Djela Miljenka Jergovića, drugo kolo

Zaprešićka/zagrebačka Fraktura nastavila je s objavljivanjem izabranih djela Miljenka Jergovića. Kao i u prvome kolu, autor vrlo svježih naslovnica je crtač i ilustrator Vedran Klemens. I u drugom kolu četiri su knjige: roman Ruta Tannebaum, pripovijetke mačka čovjek pas, narativna struktura Otac, Imenik lijepih vještina II (eseji, kronike, članci). Radeći na njihovome uređivanju, svaku sam kratko opisao. (Ivan Lovrenović)

 

Ruta Tannebaum

Obrazlažući kako se svi ljudski pokreti rađaju iz potrebe za napadom ili obranom, stari slikar u Andrićevoj prozi-eseju Razgovor s Gojom zgušnjava to svoje iskustvo u sentenciju: „Inače, oko lepote su uvek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.“ Književni postupak kojim je napisan roman Ruta Tannenbaum - ritam pripovijedanja, tonalitet i afektivna obojenost teksta, tip imaginacije, stilska žestina - ne pripada andrićevskoj poetici floberovskoga ideala distanciranosti i impersonalnosti. No, glavna tema (blistavi glumački apogej i mračni kraj darovite židovske djevojčice u ljupkom paklu klajnbirgeraja glavnoga grada Endehazije), kao i ukupan materijalni svijet romana Ruta Tanennbaum  takvi su, da bi mu kao moto sasvim dobro i pogođeno pristajao Andrićev-Goyjin iskaz o ljepoti i o mraku ljudske sudbine ili sjaju ljudske krvi kojim je okružena. Sav je taj svijet naime viđen u dramatskom registru u kojemu ljepota i osrednjost, zdravlje i bolest, zloća i dobrina, dobre zasluge i hudost sudbine, napokon talent i karakter nisu raspodijeljeni po dobrim željama (ni čitateljskim ni autorovim), nego je sve to spleteno u nerazdjeljivo ljudsko klupko u koje su podjednako zapleteni svi pojedinci, sve figure ove bezutješne povijesti, ovoga moćnog romana koji bolno i empatijski zasijeca u traumatske i tabuizirane slojeve naše povijesti.

(Povodom hajke koja je u Zagrebu 2006. godine povedena nakon objavljivanja romana Ruta Tannebaum, napisao sam kratki novinski zapis. Vidi niže.)

 

mačka čovjek pas

Kratke priče u knjizi mačka čovjek pas tematski su povezane pojmovima iz naslova. No nije to knjiga o ljubimcima, o psu i mački kao nižim bićima, a o čovjeku kojemu pas i mačka, kao  višem i gospodaru, služe u njegovoj dosadi, čudaštvu, samoći, emocionalnoj osujećenosti itd, itsl. Kao što sugerira već sam način na koji je naslov ispisan, u ovim pričama to su tri ravnopravna entiteta, njihovi životi (i smrti, o, smrti naročito!) vezuju se jedan uz drugi i ovise jedan o drugome kao u stvorenjā autonomnih, nepodređenih. Oni čine zajednički svijet, u kojemu se događaju stvari u isti mah začudne i svakidašnje uvjerljive, a sve to zahvaljujući vrsnome umijeću stvaranja kratke priče. Tko zna, kada se sve slegne i prosije kroz receptivno sito i rešeto, neće li se pokazati da je u samomu temelju Jergovićeve književnosti uvijek i bila baš umjetnost kratke priče?

 

Otac

„Provala“ privatnoga ja u tekst, i biografsko-obiteljski materijal kao građa, neki su su od karakterističnih elemenata Jergovićeve književne strategije još od ranih proza u knjigama Karivani i Mama Leone. No, u tim prozama između privatnoga i autorskoga/pripovjedačevog ja još uvijek je bilo  mjesta za neodređenost, za fluidno pretapanje. Knjiga Otac u tom pogledu ne ostavlja nikakve nedoumice: privatno, autorsko i pripovjedačevo ja izjednačeni su potpuno. Između slavne prve rečenice u Camusovu Strancu (Danas je majka umrla.) i prve rečenice u Jergovićevu Ocu (Umro mi je otac.), osim formalne, nema nikakve druge sličnosti, ničega zajedničkog. Ono prvo „govori“ Mersault, ujedno pripovjedač i lik romana, fikcijska figura. Ovo drugo je naprosto činjenica iz Jergovićeva privatnog života, i tako se, kao hladna činjenica i izgovara, započinjući jedan tekst čiju je žanrovsku prirodu teško odrediti, ali čija je književna energija izuzetna. Ispisujući priču o ocu, te i priču o samomu sebi, a u logičnim proširenjima i priču o mnogim obiteljskim rukavcima, Jergović u ovoj autovivisekcijski bespoštednoj prozi istovremeno rastvara mnogo širi tematski registar. Obiteljska povijest stalno je u fokusu, ali nikad bez širega povijesnog (i političkog, itekako!) konteksta, a taj obuhvaća zapravo cijelo dvadeseto stoljeće. U tako strukturiranoj prozi, premda začetoj striktno nonfikcijski, granice između „stvarnosti“ i fikcije, između autobiografije, sjećanja i eseja brišu se nenapadno i neprimjetno, a pripovjedački ton i prosede, te organizacija svega tog raznorodnog materijala omogućuju da se knjiga Otac čita kao pravi roman.

 

Imenik lijepih vještina II

Već je konstatirano, ali valja iznova pritvrditi: raspon Jergovićevih esejističkih motiva kao da nema granica. Ni u područjima koja ga zanimaju, ni u autorima i djelima o kojima piše. I kada se taksativno navedu prva - književnost, slikarstvo, televizija, film, fotografija, muzika, dizajn, povijest, radiofonija - nije sigurno da su navedena sva. A autori i djela? Tek taj registar najplastičnije otkriva svu nesvodljivu intelektualnu i čitalačku znatiželju i otvorenost Jergovićevu, nikakvim klasifikacijskim rubriciranjima i apriorizmima zarobljenu ni zakočenu. Jednakim intenzitetom pažnje i njemu ravnim tekstualnim erosom Jergović piše o Amosu Ozu i Zdravku Maliću, Malaparteu i Ivani Brlić Mažuranić, Mladenu Ovadiji i Bruni Popoviću,  Stojanu Vučićeviću i Marini Abramović, Georgiju Gospodinovu i Braći Teofilovićima, Viktoru Šklovskom i Viktoru Klempereru, Lojzetu Kovačiću i Olgi Tokarczuk, tv-seriji Babylon Berlin i Amiri Medunjanin, Janu Kottu i Vladimiru Pištalu, Tvrtku Kulenoviću i Vladimiru Vojnoviču, Dragoslavu Mihailoviću i Bori Ćosiću, Jurju Križaniću i Olgi Zirojević, napokon (i najčešće) o dvojici esktremno razmaknutih književnih i životnih stranaca, a tako usudno naših - o Krleži i Andriću. Jergović, hvala bogu, nije kritičar; njegov analitički aparat je u svježini njegovoga doživljaja i u snazi njegovoga teksta, a aksiološki stav i sud sadržan je u samome izboru djela i autora. On, naime piše o onima koje voli, s kojima se suživljava i u kojima otkriva vrijednost; onima drugima se ne bavi. Njegova je esejistika, naprosto, slavljenje umjetnosti i dobroga pisanja, u svojim najboljim trenucima ravna onome i onima o kojima piše.

 

Lomača za Jergovića

Na novi roman Miljenka Jergovića Ruta Tannenbaum sručila se prava hajka u zagrebačkom tjedniku Nacional. Ugledna imena poput prevoditelja Zlatka Crnkovića, scenaristice Zore Dirnbach i profesorice Andree Feldman tu raščlanjuju piščev odnos prema židovstvu, prema prilikama u predratnom Zagrebu, prema „zagrebačkom idiomu”, gotovo jednoglasno uskraćujući Jergoviću bilo kakvu kompetenciju u tim pitanjima. Čitajući te njihove ocjene i procjene, čovjek ne može da se ne nasmije, makar i gorko, jer je gotovo neshvatljivo da se ljudi kojima je književnost profesija tako neznalački ogrešuju o elementarne pojmove: da književnost nije ni dokumentaristika ni historiografija, i da se vrijednost i smisao nekog romana naprosto ne smije i ne može procjenjivati tim mjerilima. Ali sve je to još i podnošljivo u usporedbi s tvrdnjom od koje se morate zalediti, a koju bez imalo zadrške izgovaraju neki od novih Jergovićevih progonitelja, da je roman Ruta Tannenbaum antisemitski, optužujući autora zbog „naturalističkog opisivanja mučenja, maltretiranja i ponižavanja Židova”. U tom par excellence ideološkom, a potpuno vanknjiževnom registru osuda romana, naravno, obavezno će se naći i primjedba da autor imenicu Židov piše malim slovom, pa se od tog pravopisnog pitanja pravi najkrupnija ideološka zamjerka. Posljednji put ovakve primjere satiranja jednoga pisca i jedne knjige imali smo priliku slušati u davna vremena, kada se to radilo po (dobivenim ili tek pravovjerno anticipiranim) direktivama iz kompartijskih kabineta.

Spas od ove atmosfere zagušljivog ideološkog pogroma nad novim Jergovićevim romanom, srećom, može se naći u kompetentnim ocjenama Nadežde Čačinović, koja primjećuje kako se ne može govoriti ni o kakvom antisemitizmu („jer ni Židovi, ni Srbi, ni Hrvati nisu prošli bolje od drugih”), te lucidno uočava Jergovićev napor da uđe u tragičnu židovsku temu. „Roman nije ideološki usmjeren protiv Židova, iako se Jergović usudio skočiti tamo, kako kaže engleska poslovica, gdje se ni anđeli ne usuđuju skakati” – kaže N. Čačinović, te time, makar i samo aluzivno, naznačuje najvažniji književni i problemski sloj Jergovićeve knjige.

Čačinovićeva također kaže kako problem s romanom (možda bi bilo bolje reći: s njegovim tumačima) može biti u tome što „svojim čitateljima ne pruža nikakvu utjehu”. Samo, ostaje nejasno – zašto bi se književnost trebala baviti utjehom? To je posao pedagogija i ideologija, svejedno da li političkih ili religijskih; književnost, pogotovo ona ozbiljna i nekalkulantska, valjda ima prečeg posla. A paradoks s Jergovićevim posljednjim romanom Ruta Tannebaum je baš u tome što se radi o sjajno napisanom djelu, koje bolno i empatijski zasijeca u traumatične i tabuizirane slojeve naše povijesti.