Ivan Lovrenović

6. 2. 2016.  Novi ministar vajskih poslova Hrvatske Miro Kovač još nije čestito ni zagrijao radnu fotelju, a već je obavio prvu inozemnu posjetu - Bosni i Hercegovini. Iako jednodnevna, bila je intenzivna i sadržajna. Toga dana ministar Kovač je u Sarajevu obavio službene susrete sa članovima Predsjedništva BiH, s kolegom Igorom Crnadkom, ministrom vanjskih poslova BiH, s predsjednikom Vijeća ministara BiH Denisom Zvizdićem, te neslužbeno s kardinalom Vinkom Puljićem, a stigao je posjetiti i Mostar i Široki Brijeg te se tamo susresti s lokalnim političarima, s biskupom Ratkom Perićem, s gvardijanom mstarskoga franjevačkog samostana fra Ikom Skokom, sa studentima mostarskoga Sveučilišta itd. Posjeta je sva protekla u znaku izrazito prijateljskih poruka. Tri od njih, kolikogod kurtoazne i uobičajene, zavređuju posebnu pažnju s obzirom na političku prošlost a još više blisku budućnost u objema zemljama - u Hrvatskoj s novom konzervativno-desnom vladom, a u Bosni i Hercegovini s krizom koja se otvorila koji dan nakon Kovačeve posjete s hapšenjem Fahrudina Radončića, lidera jedne od najjačih stranaka na vlasti. Jedna od tih poruka jest ona o „kontinuitetu državne politike Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini“, druga je ona o Bosni i Hercegovini kao o zemlji koja je za Hrvatsku najvažnija („ja ne znam zemlju s kojom je Hrvatska povezanija nego što je s Bosnom i Hercegovinom“ - kaže Kovač), a treća - o skrbi Hrvatske za Hrvate u BiH u pravcu postizanja njihove potpune ravnopravnosti kako bi se „u dijalogu s Bošnjacima i Srbima iznašlo rješenje za funkcioniranje države koje će sami dogovoriti“. U već četvrtstoljetnoj historiji odnosa dviju susjednih zemalja od početaka njihova osamostaljenja smjenjivale su se različite faze. U svakoj od njih u službenom i diplomatskom govoru figurirale su sve ove poruke, možda tek s neznatnim varijacijama, ali je stvarni politički sadržaj odnosa u tim fazama znao biti drastično različit, pa mogućnost takvoga raskoraka između riječi i prakse nije loše imati na umu i danas. Franji Tuđmanu, u prvoj fazi tih odnosa koja je trajala desetljeće, Bosna i Hercegovina bila je također „za Hrvatsku najvažnija“, dapače, njome je bio opsjednut, ali na takav poguban način da od toga nije bilo nikakve sreće ni za Hrvatsku, ni za Bosnu i Hercegovinu a ni za Hrvate u njoj. Slijedilo je novo desetljeće u kojemu je na Pantovčaku sjedio Stjepan Mesić a u Banskim dvorima se smijenile dvije vlade - lijeva Račanova i desna Sanaderova. To je faza koju u politici Hrvatske prema BiH karakterizira odsutnost aktivnoga odnosa. Opečena prethodnim razdobljem i svim teškim računima koji su Hrvatskoj ispostavljani zbog Tuđmanove politike, i Račanova i Sanaderova vlada prema Bosni su izabrale nezainteresiranost kao poželjan oblik političke korektnosti. Jedino bi se kod Sanadera oko izbora probudila iznenadna briga za Hrvate u BiH, kada bi mu ustrebali i njihovi glasovi. Mesićev odnos bio je verbalno proaktivan: koristio je svaku priliku da iznosi svoje stavove o Bosni i, neupitan, dijeli savjete - kako ta zemlja ima da bude uređena, što u njoj mora da uradi međunarodna zajednica, kako se problem mora riješiti organiziranjem tzv. Daytona 2, itd. Iza svih tih bezbrojnih izjava nije stajala nikakva ozbiljna politika, od njih nije bilo nikakve konkretne koristi (sva su, recimo, neriješena pitanja između Hrvatske i BiH kroz cijelo to vrijeme ostala neriješena - pitanje bosanske državne imovine u Hrvatskoj, luka Ploče, sporazum o granicama, itd.). Ali zato jest bilo štete. Kod Bošnjaka je stvarao praznu iluziju da će svojim djelovanjem i utjecajem pomoći da se BiH konsolidira, i to na onim političkim osnovama koje su njima poželjne (jedinstvena država, bez entiteta i „podjela“). Ispraznom i neozbiljnom antisrpskom retorikom (išla je čak do bizarnih i smiješnih prijetnji da će on „vojnim sredstvima prekinuti koridor u Posavini“) mnogo je pomagao Miloradu Dodiku da produbi i učvrsti nacionalističku argumentaciju i vlast zasnovanu na njoj. Hrvate u Hercegovini napravio je ljutim neprijateljima jer je sve hrvatske političke zahtjeve  dijabolizirao kroz vizuru političkoga Sarajeva, kao separatističke i antidržavne. Razdoblje Milanovićeve vlade i Josipovićeva predsjednikovanja koincidiralo je u početku s prijevarnim dolaskom na vlast Zlatka Lagumdžije i famozne Platforme u Federaciji BiH te drugim mandatom Lagumdžijina pijuna Željka Komšića u Predsjedništvu države. S tipičnim neudubljivanjem i ignorancijom, hrvatski SDP u početku daje podršku Lagumdžiji kao „svome“, „lijevom“, pa kada progledaju i uvide svu laž Lagumdžijine i Komšićeve socijaldemokracije i zalaganja za „građanski koncept“, Milanović s opečenim prstima izabire stav za koji misli da je pragmatičan: odnos prema „Sarajevu“ hladi i spušta na razinu nužno-pristojnoga, a pojačava odnos prema Hercegovini, očigledno priklanjajući se realpolitičkoj logici da je tamo koncentriran politički život Hrvata. Tako je onomad zaradio i onaj uličarski „sikter“ iz usta fine sarajevske građanke i umjetnice: „M'rš kući!“ (Zanimljivo, Miro Kovač, iako hadezeovac i „desni“, nije iz Sarajeva dobio nikakvu sličnu poruku nakon što je bio i u „zapadnom“ Mostaru i na Širokome.) Kako će se proces protiv Fahrudina Radončića odraziti na stabilnost vlasti u Federaciji BiH pa posredno i na razini države, i na ionako klimave i tek započete reforme kojima bi bio čvršće trasiran put Bosne i Hercegovine k Evropi - na ta pitanja nitko nema odgovora. Ako država ponovo potone u stanje političke i ekonomske regresije u kakvome je provela proteklo desetljeće, hoćeš-nećeš bit će to problem i u odnosima između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. S druge strane, nova hrvatska vlast, puna hadezeovskih i tuđmanovskih političkih resantimana i aspiracija, u velikoj je mjeri nepoznanica s obzirom na „kontinuitet“ politike prema Bosni i Hercegovini. Prekid kontinuiteta i uspostavljanje nekih drukčijih, novih osnova mnogo bi više obećavao. Ministar Kovač potrudio se da mu cijeli boravak u Bosni i Hercegovini protekne u izrazima dobre volje i u prijateljskom tonu. To je dobro i lijepo, i njegov dolazak svakako ima pozitivno diplomatsko značenje. Ali ako se njegove izjave malo pažljivije čitaju, otkriva se da u njima nekakve nove politike nema ni u naznakama. Dapače, u njima ima formulacija koje po distanciranosti i neutralizmu frapantno podsjećaju na eurobirokratske mantre koje slušamo godinama. Takva je i ona u kojoj Kovač, očito sasvim promišljeno, poručuje da Hrvati, Bošnjaci i Srbi „rješenje za funkcioniranje države“ moraju „sami dogovoriti“. Proteklih dvadeset godina to „kao narodi“ nisu uspjeli; pošto su odnosi i ciljevi u tom pogledu i danas jednako zakovani, teško je vjerovati da će se uspjeti „sami dogovoriti“  i u slijedećih dvadeset. Telegram, br. 34, 6. 2. 2016.

Ivan Lovrenović