjigama dvojice povjesničara: knjigom razgovora Tonyja Judta sa Timothyjem Snyderom Promišljajući dvadeseto stoljeće, te knjizi Ono što nisi rekao Marka Mazowera, a potom ulazeći u dubinsku analizu formalnog postupka. Od tekstova orijentiranih na formalni nivo tekstova prilično odskače polemički postuliran rad Anise Avdagić, "Putovanje Ivana Frane Jukića", romaneksni prvijenac Ivana Lovrenovića ili o po-etici želje i molbe koji piščev literarni debi dovodi u vezu sa kontekstom objavljivanja (1977. godina) u kojem se javljaju prva (bolnija) napuknuća u kulturnom prostoru Jugoslavije - Hrvatsko proljeće, Ustav iz 1974. godine, Simpozij o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine (1970. godina), te podsjeća na Lovrenovićev esej iz časopisa Odjek, Stare osnove i nove vertikale, gdje pisac upravo promišlja bosanskohercegovačku književnost i kulturu, upućujući pritom i na mogućnost čitanja Jukića kao političke aluzije.
Mnogi radovi u zborniku dotiču se za Lovrenovićevo djelo valjda neizbježnog pojma zavičajnosti, nudeći različite interpretacije, sugerišući njegovu transformaciju. Zavičajno podrazumijeva lokalno, epitet je to koji srećemo kod onih stvaralačkih ličnosti koje uporno bilježe duhovno žice predjela u kojem su potekli. Epitet koji, ujedno, obilježava one pisce koje ponekad gledamo malo s visine, ili bar iskosa - hroničare mjesnoga, zaljubljenike u domaći krajolik, one koji opsesivno zaranjaju u provincijske drame. Zavičajnost nosi značajan rizik niskog estetskog dometa, sugeriše mogućnost provincijalizma, patetike, neoromantizma, međutim, suštinski, ona je vrijednosno neutralna, tematska kategorija. Ona je, ujedno, ključna karakteristika nekih od najznačajnijih autora koje su ovdašnji prostori porodili i ona zasigurno čini bitan dio južnoslavenskog književnog rodoslova. Nije li i naš jedini nobelovac - zavičajac? U očima savremenosti, također, zavičajnost nosi znatan estetski potencijal: djelo, primjerice, Damira Karakaša, kao autora srednje generacije ili, recimo, pjesnikinje mlađe generacije Monike Herceg, dokazuje da se u postjugoslovenskoj književnosti zavičajna tematika ima i danas itekakvu aktuelnost - ako ju se obradi slojevito, pažljivo i estetski umješno.
U slučaju Lovrenovića odnos prema zavičaju je u najmanju ruku kompleksan. Njegovo djelo izranja iz mikrokosmosa koje je nastanjivao, i, kako je to ranije naglašeno, iz fikcionalizirane autobiografije. Lovrenović, ako je doista pisac sve Bosne, uistinu jeste literarni zavičajac, odnosno kako to piše Kazaz, analizirajući "ritmiziranu prozu" Ulazeći u Varcar: U jezičkom rezbarenju Varcara Lovrenović jest, kako sam kaže, zavičajac. No ma koliko se njegov fikcionalni svijet s filozofijom bola u svome središtu vezao za prostor i vrijeme Varcara, on na njima razvija povijesnu metonimiju prelazeći granice zavičaja samom univerzalističkom prirodom te figure, a radom jezika spašava ga od potpunog nestajanja u vremenu. U daljem iščitavanju priče onog ko je pretrpio historijski poraz, aludirajući pritom na naratora Varcara, Kazaz će zaključiti da ova knjiga zavičajnost nadilazi na dvostruk način - estetizacijom bola, s jedne, i univerzalizacijom priče o ljudskoj sudbini u historiji, s druge strane, odnosno: "Zavičajac je u bolu stao pred univerzalnim vrijednostima ljudskosti i izdigao zavičaj u kozmopolitsku sliku, pitajući se šta čovjeku preostaje nakon spoznaje potpunog poraza pred krvavim licem historije". Slično rezonuje u tekstu Veliki evropski roman sa epicentrom u Bosni i Ljiljana Šop, koja Lovrenovićev književni rad, a prije svega, roman Nestali u stoljeću, iščitava preko uvijek diskutabilnog pojma evropske književnosti, i smješta u kontekst Balkana ili južne granice Srednje Evrope (124). Svrstavajući ga uz plejadu srednjoevropskih pisaca (Kafka, Kaneti, Kundera, Marai, Gombrovič, Miloš, Škvorecki, Muzil, Šulc, Kiš), poredeći ga sa češkom spisateljicom Radkom Denemarkovom, poljskim autorom Andžejem Stasjukom, te njemačkom književnicom Reginom Šer - sve odreda piscima koji tretiraju spazme historije krvavog dvadesetog vijeka, Šop Lovrenoviću pronalazi dostojno mjesto u evropskoj književnosti - u onom njenom najpovoljnijem, iako malčice starinskom poimanju. Sve to i uz nešto što trajno obeležava Lovrenovića kao osobu, a posebno kao pisca, što je po njoj dvojnost odnosa prema zavičajnosti, snažno suprotstavljeno dvoglasje izraženo između ostalog i u pesmi koja otvara, ali i zatvara knjigu Ulazeći u Varcar. Zavičajnost je ljubav koja odveć liči na bolest i pribija jedinku ka zemlji, dok bezdomnost uzvisuje ka nebesima, slikovito kazuje Lovrenović, a potom izuzetno varira ovu dilemu na primjerima iz različitih vremena. (122)
No kako zavičajni pisac postaje kako ga Jergović naziva intencionalni autsajder? Onaj korpus tekstova koji se bavi javnim angažmanom pisca, predvidivo, vrvi referencama na Andrića i u njegovim djelima tako često tematiziran pogubni odnos kasabe prema figuri umjetnika i mislećeg intelektualca, što u svjetlu Lovrenovićevim pomnih čitanja Andrića valjda i nije toliko neobično. Raznorodnosti tekstova ovog zbornika (i iznevjeravanju očekivanja da je u takvom štivu mjesto samo književnoestetskim analizama) doprinosi upravo taj neodoljiv poriv da se odrede koordinate ovog intelektualca u složenoj mreži kulturnih odnosa postdejtonske Bosne. Tako Jergović (Ivan Lovrenović: princip autsajdera) piše o Lovrenovićevom autsajderstvu kao o istovremeno svjesnom moralnom izboru u javnom djelovanju, ali i nesvjesnom slučaju koje su sklopile njegove životne okolnosti: Premda to nije njegova tema, Lovrenović je cjeloživotni izgnanik, migrant čije je kulturnoidentitetsko središte tamo gdje njega nema. Između Lovrenovića i njegova svijeta uvijek je neki zid, od betona ili od bodljikave žice, ili onaj najveći i najneprelazniji, od vremena koje je prošlo i kojega od njegova stvarnog zavičaja dijeli. A stvarni mu je zavičaj u svijetu i vremenu Ivana Frane Jukića i mitskih fratara koji su mu prethodili. Sličnim će putem krenuti i Nerzuk Ćurak, za kojeg je Lovrenović paradigma javnog intelektualca u Bosni i Hercegovini, što po njemu znači da izmiče klasifikaciji, premda je permanentno izložen klasificiranju. Posebno je, u ovome kontekstu, vrijedan zapis Ivice Đikića, Dobra samoća: Tri polemike Ivana Lovrenovića o Bosni i Hercegovini, u kojem autor skromno odbija etikeciju znanstvenog rada, pa i znanstvene objektivnosti, no ipak ponudivši uvjerljiv portret Lovrenovića kao (nevoljkog) polemičara. Značajan je ovaj tekst i zbog toga što nemamo često prilike vidjeti kritički osvrt na polemike, budući da su one stvar prolazna, maltene dnevnopolitička. Koristeći jedan izvod iz intervjua za zagrebački Večernji list, gdje pisac, na pitanje da li je on hrvatski, bosanskohercegovački ili bosanski, odgovara da je on sve to, ali da se najbolje osjeća izvan (...) u dobroj samoći, Đikić pretvara jednostavnu sintagmu u metaforu koja ponajbolje opisuje polemički stil Lovrenovića, autora koji nije voljan stupiti u polemiku ako nije intelektualno podsticajna, jer Lovrenoviću nije do puke svađe, nije mu do javnog konflikta, on nije rođeni polemičar kojemu je važno da odnese pobjedu, on se ne hrani trijumfalnim obračunima koji uveseljavaju intelektualnu čaršiju (311). Dobra samoća je vjerovatno i adekvatan opis stanja u kojem se Lovrenović, kao intelektualac i javni djelatnik, već godinama nalazi, nikad posve ne prestavši pisati i djelovati, ali sa sviješću da je svijet oko njega nepovratno promijenjen i daje polemika zarad razmjene argumenata danas stvar anahrona, ako ne i prezrena. U ovom dijelu zbornika, Esad Delibašić pozabavio se načinom na koji Lovrenović kritizira esencijaliziranje bosanskohercegovačkih identiteta, Milorad Popović pisao o istoj temi, tačnije, o identitarnim procesima, koristeći tekst Unutarnja zemlja, a ovo je djelo analizirao i Josip Mlakić, Ivan Šarčević je skrenuo pažnju na Lovrenovićev postupak etičkog suočavanja s prošlošću, dok je Drago Bojić podsjetio na sva postignuća ovog autora o širokom polju istraživanja literature bosanskih fratara.
Drugi dio knjige obuhvata nekoliko zanimljivih, prethodno objavljenih zapisa različitog karaktera i namjene. Svakako je pohvalna intencija Dodatka da, koliko se to da iščitati, ponudi reprezentativan izbor domaće i strane kritike o izdvojenim Lovrenovićevim djelima, i ujedno mikroprikaz njihove savremene recepcije. O romanu Nestali u stoljeću u tekstu Lovrenovićev magnum opus piše Amir Brka, kao i Tihomir Brajović u kritici Lična arheologija i godine koje su pojeli ratovi, a tu su i kritike romana Ulazeći u Varcar - Sam na srcu zemlje Magdalene Blažević, te Grad-sjećanje-tekst Strahimira Primorca. Ističe se tu i tekst Stanka Lasića o Liber memorabiliumu te predgovor Ammiela Alcalaya Lovrenovićevoj knjizi eseja Bosnia: A Cultural History, o kojoj je pisao svojevremeno i Ivo Goldstein (u tekstu Ivan Lovrenović: Unutarnja zemlja). Dodatak zaključuje nadahnuti intimni zapis Petra Gudelja nazvan jednostavno Ivan.
Uravnoteženi urednički odabir da unutar glavnog dijela zbornika, sačinjenog od 15 tekstova, tek blagu prednost da strogo književnoestetskim tumačenjima Lovrenovićevih djela, te da u značajnom broju uključi osvrte na polemičku i esejističku djelatnost ovog autora, omogućava da se njegovi po-etički doprinosi sagledaju iz različitih perspektiva. Ova knjiga će tako biti od interesa i koristi različitim publikumima: od književnih i kulturnih profesionalaca do posvećenih čitalaca/ica, od studenata/ica književnosti, kulturologije, politologije, do osvjedočenih stručnjaka u ovim oblastima, kojima Lovrenovićev višedecenijski rad zasigurno može pružiti nove i potencijalno plodonosne uvide. Upravo i različit karakter tekstova unutar osnovne zborničke cjeline (a oni su svi, bez obzira na to, kritički eseji u najširem smislu riječi) doprinosi njegovoj povoljnijoj čitljivosti i može funkcionirati kao kritički priručnik i za one koji nisu odveć uvučeni u unutarnju zemlju ovog autora. Knjige ove vrste su rijetke i stoga, uglavnom i razlog za skromno slavlje: koliko intelektualca i pisca koji je nesumnjivo čvrsto ukotvljen u kanonu, ali čije smo estetske i angažmanske domete, čini se, ponešto zanemarili, toliko i samog minucioznog kritičkog i analitičkog rada nad cjelovitim opusima umjetničkih i intelektualnih velikana, čega nam svakako uvijek manjka.
Novi Izraz, Sarajevo, 75-76, jul - decembar 2019.