Amir Brka, Tri pjesme
OSMRTNICA
Sjedim uz prozor
provincijske kafane
gdje mi se
svako malo
obraćaju sjene
čineći me
sebi samomu
još nejasnijim
Iznenadno - gle
staklu prilazi djevojka
Pogledam: ljepotica
I motri u me
Živnem
ozaren
zavjesu razmičem
Ali ona
osmrtnicu gleda
izvana zalijepljenu
naspram moga lica
U REDU JE SVE
Sunce mi je dotaknulo oči, pa, još u snu,
prozoru priđem, i gledam: mala, crna,
žutokljuna ptica, dolje, u travi, kidiše na
zmiju, a ona se, uspaničena smrtno, i već
sva u ranama, ružina spasonosnog žbuna
nastoji domoći
Odahnuh... Dobro je, dakle, u redu je sve:
svijet ovaj može i bez mene...
Spokojan, vraćam se, i, kao u grobnicu,
iznova ću leći u postelju svoju
ZATOMLJENA PJESMA
Da smisla nikakvoga, u oku vječnom,
ni jedna misao moja nema - upravo to
naumih da kažem; izlišno da je, stoga,
za hartijom što sam posegnuo
Ali, evo, sada, razumijevam da je
u riječima koje već sam izrekao,
smisaonost identična, te se, kao takva,
u jeziku blagotvorno oformila
No, tu već smo na prostranstvu drugom,
gdje ponire i zatomljenim biva, gubi se
i besmislenim ispostavlja ono što me
ka olovci primaknulo