Ivan Lovrenović

BEZ NEDOSTATAKA I SUVIŠKA

Ni u jednom plamenu nisi zgasnuo bez ostataka,
ni poslije oluja silnih nestao nisi do samog kraja:
iz pepela i mulja se zbiraš, na stazi do svoga raja
kotrljajuće si klupko, spleteno od bolnih ožiljaka

Podozriv prema vrste svoje općenitome iskustvu,
prvo si pseto kojemu zamamna bačena je koska
U težnji ka suncu, i tebi rastu ista krila od voska,
nepokolebljiv ti si u svome nebesnom prisustvu

I tek kad preostala je samo gorljive čežnje žiška,
sadržan u njoj si cijeli, bez nedostataka i suviška
Ćutiš da, tako, cilju stigao si, potpuno oslobođen

i miran, jer ustrajao si, naumom nejasnim vođen
putanjom koja u iskušenjima i muci bijaše burna
Za te na koncu izlišni bit će i grobna jama i urna

                                                                  (28.6.2018.)

KO LI ĆE TVOJU PROPAST DA IZMJERI

Putevi se zavezuju na izlasku iz tog grada,
nekad žustar, sada tvoj je sve sporiji korak
Žešći nego pelin - strah je u želucu gorak,
kô da na te uvijek motri tajanstvena garda

Turobne su tvoje misli, udovi su od olova,
trome stope ulicom su sve užom i kraćom,
bješe davno kad si gordio se sredokraćom
Ni nebo već dugo nije gnijezdo od snova:

poput mrava pod njim sitan, ti si neuočljiv,
a bijaše titan - sa svemirom posve sročljiv
Nesposoban za utjehu u zaglušujućoj vjeri,

i cerebro sve je tješnje, i mrači se ubrzano;
neumitno - vapaju pjesnika prilaziš lagano
koji veli: ko li će moju propast da izmjeri?

                                                        (29.6.2018.)

LEGENDA O PJESNIKU

Na tvome dlanu u kružnicu se linija polako svija,
sve kraći razmak je između njena početka i kraja,
život sa smrću u tvom se razumu neumitno spaja,
ali u srcu se gnijezdi crno klupko otrovnih zmija

Njuše i zavijaju krvoločni vuci za tvojim tragom,
to ljudi - koji da čestiti su i smjerni kazuju za se,
gnusobne i klevetničke razmjenjuju o tebi glase:
da s Bogom raskrstio si i sklopio pakt sa Vragom

U jarku, kao davni pjesnik, opijen da ćeš krepati,
kao i o njemu, o tebi zatim će legendu sebi tepati,
još jedno stoljeće ploveći nevini u svojoj prelesti

I ruža pokoja osvanut će na tvome humu ubogom,
a u koloni, jedan po jedan, stizat će oni za tobom:
iz opsjene će ih Haronov čun u ništavilo prevesti

                                                                    (30.6.2018.)

MRTVA FRONTA

Ukopan je obruč na liniji cijelog horizonta
Puške i topovi: prema gradu su ih okrenuli,
na nas za koje su do jednoga davno izginuli
Za odsudni napad pripravna je mrtva fronta

Nesumnjivo, njima svoje živote smo dužni,
sve radosti i sva slavlja, putevi i ljetovanja,
prijateljstva, djeca, ljubavi i tiha tugovanja:
hrabrosti i pogibijom za sve oni su zaslužni

Pamtimo ih, ufamo se da su sada u dženetu,
na njih ponosni smo pri svom svakom kretu,
ali zalud: ništa njima ne donese smiraj čisti

Umireni bit će samo kad budemo posve isti:
smatraju nas ponaosob izdajničkim skotom,
njinu žrtvu stog i svojim plaćamo životom

                                                           (1.7.2018.)

PISMO PRIJATELJU

Mi smo ovdje, prijatelju, gdje smo često zaplakali,
jednom kada rađani smo, potom kad su vuci klali,
ali još smo na toj grudi, i sad svojom smatramo je,
stoljećima smo je i mi zalijevali, i krvlju i znojem

Gorka nam je usamljenost, stoga pišem, brate mili,
nismo sada neki drugi, a ni oni davno što smo bili:
kao derviš u vihoru, među zaoštrenim krajnostima,
jedna struna drugu neće niti drùgā u zagrljaj prima

Ne spoznasmo kud nas vode kob i slijepa historija,
sluđeni smo, tegoban je ovaj fatum, opća histerija
Da si s nama, priznao bi, zasigurno, i ti da se bojiš

Ima nekih, nameću se da nam tobož spasioci budu, 
puk je, raspamećen, na tron podigao i hulju i ludu
(Jadam ti se, jer se nadam negdje ipak da postojiš)

                                                                        (2.7.2018.)