Tihomir Brajović, Lična arheologija i godine koje su pojeli ratovi

Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura–Synopsis, Zaprešić–Sarajevo 2013. Polja, Novi Sad, broj 490, novembar-decembar 2014. Knjiga kojoj je njen autor dao naslov Nestali u stoljeću sastoji se zapravo iz delova već objavljenih, ili iz fragmenata nekoliko mogućih knjiga istog potpisnika. Sudeći po onome što čitalac doznaje na samom početku ona je, najpre, znatno proširena i preinačena verzija prethodnice pod nazivom Liber memorabilium (Zagreb, 1994), a to će reći posleratno, post festum sačinjeno izdanje knjige koje je Ivan Lovrenović prvi put publikovao kao neku vrstu lično intoniranog vapaja u buci i besu aktuelnog bosanskog rata. Učinci i posledice pomenutog rata u vidu nestanka i uništavanja autorovih rukopisa, velikim delom zatečenih u nevreme u zavičajnom Mrkonjić-gradu, ovde dosledno imenovanom starim, „turskim” imenom Varcar (prema prvobitnom Varcar-vakuf), doveli su do toga da ono što je pisac uspeo da sačuva i spase od nestajanja, makar i bilo nedovršeno ili pak nepotpuno, postane okosnicom ove, u isti mah provizorne i konačne celine, objedinjene pod novim naslovom koji je kao neka vrsta moguće, lapidarne „formule” za razumevanje ponuđen čitalačkoj publici. I mada ih je na autorovoj internet-stranici moguće pronaći uz odrednicu „roman”, Nestalima u stoljeću ipak, čini se, više pristaje oznaka žanrovskog hibrida koji ima obeležja memoara, dnevnika, pripovesti, istoriografije, esejistike, poetske proze i još koječega. U uvodnoj belešci „O nastajanju” Lovrenović tekstualne segmente novosačinjene celine metaforično imenuje kao „iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije”, nastale tamo gde je iskrsla „teško prohodna granica između naših bivših i naših sadašnjih života”. Time je, naravno, opisana ona druga, ne poetička nego – kazano dosetkom Danila Kiša – po-etička strana ovog naročitog pisanja koje ono što ga objedinjuje pokušava da nađe u razabiranju sred nerazabirljivog, u neku ruku i nezamislivog rastakanja spisateljske egzistencije pod brutalnim naletom fizičkog, psihičkog, političkog nasilja što je trajalo godinama, ostavljajući neotklonjive posledice i neizbrisive tragove. Retorski izraz pomenutog razabiranja u rastakanju javlja se pre svega u autoironijski imenovanom liku vlasnika uspomena koji se „pojavljuje nekad kao inokosna figura, nekad stopljen s onim koji bilježi”, a „granica između njih postoji ali je nejasna i pomična”, kako primećuje sâm autor. Imati „vlasništvo” nad uspomenama, to nesumnjivo znači imati svojevrsnu distancu prema njima, a ne doživljavati ih intimno, prisno, kao ono što je deo povlašćeno privatnog sveta; to znači „posedovati” uspomene u neku ruku kao sve ono što se inače poseduje i što se stoga takođe može i otuđiti, inače ne bi bilo „vlasništvo”, nego bi jednostavno bilo. Biti vlasnik uspomena, prema tome, u izvesnom smilu znači ne biti više sasvim u vlasti sebe samoga kao onoga koji je neotuđiv jer je jednak zbiru svoje prošlosti i sadašnjosti kao dveju dimenzija jednog te istog, sopstvenog bivstvovanja. Stilski, u neku ruku i stilematski izraz ove paradoksalne pozicije predstavljaju, logično, „otuđene” figure gramatičkog drugog („Očiju ne možeš skinuti...”, „Jer ti u glavi zvone didove riječi...” itd), odnosno trećeg lica jednine, čiji je najizrazitiji eksponent onaj koji bilježi, već pomenuti alter ego na mestu prvog lica vlasnika uspomena, famoznog Ja, kao zastupnika tradicijski „stabilne” fantazme Subjekta, tog stolećima već ekskluzivnog „vlasnika” Sopstva. Opsesivno se i simptomatično imenujući u subjekatski „praznim”, tj. „otvorenim” zameničkim i imenskim, pri tome alternirajućim vidovima ne-sopstvenih instanci, Lovrenovićev skriptorski vlasnik uspomena (ili možda skriptorski vlasnik Lovrenovićevih uspomena?) obelodanjuje upravo onu „teško prohodnu granicu” između prošlog i sadašnjeg života koja seče konvencionalno shvaćeni smisao pisanja kao samooblikovanja i samopotvrđivanja. I ma koliko bila samopotkazujuća i transparentna, ova „igra” retorskim identitetima nije, međutim, puka nominalistička ekvilibristika, zato što iza nje stoji osvedočeno egzistencijalno rastakanje iz godina koje su pojeli ratovi kao svojevrsni generator. Pekićevska sintagma „godine koje su pojeli ratovi” odnosi se pri tome na nove (zapadno)balkanske ratove devedesetih godina prošlog stoleća, ali i na Drugi svetski rat kao neku vrstu njihove „majke”, a zatim i na druge ratove koji su tutnjali ovim prostorima još tamo negde od XVII veka i o kojima se takođe piše u ovoj knjizi. „Rat zauvijek”, tako, s razlogom, čini se, glasi naziv jednog od odeljaka u onom njenom delu koji je naslovljen sa „Pepeo, uspomene”. Bez mnogo preterivanja moglo bi da se kaže da onaj koji bilježi najveći deo toga u Nestalima u stoljeću zaista i zapisuje iz pozicije prebiranja i „džaranja” po mentalnim ostacima onoga što je preteklo i preživelo iz protežnog iskustva „večnog” ratovanja kao posledice, reklo bi se, kolektivne dispozicije i, opet pekićevski kazano, preovlađujuće „marcijalne psihologije” na Zapadnom Balkanu. Simptomatična je, u tom smislu, autorova briga za makar približno datiranje odeljaka i manjih celina godinom nastanka kao nekom vrstom lokalne „kotve” ili približnog hronološkog orijentira sred žanrovske i tekstualne raznolikosti vlastitog pisanja. Odustajući od težnje za potpunom rekonstrukcijom izgubljenog i nestalog Lovrenović, naime, ne odustaje i od potrebe za uspostavljanjem njegove makar približno autentične, iako parcijalne slike koja bi na neki način mogla da dočara ono što se posle svega pojavljuje kao bitno. „Miksujući”, ponekad i inverzivno, različito datirane mikro-celine u okviru istih delova knjige („Pepeo, uspomene”, „Bosna argentina”) on pri tome, drugim rečima, ne stavlja težište na sukcesivnost događanja i(li) pamćenja, nego na njihov unutarnji, problemsko-tematski „poredak”. Namesto nepovratno iščezle i(li) nepostojeće totalnosti, na ovaj ili onaj način uvek ideološki kontaminovane, Lovrenović – ako to povodom ove osobene knjige neće zazvučati odveć teorijski – afirmiše zapravo izbavljujuću singularnost i spasavajuću partikularnost. Otuda su „glavni junaci” ove knjige nepotpuni, zaboravljeni, marginalizovani, ali okrepljujuće prisni „mali” ljudi, prostori, lokaliteti: autorov „did” koji, kao u kakvoj „klasično” realističkoj naraciji, u celom jednom delu Nestalih govori „autentičnom” ikavicom; majkina penelopska figura, zauvek obeležena čekanjem „njezinog čovjeka”, netragom nestalog četrdesetpete; Švabo Vili, vojnik koji „ništa nije napisao, ništa istražio”, ali se nakon rata proslavio osposobivši lokalnu pilanu; Ljudevit Lauš, varcarski franjevački župnik i „bečki doktor” koji je početkom prošlog stoleća otposlat u Ameriku nakon afere s jednom nosećom devojkom, da tamo dotraje svoje dane; drugi franjevački fratri, manje ili više (ne)poznati; najposle, naravno, Varcar i njegovo okruženje, s brojnim zaboravljenim ili nestalim mestima koja nastavljaju da žive u ovoj mozaično memoarskoj i (polu)fikcionalnoj prozi. To su, dakle, egzemplarni akteri Lovrenovićeve alternativne „historije odozdo”, njegovog lično intoniranog pisanja mimo tzv. glavnih struja. Najizrazitije obeležje ove alternativnosti predstavlja, na osnovu prethodno kazanog, autorov afinitet prema neoficijelnom tretmanu u mnogo čemu protivrečnog shvatanja istorijske istine. Vlasnik uspomena i onaj koji bilježi u Lovrenovićevoj knjizi zapravo se stalno izjašnjavaju kontra famoznog slogana „Istoriju pišu pobednici”, na Zapadnom Balkanu po pravilu korigovanog prema načelu „Istoriju pišemo Mi”: Srbi, Hrvati, Bošnjaci itd, i na taj način se opiru novim-starim nacionalnim (pseudo)ideologijama koje su već decenijama na delu. Posledica ovakvog opredeljenja je „bifokalno” pisanje i u ime „svojih” i u ime „tuđih”, jednako kao i protiv „zvaničnih” istina „svojih” i „tuđih”, a u skladu s činjenicama, znanjem, ličnim iskustvom koje osvedočuje nezvanične ili skrivene istine o nekadašnjim i skorašnjim ratovima, animozitetima, političkim i kulturološkim kontroverzama. Ne pošteđujući nikoga, Nestali u stoljeću ponajviše su okrenuti upravo čuvanju sećanja na ono i one koji su zatrti i „utabani” oficijelnim pristupima, uz afirmaciju „jeretičkog” uverenja da je takozvana istina „ružnija od svake laži kad je djelomična, etnički selektivna”. Naspram dogme o papinskoj nepogrešivosti ovde, primerice, stoji „haiku” sentenca koja veli „Kako mudro i kako superiorno pada kiša!”; sučelice sumornom zapažanju da je „Bosna stratište individualnosti” mogao bi da bude postavljen slogan „Živjeti bez satisfakcije, ali bez gorčine. Neka te se i dalje sve tiče i dotiče”; a nasuprot „društvenih ritaula” koji se u Bosni svode na maksimu „Slágati lijepu laž na lijepu laž” na svoj način afirmiše se pak „preobrazba mentaliteta do onoga stupnja na kojem bi znanje o drugome, zanimanje za svijet drugoga postala istinska i intimna potreba i zadovoljstvo”. Zbog toga možda ne bi bilo netačno kazati da etos empatije na odlučujuć način obeležava i prožima ovu knjigu u celini. Bilo da je u pitanju saživljavanje s vlastitim oskvrnjenim pamćenjem, saosećajnost s iščezlim članovima porodice, s neznanim ljudima drugih nacionalnosti, veroispovesti i političkih opredeljenja, ili pak sa zatajenim, odnosno zaboravljenim akterima bliže i nešto dalje prošlosti, ona jednako sugestivno podseća na to da je Drugo(st) prevladana kao strano(st) od vitalne važnosti za egzistencijalno opstajanje nas samih. Bez Drugoga i drugih prepušteni smo sebi i sopstvenim nesputanim zabludama na milost i nemilost. Rđava stvarnost samostalnih državih tvorevina i njima primerenih kultura na Zapadnom Balkanu u poslednjih četvrt veka predstavlja više nego rečiti prilog u korist ovakvog razumevanja. A lična spisateljska „arheologija” koju je pod zajedničkim naslovom Nestali u stoljeću pred čitaoca izneo Ivan Lovrenović uverljivo je svedočanstvo o mogućnosti književno valjanog i sugestivnog uprizorenja tog dragocenog razumevanja.