Ivica Đikić: ODONUD
Mali izbor iz nove neobjavljene knjige pjesama Ivice Đikića Odonud.
ZBIRKA ZADATAKA
Pričekaj da se kovitlac smiri
Sad je u tvome životu
Ono doba
Kad se očekuje da život kvrcne
Poput kocke leda u čaši viskija
Da se prelomi
Ovamo ili onamo
Ne čini ništa veliko
Ne teži da se dopadneš
Ni da se zamjeriš
Ne stremi ničem sudbinskom
Prihranjuj kvas
Uči o pticama
I travama
Popravljaj stare stihove
Nove ne piši
Pamti za druge dane
Drugi svijet
Ne snivaj osvetu
Ne utječi se religiji
Ni bezboštvu
Ne pitaj se o smislu
Niti ga pronalazi
U patnji
U fatalizmu
Ne bježi u zavičaj pred najezdom ništavila
Ni mišlju ni djelom
Ponajmanje riječju
Ponajmanje riječju
Ne budi ogorčen
Ne budi zavidan
Ne podliježi pravedničkom gnjevu publike
Dosta je bilo oportunizma
I hereze
Ne presuđuj svisoka
Gledaj video-klipove rezanja znojnih iberskih pršuta
Dugačkim blještavilom noževa
Do kasno u noć
Zatim spavaj dugo
Kao šuma
Do prevare proljeća
Prezri utjehu tijela
Odupri se laži kratkotrajnih užitaka
I nagovještajima oble bezbrižnosti
Ne opravdavaj se slabostima i okolnostima
Održavaj živo sjećanje
Na svoju sebičnost
Na svoje izdaje
Na svoju oholost
Ne nosi svoje grijehe kao mašnu pod vratom
Vidljive svakome u svakom času
Osim tebi
Suspregni žudnje
Tako ćeš izbjeći jad
Od kojeg bride usne
Ne uveličavaj
Ne širi glasine
Oduzimaj umjesto što dodaješ
Bezdušnost živi od dometanja
Govori sporije i rjeđe
Ne zaključuj naprečac
Ne dijeli savjete
To udaljava
Osamljuje u nevidljivom gorskom zamku
Ne raduj se tuđim posrnućima
Ne hini suosjećanje
Ne pozivaj se na prošla dobročinstva
U samoobrani od današnjih optužbi
Jučerašnji heroji danas su sitne hulje
Sutra tko zna
Tko zna
Ne praštaj olako
Pogotovo sebi
Ne čini dobro iz straha
Ne čini dobro s očekivanjem
Život neće uzvratiti istom mjerom
Sve je slučajnost
Nije transakcija
Ne idi nikamo
Nigdje drugdje ne traži
Kao što pjeva Tonči Petrasov
Što jest
I tu je
Nemaj želja
Osim jedne jedine:
Da bezgrešna smrt
Dođe jednog od onih jutara
Sve bližih jedno drugome
Kad misao o kraju
Ne ispunjava zebnjom
Već spokojem
POVRATAK
Vraćam se
Premda nisam otišao
Kost se tare o kost
Koža trlja o kožu
Prskaju iskre u suhu borovinu
Plamen bukti do kasno u noć
Osvane zgarište
Pepeljasti muhur na rubu jednog poljca
Uokvirenog plavetnim platnom
Planina
KRIJESNICE
U prvoj trećini života
Nesreća i tuga
Poput pada s bicikla
Obližeš slatku krv s dlanova
Nastaviš uzdignute glave
Ništa ti nije
Ništa ne boli
U drugoj trećini
Kad se nadviju oblaci
Tamnozeleni i uskovitlani
Znaš da će proći
Granut će sunce
Snopovi sreće obasjat će opet tvoje dane
Vjeruješ da je to zakonitost
Postojana kao gravitacija
Na kraju
Kroz mrak frcaju krijesnice radosti
Traju tren prije utapanja
Kroz zloslutnu tišinu okrajci smijeha
Kroz vonj truleži rezak miris čempresa
Vjetar te odnosi hukom jablana
Lijepa zelena smrt
RAZUMIT SE
Kad se hoće izreći količina patnje koja je snašla nekog našeg, u Duvnu se kaže: Ne daj mu se Bože razumit! To jest, ne daj, Bože, razumit muku i nesriću tog nekog do kog nam je stalo, više ili manje. Razumit se znači doživit patnju drugog, iskusit na svojoj koži, u napuklinama svojih zubi. Ne slušajte pisce, svece i druge opsjenare: drukčije se ne može razumit.
NE LJUTI SE
Ne bježim ja u šutnju
To je šutnja izbjegla u me
Dao sam joj utočište
Od olujnih monologa
U mrkloj špilji grla
Ne istjeruj je zapitkivanjem
Što ti je
Kako
Zašto
Prenoćit će i otići dalje
Budimo joj blagi
Uzvratit će nam darom
Nježnosti s riječima
Drevnim umijećem prešućivanja
Tajnom nad tajnama
DECEMBARSKA NOĆ
Njegovi prsti zauzdavaju vjetar u njezinoj kosi
Ona mu svezala ruke oko pasa
Ušuškani razlivenom uličnom rasvjetom
Rastaju se lijeno
Oklijevanje ih spaja
Njezina glava na njegovim prsima
Njegov hladni dlan
Grije se na njezinu ledenom obrazu
Još jedan pogled
Pa buđenje
Koracima nesigurnim
Napuštaju san
Ničijom zemljom
OTOK
Ti se
Povukao od svijeta
Svijet se
Odmakao od tebe
Ti se
Zabavljen sobom
(Sustignut kletvom)
Udaljio od ljudi
Ljudi se
Vođeni instinktom
(Zavedeni slutnjama)
Okrenuli od tebe
Svejedno je sad
Tko je prvi počeo
POSLIJE SVEGA
Trebalo je
U fratre
U vojnike
U razbojnike
Trebalo je
U mantiju
U stroj
U opasnost
Trebalo je
Pod križ
Pod barjak
Pod svaku cijenu
Trebalo je
U zaklon vjere
U zanos juriša
U totalni rizik
Trebalo je
U vječni grad
Najlakšim putem
Po ravnoj liniji
NEDJELJNO PREDVEČERJE
Kad je već neizbježno
Neka sve skonča
U predvečerje
Jedne rominjajuće nedjelje
Kamuflirane smirajem i tišinom
Iz koje vrebaju dječje temperature
Zubobolje glavobolje
I bračne svađe poslije obiteljskih objeda
Neka se samo spusti zastor
Brzinom giljotine
Baš u onaj čas
U nedjelju
S prvim mrakom
Kad nevoljnici kreću na put
S provincijskih kolodvora
Kad nitko nigdje ne stiže
USAMLJENICI
Stipi Čuiću
Njih jedino razumijem
Jedino su oni moji
Premda ja nisam njihov
Rijetki usamljenici srednjih godina
Ili malo stariji
Nikli u kamenu južnih provincija
Nasukali se na votke i opuške
Oljuštenih velegradskih šankova
Mimoilazimo se
Uvijek sami
Poželim da im pružim ruku
Da kažem
Razumijem te čovječe
Tvoju muku nepripadanja
I želju da ne budeš stranac
Ni dolje gdje ti je bilo usko
Ni ovdje gdje je malo šire
Da budeš svoj među svojima
Rodijak među rodijacima
Građanin među građanima
Glava stabilne obitelji
Bezglavi pijanac
Nerealizirani ljubavnik ekscentričnih gradskih žena
Lišen pratnje glasina
Nikad ne priđem da prozborimo
Bojim se
Nesigurnosti
Gorčine
Tersluka
Opsjednutosti Hrvatskom
Dovijeka nedovoljno našom
Zavazda više udbaškom
Stoga samo produžim
Pitam se
Misle li i oni o meni
Ili su njihove misli ipak uzvišenije