Enver Kazaz, Pjesme iz zbirke "Neko drugi"

Neko drugi

Neko drugi što u tebi raste
svakodnevno iz srčanog ožiljka
Za čitav tvoj strah ti je dalek
I za cijelu smrt
Nikako da se navikneš
Na njegovo prisustvo u grudima
Ideš, a on svojim korijenjem
Urasta u želudac
U san ti dolazi
Raste sa svakom cigaretom
Kao imela je
I postupno te prožima
Ovjeri se trncima
Od glave do pete
I hladnim znojem
Vrijeme je da mu
Nadjeneš ime
Da znaš ko te zove
S kim đavolji ugovor gradiš

 

Molba

Ti koji rasteš
Iz srčanog ožiljka
Budi milostiv prema
Dječaku u meni
On bi još da se raduje
Ranom maslačku i lasti
U proljeće
I ljubi svoju dragu
Na vrhu brdovite ulice
Pusti ga neka vjeruje
U slast i let tijela
Iznad najvišeg mene
I neka se ne skrasi
Nikad i nigdje
Dok jagodicama isprobava
Sunce
Budi milostiv
Jer na njegovom lešu
Vidim tvoje lice

 

U ogledalu

Ti dolaziš
I svakim tvojim korakom
Bliže sam smrti
Niko oko mene
Ne poznaje te
A svi te u sebi nose
I u svačijoj ljubavi
Dobiješ oblik
Naše se suštine mimoilaze
Kad te u ogledalu spazim
Smanjim se za tvoju
Nemjerljivu veličinu
Sićušan pred ništavilom
Trajem

 

Tvoje tijelo

Uči te poniznosti:
Ono je niz preobraženja
Iz kojih niču rojevi
Novih znanja
I ti u njima
Kao mladica
Na posječenom stablu
Kad bi mogao izbrojati
Svaku svoju razliku
Vidio bi dane i godine
S mostovima
Od jednog do drugog tebe
Ni jedan od njih
Nema čitav luk

Zato i nisi cjelina
Nego krnj mozaik

Samo te tijelo
Drži na okupu
Hram iz kojeg
Puca vidik do rubova vaseljene
Grobnica tvojih preobraženja

 

Mudrost bolesti

Bolest te uči ljudskim granicama
Zdrobi te
I smanji do nevidljivosti
Suprotan sebi
Grč si u kojem pulsira
Bit tame

Potom sričeš nove stvari:
Imena lijekova
Izgubljene funkcije organa
Reljef ništavila

Svaki je tren nova kušnja
Svaki dan poraz
Tople čežnje za ljepotom
Nenadanog ljetnog pljuska
Njenog poljupca
Prijateljskog zagrljaja
Nakon vaših razdvojenih godina

Bolest te uči ljudskim granicama
Beskrajnoj promjeni
Koju ni slutio nisi
Ona je klica iz koje raste
Odlučnost da smrt
Discipliniraš jezikom
Daš joj oblik
Izravnaš neravnine
Kako bi kroz nju
Lakše prošao

 

Zmijin svlak

Sve se tvoje opire
Njenom dolasku:
Mišići, naročito onaj
Na desnoj ruci
Gdje često leži njena glava
Kosti, još čvrste
Da prkose godinama
Svaka misao

Poništavaš bol
Kao nepotreban dokument
Na kompjuteru

Sve se tvoje opire
Njenom dolasku:
Bistra plavet zavičajnog neba
Julska pučina ispred Korčule,
Lastino gnijezdo pod
Kućnim krovom

Ali da je nema
Ne bi se obnavljao u sebi
Vještinom zmijinog svlaka

 

Smrt

Pred njom si uvijek sam
Tvoj bol to zna
I tijelo koje ne možeš
Podijeliti s drugima

Samo te jezik spašava
Star kao i ona
Vječan, pa obuhvatiti može
Njeno nepregledno trajanje

Eh, kad bi cijelo tijelo
U njega moglo stati
I zasjati odozgo
Kao Sjevernjača u djetinjstvu

 

Grob izvan materije

Mitske slike o njoj ništa ti ne znače
One su utjeha i strah istodobno
Za one u mentalnoj pokornosti
Najvećoj zamislivoj sili

Ti drugim putevima u nju hoćeš
Slobodan i sam
S metaforom na dlanu
Koja je ne niječe
Već joj drugi oblik i smisao traži

Zato si istraživač ništavila
Iza obala tijela
Vjeruješ da će ostati ovdje
U korijenu trave
Vječnom kruženju elementa

A smrt je prečica
Do jezika
Tvoga grobišta i groba
Izvan materije

 

Baštovan kojeg usnivam

Samo je on besmrtan
Jer sav je od jezika
Sačinjen još od postanja

Zato je riječ i označila
Početak njegove vladavine

U njoj sićušan si
Kao zrnce prašine
Beznačajan poput
Svega smrtnog

No,  ti si baštovan jezika
Uređuješ mu pravila
I beskrajne forme
Svakom prostor smrti
Činiš manjim
Sve dok se tvoja
Ne izravna s njegovom riječju

Zato i jesi osvajač smrt
Veći od njega
Jer ti se iz straha
Od nje izdižeš se  u visine
A on njime
Kao tiranin okovima
Nad svime vlada

 

Ključni dokaz

Iz smrti raste
Tvoje bezlično lice
I bezoblično oko
I tijelo što trune
Do ključne kosti

Po njenoj DNK će znati
Da si ti taj leš
Što sjedinio se
S materom materijom

U njoj je sadržan
Ključni dokaz
Vještine tvoga vraćanja
Onome iz čega si rođen

 

Potvrde smrti

Bilion biliona kostura
Od pamtivijeka do
Do beskrajnog sutra

Trijumf bakterija i crva
Koji žderu tijelo

Bol bližnjih
Dok ih ne pokosi
Kao tebe

Zbir rituala
Propisa i normi
Kojima vlast pokazuje
Da vlada tvojom
I živom i mrtvom stranom

Tačka do koje misao traje

 

Banja Olovo

Isprobavaš tijelo u bazenu
U istoj ovoj vodi
Naučio si plivati
Prije pedeset godina

Sad učiš ruke novim
Zaveslajima
Usklađuješ ih s oplićalim dahom

Onaj iz srčanog ožiljka
Gleda te mrklim okom
Pred njim strepiš
Kao miš
Pod mačijim kandžama

Stariji od svojih godina
Zgrčen si u vodi
Kao fetus u maternici
Sve dok se tijelo
Ne sjeti svoje mladosti
I počne kliziti
Po mirnoj površini

Jedino što čuješ
Eho je tvoga glasa:
Pumpaj, pumpaj
Srce u defektu
Još smo daleko
Od one obale
Druge