Ivan Lovrenović

Majka, san
 
Slušam kako savjetuje kućne duhove
Da ugode mojim navikama,
Stvari uči nježnosti,
Milje prosipa po sobama.
Rukom mi pomiluje znojno čelo
I vrati kazaljke na budilniku,
Da nam blizine duže traju.
Nikad je u jutru nema,
Vrati se u hladnu i daleku
Svoju zemnu kuću,
Da pripremi doček milima
I u smrti ih konačno sretne,
Učini je majčinskom.
 
 

Kuća, tišina
 
Ponekad  kuća zašuti,
Stvari se zgusnu u jezu.
Samoća mrzne u bubnoj opni,
Lijepi  se za jagodice.
 
Na zidovima  kopira me  sjenka
I drugi oblik mene
Raste u njoj.
 
To je sve što jesi,
Najzad kaže mojim glasom,
To prerastanje u praznu
Sjenku, dok te ne obgrli cijelog,
Konačno proždre.
 
Potom tišina traje, 
Nepomična, kao vječnost
U grobu.