Sarajevo u bojama duge

Nedjelja. Sunčana, mirna. U gradu traju manifestacije. Sa strepnjom iščekivana LGBTIQ „parada ponosa“, vesela, šarena, trijumfalna, na glavnoj ulici (a čuva je, kažu službeno, preko hiljadu policajaca i specijalaca). Malo podalje kontramanifestacija „za tradicionalnu porodicu“, skrajnuta, skromnoga dometa, malobrojna, tiha. Sve to na Grbavici gledamo na televiziji, kao u drugom gradu.

Najedanput odnekud odozdo, s ulice, snažan huk udruženih ljudskih glasova, isprva nerazgovijetan, potom bliži, jači, evo ga pod zgradom, uznemirujući mnogoglasni urlik: „Ubij, ubij pedera!“ Ponavlja se ritmički. Gledamo s balkona: izvikuje to grupa od dvadesetak starijih tinejdžera u žustrom hodu. Prođoše, zamakoše, ne potraja njihova galama, brzo zamrije.

Poslije, tražimo malo po medijima: nigdje ništa.

Dođe ti ih žao: deklasirani, pusti, ni od koga priznati. A život pred njima, kako se kaže. Kakav, koji?  (I. Lovrenović)