Husnija Kamberović, Zakašnjela rođendanska čestitka

Svjedočimo ovih dana da jedna novina koja izlazi u Sarajevu, doduše sa zakašnjenjem, upućuje čestitke povodom 1. februara, rođendana Sarajeva. Nije neobično čestitati rođendan i sa zakašnjenjem, ako postoje neki opravdani razlozi zbog koji se to nije moglo uraditi na vrijeme, ali je malo neobično što se rođendan čestita sam sebi („sretan nam 1. februar, Dan osnivanja Sarajeva“), ali, valjda se polazi od uvjerenje da je bolje rođendan čestitati makar i sa zakašnjenjem, pa bilo to i sam sebi, nego ostati bez tih čestitki.  Jer, valja to nametnuti kao rođendan, pokazati upornost u tome, dug je put izlaska iz mračnog doba druge polovice 20. stoljeća, valja još savladati puno prepreka kako bi se „nekakvo zajedništvo“ definitivno gurnulo u prošlost. Naravno, za to treba dobro iskoristiti i „zabludelu decu“, koja su u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine „nekakvo zajedništvo“ već ostavila iza sebe. A kada mogu oni – što ne bismo mogli i mi? Tako ćemo se i mi definitivno moći ponositi nekim starim herojima, „antifašistima“ iz Drugog svjetskog rata, koji su nevini pali kao žrtve nakon što su partizani u aprilu 1945 „ušli“ (ne oslobodili!) u Sarajevo.

Nešto mi je ovih rodnih listova puno.  Pogotovo ako imamo problema sa konstruiranjem datuma rođenja.  Dugo smo slušali kako je Povelja Kulina bana „rodni list“ Bosne i Hercegovine, a sada nas još samo valja uvjeriti i da je vakufnama Isa-bega Ishakovića rodni list Sarajeva. Tada će nam biti puno lakše. Znat ćemo i kome pripadamo. U amanet ostavljeni.  A one koji se s tim ne budu slagali treba „pod hitno odstraniti“.

Ipak, dobro je da, barem za sada, 1. februar nije i zvanično proglašen rođendanom Sarajeva. Jer, 1. februara nije nikakav datum osnivanja Sarajeva, nego datum kada je, možda, obavljena legalizacija vakufname Isa-bega Ishakovića. Naime, pobornici ideje o 1. februaru kao datumu osnivanja Sarajeva pozivaju se upravo na ovu vakufnamu, ali je ona datirana mjesecom, koji traje od 1. februara do 2. marta, a ne preciznim datumom. Iz nekog dokumenta koji je datiran mjesecom ne može izvoditi nikakav precizan datum osnivanja grada. Ako bi se vakufnama uzimala kao osnivački datum Sarajeva, onda bismo morali to nazvati „mjesec osnivanja Sarajeva“, a to bi bilo baš neozbiljno.

Osim toga, vakufnama Isa-beg Ishakovića i objekti koje on vakufi jesu važni za razvoj osmanskog grada, ali tradicija života, pa i urbanog življenja na prostorima današnjeg Sarajeva, imaju i svoju predosmansku tradiciju i nije moguće sve svoditi samo na jednu vakufnamu. To bi, faktički, značilo odricanje od bogate historije grada Sarajeva i odricanje od nečega što je historijski identitet ovoga grada. A identitet današnjeg Sarajeva baštini predosmansku historiju i tradiciju, jednako kao i osmansku i postosmansku, austrijsku, socijalističku i postsocijalističku. Ništa od toga Sarajevo ne treba odbacivati! Zar se i danas nije sačuvalo sjećanje na Vrhbosnu? Zar to nije dio historije grada koji također trebamo njegovati?

Pobornici teze da se 1. februara obilježava kao datum osnivanja Sarajeva tvrde da je to prvi put da se spominje Sarajevo pod timenom. Međutim, to apsolutno nije tačno, jer se u vakufnami ne spominje Sarajevo, nego „Saray ovasi“,a to nije Sarajevo nego „polje saraja“, odnosno polje oko konaka – „saraja“. To što je pojam „saraj“ iz vakufname osnova za kasnije ime Sarajevo, znači puno, ali opet nije dokaz da se tada Sarajevo prvi put spominje pod tim imenom. Koliko je meni poznato, Sarajevo se pod ovim imenom prvi put spominje u jednom pismu bosanskog namjesnika Firuz-bega od 7. marta 1507. godine.

Iako pobornici ideje tvrde da utvrđivanje 1. februara kao datuma osnivanja grada nije nikakav kontradatum 6. aprilu, teško je u to povjerovati. Ako imamo u vidu da je sarajevski gradonačelnik najavio da će se skupa sa 1. februarom početi obilježavati i 5. april kao datum početka opsade, onda je to sasvim jasno da su 1. februar, koji se pokušava nametnuti kao datum osnivanje Sarajeva, i 5. april kao datum početka opsade, zamišljeni kao kontradatumi 6. aprilu. A 6. april ima veliko simboličko značenje za grad Sarajevo, jer je taj datum simbol slobode i simbol otpora, i ima potencijal da se i dalje održava kao integrirajući datum, što i jeste osnovni smisao datuma koji se obilježavaju, za razliku od 1. februara, koji može biti samo faktor dezintegracije ovoga grada. A podjela nam je, valjda, svima već dosta!

I, da! Pobornici ideje o konstruiranju 1. februara kao datuma osnivanja Sarajeva naglašavaju kako bi to bilo korisno i zbog „turističkog potencijala grada“, jer bi se mogla ustanoviti neka kulturno-historijska manifestacija „poput Sarajevo film festivala“, koja bi svake godine promovirala bogato kulturno nasljeđe Sarajeva. Ne znam šta o tome misli Miro Purivatra, da li bi to shvatio kao konkurenciju SFF, ali ja sam saglasan s tom idejom, i predlažem da se organziraju Dani vakufname Isa-bega Ishakovića, i da traju od 1. februara sve do 2. marta.

I da u buduće čestitke za rođendan stižu na vrijeme!

  1. 2. 2020.

https://husnijakamberovic788461939.wordpress.com/