Strahimir Primorac, "Ulazeći u Varcar" Ivana Lovrenovica
Grad - sjećanje - tekst
Ivan Lovrenović, Ulazeći u Varcar, Fraktura, Zaprešić, i Synopsis, Sarajevo, 2016.
Ivan Lovrenović zna reći kako se sva njegova književnost „vrti oko Varcara“: „To je mjesto pamćenja, sjećanja, koje je privilegirano nad svima ostalim mjestima koja sam iskusio. Riječ je o prvenstvu u svježini i intenzitetu emocije: u mome iskustvu to je jedino mjesto pod nebom koje ima takvu vatru, takvu žarku boju, mogućnost tako žestokog oživljavanja uspomena - i blagodatnih i bolnih jednako. To je, valjda, nešto primarno, neki početni udarac, što se onda neprimjetno ali neopozivo pretvara u mentalnu i književnu opsesiju (...)“ (iz intervjua što ga je I. Lovrenović dao za web stranicu strane.ba, objavljeno 15. V. 2016).
Nije čudno takvo prvenstvo emocije: Varcar (Varcar-Vakuf, od 1924. dekretom preimenovan u Mrkonjić Grad, danas u sastavu Republike Srpske) mjesto je Lovrenovićevih predaka, njegova djetinjstva i ranog školovanja, a i prvog posla — bio je jedno vrijeme profesor na tamošnjoj gimnaziji. Posrijedi je, dakle, ona čovjekova životna dob kad se širom otvorenih očiju, s golemom znatiželjom i vrlo intenzivno otkriva i uči svijet, najprije onaj svoj, najbliži, pa ta sjećanja ostaju oštro urezana u pamćenje i onda kad se jasno spozna da je to univezalna osnova na kojoj se s vremenom samo proširuje i produbljuje naše viđenje svijeta. A opet, podsjeća Lovrenović, u nekim starijim godinama piscu se postavlja mučno pa i okrutno pitanje, progoni ga sumnja koja obeshrabruje: „Šta znači biti (...) pisac takvoga jednog mjesta? Opsesivno se baviti mjestom koje je anonimno, o kojemu se malo zna, mjestom beznačajnim, zagubljenim u vremenu i historiji. Kako od toga praviti nešto što može biti književno relevantno?“ Pisac dakle mora potražiti dovoljno uvjerljive argumente, najprije za sebe sama, a onda i za čitatelje, da od nečega „svjetski nevidljivog“ doista pravi veliku i važnu priču, ono nešto što je svojom unutarnjom logikom „važnije od svih službenih historija“.
Do svojih književnih argumenata Lovrenović je dospio „kopanjem, dubljenjem, pretraživanjem“ različitih izvora, iz kojih su mu se nakon dugotrajnih i ustrajnih istraživanja počeli otkrivati i „neopisani i nedokumentirani, nepoznati slojevi i svjetovi, sudbine i događaji, pa vidiš da i takva historijski nevidljiva mjesta imaju svoju historiju. Historiju ljudi i njihovih sudbina (...)“. Iz svega toga - pojedinačnih ljudskih priča, historijsko-dokumentarne građe (fragmenata povijesnih podataka, usputnih bilježaka nekih značajnih ljudi koji su se tek dotaknuli mjesta, putopisne literature, ljetopisa, epitafa na starim nadgrobnim pločama), mjesnih legendi, lokalnog ikavskog vernakulara — Lovrenović je o Varcaru stvorio „priču koja traži da bude ispričana“. Ali čini se kako je u tome osobito važnu ulogu odigrala činjenica daje Varcar nakon zadnjeg rata postao piščev „izgubljeni, potonuli zavičaj“. Knjigama o zavičaju pisci obično nastoje s puno entuzijazma ali počesto s jedva prikrivenom patetikom vratiti manje ili više nejasni „dug“ koji osjećaju prema mjestu ili kraju iz kojega potječu. Kod Lovrenovića patetike nema, jer je njegov osjećaj ambivalentan budući da izvire i iz „mračnih“ i iz „vedrih“ strana nestalog života. U tekstu Otpusna govori o zavičajnosti s iskustvom čovjeka koji je nasilno iskorijenjen:
Tko ima iskustvo nasilne iskorijenjenosti Zna da je zavičajnost teška i neizlječiva Ljubav. Svojim tmastim i svojim svijetlim znakom Ona obilježava tvoje snove. Ona obilježava I vezu između tebe i zemlje. Ona te obilježava.
U snove ti dolazi danas kad si bez njega Oni se potom miješaju sa sjećanjima. To dvoje - snovi i sjećanja Tvojemu tekstu i potka i osnova su.
Iza piščevih riječi stoji doslovna, kruta zbilja: nakon 1995. godine temeljito su očišćeni Hrvati i Bošnjaci iz Mrkonjić Grada, pa Lovrenović svjedoči o dvostrukom doživljaju zavičajnosti (koja je uvijek ljubav: neupitna, „neizlječiva“). Jedan je doživljaj onaj prijeratni, blizak znatiželji mlađe životne dobi, kad ga je neko vrijeme „zavičaj odbijao“ a „svijet privlačio“, kad je mislio „Sretno je biti bezdomnik / U srcu 'građanin svijeta' / Slobodan od zavičaja, pripadanja“; „Kada si sebe htio vidjeti / Slobodna od veza, korijena“; pa i kad ga je svaki povratak u njegov grad krijepio unatoč tome što su „vlast i Čaršija“ govorile da on tu ne pripada i što je upoznao „zlo zavičaja: / Snagu njegove mržnje, surovost kazne“. Drugi je ovaj poratni doživljaj - koji nadilazi okvire Lovrenovićeve konkretne, lokalne priče i prerasta u mnogo obuhvatniju simboliku - osjećaj nastao na ruševinama „osobite civilizacijske teksture zemlje“ i opisan oštrom ironijom: kad se „Pod čeličnim gusjenicama / Čiste Nacije / Čiste Vjere / Kojima se na svršetku dvadesetog vijeka / Stvarala nova, slobodna zemlja / Novi oblik života u njoj“; kad je Varcar zbrisan kao „jedinstveno ljudsko stanište u kojem je nekad bilo moguće „življenje različitih i sličnih u isti mah i kad je postao „Homogeno jednobojno / Pusto hladno bez-dušno / Mjesto nekih drugih ljudi“. S Varcarom u Lovrenovićevoj literarnoj koncepciji zbiva se nešto donekle slično što i s Vukovarom u Pavličićevoj memoarskoj prozi: gradić je najprije bio povijesna činjenica, zatim ga rat drastično mijenja (za pisca on više ne postoji, potopljen je) te seli u njegovo sjećanje, a na kraju prelazi u tekst - jedinu mogućnost koja piscu ostaje da sačuva iluziju zbilje, rekonstruira ono što je nekad bilo a više ga nema: „Povuci se zato u svoj tekst / Kojemu sjećanja i snovi potka i osnova su / On je sve tvoje: / Tvoje jedino pravo u njemu je.“ Prvo što će čitatelj primijetiti u Lovrenovićevu tekstu bit će, vjerojatno, njegova iznenađujuća forma, koja je, vizualno, bliža poetskim nego proznim oblicima: redci ne idu od margine do margine, nego se na nekom „nelogičnom“ mjestu lome remeteći tako automatizam čitanja i dovodeći čitatelja u situaciju da sliku vidi u drukčijem, jasnijem svjetlu. Posrijedi je ritmička proza (ili još: lirska, poetska) - da upotrijebimo termin kojim se na jednome mjestu u knjizi Ulazeći u Varcar služi autor kad podsjeća: „Ritmičkom prozom u svojoj prvoj knjizi opisivao si / nastanak kose varcarske i nazivlja njenih dijelova“. Predstavljajući svoju novu knjigu u Zagrebu pisac je posebno istaknuo kako taj postupak - koji s jedne strane omogućuje sublimiran pa i eliptičniji iskaz i ritmičku intonaciju, a s druge dopušta mnoge slobode iz repertoara narativne proze - osobno smatra posebno važnim jer omogućuje da se pojedini detalji teksta bolje uobliče. Naglašava i kako mu se taj postupak pri pisanju knjige Ulazeći u Varcar „nametnuo sam od sebe“ te da je taj način pisanja - „ono što sam cijeli život tražio“. Pritom je na koncu konstatirao kako se sam uhvatio u paradoksu: s Varcarom je stigao na točku s koje je zapravo krenuo - njegov ulaz u književnost bio je obilježen upravo ritmičkom prozom, kojom je napisan njegov prvenac Obašašća i basanja (1975)! Kojoj književnoj vrsti, pa onda i kojem žanru pripada ovaj Lovrenovićev tekst? Kao i sva sila knjiga pisanih posljednjih desetljeća - i kad je riječ o ovom piscu i kad je riječ o postmoderni općenito - i djelo Ulazeći u Varcar izmiče jednostavnom i jednosmjernom određenju jer se ne javlja u „čistu“ obliku. Vidljivi su u njoj, u dodiru ili prepletu, elementi poeme i esejistike, legende i pučke priče, kronikalnosti i povijesnog romana, dokumentarnog i fikcionalnog. Postmoderni roman je golemi usisivač koji integrira najrazličitije forme, žanrove, jezike i govore i kojemu se granice čine silno rastegljivim. Lovrenović je upravo u tome miksu našao modus da svoju rekonstrukciju zavičajnoga, dakle lokalnoga varcarskog prostora i vremena učini velikom pričom, istodobno i pričom velikog svijeta. U tekstu Ulazeći u Varcar, koji je zbog svog značenja smješten na početku romana, a usto mu je posudio i naslov, govori se o zemljopisnom smještaju Varcara, njegovu nastanku i povijesnom razvoju, o važnim zanatima, o ljudima koji su čime zadužili kasabu, o njezinim stanovnicima i religijama, o ratovima i vojskama koje su tuda tutnjale. Pritom se kao izvori citiraju ili prepričavaju — uglavnom fragmentarno jer su od svega i ostali samo fragmenti — različiti autori (čak i mjesna legenda o Krzlaraginu vakufu): varcarski župnik i ljetopisac Niko Kaić, ljetopisac Ahmetaga, filolog i historičar A. Giljferding, putopisac Evlija Čelebija, šibenski historik Franjo Difnik i dr. U tom se prvom tekstu govori i o glavnim putovima „koji iz Varcara vode / u svijet i kojima svijet u njega dolazi“ pa se pokazuje da kasaba nije bila toliko zametena i od svijeta odvojena kako bi se moglo misliti. Dapače, čitatelju koji ima nešto mašte nude se ne samo izazovi mogućih tadašnjih kontakata, o kojima se nisu sačuvali tragovi, nego se odjednom, kao u Andrićevoj Travničkoj hronici, pred nama začudno otvaraju davno zatrpani slojevi nekih nestalih svjetova i njihovih kultura, groteskan susret „slabog pojedinca“ i „velike povijesti“ rasute u pepeo:Hodeći tim gusto isprepletenim putovima po visiji Manjače, nikada ne znaš na koliko slojeva si spustio stopu: tu su se jedna na drugu naslagivale, zaplitale i razilazile predantičke ilirske staze, rimske magistrale i vicinalni odvojci, srednjovjekovni putovi i turske kaldrme, pa je sve to, opet, izašavši iz velike upotrebe, ostajalo da služi domaćem stanovništvu kao putovi između pojedinih vlasničkih ograda, ili su cijele dionice zarobljavane u novoiscrtane posjede - livade, njive, voćnjake - a da vlasnici nisu pojma imali da zaoravaju i okopavaju dvijehiljadegodišnju povijest koja je otišla u nepovrat zajedno sa svojim protagonistima.
Sastavljen od tematski raznorodnih tekstova čiji je integrativni faktor Varcar, s različitim omjerima narativnog i poetskog u njima i s dokumentarnom podlogom koja se dobro uklapa u fikcijsku nadogradnju, roman Ulazeći u Varcar višestruko nam je važan. Lovrenovićeva priča o izgubljenom zavičaju, u kojoj se smjenjuju i svijetli i mračni trenuci u njegovu osobnom životu i u životu grada, zapravo je mnogo šira i jednako uvjerljiva priča o nastanku, povijesti i nestanku cijelog jednog ljudskog mikrokozmosa. (Forum, broj 10-12, Zagreb, listopad - prosinac 2016)