Enver Kazaz, Fraktali i različite pjesme
U izdanju Centra za kulturu i obrazovanje u Tešnju, pod uredništvom Amira Brke, objavljena je knjiga pjesama Envera Kazaza Fraktali i različite pjesme. To je peta Kazazova pjesnička knjiga, nakon zbirki Traži se (1996), Na razvalinama (2014), Kuća i drugi elementi (2016) i poeme Glasovi (2018). Na koricama knjige Fraktali i različite pjesme stoji kratki a veoma instruktivan zapis Sulejmana Boste:
„Kazazovo pjesništvo (i u ovoj zbirci) u svojoj temeljnoj intenciji, ali i u jeziku u kojemu sebe kazuje, osjenčeno je i obojeno temeljnim tonom sebe-izlaganja u horizontu života u kojem (horizontu) pjesnik istodobno i osjeća i misli, i pita se i sumnja. Ova poezija, međutim, vibrira u neizbježnoj napetosti dvaju svjetova: unutarnjeg i vanjskog - koji se, pak, shematski ne suprotstavljaju u lošem dualizmu tih svjetova, nego oni žive u organskoj vezi u kojoj se 'ono unutarnje' probija u „'no izvanjsko' (= u materiju svijeta, u prirodu, u pojave, u lica, u glasove, u tjelesnost svijeta..., u boje, etc.) - te se u tom u probijanju u 'ono izvanjsko' i u toj organskoj uzajamnoj igri dvaju svjetova rađa Kazazova pjesnička sublimacija tog iskustva, materijalizirana u njegovom pjesničkom jeziku, u arhitekturi pjesme, u njezinoj ritmičkoj intonaciji i sintaksi, u pjesnički otvorenom semantičkom registru. Ukratko, Kazazov pjesnički sluh, odnosno sluh za jezik, ili - ako se može reći - jezična intuicija, na djelu je i u Fraktalima čiju potku čini široki registar, odnosno široka struja životnih iskustava i suočavanja sa sobom i svijetom.“
FRAKTALI I RAZLIČITE PJESME (deset pjesama)
Samoća stvari
Ako se stvar
Dovoljno dobro
U sebe zatvori
Postat će potpuna jednina
Ali, gdje bi
Onda bila
Kako bi znala
Gdje počinje
Kad završava
Od čega se razlikuje
I na šta liči
S kim bi na svom
Jeziku stvarnom
Zborila o sebi
Ko bi joj rekao
Da jeste to što misli
Stvar dovoljno dobro
U sebe zatvorena
Cvijet
O njemu su pisali
Čak i gorki
S riječima tamnim od dubine
I samoubojice
Osvajači slobode
Veći od nebeskog
Naredbodavca
Na cvijetu se bazira
Mapa čežnje
Za svijetom čitljivim
Kao dlan ili raspored zvijezda
Zato i niče
Iz kosmosa paralelnog
I njegova je mirisna forma
Sama suština
Kao duša npr., ili misao
Izvan granica uma
Cvijet – putokaz do tamo
Gdje se u tijelu
Ne može stići
Taj dan
Nikada nije svanuo
Taj dan
Niti je sigurno da li će
Svanuti
Ali čekamo ga
Kao robijaši slobodu
Kao vjernici svoje svece
Oduvijek
Ne zna se ni da li
Postoji igdje
Osim u jeziku
Kao obećanje
I san zaljubljenih djevojaka
Naš dan
Toliko blizak
Da je upisan na lica
U misao koja sebe misli
Bez njega
Ni put
Ni ljubav
Ni smrt naša
Ne bi sjala
Taj dan
Beskrajan
Kao plava skamenjena
Vječnost u kojoj
Samuje Bog.
Kao pulsari u vaseljeni
Ništa se ne smije
Dogoditi izvan sklada
Ni tvoja smrt
I ona je zaloga
Za nešto izvan sebe
Korijen ljubičice na primjer
Ili okrugli maslačkov šešir
Što se skida u naklon ljetu
Ni poljubac na ulici
Ustreptale djevojke
Ni trk ata na zelenoj livadi
Jer sve je međusobno povezano
I stvari jedna drugu
Podražavaju do u beskraj
Tvoj krvotok krošnju hrasta
Moždane vijuge reljef Krajine
Sve do Bihaća
Njen glas lastinu pjesmu u proljeće
A u sjenama
Toliko liče da pomisliš:
Svijet se u jednoj zdjeli mijesi
Ništa se ne smije
Dogoditi izvan sklada
Koji u tvome bilu kuca
U pravilnom ritmu
Kao pulsari u vaseljeni
Tamo gdje se nalazi ljubav
Tamo gdje se nalazi ljubav
Plovi riječni talas
I brod na pučini
Spojeni istom suštinom
Različito vole
Talas žuri da zagrli
Beskraj u moru
Brod eros lučki
Ljubav talasu
Promijeni okus
Pa ne znaš je li to
Onaj što si ga gledao
Ili talas drugi
Od iste žudnje sazdan
Brod se u luci raspe
U ulice i barove
I svaki mornar
U satira stasa
Ljubav mu bude sirova
I nosi je u praznim rukama
Ničeg tu više
Za zagrliti nema
Pitaš se:
U kakvoj praznini obitava
Za kojom smrti žudi
Vlast
Ne dolazi ti u život
Tek onako, ležerna
S opuštenim rukama
Niz tijelo
Kao prijatelj na piće
Uvijek nosi neki račun
Da joj platiš
Da postoji
Nije vlast radi sebe
Da samo vlada
Već zbog očiju podanika
Da je gledaju u sjaju
Da joj se dive
Da kažu: dobra je
Naša vlast
Kakva bi njihova
Nad nama bila
Vlast nema problema
Sa sobom i kad je bolesna
I kad je luda
Nego s protivnicima
Zato progoni, hapsi i ubija
Jer nije blesava da padne
S vlasti i odrobija grijehe
Zna se pretvoriti u
Najljepšu ljepoticu
Tad draži iznese na tezge
I nudi se svakom prolazniku
A zna pendrekom i metkom
Ušutkati budale što po ulicama
Orljaju i viču tražeći pravdu
Kao da je ona njihovo pravo
A ne ono što vlast kaže
Ima vlasti koje barataju
Satarama i pilama
Raskomadaju tijela bukača
I u plastičnim kesama
Razbacaju ih po đubrištu
Neka vlast i kiselinom ih spali
Da od pobune ne ostane
Ni traga ni glasa
Voli ulaziti i tuđe kuće
Da zavede red
A najefikasnija je ona
Koja u tuđi
Um i u srce uđe
Pa je voliš kao
Najrođenije svoje
Rasprostire se
Od općinskog šaltera
Do predsjedničke fotelje
Zato je svetjelesna i nezasitna
I stoglava kao neman
Iz najstrašnijih priča
Proždre i ljude na vlasti
I povrati ih kao košpice iz trešnje
Klonove što na svojoj praznini
Unedogled rastu
Ime
Svako ime pobjeđuje smrt
Jer u jeziku jest
Zato je ono riječ
Kao trava, kao list
Ili kuća topla
Ne označava tijelo
Na koje je nalijepljeno
Kao markica na pismo
Nikako očinji vid
I ljubav kojom dragu
Naseliš u sebe
Hiljade različitih ga nose
I svaki se njime ponosi
Kao da se ispeo
Na kraljevsko prijestolje
A ono je praznina cijela
Jer sve razlike ljudske
U njega mogu stati
I svaka se na njega
Pozvati kao vjernik
Na božiju istinu
Zato i ne znači ništa
A obuhvata te
Kao oblik suštinu
I u njega si smješten
Kao voda u posudu
Zatvor je koji te
S drugima veže
Pa u imenu tvome
Stanuju i bog i vođa
I njihovi zemaljski zastupnici
S vatrom u rukama
I zakoni i zakonodavci crni
Stoga je žig na licu
U policijskom dosjeu podatak
I razlog za ubijanje čest
Jedino pravo
Tvoje je ime
Kad s usana drage siđe
Zlatno jutro
Jednom si i ti u snu sreo
Jutro zlatno
Pa se od tada pitaš
Kad će
Konačno da svane
Zato si tuđin sebi
Ni lice
Nije tvoje
Kad ga u ogledalu
Spaziš
A svako ti jutro
Dođe kao zatvorski
Ključar
I krećeš sa njim
U lijes dana
Tako od postanja
Tako do suđenoga dana
Lice u ogledalu
Na njemu je iscrtan
Reljef uzaludnosti
U svakoj bori
Promašaj tvoje nade
Daljina između
Očiju i vida skriva mjesto
Na kojem si se slomio
Usne oblikuju
Zatomljen krik
Kao pečat na lažnoj
Diplomi
Ostala ti je poezija
U koju se sahranjuješ svakodnevno
Utjeha
Sloboda
Nada
Na jezik svedene
Kao ptica na krletku
Ostala ti je ljepota
Visoka
Kao svjetlo
Što u zemnu tamu pada
I tvoj bol od kojeg
Zamijesiš se svakog jutra
Ne tuguj
Budi sretan
Ostala ti je poezija
Igra do samozaborava
Iz nje najlomljivije
Od mnoštva tvojih ti
Niče
Taj leptir
Od izlaska do zalaska sunca
Kažem
Ostala ti je poezija
Tvoja Itaka krhka
Izvan bogova
Na rubu elementa
Koji drži svijet nad ambisom
Grob u koji sebe kopaš
Da se od smrti spasiš