Ivan Lovrenović

Riječ na predstavljanju izdanja izdavačke kuće „Dram radosti“ iz Travnika u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu 6. 12. 2024.

Kao nekoga ko je dugi niz godina involviran u travničku priču o Ivi Andriću i ko je slučajno bio svjedokom prisustva Zulfikara Zuke Džumhura u Travniku davne 1985. godine kada je radio ilustracije za planirano bibliotečko izdanje Andrićeve pripovijetke “Priča o vezirovom slonu”, obradovala me je prilika da napišem nešto o tim ilustracijama i njihovu nastanku.

Riječ je o crtežima koji su se tek nakon 39 godina konačno pojavili u knjizi. Dogodilo se to zahvaljujući travničkoj izdavačkoj kući “Dram radosti”.

Izradu crteža je osamdesetih godina prošloga stoljeća naručila Narodna biblioteka Travnik. Plan je bio objaviti, u vidu posebnog izdanja na četiri jezika, Andrićevu “Priču o vezirovom slonu”, “...najtravničkiju od svih Andrićevih priča”, kako ju je svojevremeno okarakterizirao Ivan Lovrenović. 

Odluka da ilustracije načini Zuko Džumhur, svestrani umjetnik, književnik, novinar, karikaturist, likovni kritičar, pozorišni i filmski scenograf, glavni protagonist u antologijskom TV serijalu “Hodoljublja”, nije bila slučajna. Poznato je bilo da su Andrić i Zuko gajili neposredan prijateljski odnos i da je Zuko jedini pisac kojem je Andrić napisao predgovor za knjigu, njegovo prvo književno djelo, putopis “Nekrolog jednoj čaršiji”, objavljen 1958. godine. 

Džumhur je bio svjestan veličine zadatka. U Travniku boravi sedam dana. Obilazi grad, razgleda ga, analizira, kao što je to nekada činio i Andrić kada je tridesetih godina prošloga stoljeća u dva navrata dolazio u Travnik gdje je prikupljao nematerijalnu građu za roman “Travnička hronika”. Na isti način i Zuko traga za onim specifičnim duhom mjesta, za detaljima koji su na tragu Andrićeva teksta.

Pored zatečene faktografije na terenu, on iz svoje mentalne arhive izvlači sedimentirane informacije o vremenu u kome se zbiva radnja Andrićeve pripovijetke. Analizira etnografske elemente i antropološku karakterologiju onovremenih stanovnika stare Bosne, sve to precizno unosi u svoju bilježnicu i, na kraju, prenosi na likovni plan, na način kako bi to, recimo, danas nepogrešivo učinila umjetna inteligencija, naravno, ne uspijevajući dosegnuti onu autentičnu dimenziju likovnog izraza i specifičnog, neponovljivog duktusa Zukina crteža. 

Ako se na trenutak stavimo u njegov položaj i zaboravimo na crteže koji su tada nastali, teško bismo mogli zamisliti nešto slično onome što se rodilo kao rezultat njegove opservacije. Ovoga puta Zuko disciplinirano izbjegava prepustiti se svome uobičajenom crtačkom maniru, razigranoj ekspresionističkoj raskoši crtanja, s mnoštvom sitnih detalja, ubačenih tekstualnih dionica i dr. Sada mu je potez primiren. Preciznim pokretom ruke, poput kaligrafa, Džumhur tvori sažete oblike, pomoću kojih transponira u likovni plan motive iz književnog teksta. Čini to na način jasan i razgovijetan, ali zadržava, na našu sreću, tu šarmantnu notu svoga vedrog duha i pronicljivog pogleda na svijet.

Imala sam sreću da, kao pripravnica u Zavičajnom muzeju Travnik, te 1985. godine, u okviru manifestacije “Andrićevi dani”, budem uključena u organizaciju izložbe grafika Božidara Jakca, koja je bila predstavljena u ondašnjem muzejskom izložbenom paviljonu. Na otvaranju je bio prisutan i Zuko Džumhur. Zadržao se još neko vrijeme sjedeći pored stola na kome su bili izloženi deplijani i afiše kulturnih događaja. 

Navikla ga vidjeti u televizijskoj seriji “Hodoljublja” ležernog, nasmijanog, šeretski raspoloženog, bila sam pomalo začuđena njegovom odsutnošću i nekom blagom dozom mrzovolje.

Danas razumijevam taj stvaralački nemir, tihu strepnju pred prazninom koju je trebalo oživjeti novom kreacijom. Jer teško da postoji djelo koje je nastalo u nekom „veselom zaletu duha“, da parafraziramo Andrića koji se, opisujući proces nastanka “Travničke hronike”, upravo referirao na muke pisanja, na muke stvaranja.

Sasvim je izvjesno da je tih dana Zuko bio pomalo odsutan, uronjen u duhovne prostore svoga stvaralačkog svemira, dubinski posvećen velikom zadatku, premda se danas, dok promatramo njegove crteže, ne može naslutiti takvo raspoloženje. Na tim crtežima sve izgleda jednostavno, lako, lepršavo, baš kao da je nastalo u nekom poletu stvaralačkog duha.

Prikazane su jasne predstave jedne orijentalne varoši, s arhitekturom organski sraslom u živopisni krajolik, s duhovitim prikazima ljudi u različitim situacijama, u jednom prirodnom, neposrednom odnosu, s detaljima koji svjedoče o njegovu izuzetnom poznavanju lokalne tradicije i kulturne baštine iz vremena bosanskih vezira, sa, mogli bismo reći, istaknutim ikonografskim detaljima u kojima prepoznajemo konkretne navode putopisaca, poput prikaza travničke kafane “Lipa” Francuza Šometa de Fosea itd. 

Namijenjeni da budu prateće ilustracije Andrićevom književnom djelu, Džumhurovi crteži ne samo da dopunjuju književni tekst oživljavajući ga kroz jednu novu, duhovitu interpretaciju, već svojom autentičnom likovnošću egzistiraju autonomno.

Travnička biblioteka nikada nije uspjela realizirati svoj naum.

Prije dvadesetak godina ustupila je Zavičajnom muzeju Travnik kopije Zukinih crteža. Oni su izloženi u stalnoj izložbenoj postavci u Rodnoj kući Ive Andrića, gdje ih mogu vidjeti mnogobrojni posjetioci koji dolaze iz svih krajeva svijeta.

Zahvaljujući, pak, izdavačkoj kući “Dram radosti” i sinergiji plemenita nauma travničke mecene Snježane Köpruner i kreativne energije glavnog urednika Enesa Škrge, crtežima Zuke Džumhura konačno je vraćena davno izgubljena namjena.

Napokon su, na radost čitalaca, postali sastavnim dijelom knjige “Priča o vezirovom slonu”. Kao “dram radosti, koji se u Bosni dušom plaća”, kako to kaže glavni lik u jednoj Andrićevoj pripovijetci.