DVIJE KNJIGE PERE SUDARA, POGOVOR IVE LUČIĆA

Nedavno su u izdanju Synopsisa, sarajevsko-zagrebačkog izdavača kojega vodi Ivan Pandžić, objavljene knjige Pere Sudara: Snaga je u odricanju od sile i moći (razgovor) i Hod po ranama (ratni zapisi s obilazaka vrhbosanskih župa). Po diskursu to su dvije različite knjige, a po jedinstvenom i jednako snažnom autorskom pečatu -  nerazdvojive.

Makar i po ne previše čestim istupima, riječ i pojava Pere Sudara (1951) zapažena je i cijenjena posljednjih tridesetak godina u bosanskohercegovačkoj javnosti, crkveno-vjerskoj kao i općoj, po promišljenosti i ozbiljnosti, po nastojanju k istini i objektivnosti, a ne po želji da se svidi svakom - sasvim drukčije od blagoglagoljivosti pune općih mjesta a prazne smislom, svojstvene nerijetkim crkvenim uglednicima oko nas.

Ono, pak, po čemu rezultati Sudarova metodičnog truda i djelovanja imaju dugoročnu važnost za bosanskohercegovačko društvo i kulturu, jest  stvaranje sistema katoličkih školskih centara u Bosni, čemu je posvetio sve svoje radne energije i intelektualne darove. Po atributu katolički (u okviru međunarodnoga projekta Katoličkih škola za Evropu), ovi školski centri su otvoreni za učenike svih pripadnosti, vjerskih i drugih. Sudar je i utemeljitelj zaklade koja godišnje dodjeljuje stotinjak stipendija mladima koji studiraju u Bosni i Hercegovini. Za svoj rad na tom polju dobio je nagrade Kardinal König 2005. i BMW Group Award für Interkulturelles Lernen 2007. godine.

Pero Sudar donio je 2019. godine odluku - u našim prilikama uistinu neuobičajenu, koliko znam precedentnu - da se nakon četvrt stoljeća biskupovanja svojevoljno odrekne biskupske službe. Tko iole pozna strukturu i mentalitet katoličke crkvene hijerarhije, osobito u tradicionalističkoj Crkvi „bosanskoj“, mora pomisliti da je za takav čin bilo ultimativno jakih razloga. Ljudski i karakterno čvrst a vjernički temeljan, Sudar te razloge nikada javno ne iznosi. Oni koji ga znaju izbližega, mogu slutiti da je to vjerojatno bio jedini način da ostane dosljedan samomu sebi.

Rođen u visokom planinskom selu Bare (Neretvica, župa Solakova Kula, općina Konjic) u težačkoj obitelji, doktor kanonskoga prava s papinskih sveučilišta Gregorijana i Urbanijana, dugogodišnji profesor na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu, naslovni biskup Selje (Norveška), znalac jezikā, putnik po mnogim svjetskim adresama u upornom traženju razumijevanja i pomoći za svoj bosanski svijet - Pero Sudar sve te elemente svoje osobe i biografije skladno ujedinjuje i spaja u svojemu ličnom i intelektualno-etičkom habitusu, uvijek naglašavajući temelj: obitelj, rodno selo, Bosna, vjera.

Proživljen i inspirativan pogovor za Sudarovu knjigu razgovora napisao je Ivo Lučić. Mojoj malenkosti pripao je privilegij da urednički radi na pripremi obiju knjiga. (I. Lovrenović)    

 

Ivo Lučić

TRI STUPA SUDAROVA SVIJETA

Al' jež, tvrdoglav, osta pri svom.
Draži je meni moj skromni dom!
Branko Ćopić, Ježeva kućica

Na jednom mjestu u knjizi biskup Sudar je utvrdio poredak svoje, „ovozemaljske stvarnosti“. Čine ju po redu: roditelji, obitelj, prijatelji, dom, zavičaj, domovina i ovaj svijet. A ono, kaže, što je najviše njegovo u tom svijetu, začeto je, rođeno i hrani se vjerom.

Kad bih taj poredak morao šifrirati jednom riječju, bila bi to riječ „zavičaj“. A ona me povezuje – s Ježevom kućicom Branka Ćopića. Vjerojatno zato što je nadahnula generacije djece u ljubavi prema zavičaju. No, to nipošto nije samo dječja „stvar“. Već trideset godina ključni to je problem Bosne i Hercegovine, koji ju neprestano drži na rubu provalije. O tome se malo govori osim u političkom diskursu, često tako da ostaje više izvor problema. Zavičaj, osim možda u pedagogiji, nije tema ni jedne znanstvene discipline.

Kada je pisao Ježevu kućicu, Ćopić je morao misliti na osobu sličnu biskupu Peri Sudaru. U ovoj knjizi to bi se moglo potkrijepiti na mnoštvo mjesta. Zapravo, o čemu god Sudar u njoj govorio, to se vrti oko života zajednice za koju su emocionalna identifikacija, briga za njezina dobra i zahvalnost važne sastavnice.

U predstavljanju Sudarova svijeta iz jasnih je razloga najbolje krenuti od doma i zavičaja. Što mu oni znače vidi se iz ovih riječi: „...ja kod svakoga povratka iz onih uređenih i bogatih zemalja Europe i svijeta, kojima se divim, osjetim neku duboku radost što sam rođen u ovoj zemlji.“ Njegov uži zavičaj, Neretvica, kao i cijela Bosna i Hercegovina, skup su prostornih, prirodnih i etičkih elemenata: stvoreni su „po mjeri čovjeka koji ne traži više nego što mu treba“.

*

Sliv Neretvice, desne pritoke Neretve nizvodno od Konjica, prostrt je s najvećih hrptova pitomih planina Zec i Pogorelica na sjeveru, niz njihove strme i brdovite padine do Jablaničkog jezera na jugu. Velika visinska razlika, od 1.600 metara na odsjeku od 20-ak kilometara, dosta oborina i nepropusne stijene – ključni su elementi koji zadaju okvire tamošnjeg života.

Neretvica se niz te strme padine stropoštava uz huku i tutanj. Na dionicama se skriva i urezuje kanjone dublje od 600 metara, da bi se potom na blažim odsječcima raskrila rastačući se preko zaobljenih stijena u živopisne slapove. Slično se događa i s velikim brojem potočnih pritoka. Neretvica s pritokama čini mrežu tokova od 430 metara po kilometru četvornom, što je veliku gustoća riječne mreže. Za usporedbu, gustoća na cijelom slivu Neretve iznosi 60 m/km2.

Prema geomorfolozima, gotovo tri četvrtine terena ima nagib od 12 do 32 posto. Ondje je praktično sve u pokretu i stalno potiče promjene krajolika. On svakim danom i svakim korakom traži da se bude s njim u ravnoteži, kao uzburkano more od mornara. Kosina se postupno ublažava te završava u pitomoj dolini na ulasku u Jablaničko jezero.

Klima je prijelazna, mješavina mediteranske i planinske. Ovisi o nadmorskoj visini, godišnjem dobu i trenutnom vremenu. Prati ju bogata vegetacija. Na najvišim dijelovima Vranice botaničar Sulejman Redžić utvrdio je prisutnost više od polovice svih vegetacijskih zajednica u Bosni i Hercegovini i više od trećine svih klasa vegetacijske raznolikosti u Europi. S vrha Neretvice prema dolje mijenjaju se i šume, od subalpskih bukovih do termofilnih listopadnih na dnu.

Unutar submediteranske šume više vrsta hrastova i grabova, za domaću čeljad posebnu važnost ima autohtona šuma pitomog kestena. Dalibor Ballian kaže da šuma te divlje voćne sorte ovdje zauzima najmanje od tri njezina područja u Bosni i Hercegovini. Međutim, ona stanovništvu znači mnogo. Sudaru, koji kaže da su sva godišnja doba ovdje bila lijepa, jesen je, s branjem košćana – kestena – graničila s nečim magičnim. Sve u svemu, dolina Neretvice ima jedinstven pejzažni pečat i, po ocjeni geografa Muriza Spahića, visoke estetske vrijednosti.

Stanovništvo je živjelo od poljoprivrede. Stočarstvo je do kraja 19. st. bila glavna grana, a s porastom stanovništva i s potrebom za hranom, povećavana je obradiva površina na štetu livada i pašnjaka, a pašnjaka na štetu šuma. U vlažnim vremenima stoka je pasla oko naselja, a za vrijeme sušnih ljeta iz sela u kotlini, prema Milici Vranić, izgonili su je na pašnjake okolnih planina. Uzgajali su kukuruz i žito, povrće i voće, najviše šljive, jabuke i orahe, a čini se da su najponosniji bili na kruške jeribasme. Od njih su na tržnici mogli dobiti novac potreban za kupovinu stvari koje ne mogu proizvesti na selu, ali te kruške nisu posebno njegovali.

Nije čudo da je to specifično obilje vrijednosti među stanovnicima poticalo privrženost prema Neretvici. Sudar prenosi kako su stari znali reći: Nema Bara ni u devet cara! Uvjeren je da je taj kraj bio u stanju ponuditi puno više nego je ljudima za svagdašnji život trebalo. Ali, poslovično samokritičan, priznaje da je rodni kraj svakom zdravom čovjeku lijep i drag i da je svjestan da po ljubavi prema zavičaju on nije izuzetak.

Geografska literatura ovo područje naziva Neretvicom, a Sudar mu dodaje i oznaku Klis. Literatura ne navodi za Neretvicu kao granično područje, a stanovnici doživljaj granice smatraju važnim obilježjem svoga kraja. Ono je granica klimā, granica slivova, Jadranskog i Crnomorskog, kao i granica regionalnih kulturā. Stanovnici osjećaju regionalnu pripadnost Hercegovini, što se slaže s geografskim kriterijem da ju čini manje-više sve ono što spada u sliv Neretve. Međutim, kako kaže Sudar, dok ih Neretvica „nosi“ prema Hercegovini, Klisom su poput pribadače zakačeni za Bosnu. Administrativno su, dodaje, od pamtivijeka pripadali Hercegovini, a crkveno Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Možemo pretpostaviti da onom koji ovdje odraste nije teško prepoznati u sebi bliskost sa svakim od tih elemenata i jedinica, te da ga to čini otvorenim prema okolnom svijetu. Ima naznaka da je istodobno postojala i određena doza izoliranosti, odnosno otočnosti. Uza sve ostalo u tradicijskoj kulturi, na to upućuje podatak koji čitamo kod Snježane Muse, da je prvi most preko Neretve napravljen tek 1959.! Možda će ovo biti tema nekog budućeg istraživanja, mi je samo naznačujemo.

*

Sudar priznaje da je obilježen Hercegovinom i ponosi se time, kao što se, kaže, ponosi svaki normalan čovjek mjestom, krajem i zemljom svog podrijetla. Širu pripadnost pripisuje državi Bosni i Hercegovini, dok ona, zajedno s Hrvatskom, čini, kaže, njegovu „domovinu“. Domovina je po njemu područje na kojem njegov narod ima svoj dom, stanište, jezik i kulturu. Ne treba iz ovoga izvlačiti zaključke zbog kojih bi ga hrvatski integralisti tapšali po ramenima ili mu ljubili prsten, jer ta ljubav nikada nije išla nauštrb pripadnosti Bosni i Hercegovini. Naglašava da to što je rođen u Bosni i Hercegovini ne umanjuje da bude Hrvat, niti to što je Hrvat smeta da poštuje druge narode u BiH ili da sam bude Bosanac. Jednako tako, kaže, Bosna i Hercegovina nije manje njegova domovina zato što je domovina i drugih naroda. Da je pameti, kaže, to bi bilo dodatno bogatstvo za sve. Za ocjenjivanje Sudarova bosansko-hercegovačkog univerzuma treba se uvijek prizivati na njegovu relacijsku formulu da se vlastiti narod voli samo kroz njegovo osposobljavanje za mjeru ljubavi i dobrote prema drugima. To je ujedno i kriterij koji bitno dimenzionira njegovo shvaćanje zajedničkog dobra.

To pak uvelike ovisi o ljudima. Oni su drugi stup koji nosi Sudarov svijet. U njemu su na prvom mjestu roditelji. Oni su ga bez puno riječi, svojim životima, usmjerili u to što je dobro, a što nije. Na više mjesta Sudar očituje najviši stupanj otvorenosti prema tom kanalu učenja. Primjerice, najljepšim i najdragocjenijim vremenom smatra ono na ferijama koje je provodio radeći s ocem.

A otac je bio tvrde kvrgave japije, iznutra mekan i stidljiv; dirljivo etičan. Posljednje se vidi po slučaju kad nije htio otkriti tko njemu i njegovim gladnim ustima iz mlina noću krade brašno. Rano je ostao siroče, a nakon Bleiburga postao opor, suh i zamišljen. Nikome više nije rekao ni da ga voli ni da ga mrzi.

Majka je bila poput orlice, beskrajno nježna i brižna, ali i stroga i zahtjevna. Ona je, kaže, svojom mudrošću i odlučnošću spasila obitelj; prožela je molitvom i žrtvom kao što duh nosi tijelo.

Sudar, međutim, smatra da njegova obitelj nije ni po čemu bila posebna, niti bolja od drugih. Navodi primjer žene u Crnom Vrhu za vrijeme rata devedesetih, koja nudi pljačkašu da će mu pridržati konja da se i on može pridružiti suborcima dok pljačkaju njezinu kuću. Kaže da iskreno žali što nije imao prilike više živjeti s tim ljudima, jer ima dojam da je u tome „puno onoga najdragocjenijeg ljudskoga i duhovnog bogatstva propustio“.

Sudar na više mjesta kaže ponešto o sebi. Najčešće kada govori o nekoj pojavi, pa se zna odrediti prema njoj i iznijeti nešto o sebi. I tu se može napaljetkovati bilješki koje mogu dati obrise njegova karaktera. Sam je, kaže, bio obično dijete, nerijetko nestašno, i kad je trebalo vrlo prkosno. Po naravi je introvertiran i šutljiv. Sjeća se da ga je jedan svećenik usporedio s magaretom, koje hoće i može sve, osim onoga što neće. Iz tog najranijeg doba se mogu razumijevati odlučni potezi koje će biskup Sudar povlačiti u svojoj karijeri, često na zaprepaštenje svoje okolice. Ta ga je osobina, kaže, skupo koštala u životu, ali dodaje da nikada nije zažalio. Jer, pita se, što ostaje od čovjeka ako se odriče sebe da bi bio ono što nije. Ali ne bi bilo samo po sebi važno što on kaže o sebi. Važno je što tako postupa.

Na zaigranom planinskom prisoju Sudarova djetinjstva, berićetnu rijekama, biljkama i ljudima – svaka od tih riječi nosi beskrajna značenja! – rađa se i odgovarajuća vjera, kao i sve što ju čini. To bismo označili kao treći stup Sudarova svijeta. Puk je molitvu shvaćao kao nešto što pripada životu, kao hrana i piće. Vjera je bila nadahnuta tradicijskim odnosima i vjerojatno nije toliko slijedila institucionalna učenja. Primjerice, u Barama nisu pravili razlike između krštene i nekrštene djece, a prije svake ispovijedi u crkvi, vjernici bi zatražili oproštaj od ukućana.

Također, molitva je, nakon roditeljske ljubavi i brige, bila prvo iskustvo Sudarove obitelji. Dječak bi mnogobrojne večernje molitve poredao teritorijalno po selu i oko sela, kao neko putovanje, što nije samo lijepa metafora, nego pokazatelj pobožnog ustrojstva toga svijeta. Te su molitve, svjedoči on, cijeli život ostavile osjećaj povezanosti s dragim ljudima i kad ih više nije bilo.

Za zaokružiti skicu toga svijeta s „Božje strane“, ostaju još napomene o Crkvi i Bogu. Ukratko, Crkva je zajednica kršćana koji su dopustili da ih zahvati Kristov Duh, zajednica koja je pozvana govoriti o svemu što se odnosi na čovjeka i služi dobru njegova života. A bitna dimenzija toga učenja je sloboda. Ona bitno razlikuje Sudarova Boga od onoga kakvim nam ga je u najvećoj mjeri oblikovala doksa „Crkve u Hrvata“. Jedna od konzekvenci je da moć čovjeka vjernika nije u vlasti nad nekim ili nečim, nego u vlašću nad samim sobom i u odricanju od sile nad drugima.

Stvarnost Crkve je, međutim, bitno drugačija. No, prije nego dođemo do toga svratimo pozornost na Sudarovu kritiku društva. Koliko god on vjerno slijedio i promicao načela zajednice iz koje je potekao, ona se često pokazivala slabom i nejakom pred nečim izvana, nečim lošim, što nađe sljedbenike i među članovima te male zajednice. To se najbolje vidi u ratovima, koji, kaže Sudar, daju priliku svim negativnim stremljenjima da dosegnu maksimum. Zato kaže da nema pravednog rata, niti je koji donio nešto dobro. „Iz svakog međusobnog sukoba smo izišli svi poraženi, ali to ne uviđamo niti priznajemo.“

Uloga NDH u Drugom svjetskom ratu je za Sudara najveća zabluda i tragedija hrvatskog naroda, jer ne samo da su poubijane stotine tisuća ljudi, nego je tko zna koliko dugo sotonizirana sama ideja o mogućnosti prijateljstva i suradnje s jednim od najbližih nam naroda.

Tu tragediju, kaže, nosi u venama, i njome je obilježen i fizički i psihički. Osjeća „trajni stid i muku zbog zla i zločina što ih je jedan, u svojoj biti neljudski i bezbožni režim počinio, zlorabeći opravdanu stoljetnu čežnju naroda“.

U ratu devedesetih stekao je neposredna razočarenja. Smatra da se u njemu nitko nije borio za Bosnu i Hercegovinu svih njezinih stanovnika i naroda, te da je svatko tko je mogao progonio i u koncentracijske logore zatvarao druge. Neretvica je bila žrtva odluke političkog i vojnog vrha iz Sarajeva da valja „očistiti“ put od Sarajeva do Jadrana s jedne, i plana onih iz Mostara da taj kraj treba biti u sastavu Herceg-Bosne s druge strane, „ne osvrćući se u jednakoj mjeri i sličnim načinima na cijenu u ljudskim životima“. Zločin desetine ubijenih i oko pet tisuća prognanih Hrvata toga kraja ostaje nepriznat i bez kazne. Ipak, ne zaboravlja dobre primjere suradnje i međusobne pomoći običnih ljudi u Neretvici, npr. kada su komšije Bošnjaci iz Rusta dežurali u Barama i štitili selo – od pripadnika Armije Bosne i Hercegovine.

On kaže da nema opravdanja za zločine nad civilnim stanovništvom i zarobljenicima, a nesposobnost da uvidimo drugog kao stradalnika smatra klijalištem naših cikličkih stradanja i uzajamnih klanja.

Posljedice svega toga su iseljavanja ljudi bez izgleda na povratak. Biskup razlikuje dvije vrste odlaska: selidbe, koje ostavljaju mogućnost oproštaja i uvjerenje da su oni koji odlaze na dobitku; i progonstvo, koje doživljavaju kao kaznu. Takvih je tisuće diljem svijeta. U jednom tekstu o mentalnom zdravlju bosanskih izbjeglica u SAD, Emily F. Keyes i Catherine F. Kane 2004. kažu da te ranjive skupine znaju patiti od posttraumatskih stresnih reakcija, depresija, shizofrenije, psihotičnih reakcija, zlouporabe supstanci pa i samoubojstava. U znak zahvalnosti domaćinima, i kao izraz želje za pripadanjem novima sredinama, izbjeglice su nastojale biti dobri građani, ali su se oduživale i raznim manifestnim oblicima. Primjerice, u središtu Saint Louisa podigli su sebilj, a u danskom Odensu stećak. Ipak, nakon svega ondje uživaju veći standard ljudskog dostojanstva nego da su ostali ovdje.

Sudar smatra da bi povratak osoba koje su preživjele nasilni izgon trebao biti motiviran otporom nepravdi, ali susrećući ih diljem svijeta, nije stekao dojam da su se pomirili s nepravdom. Njega posebno boli što Hrvate iz Bosne i Hercegovine nisu samo protjerivali siledžije drugih naroda, nego su i hrvatski političari u njima ubijali ljubav prema rodnoj grudi.

Crkva, kaže, nije izravno sudjelovala u tim zločinima, ali zamjera vjerskim zajednicama što nisu smogle snage odvratiti svoje članove od neljudskog i nekršćanskog djelovanja. Međutim, jedan dio Katoličke crkve se nekritički i podanički odnosio prema vlastima, osobito prema hrvatskoj politici s obje strane granice, koja, kaže, nije bila ni mudra ni na dugoročnu dobrobit vlastitog naroda.

Sudar se na više mjesta u knjizi osvrće na loše pojave u Crkvi. Ti insajderski uvidi se mogu sabrati u cjelovitu kritiku koja seže od pogrešno shvaćenog kršćanstva koje se doživljava kao sputavanje slobode i zapreka do radosti, do nekritičkog preoblikovanja unutarcrkvenih odnosa milosrđa u podčinjavanje braće na nižim hijerarhijskim položajima.

Neki članovi hijerarhije volju Božju tumače kao volju poglavara što je po Sudaru svojevrsno bogohuljenje i najgrublji oblik protivljenja duhu Evanđelja. On tu pojavu naziva begovskim pastoralom. Taj će sociopatološki patent zacijelo biti od velike pomoći teoretičarima društva u Bosni i Hercegovini, vjerojatno kao i telaljeno hrvatstvo fra Josipa Markušića iz sredine prošlog stoljeća.

Sve u svemu, Crkva se nakon političkih promjena prilično izgubila, prigrlila vlast i spajdašila se s dojučerašnjim progoniteljima, što će je, predviđa Sudar, skupo stajati. Kaže da bi bio puno mirniji da nije imao priliku upoznati Katoličku crkvu iza kulisa. Taj uvid ga je, priznaje, uvelike otrijeznio od neutemeljena zanosa. „Trebalo mi je molitve i milosti da neke realnosti prihvatim i s njima se u sebi pomirim“, kaže Sudar. To može dovoljno govoriti o mogućim razlozima zbog kojih se odrekao biskupske pozicije, premda o njima ne želi otvoreno govoriti.

*

Kad sve to pročita, čovjek se ne može ne upitati: pa gdje se zadjenu sve ono dobro toplih zemaljskih njedara kao što je Neretvica? Gdje je etika tvrdih seljaka, njihova vjera i ustrajno zanemarivanje budućih nevolja i prijetnji? Bosna i Hercegovini izgrađena je od tih malih zajednica. One nisu slučajne, već njezina osnova. Ali, umjesto da one preporode zemlju, događa se obrnuto. Pored svega, one svakim danom kopne i postaju pustoš, a Bosna i Hercegovina u svjetskim razmjerima i dalje ostaje svojevrstan primjer nesretne zemlje.

Zašto, dakle, pojedinac kakav je predstavljen u ovoj knjizi – u idealistički pojednostavljenoj Ježevoj kućici ili nekoj trećoj – nije u stanju usmjeriti zajednicu prema boljitku, nego ostaje usamljen i na kraju izbačen iz igre, a zajednice vode, kako se kaže u Ježevoj kućici, hulje, nosi ih vrag, što za ručak daju svoj rodni prag? Ostavimo po strani vječnu činjenicu da čovjek može biti dobar i loš, a njihanje klatna između to dvoje ostaje tajna i inspiracija svim humanističkim nastojanjima. Ostavimo po strani, jednako tako, povijesno iskustvo da je politika vječito kvarna rabota i generator većine društvenih nevolja.

Najgora iskustva 20. stoljeća govore da sukobi nikada nisu nastajali u maloj sredini, nego je ona iskorištena kao scena za nesreću koja dolazi odozgo, iz centara; kao ideja, organizacija i logistika. Kulturna geografija misli da razumije dio toga. Odgovore stavlja u kontekst stoljetnih procesa modernizacije. Oni, doduše u ruralne bosansko-hercegovačke sredine poput Neretvice, od koje je većinom i bila izgrađena tada zemlja, snažnije stižu tek sredinom 20. stoljeća. Slika Neretvice iz autorovih dječačkih dana se poklapa s tim prijelomom. Bilo je to uvelike tradicijsko društvo ustaljena etičkog poretka. Istina, etnografi upozoravaju da nema tradicijskog društva koje se ne mijenja. Točnije, to je bilo relativno stabilno razdoblje u odnosu na kasnije ubrzane, kaotične promjene koje seljake uključuju u moderno društvo, što u konačnici dovodi do kolapsa malih zajednica. Zato je razumljivo što vrijeme prije toga, osobito za one koji su bili u formativnom dobu, može sjajiti kao san o čistom početku svijeta.

No modernizacija je davno položena u temelje zapadne civilizacije, s pojavom novovjekovne znanosti. Njezin ključni element je racionalizacija svijeta, odnosno isključivanje iz spoznaje svega što se ne može provjeriti racionalnim metodama. Prije toga, spoznaja je kroz znanje – u koje su bili upletene znanost, mitologija, likovnost i epika – uvijek davala sliku cjeline svijeta. Sada je odbačeno sve što ne stane pod ograničene racionalne metode, a s time je odbačena pretenzija na cjelinu, osobito kao pouka i etička obaveza.

Uzmimo za primjer vrednovanje osnovnih geografskih pojmova kao što su prostor i krajolik. Njima su najstariji povijesni temelj bili ognjište i grobovi predaka, kao i izdašnost krajolika za život. Danas je prostor čista geometrija, točke na zemlji koje imaju tri dimenzije. GIS je dobar primjer kako je čitav naš svijet samo beskonačan broj točaka. Sve što je izvan toga postaje manje važno; smetnja rezultatu. Katastar Neretvice ne čuva ništa od težine i slasti života koji se njegovao na ucrtanim plohama – od borbi za vlasničko ili poljoprivredno održanje njive, preko prvih dječjih koraka koji su u nju utisnuti, i neopisive ljepote behara koji bi je na proljeće zameo, do nesrećā i umorstava koja su se nad njom nadvijala – premda je stvoren da bude u službi života, i premda bitno utječe na sliku prirode.

Tako, sustavna mreža prostora je apstraktna i nevidljiva, a doživljaj prostora kreira mješavina nekoliko tipskih slika, bez cjeline, osobito, ponavljamo, bez etičke strane cjeline. Najvažnija je slika prirodnih resursa; oni su temelj kapitalizma. Stoljećima su to na ovim planinama bile rude, danas je hidroenergija. Vidimo kakve se bitke biju oko pokušaja da se Neretvica pretvori u seriju hidrocentrala koje će razderati njezin ekološki sustav. I ohrabruje dostojanstvenost i snaga baštinika da se tome odupru. Taj pristup nemilosrdnog iskorištavanja prirode ima protutežu u onome što zovemo prirodne ljepote. No one su također jednostranost iz istog šešira. Prirodne ljepote su nastale među strancima, turistima, koji obilaze krajolike koji su im strani i čudni. To ne znači da su ljudi slijepi za ljepotu prirode. Psiholog James Hillman tvrdi da je estetski doživljaj krajolika duboka ljudska potreba otkrivanja sebe kao dijela univerzuma i usklađivanja čovjeka s univerzumom. Tu je znatiželju i potrebu kapitalizam oblikovao u ogromni izvor zarade, što im je ograničilo mogućnost ispunjenja. Turizam nije ni zavičajno gledanje na prirodu, koje je plod iskustvenog osjećaja i vezanosti za „rodni prag“.

Posljednjih desetljeća u Bosni i Hercegovini, kao i susjednim zemljama, naglašeno se javlja etnički pristup prostoru. I ranije je on bio prisutan u dijelu javnosti, ali sada postaje službeno prihvaćen. Ovaj prostor pripada mome narodu. Kod nas se misli na narod kao jedan mega-organizam u čijem je temelju srodstvo, u dijelu zemalja koje su se ranije razvile misli se na zajednicu političkih građana. Taj je odnos poznat pod nazivom patriotizam, i u sebi ima nešto kontradiktorno i pretvorničko. Ostavlja dojam da počiva na iskrenoj zavičajnoj privrženosti, ali se od nje jako razlikuje.

Patriotizam kao emocija nije nužno vezan ni za jedan posebni lokalitet, kaže američki geograf Yu-Fu Tuan, nego je nastao kroz apstraktne kategorije ponosa i moći, s jedne strane, i kroz određene simbole, poput zastave, s druge strane. Moderna je država prevelika, granice su joj previše proizvoljne, a područje previše heterogeno da bi izazvalo onu vrstu naklonosti koja proizlazi iz iskustva i intimnog poznavanja prostora. U životnom vijeku čovjek i danas kao i nekada može pustiti duboke korijene samo u malom kutku svijeta, kaže on.

U tom razlikovanju između ljubavi prema zavičaju i patriotizma može se naći koristan odgovor za razumijevanje stanja u Bosni i Hercegovini. To simboličko, proizvoljno i isključujuće određivanje vlastitih etničkih prostora nije stvar koja je nastala dolje, u zavičaju, nego došla odozgo, iz goleme koksare moderne političke moći. Čak i kad je država sâma mâla kao što su naše države ovdje, koje nisu veće od zavičaja u državama poput SAD-a u kojima su nastala ova teorijska objašnjenja, promicatelji etničkog krajolika u nju jednako upisuju ista obilježja kao u glomazne države. Oni zagovaraju maksimalističke prostorne granice, uvijek više od onih koje mogu postići, a uz to uvijek dodatno nađu neku veću pozadinu kojoj „pripadaju“. I u toj maloj državi koristimo se apstraktnim načelima patriotizma, koji kod nas više počivaju na nasilju nego na civilizacijskoj uglađenosti zapadnih država. Njemački kulturolog Hermann Bausinger pokazuje kako se elementi zavičaja široko kradu i lijepe na sve što želi dobiti povjerenje publike. Velike moderne države su to svakako.

Jedan od najopasnijih i najekstremnijih vidova upotrebe prostora i krajolika vodi do fašizma. Fašističke krajolike, kako ih naziva nordijski geograf Kenneth Olwig, karakterizira spoj načela prava i pravde utjelovljenih u idejama zemlje i krajolika (Landschaft), sa zakonima prirode koji se izražavaju kroz rasu, krv i tlo.

Ta zemlja pripada odabranom narodu, obično jako starom, sa isključivim pravom na tu zemlju, zbog čega je odabrani narod treba očistiti od manje vrijednih naroda. Ako joj povijesne prilike dopuste, takva politika vodi u genocid. Za naše aktualne fašističke krajolike je karakteristično da spomenuti prirodni determinizam nije razvijen u novije vrijeme, nego je oživljen i proširen iz tradicije Drugog svjetskog rata. Ona se čuvala u obiteljskom nasljeđu i sjećanjima političkih sljedbenika, te je probuđena s izlikom da teži slobodi naroda. Rezultirala je dokazanim genocidom i široko primjenjivanim etničkim čišćenjem, kako Sudar svjedoči, među svim narodnima. I danas je snažno održavaju mediji i političke grupe na vlasti. Možemo je prepoznati i u religijskim sadržajima po retorici o krvi predaka koja je natopila zemlju, posvetila je i na taj način zaklela baštinike da ju nikom „ne daju“.

Dizajniranje bosansko-hercegovačkih krajolika isključujućim političkim atributima provodi se nesmetano i zbog činjenice da je njihova istraženost slaba, a količina podataka koji dođu do javnosti višestruko manja. Primjer Neretvice pokazuje da je do podataka teško doći čak i kada oni postoje u stručnim izvorima[1]. Oni ne samo da ostaju nedostupni općoj javnosti – premda ih nikad nije bilo lakše objaviti – nego se o njima malo raspravlja i u struci. Primjerice, dvoje autora koji su neko vrijeme radili u istoj znanstvenoj ustanovi, u svojim tekstovima za dužinu rijeke Neretvice koriste za petinu različite podatke. Jedan kaže da je duga 31,7 km, a druga da je duga 25 km. U takvim uvjetima teško se nadati bitnim promjenama percepcije krajolika prema humanističkim i univerzalističkima načelima.

Kompleks pripadnosti prostoru veže Sudarove najdublje i najsloženije misli i osjećaje, od intimnog dječačkog uređenja svijeta slažući u mislima molitve po selu, i biskupskog grba kad je dosegnuo vrhunac društvene moći, koji predstavlja zemljovid Bosne i Hercegovine okružen rukama u molitvi, do obilaska zavičaja u ratu, „kad je doslovno, sva zemlja bila u ranama“, a koje prikazuje kao svoje najteže putovanje i najtužniji doživljaj u životu.

U životu većine ljudi dom znači temeljnu orijentaciju u prostoru i vremenu, a njihov gubitak dovodi do njezine pomutnje. Sudar kaže da su Hrvati u Bosni i Hercegovini domovinu gubili „do kad im seže gensko pamćenje“, pa su je branili i „kad nije bila više od utopije ili zablude“. Kad se promatra iz te perspektive, pripadnost prostoru ima ključnu važnost. Sudar deklarira i manifestira svoju obilježenost svim razinama prostorne pripadnosti: zavičajem, državom-domovinom i svijetom. Jednako tako on pripada zajednicama neposrednog susjedstva, etničkog i Božjeg naroda. No, njegov prostor nije isključujući, nego ga baštini sa svima kojima je to dom. Možemo se dijeliti i istrjebljivati do mile volje, ali ovozemaljska budućnost onih koji prežive bit će zajednička, baš kao što nam je bila i prošlost, kaže na jednom mjestu. Iako pripada etnički obilježenim krajolicima, Sudar je puno bliži olwigovskom određenju supstancijalnog krajolika kao prostora zajedničkog života kroz povijest. Na njemu zajednica izgrađuje sebe koristeći prirodna dobra i uređujući prostor po vlastitim zakonima. Krajolik nije nešto drugorazredno – resurs, lažna razglednica ili politički teritorij – on je kod Sudara život.

Sudar zagovara odnos prema svijetu – ljudima i prostoru – koji se temelji na racionalnosti. Možda su jedina dva predmeta za koja je upitno da se posve mogu podvesti pod taj kriterij: Nezavisna Država Hrvatska i komunizam. Oba su jasno označena kao izrazito negativne pojave. I dok je teško pronaći išta što bi opravdalo Nezavisnu Državu Hrvatsku, „komunizam“ je razvio sustav socijalne pravde koji se ogledao u radničkoj participaciji, stanogradnji, besplatnom školovanju i zdravstvu, radničkim ljetovanjima i zimovanjima, itd. Podsjetimo, politologinja Elinor Ostrom, dobitnica Nobelove nagrade za ekonomiju 2009., isticala je da ju je inspiriralo jugoslavensko radničko samoupravljanje.

Sudar zastupa cjelovitu brigu za društvo, koje obuhvaća sve njegove slojeve, sve narode sve regije, vjernike i nevjernike. On se pouzdaje u njihov suradnički instinkt i osjećaj uzajamnosti. Sudar je sâm rezultat takve zajednice; u sebi je kultivirao njezine najbolje zasade, a istovremeno je ostao otvoren prema teološkim učenjima. Kroza nj je progovorila teologija koja je pokazala sposobnost prepoznati cjelinu svijeta. Prepoznao je važnost škola za budućnost zemlje i dok su službene politike dijelile djecu pod istim i odvojenim krovovima, Sudar je u okviru Katoličke crkve izgradio sustav koji privlači učenike iz svih skupina. Uza sve to, pokazao je da je sposoban i odgovoran svoja životna načela obraniti do kraja. I donosio je takve odluke.

Imamo dakle zajednicu kadru stvoriti veliki socijalni kapital, pojedinca koji je nastavlja graditi na najbolji način, ali i socijalni okvir korumpiranog društva koji kvari i lomi pojedince kako bi osigurao svoje sociopatološke ciljeve. Imamo zajednicu koja traži od njih da napuste humanističke vrijednosti koje su primili kroz odrastanje. Ucjenjuje ih, potkupljuje. Smijemo li tražiti od pojedinca da se i dalje drži vrijednosti koje je stekao odrastanjem ili ga možemo amnestirati da prihvati korupciju?

Sudar bi kazao da svaki pojedinac ima obvezu djelovati prema vlastitoj odgovornosti i da uvijek mora težiti boljem. On je sâm za to dobar primjer: vrhunski intelektualac, iznimno etična osoba, dosegnuo je vrh crkvene hijerarhije i pokušava se izboriti za ljudske i božanske zakone. Nakon više desetljeća shvaća da je to sa sistemske pozicije nemoguće, ali da ga sustav pokušava pokvariti, i da mu jedino preostaje da se ostavi društvene moći, da te vrijednosti promiče i brani kao pojedinac. Kako je to sazrijevalo i koliko je ta odluka bila teška, zna samo on. Utješno je da je s njom dobio priliku da sada više uživa u idealu jednostavnog svakodnevnog života, za kojim je cijeli život čeznuo. Životu bez nagrada, moći i slave.

Realnost bosansko-hercegovačkog javnog života teško je uklopiti u završetak bajke o Ježurki Ježiću budući da ona tvrdi kako je pravda došla na svoje: da je krvnika vuka umlatila seljačka hajka, trapavog medu do smrti izbole pčele, a divlju svinju smakla lovačka puška. Ali posljednje rečenice nisu neostvarive.

Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom
Radi i čuva rođeni dom.

Nakon umirovljenja Sudar može češće obići svoj rodni kraj, gdje je izgrađena i Kuća susreta, od koje živopisna planinarska staza vodi na vidikovac Vitreušu na Pogorelici. Ona pruža užitak šetnje po zavičaju, molitvu, meditaciju i promišljanja.

Je li to, nakon svega, Sudarov neuspjeh? Nije nipošto! Bio bi neuspjeh da je morao napustiti svoje evanđeosko, pastoralno i općenito ljudsko poslanje, a Sudar to nije učinio. Dapače, on je zbog očuvanja toga poslanja napustio visoko mjesto u crkvenoj vlasti. Možda bi ovo bio neuspjeh da živi u nekoj demokratskoj zemlji, ali nije njegov neuspjeh ovdje. Ovdje je to naš neuspjeh. Odreći se usluga čovjeka takvih kvaliteta, ne dopustiti da iskoristi društvenu infrastrukturu kako bi proširio pozitivne vrijednosti – to je neuspjeh zajednice.

To što je Sudar učinio nije malo. Odbacivanje sudjelovanja u kvarnom sustavu najveći je prilog odgoju mladih i promociji javnog dobra.

 

[1] Riječ je o sljedećim tekstovima:

Musa, Snježana: „Geografska obilježja sa prirodnim ljepotama doline Neretvice“ (rukopis).

Spahić, Muriz i Šljivo, Selma, 2020. „The Neretvica river – hydroecological charateristics.Acta geographica Bosniae et Herzegovinae 13, 5-24.

http://geoubih.ba/V1.0/publications/Actavol7no13/3.Spahic-SljivoTheNeretvicariver.pdf (pristupljeno u veljači 2023.).

Vranić, Milica, 1958. „Oblast Jablaničkog jezera – preobražaj jedne oblasti pod uticajem ljudske djelatnosti.“ Disertacija za sticanje stepena doktora geografskih nauka. Sarajevo.

Da do ovih tekstova dođem, pomogli su mi Boris Avdić i Biljana Stojanović s Odsjeka za geografiju PMF-a u Sarajevu, Dženana Tuzlak iz Nacionalne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu i Pero Sudar. Hvala im.