Almir Zalihić, Četiri pjesme
Pijani svitac
Kameni sto i na njemu šarena lanena krpa.
Maslinovo ulje, krupna morska so,
riba za pečenje na roštilju.
Sve je na svom mjestu.
Kukuruzne pogačice.
Voće i sir. Crvić u trešnji.
Nema pjesme. Nema muzike. Nema filma.
Nema pozorišta. Nema ni toplog daha
osmanske arhitekture.
Tu sam da ispunim ono što je prazno.
I prazan sam.
Sjajim jer pijani svitac sjaji iznutra.
Soba u kamenoj kući
U Počitelju, u kamenoj kući,
volim, već odavno, ovu sobu
bez ijednog šuma i način
na koji noć pada na stare krovove,
sive kao da su od srebra.
I nešto još stidljivije:
Vijenac čuvarkuće
na sjevernom ćošku.
Ovdje se sjećam majke,
sretne, nikad povrijeđene,
u okot svoj zagledane.
Ostajem nepomičan
u tom pristajanju na sumrak
koji nije sasvim ono što će biti smrt
niti je ono što bio je život.
Nepomičan
među surim krovovima,
svetac,
sa očima izvrnutim,
lagano,
u zanosu.
Model
Ona je zaokupljena volumenom, prostorom.
Ja, sljedećim ručkom. Moj trbuh pomalo visi.
Vi mršavite, gospodine, to nije dobro...
Ud se skvrčio. Leđa i stražnjica u prozorskom
svijetlu. Molim vas još malo udesno. Atelje je
hladan. U lišću mogu vidjeti sitne crne ptice
kako zure u moj lik. Čudesno, mrmlja ona
ubrzavajući kretanje kista. Muškarci često
misle na svoje majke. Ime joj je Frida.
Rekli su mi da je genije. Postoje trenuci
kada nije koncentrirana i kad je ukočena
zbog moje topline. Ona me posjeduje
na slikarskom platnu. Cijedi boju s mene.
Mogu li dobiti jednu? - pitam. Nemate vi novca
za umjetnost koju ja prodajem - odgovara.
Pita me zašto ovo radim? Zato što moram.
Moj je smijeh zbunjuje. Ti umjetnici shvataju
sebe tako ozbiljno. Naveče ću popiti rakiju
i pojesti prazan grah. Kad je završila, ponosno
mi je pokazala - djelo. Dvijestotine maraka,
rekao sam i ogrnuo košulju. Ne liči na mene.
Predstavljen sam analitički i visiću u velikom
muzeju. Posjetioci će se gurkati pred tom
slikom biznismena koji je bankrotirao.
Oni to zovu Umjetnost.
Ravnoteža
Svakog jutra, A. Z. nag kao od majke rođen,
na bezbrojnim tabacima čistog papira,
bilježi priču o izvjesnom Halilu Bezdrobu.
Malo je tužno (mada sebi ne može da pomogne)
što je u njegovim rukama ovaj čovjek
samo sredstvo pomoću kojeg nastoji saznati
da li se životni prostor može stvoriti
ako ga istovremeno bude razgrađivao.
U ovom jutarnjem času,
iznad zapadne strane kuće,
u kojoj A. Z. nag kao od majke rođen,
precrtava tek napisane redove,
zrak prosvijetljen Atonovim česticama
boje šafrana
postaje sve plavlji.
Teško se navikava na činjenicu
da svjetlo u njegovu sobu ulazi
tek kao odraz s tuđih prozora,
dok se pita kako razgraditi nešto
što uopće ne postoji.
Kako stvoriti bilo šta
pomoću njegove dekonstrukcije.
Kako iskusiti
(Citirajući Pitera Fulera)
recepciju odsustva
ili nepostojanja jednog oblika
koji prethodno nije postojao.