Amir Brka: DVA SONETA
U CIPELI
Padne mi na pamet drevni mudrac koji veli:
kad si veseo, trebao bi te kamenčić u cipeli
oštro opomenuti na tragičnu ljudsku sudbu,
te se kriomice nacerim njegovoj spekulaciji,
jer nije mogao znati o obogotvorenoj naciji,
ni propovijed nikada slušao nije, niti hutbu,
a mnio bi sada da je i osmijeh izložen raciji
Da je živ danas, u ovome turobnom svijetu,
spoznao bi da nije radosna ni ptičica u letu,
i krhka biljka već u korijenu da gubi cijenu,
jer je Đavao mijenu namijenio za vaseljenu,
pa je izlišno da se ufaš njenome iscjeljenju;
i tračak vedrine u tom bi Edenu oglodanom
bogobojazan sakrivao u cipeli pod tabanom
LJUDSKI PAKAO; ARS POETICA
Lirika, ta graciozna djeva, šta ona može danas?
Ideje odasvud naviru i métier bi tvoj na Parnas,
no doba zahtijeva pjesan koja se kazuje naglas,
jer algebra turobnih emocija nesnošljivo te tišti
Glas bi da vikne i krikne, očajan bi i da zavrišti,
ali sa takvim se licem ne ide ka njenom brijegu:
uplašena, čim te opazi, Euterpa već je u bijegu!
Pa ipak, besprijekornu formu stih tvoj nek ima,
ma kako da njezin stil osjećanja jezna ne prima
Prezri larpurlartizam ove sterilne muze drevne,
prizor straha, boli i smrti iskleši u verse pjevne,
jer možda tada i sasma novi esteticizam začneš,
ako smogneš da ljudski pakao pjesmom načneš
I Orfej bi morao tako: u srž zla lirom da čačneš