Ivan Lovrenović

Romanopisac i pjesnik, historičar kulture i kritik, Ivan se Lovrenović pojavljuje u bosanskohercegovačkoj književnosti krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Njego­vo javljanje u našoj kulturi nije išlo preko literature nego pre­ko lingvistike, a oblik što ga je tada primijenio u dijalogu sa naučnom i kulturnom javnošću postao je gotovo unutarnjom strukturom njegova svekolikog književnog i kritičkog iskazi­vanja. Polemika kao stav, kao proces, kao način mišljenja i, najposlije, kao duhovno stanje bit će ugrađena i u difuznije umjetničke oblike poput romana, pripovijesti, putopisa ili pjesme. Oporba sa svijetom duhovna je pozadina na kojoj se iscrtavaju mnoge njegove književne težnje, pa nju možemo pratiti u njegovu djelu u rasponu od oblikovanja lika u roma­nu ili pripovijesti do oblikovanja pejzaža u pjesmi npr. Dodu­še, ona je transparentnija u prozi nego li u poeziji, no bitno je u svemu tome uviđanje da se ta oporba manifestira u cjelini djela i da mu ona omogućuje da se održi u svijetu, koji nije sklon opraštanju. Od samoga početka svojeg intenzivnog zanimanja za svi­jet literature Lovrenović se određuje na dvostruk način prema svijetu i životu: na jednoj strani stoji tema prošlosti, a na dru­goj dovođenje te prošlosti do punog sraza sa suvremenim poi­manjem njena značenja. Možemo reći da Lovrenović oblikuje onaj tip literature u kojoj likovi, i prostor u kojem se oni kre­ću, nisu lišeni svijesti o svojoj povjesnosti, oni na neki način simboliziraju potrebu i nužnost izrastanja u savremenosti iz čvrstoga temelja položenog u prostoru i vremenu s jasnim historijskim obrisima. Isto tako ovdje se ne radi o pukom i do­slovnom opisu prošlih događaja, ljudi i situacija, već o moder­noj varijanti iskazivanja prošloga kroz uznemirenu i dramatič­nu svijest pojedinca, svijest, koja je ili na razini svojega vre­mena ili je koji korak ispred njega. Pokazat će se da Lovreno­vić ne vodi uzaludan i gluh dijalog s historijom, i da mu ona nije kulisa iza koje se skriva pred suvremenim, egzistencijal­nim problemima i izazovima. Za mnoge od likova, koje susrećemo u Lovrenovićevu ro­manu »Putovanje Ivana Frane Jukića«, te u pripovijestima objavljenim u časopisima, možemo kazati da ih, bar u osnov­nim crtama poznajemo, da smo obaviješteni o njihovu životu i djelovanju iz ovih ili onih izvora, ali ono što je bitno je činje­nica da ovaj pisac nije oblikovao historijske nego romaneskne ili epske likove, kojih je egzistencija mnogo složenija i teže spoznatljiva. To isto važi i za oblikovanje vremena i za tret­man prostora u njima. Premda, recimo, skoro kronologijski slijedi putanju života Ivana Frane Jukića, Lovrenović zapravo tu kronologiju koristi tek radi toga da bi potcrtao neke od bit­nih faza u Jukićevoj historijskoj misiji, a ustvari u cijelome ro­manu dominira subjektivna vizija vremena, koja kronološko, odnosno objektivno vrijeme zbivanja narušava i sagledava iz jednog posebnog ugla. Taj je ugao piščev adut i on ga iskoriš­ćuje do maksimuma: riječ je o predsmrtnim trenucima Jukiće­vim koje on proživljuje u nekoj od bezimenih bečkih bolnica, o trenucima u kojima on rekapitulira svoj život. S obzirom na to da Jukić proživljava čas jača čas slabija psihička pomrače­nja, tako isto i pisac toj okolnosti podešava i ritam svoje pro­ze, koja je u svemu obilježena tom pred smrtnom Jukićevom ognjicom. Upravo u zatišjima između jakih bolova pisac lovi priliku da se uvuče u njegovu svijest i da zajedno s Jukićem po ko zna koji put prođe predjelima i putovima kojima je on prošao u toku svoga bumoga i paćeničkog života. Toliko su, opet, srasli jedan s drugim autorski pripovjedač i njegov lik da često, i gotovo neprimjetno, smjenjivanje u vođenju priče pripovjedača i lika daje ono obilježje i stilski je tako markira­no da ovu prozu kasnije nosimo u svijesti samo po toj osobini. Između njih, međutim, nije uspostavljen neki jače izražen emocionalni odnos, osim odnos razumijevanja i simpatije. Autorski je pripovjedač samo svjedok i njegovo je svjedočenje vjerodostojno i dostojanstveno. S obzirom na ovu činjenicu u Lovrenovićevu romanu prisutne su i dvije dominantne, među­sobno oprečne razine stila, dvije stilske tendencije, koje ostaju zasebne čak i u izravnu suočenju lika i autorskoga pripovjeda­ča. Dok prvi utjelovljuje grozničav, ekspresionistički, ispreki­dan i fragmentaran stil, dotle drugi iskazuju svoju nadmoć re­zonera, komentatora, poznavaoca, kroničara. Sučelimo ih eda bi pokazali koliko su različiti i koliko udaljeni jedan od dru­goga: a) „... Ali ja nemam vremena! Vrijeme!... Cijeli život ja samo čupam i otimam vrijeme... Ja ne mogu čekati! Ono što još moram uraditi, što je započeto, to ne može čekati!... Mi već predugo čekamo... Bosna već četiri stotine godina i ne radi ništa drugo nego čeka!...“ (... ) „Svijeća... Gori... Mora goriti... Mora... Mrak... debeli, gusti mrak... Stotinu svijeća, tisuću... Požar, plamen... Gori!...“

(„Putovanje Ivana Frane Jukića“, str. 11)

 b) (... ) „Započinjala je, uskošmarena i bolna, rekapitula­cija onoga što se naziva životnim putem; iskrsavali u jarkim bojama, kao igla u mozak boli i zabijali se tre­nuci u kojima je ovaj život bio stavljan na kušnje, pora­žavan, gažen, i potvrđivan. I u realnom Jukićevom ži­votu svi lomovi i pobjede (uostalom, vrlo rijetke) stizali su, sve do ove zadnje postaje svibnja 1857. u bečkoj bolnici, takvom furioznom brzinom, da nisu ostavljali ni najmanji djelić vremena za sabiranje i bilansiranje, te se sada sve zgusnulo u jedan jedini trenutak, u jedan krvavo-bolni, nestvarno obasjan ugrušak slika i situaci­ja, koji je preblizu svemu što se za petnaestak godina zbilo i odigralo da bi se mogao nazvati uspomenama, a tako bolesno i očajno gust i uzvitlan, da bi mogao biti smirena priča i povezan slijed događaja.“

(„Putovanje“, strana 14)

Već na prvi pogled pada u oči agonalan Jukićev iskaz pre­pun usklika, pauza, prekida, iskaz u kojemu lik traži daha sa­mo za jednu riječ, dok na drugom polu stoji autorski pripovje­dač, koji pripovijeda smireno i događaje vezane za Jukića po­vezuje u logičan i racionalan slijed. A taj slijed događaja odvi­jao se između Dubrovnika, Varcara, Fojnice, Sarajeva, Đako­va, Zagreba, Rima i Beča, dok su vremenske postaje strogo ve­zane za značajne datume u Jukićevu životu: 1840., 1844., 1850., 1851., 1852., 1855., 1857. Osim toga, događaji govore da je Jukić bio čovjek nemirna duha, sav prožet idejom i strašću da Bosnu koliko-toliko približi Evropi, da izbori unutar stroge osmanlijske vlasti stanovita prava za raju, te da uvede svjetlo Knjige i vlastitoga jezika u javni život i kulturno općenje. To su ujedno i unutarnji pokretački motivi za njegovu prosvjeti­teljsku akciju, a u krajnjoj konsekvenci to su i motivi za rijet­ke trenutke uspona i procvata njegovih socijalnih i političkih iluzija, a ujedno i njegova konačnog pada i smrti. Bosnu toga perioda Lovrenović je predočio, u nizu sugestivnih slika i dra­matičnih scena, kao pozornicu ispunjenu tminom, i tek na tre­nutke blijeskom rijetka svjetla, što ga je sobom nosio i isijavao sam Jukić. Čini se da je metafora pozornice ona, koja najpribližnije ocrtava unutarnji prostor i dekor romana. Tome u prilog go­vori i saznanje da likovi među sobom komuniciraju u izravnu dijalogu ili neposrednom razgovoru, koji nije obilježen ne­kom posebnom, izrazito kolokvijalnom situacijom, nego su to više općeniti razgovori na općenite teme. Dijalog je ovdje for­ma da se saopći svoj stav, mišljenje ili sud, a rijetko i forma iz­nošenja svojih intimnih osjećanja, ličnih strahova, tjeskobe i neshvaćanja. Krajnje subjektivna stanja i raspoloženja, dodu­še rijetka, pisac je namijenio monološkom iskazu, kao što je onaj kad Jukić, nakon razgovora sa istomišljenicima, ostaje sam u kući u Varcaru i sa prozora promatra nebo osuto zvijez­dama i okoliš ispunjen sjajem mjesečine: „... Gonjen ne­strpljenjem, poslom i planovima, već godinama nije smogao vremena da ovako opusti tijelo, preda se noći, a ostavi mozgu da luta kuda mu drago ... - Kako je dobro biti ovako sam! Osjećati svoje tijelo onakvo kakvo jest, i svoje misli onakve kakve jesu, svoje pravo lice... Otpustiti ovo u prsima, ovaj lûk što ga nosam - napet, žilav - u utrobi, evo, već deset i više godina, i osjećam da se sve više napinje, sve ljuće zateže...“

(„Putovanje“, strana 46)

Proplamsaji intimnih osjećanja javljaju se još u situaciji kad je Jukić daleko izvan Bosne ili kad se sjeća majke i sestre. Ta svoja osjećanja izrazit će u nekoliko navrata pred svojim prijateljem fra Antom Vladićem, kojemu se on i inače do kra­ja povjerava ne samo kad su u pitanju obiteljske teme, nego mnogo češće kad govori o svojim idejama, planovima, slutnjama. „Putovanje Ivana Frane Jukića“ pisac je gradio kao ro­man o jednom liku, tako da je on središte u koje se sve drugo u romanu sliva i iz kojeg vode putevi prema drugima, i prema svijetu općenito. Tek u odnosu prema Jukiću mogu se promat­rati i moralno, odnosno umjetnički određivati i ostali likovi. Većina je data marginalno, jedino je s nešto više patnje i lite­rarnoga umijeća oblikovan lik fra Antuna Vladića, i to stoga, kako se čini, što je on na istoj strani na kojoj je i Jukić, dok su svi drugi prema njemu ili neprijateljski raspoloženi ili su ravnodušni. Po svemu sudeći na djelu je sukob osobnoga morala koji teži i koji se odvažuje na borbu za više ciljeve i jednog in­stitucionalnog morala, koji strogo vodi računa da ne prijeđe granicu što su je uspostavili osmanlijska vlast i crkveni red. Jukić, za razliku od većine iz svoga reda, crkvenoj dogmi pre­tpostavlja širinu ideja i životni boljitak čovjeka, a to nije mog­lo proći bez prepreka, tragičnih nesporazuma i drastičnih lo­mova. Promatrano u jednom širem idejno-filozofskom kontekstu Jukić je simbolizirao težnju pojedinca i zajednice za osobnim moralnim i duhovnim identitetom u uvjetima total­ne i krajnje dehumanizirane vlasti. Time je on ujedno postao i jedan od rijetkih, ako ne i prvih na našemu prostoru koji se osobno žrtvovao za ideje o moralnom i duhovnom preporodu čovjeka i zajednice. Ako je jedno ovakvo iščitavanje romana oslonjeno na evi­dentnim manifestacijama ideje, to nipošto ne znači da se ro­man sav usredsredio na dokazivanje i opravdavanje Jukićeve osobne žrtve za moralni i duhovni preporod; svojim habitu­som duhovnika, koji se svjesno prlja politikom i strasno pre­pušta matici života Jukić je uspostavio tip junaka - simbola, koji u sebi prelama i sažimlje vrijeme. Prije pojave romana „Putovanje Ivana Frane Jukića“, a i poslije, Lovrenović je utro put tzv. prozama o fratrima, ma­hom onim, koji su rođeni u Bosni i koji su za nju vezani jed­nom posebnom strašću. Samim tim on u književnom djelu us­postavlja i razrađuje motiv učenoga pojedinca, on oblikuje lik duhovnika, koji nije samo vezan, nije isključivo i slijepo, za vjeru koju propovijeda, nego je u znatnoj mjeri okrenut svje­tovnim stvarima, prisnije je u doticaju sa društvenim životom sredine u kojoj živi i djeluje. Mnogi od tih duhovnika dani su, u književno estetskom smislu, iznutra i plastično su ocrtani kako u svojoj opreci prema drugim fratrima, tako i svojim je­zikom. Jedno od njihovih bitnih obilježja, bar kad je u pitanju način ophođenja, razmišljanja, ponašanja, je obilježje da se oni pokazuju „turskim načinom“, kako ironijski nazivlju fra Anđela Zvizdovića ostali fratri u Firenci. Osim toga, bosan­skoga fratra, kad se nađe izvan svojeg zavičaja, okružuje nera­zumijevanje i stanovito sažaljevanje, jer da on dolazi otamo kamo je „bog digao ruke od svega“, te on uvijek i posvuda mora dokazivati da tomu nije tako i da je njegovo ostati tu i boriti se za prosvijećenost, našijenski jezik. Neke od njih pi­sac predočuje gotovo parabolično, kakav je slučaj s nareče­nim fra Anđelom Zvizdovićem; zatvoren u sebe, i mučen miš­lju kako izgovoriti neizgovorivo, Zvizdović predstavlja osoben lik, čudan, netipičan. I onaj san što ga sniva usred firentinskih samostana, san, koji prijeti da postane morom i halucinaci­jom, te njegovo neprestano samoispitivanje odaju čovjeka, ko­ji strši izvan tipičnih predstava o duhovniku, čovjeka, koji se od nekadašnjeg ljutog govornika (poput Đirolama Savonaro­le) prometnuo u kontemplativnu prirodu svjesnu težine iskus­tva, kojeg nosi u sebi i na sebi tolike godine. S njime, a prije toga s Jukićem i Matijom Divkovićem Lovrenović je inauguri­rao tip junaka više okrenutog sebi, svojim unutarnjim mislima i tjesnacima, nego što je okrenut prema vani. Doduše, Jukić je negdje na pola puta, ali čak i kad je upleten u zbivanje to pi­sac ne predočuje izravno, već naknadno - kroz komentar, sje­ćanje, razgovor. Mnoge partije u romanu, neki pasaži u pripovijesti „Isku­šenja fra Matije Divkovića u Mlecima“, te cijelu pripovijest „Zvjezdani plašt“ pisac je oblikovao jednom, pripovjedački modernijom i elastičnijom narativnom tehnikom, tzv. slobod­nim neupravnim govorom. Pripovjedač tu gotovo da se gubi ili je potpuno asimiliran u svijest lika, tako da nam može izni­jeti i najskrovitije misli i osjećanja njegova. Tako i saznajemo o tegobama i strahovima Zvizdovićevim, o njegovim unutar­njim kolebanjima, koje ne bismo mogli upoznati da je on, kao književni lik, drukčije koncipiran. To, ujedno, govori da se i jedan krajnje tradicionalan motiv može iskazati i oblikovati modernim narativnim sredstvima, što nije nepoznato, ali je ri­jetkost susresti takav postupak u suvremenoj bosanskoherce­govačkoj, a također i u jugoslavenskim književnostima. Knji­ževna stilistika s osobnim izražajnim pečatom - to je u najkra­ćem odlika Lovrenovićevih proza. Pripovijesti o fratrima nisu od jučer u našoj književnosti, njihovi su korijeni duboki, a tragovi znatni. No, ako izuzme­mo literaturu, koju su stvarali sami fratri, velikim je uzorom, ali bez izravna nasljedovanja, našemu piscu Ivo Andrić. Lov­renović, za razliku od Andrića, oblikuje tip djelatnih, od akci­je fratara, a ne dokone, razbibrigi i podsmijehu sklone fratre. On ne polazi od činjenice da su fratri učeni i ne demonstrira u prozama njihovu učenost, već radije ih predočava u njihovu odnosu prema ideji i u njihovome putu prema moralnom ili duhovnome cilju. Rijetki su, s druge strane trenuci, njih za­pravo i nema, kad se fratri prepuštaju ironiji i  autoironiji, jer život nije od smijeha već od tegobe; nadalje - Lovrenović osobito inzistira na jednom višem etičkom razlogu duhovnog fratarskog poslanja, a taj etički razlog pretpostavlja, i jeste du­boko historijski opravdan, jer teži, traži, hoće moralnu, soci­jalnu, kulturnu i duhovnu koegzistenciju. Kod Andrića tako uvijek nije. S druge strane, za većinu likova, što ih Lovrenović obliku­je Bosna je opsesija, san, mučnina, sudar, nesvjestica, poraz, ali uprkos svemu tome oni su najsretniji kad su u njoj, a najnesretniji kad su od nje daleko. Ona nije, kao kod Selimovića, tvrđava iz koje valja bježati, već prije izazov s kojim se valja stalno, iz trena u tren, suočavati. Ovim on povijesni i duhovni okvir svojih proza poima kao otvorenu strukturu, kao čvorište u kojem se sastaju mnoge oprečne, lične i kolektivne, silnice, traume i snoviđenja. Osim toga, mnogi Lovrenovićevi likovi idu u susret toj tačci, ali rijetko koji dođu do nje, već završavaju, poput Ivana Frane Jukića, bezimeni i sami negdje u dalju. Sve ovo, dakako, valja razumjeti u kontekstu u kojem su ti likovi bivali i trajali. Smisao njihova duhovnog i povijesnog čina strogo je ograničen vremenom u kojemu su živjeli i za povijesne ciljeve za koje su se borili, a neki postali i žrtvom njihovom. Da nije toga njihov tragizam ne bi bio tako uvjer­ljiv, i bili bi, poput tolikih drugih likova, zatvoreni u korice knjiga osuđeni na puko duhovno vegetiranje. Još nekoliko stilskih osebujnosti ovih proza upućuju na zaključak da Lov­renović oblikuje modernu, a ne tradicionalnu pripovjedačku umjetnost. Već je nešto rečeno o narativnome postupku, o to­me koliko je u toj domeni autor daleko ispred svojih suvreme­nika. Druge se odlike tiču odnosa pojedinca i okoline, odnosa lika i svijeta. Možemo reći da pisac oblikuje lik, koji je u veći­ni idiosinkratički postavljen prema svijetu, dok je sam svijet rijetko dan u čistim svojim manifestacijama, neovisno, dakle, o raspoloženju i psihološkom stanju lika. Ivan Frano Jukić, kad je na vrhuncu i, tako reći, nadomak svojih ciljeva, nije u psihološkoj diskrepanci s prirodom, naprotiv ona mu tada da­je neposrednu i neiskrivljenu sliku njegovih raspoloženja. Sklad duše lika uvjetuje sklad i čistotu slike prirode u kojoj se on ogleda. Nasuprot tome, kad je pritisnut nevoljom, sum­njom, strahom priroda se povlači ispred njegovih očiju, on uzalud upire poglede prema njoj, tražeći svoju cjelovitu i har­moničnu sliku. Umjesto prirode, njegov unutarnji svijet posta­je ogledalom, a on je u tim trenucima, po pravilu, iskidan, ka­otičan, fluidan. Umjesto glasova iz svijeta svakodnevnice on sluša jeku svojeg bunila, te tako sve više tone u sebe, u svijet svojih iluzija i tlapnji. Svoju misao - vodilju da glavni lik dovede u izravnu ovis­nost od zbivanja Lovrenović je ostvario dosljedno i koncepcij­ski i stilsko-kompozicijski. Njegov je Jukić toliko ovisan i toliko uronjen u zbivanje što ga on sam potiče ili ga nanosi vrije­me da se može reći kako ga ono čini onim što jest - duhovnim rebelom i osamljenikom. To stalno smjenjivanje uspona i pa­dova na matici zbivanja daje osoben epski reljef, stvara za­mrenu mrežu odnosa lika i okoline, kao i lika prema samome sebi: „Sam i odbačen, odbačen kao poderan habit u samostan­skoj magazi; odstranjen iz života, iz svijeta u kojem - on to zna - toliko toga još treba činiti i učiniti, sad više nego ikad, a nikoga - i to on dobro zna! - nema osim njega da podmetne leđa, da upravi glavu iz habita... Zavitlan i bačen kao kamen daleko na okrajke zbivanja i kretanja, daleko nekamo gdje sve miruje i šuti, i gdje se više ništa ne kreće, ni kugla zemaljska, i sve je samo muk, debeli, gluhonijemi, svemirski muk i mrkli­na i gluhota, i ne čuje čovjek u tom praznom prostoru ništa osim sulude i šuplje lupe vlastitog srca u prsima, a i ona je sve tiša na mahove, svaki dan sve tromija...“

(„Putovanje“, strana 92)

Očigledno je da je pisac svoju misao o Jukiću kao o osam­ljeniku, koji je dospio na „okrajke zbivanja“ uopćio do uni­verzalne metafore o čovjeku bez oslonca u svijetu i svemiru. Sve su veze pokidane, posvuda je praznina i pustoš, tako da čovjek, viđen i uhvaćen u takvu položaju, izgleda kao nepoz­nati meteor, koji je na proputovanju, i koji se bezumno i u strahu osvrće oko sebe ne bi li se domogao oslonca. Refleksi ove spoznaje uočljivi su i kod mnogih suvremenih pisaca, kod nekih je to središnja tema pisanja, kod drugih, kao kod Lovre­novića, to je prilika da se jedna općenita meditacija iskaže i realizira u ravni lika, dakle u ravni subjekta, koji pokreće po­vijesno zbivanje ili je njime bačen u gluhi prostor. Dakako, Jukić dospijeva u to stanje, jer se upliće u igru oko vlasti, a u toj igri, ne znajući, on je samo igrač, koji ima trenutke zanosa i ushita, a poslije toga pad u konačnu bezimenost. Inzistiranje upravo na ovoj spoznaji i omogućilo je Lovre­noviću da realizira u književno umjetničkom tekstu jedan mo­deran prozni lik, čime je on izbjegao zamki da samo rekonstruira već poznati i u historiji ostvaren lik. Ovo naglašavamo zbog činjenice da je kritika u ovome romanu vidjela isključivo realizaciju jedne biografije književnim sredstvima, što je vodi­lo krivome zaključku da je to romansirana biografija izvedena u mediju i sredstvima standardne i, po mnogima, tradicional­ne književne stilistike. Da se ne radi o tome pokazuje uviđa­nje da pisac ne opisuje život Ivana Frane Jukića od njegova rođenja pa do smrti, što je slučaj kad je u pitanju romansirana biografija; nadalje sam narativni postupak, koji nije dat ili os­tvaren u tradicionalnoj književnoj shemi, a s tim u vezi je i koncepcija lika, koji nije dovršen i zaokružen, kao u žanru bi­ografskoga ili realističkog romana, već je on predočen u neko­liko ključnih, dramatičnih situacija iz kojih izlazi potpuno de­zintegriran i uzdrman u svom duhovnom ležištu. Treba reći, premda s velikom relativnošću suda, da je Lovrenović gradio svoje djelo privučen neodoljivom gravitaci­jom Krležine umjetnosti. To se uočava osobito u opisu atmos­fere predsmrtne Jukićeve ognjice, u simbolizaciji lika, koji je do grla ispunjen simboličkim nabojem, te u onoj latentnoj afektivnosti literarne fraze, koja se ne drži strogo književnoga predmeta, ne obuhvata svijet i život doslovno i neposredno, već kroz refleksiju, dijalog, samopropitivanje: „Sustižući bjesomučno svoju sudbinu, sunuvši kao luda strijela iz nepismenih, azijatskih, mračnih dubina Bosne, iz Fojnica, Sutjeski, Varcara, zgužvanih među čeljustima brda i uspavanih pod hladom ravnodušnih šuma, opkruživši zemlju i gradove, razapet na krvavom sindžiru rastegnutom između Rima i Stambola, stigao je Jukić u Beč. Da umre. Gluho i da­leko.“

(„Epilog“, strana 107)

Konstatirajući, hladno i gotovo protokolarno, Jukićevu smrt, autorski je pripovjedač ostao do kraja vjeran svojoj dis­tanci spram lika. Možemo, na osnovi toga, povjerovati da je pisac svjesno izabrao taj odnos, jer mu je on omogućio da se suvereno kreće u svijetu koji je sam oblikovao.