Amir Brka, Dvije pjesme

IDILA

Truhla stabla po tom vrtu-papiru svaki dan marljiv sadiš,
zatim ga od predvečerja do ponoći uredno zalivaš vinom

Ustrajan, vlastitu kuću bez fundamenata od krova gradiš,
idilično ćeš u njoj obitavati s dragom i milim vam sinom

Crtaš akvarijum da uživali biste s osmjehnutim delfinom,
i špajz, prazan i raskošan, koji će kuću nadmašiti širinom

I ljubimca ćeš najdražeg naslikati: bez repa i glave pseto,
sjekiru i pilu mjesto kista koristiv, za finije poteze dlijeto

Za biblioteku odvojit ćeš veliku, posve zamračenu odaju,
u njoj ćeš čuvati knjige što se uz džamiju i crkvu prodaju

Racionalnom sasvim, nepotrebni su tebi šupa i drvarnica,
u dvorištu ćeš podići jamu, a na njoj će pisati Mrtvačnica

Putovati ne misliš nigdje, garaža za auto stoga ti ne treba,
niti parkiralište pred kućom, jer za te neće biti ni pogreba

A sve kad dovršiš i kad okončaš svoju domaćinsku muku,
priprijetit ćeš prijatelju da posjed zaobiđe u širokom luku

 

NAKON SVRŠETKA

Učim se već dugo tome da osluškujem tek vlastitih koraka ritam,
ni jedan prolaznik mene ništa, a ni ja njih da ni o čemu ne pitam

Ni za zdravlje, niti za posao, ni za imanje, ni kako stoji porodica,
a posebno ne o Uzvišenome: vjeruju li u Nj, i je li ga Bogorodica

bludno zgriješiv na svijet donijela, ili po svetoduhovnom začeću,
ili rođen uopće nije, ili su siromašni roditelji ostavili ga u smeću,

o čemu su novine jutros objavile kratku, posve neuočljivu vijest,
a naslovnicom je dominirao članak da je nastradala riblja mrijest

Hitro gradom da kročimo, ili da mirujemo kao de Chiricove lutke,
gradeći se kako sve je u redu i da još postoji naš svijet, ali šutke,

potpuno nijemi, da riječ ni jednu ne prozborimo, čak ni u samoći,
jer, svaka će dovoljnom biti da iluziju razorimo, a nećemo smoći,

nikada iznova, onu arhajsku, sasma zaboravljenu, čarobnu snagu,
kojom je tek rođeni svijet u jeziku obasjavao svoju svečanu sagu

I neka jedino za tebe, pjesniče, ništa od rečenoga nipošto ne važi,
jer obmana je tebi oduvijek dopuštena, stoga i dalje svesrdno laži

Održavala se kroz tvoje verse opsjena ova i osnaživala otpočetka,
u njima jeka glasa čovjeka traje i nakon njegova davnog svršetka