Ivan Lovrenović

Ivica Kesić šalje mi članak o tome kako je katastrofalno nevrijeme iz listopada ove godine uništilo selo Vranke u općini Kreševo. Neobičan je taj Kesićev tekst: izrazito lijepo napisan, o strašnom događaju. I sve u njemu ima svoje pravo mjesto - i ljepota napisanoga, i strahota dogođenoga. I, eto, trebalo je da dođe smak nebeski, pa da svratimo pažnju na te Vranke, na to kreševsko selo s vrtoglavo dubokom poviješću.

Da se malo uživimo u tu povjest, prije Kesićeva teksta donosim odlomak iz malo poznatoga (bolje reći, nepoznatoga) rada čestitoga sarajevskog historičara Vladislava Skarića O Kreševu, objavljenog godine 1936. u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu. (I. Lovrenović)

Vladislav Skarić

O KREŠEVU

Germanizmi u kreševskoj toponomastici

U svom članku Tragovi starog rudarstva u okolini Kreševa spomenuo sam nekoliko geografskih imena iz ovog kraja, koja su, kako mi se čini, njemačkog porijekla, a dva od njih da su postala od ličnih imena onih saskih rudara, koji su u srednjem vijeku živili ovdje. Ta su imena Vránci i Hȉnač. Njihovo njemačko porijeklo pokušaću sada dokazati.

Ime sela Vranaka (nom. Vranci) sjeća me na njemačko lično ime Frank (= Franz). Njemačka osnova sačuvana je u gen. i accus. naše riječi (Vranaka, Vranke), a glas k iz osnove sasvim pravilno je pretvoren u c u ostalim padežima (Vranci, Vrancima). Ali ima nešto, što dovodi u sumnju ovu etimologiju. Sadanjeg vremena u kreševskom kraju od tuđeg glasa f ne postaje v, nego f ostaje neizmijenjeno. Kako je bilo prijašnjih vremena nije mi poznato. Uzevši ovo u obzir ime Vranci moglo je postati i od naše riječi vránjak, ako ovu riječ imamo u našem jeziku. Ona bi označavala crnpurasta čovjeka, koji se inače zove cŕnjak. Ali u ovom kraju ima ipak jedno geografsko ime, iz koga se vidi, da od f može postati v. Crnu Rijeku, koja teče ispod planine Visočice, zovu stanovnici gornje Lepenice koji put i Vojnica. A to nije ništa drugo nego Fojnica ili, kako se ranijih vremena govorilo, Hvojnica. Osim toga, u sjevernoj Hercegovini, odakle su se doseljavali, a i sada se doseljavaju ljudi u kreševski kraj, tuđe f zamjenjuje se sa v i sada.

Hȉnač je planina iznad Kreševa. Katolici je zovu Ȉnač, a muslimani Hȉnač. I u starim službenim aktima turskih sudova planina se zove Hinač. Tim je dokazano, da je oblik sa glasom h stariji. Ime sjeća na nekakva Nijemca Hinca. Ime Hinz je hipokoristik od imena Heinrich, a u srpsko-hrvatskom jeziku mora glasiti Hinac. U našem starom jeziku pridjev, napravljen od Hinac, glasio bi u muškom rodu hinač. Sigurno je nekada nekakav Sas Hinac imao u ovoj planini nešto; n. pr. jedan dô ili vrh ili rudnik (ceh) ili šta drugo, što je, kao njegova svojina, nazivano pridjevom muškog roda, napravljenim od njegova imena. Taj objekat njegove svojine zvao se, prema tome šta je bio, Hinač Do, Hinač Vrh, Hinač Ceh ili kako drukčije. Među našim geografskim imenima bilo ih je mnogo, koja su bila sastavljena ovako od dvije riječi, pridjeva i imenice, pa je imenica izostala, a ostao sam pridjev kao ime geografskog objekta. Primjera radi navešću sadanje ime Gradiški, a prije je bilo Gradiški Brod i selo Vesela, a prije Vesela Straža.

Ivica Kesić

PRIRODNA NESREĆA KOJA TO NIJE

Moje viđenje katastrofe u selu Vranci, općina Kreševo, 4. 10. 2024. godine

Ljeto 2024. godine bilo je izuzetno, ili kako bi to stručnjaci rekli, ekstremno vruće i sušno pa je dolaskom jeseni nestašica vode počela pričinjavati ozbiljne poteškoće, kako domaćinstvima, tako i gospodarskim subjektima, odnosno industriji. S obzirom da radim u tvornici u kojoj je voda osnovna sirovina u procesu proizvodnje, tih dana je zbog njenog pomanjkanja dolazilo do povremenih prekida, pa sam večer jednog takvog prinudnog neradnog dana, početkom listopada, iskoristio za druženje s prijateljima uz čašicu (a možda i više njih) razgovora. Tom prigodom smo, kao i obično, otvorili mnoge teme i dileme, a najžustrija rasprava otvorila se, naravno, o aktualnom sušnom periodu te o uzrocima i posljedicama istog. Kao i prilikom svake rasprave bilo je i usuglašenih, ali znatno više oprečnih mišljenja: od znanstvenog geološkog i klimatološkog pristupa problematici i o negativnom utjecaju čovjeka na sveukupne prirodnoekološkometeorološke procese pa do tvrdnji da do nestašice vode dolazi najviše radi toga što se ljudi danas, napose omladina, često tuširaju, pa i kad ništa ne rade, na taj luksuz nepotrebno troše vodu i po nekoliko puta dnevno.

    Završivši raspravu oko deset sati u ležernom ozračju i izašavši iz objekta zaključili smo da sudeći po lokvama na cesti kiša već odavno pada i da je sušnom periodu i svim nedaćama koje je sa sobom donio, konačno došao kraj. Dok sam se vozio prema kući brisači su veselo rastjeravali kišne kapi lijevo-desno po vjetrobranskom staklu kao da se i oni raduju što su, nakon duge suše, dobili prigodu opravdati razloge svog postojanja. Ušavši u kuću po običaju sam prosurfao internetom, dok nakon otprilike pola sata munje nisu počele parati nebo, a gromovi potmulo tutnjati u daljini poput stampeda pobješnjelih bizona. Izašavši pred kuću vidio sam da kiša ne pada, nego toliko lije, kao da želi za jednu noć izliti na zemlju svu onu vodu koju je u svojim nevidljivim spremnicima prikupljala cijelo ljeto. Isključio sam svu tehničku opremu,  izvukavši radi sigurnosti i kablove iz utičnica te otišao na spavanje. Vrlo brzo sam utonuo u san iz koga me je prenula tutnjava i orljanje pomiješano sa šuštanjem kiše, koja je nemilosrdno udarala u krovove, kao da zbog nekog dugo potiskivanog bijesa, želi sve kuće do jedne zakucati u zemlju. Tutnjavu sam pripisao udaljenoj grmljavini jer mi mozak jednostavno nije mogao primiti informaciju da Vranačka rijeka, pojačana nadošlom Jasenovicom, u svojoj podivljaloj silini nosi i valja kamenje i stijenje teško i po nekoliko desetina kilograma. To nije bila rijetkost u kišnim periodima u jesen, a napose u rano proljeće kad se kišnici pridružuju i vode od otopljenog snijega, ali je trebalo da pada tri do četiri dana da bi rijeka postigla toliku silinu pa nisam mogao povjerovati da je može postići za nekoliko sati. Mogla je! U to sam se uvjerio kad sam pogledao kroz prozor i s obzirom da se već počelo razdanjivati, vidio sam da je korito rijeke puno mutne, blatne vode i da cestom, paralelno s njim, teče još jedna, ništa manja rijeka, podrivajući bočne nasipe nove asfaltne podloge postavljene tek prije godinu dana. Struje je nestalo nekad tijekom noći, ali su fiksni telefoni još uvijek radili pa sam nazvao povjerenika kreševske civilne zaštite da bih ga obavijestio o izvanrednoj situaciji u našem selu. Rekao mi je da je već o svemu izviješten i da će poslati mehanizaciju čim savladaju sve prepreke na relaciji Kreševo-Vranci, izazvane poplavom, a kojih, kao što sam saznao poslije, nije bilo malo. Na brzinu sam se obukao, dohvatio kabanicu oblačeći je u hodu i u drvarnici ekspresno uskočio u gumene čizme. Najprije sam očistio slivnik u dvorištu nakon čega sam požurio u podrum gdje se poslije obilnijih kiša nerijetko pojavljivao slabašan izvorčić. Ovaj put izvor nije bio slabašan, naprotiv, uspio je poplaviti obje podrumske prostorije sa deset do petnaest centimetara dubokim slojem vode, ali nije pričinio veću materijalnu štetu. Pomoću dvije kante, za otprilike sat vremena, uspio sam izbaciti vodu iz podruma, a s obzirom da je kiša skoro prestala padati i izvor u podrumu je presahnuo pa više nije bilo opasnosti od novog plavljenja. Majci, koja se u međuvremenu probudila i uzbuđeno me upitala: „šta se to događa?“, odgovorio sam kratko da će sve biti dobro i izašao iz dvorišta doživljavajući šok za šokom. U gornjem dijelu sela voda je izvirala odakle nikad nije, a pojavilo se i nekoliko manjih klizišta. Morao sam oprezno koračati cestom jer je bujica mjestimično bila toliko jaka i duboka da me je bez poteškoća mogla oboriti s nogu i ponijeti sa sobom, kao što je ogoljela, izvukla iz ležišta i ponijela  drenažnu cijev dugu dvadesetak metara, koja se poput ogromne crne zmije koprcala u muljevitoj bujici, zakačivši se jednim krajem za obližnju garažu.

    Rimski most, stajao je ponosno usred toga kaosa, propuštajući bez ikakvih poteškoća silovitu bujicu ispod svog, nitko ne zna koliko stoljeća starog luka, izgrađenog od kamena bez grama ikakvog vezivnog materijala. Samo vranačko nebo zna koliko je ovakvih poplava te raznih drugih manjih i većih nedaća preživio pa bi sasvim sigurno mogao poslužiti za primjer današnjim projektantima i građevinskim „stručnjacima“, kojima je jedini cilj da što skuplje naplate svoje upitno znanje i još upitniju pamet te da bahato i bezobzirno štede na materijalu sužavajući korita rijeka zbog čega najčešće i dolazi do ovakvih i sličnih kataklizmi. Pedesetak metara dalje, oko moje garaže, formiralo se čitavo blatno jezero koje svoj nastanak može zahvaliti tome što prošlogodišnji radovi na proširenju i asfaltiranju ceste i izgradnji kanalizacijske mreže nisu dovršeni pa je jedan slivnik ostao duboko ispod razine ceste te su ga nanosi mulja i pijeska prekrili debelim nepropusnim slojem. Nastanku i rastu jezera posebno je doprinijela nelogična i štetna i nikom razumljiva odluka projektanta da se uz desnu stranu ceste, do rijeke, podigne zid visok tridesetak centimetara i dužine petnaestak metara, tako da je dubina vode na tom području bila veća od mojih čizama pa sam bio prinuđen put kroz selo nastaviti alternativnim pravcem iznad Zekine i Sućmine kuće. Voda je prodrla u garažu, ali sam auto, na sreću, prošle večeri parkirao pod otvorenim nebom, na relativno sigurnom mjestu, pa bih se mogao kladiti da zahvaljujući obilnoj kiši, nije bio bolje opran, otkako je prije dvadeset i tri godine sišao sa proizvodne trake.

   Što sam se više približavao donjem dijelu sela, šum vode je postajao sve jači, a povremeno su ga nadjačavali tutnjava i kloparanje teškog kamenja po riječnom koritu, koje je vodena sila ogoljela sve do stjenovitog dna. Iznad Starog groblja, koje je prema nekim provjerenim povijesnim dokumentima staro preko osamsto godina i među najstarijim je u Bosni i Hercegovini, aktiviralo se klizište. Na svojoj petnaestak metara širokoj putanji, zastrašujuća masa kamenja, blata i zemlje pojačana sa desetak omanjih stabala zbrisala je nadgrobne ploče, križeve i dobar dio ograde, zaustavivši se na putu i učinivši ga skoro neprohodnim. Teškom mukom sam se provukao između mladih krošanja javora, bukve i jasena, tek mjestimično prošaranih ponekim žutim listom, koje su se ispreplele u bratskom zagrljaju, te sam se, zaglibivši nekoliko puta u žitkoj kaljuži, provukao pored grobljanske kapele ugledavši zapanjujući prizor. Preda mnom se prostiralo mutno jezero širine tridesetak, dužine preko sto, a duboko mjestimično i nekoliko metara, iz kojega su na više mjesta stršali trupci, panjevi, granje i kamenje, poput nadrealnih umjetničkih instalacija, dok je voda okolo njih vrila kao u kotlu, te je u svojoj divljoj i histeričnoj igri, grmljavinom i hukom pojačavala sablasne dojmove ovog kataklizmičnog prizora. Usred tog jezera, poput nekog svojevrsnog otoka, našla se kuća obitelji Lukić u kojoj su ostali zarobljeni muž i žena, Ankica i Zlatko, koji do dolaska mehanizacije, nakon nekoliko sati, nisu iz kuće mogli niti izaći, niti im se moglo ikako prići. Poplavljeni su im bili i pomoćni objekti, a u garažu je udarao vodeni val visine preko jednog metra, oštetivši vrata i potopivši automobil kojeg je očekivala neizvjesna sudbina. U svemu tom košmaru ugledao sam Jelenu, koja je stajala ispred kuće i zahvaljujući agregatu, uspjela je uspostaviti internetsku vezu, pa je s nekim uzbuđeno razgovarala, šaljući mu otužne i zastrašujuće videosnimke našeg potopljenog sela. I njezin automobil je ostao potopljen u garaži, ali do kuće voda, na sreću, nije prodrla. Njezin susjed je protekle noći parkirao svoje vozilo pored samog mosta na Kostajnici, pa mu je osvanuo okružen i zatrpan nanosima drveća i pijeska, željno čekajući rješenje svog zabrinjavajućeg statusa. Zadržao sam se malo u razgovoru s njom pa sam saznao da je u nekim općinama, nažalost, vodena stihija uzela i ljudske žrtve, pa smo zaključili da kod nas i nije toliko strašno koliko je moglo biti, a i kiša je, hvala Bogu, prestala padati. Ovo blatno jezero, u koje smo nijemo i nemoćno, sa strahom i nelagodom gledali, nastalo je jer je prostor od mosta na Kostajnici, pa do mosta kod Šimundića kuće, pedesetak metara nizvodno, uključujući i same mostove, bio u potpunosti zatrpan raznolikom masom naplavljenom iz Kostajnice, koja se upravo na tom mjestu ulijeva u Vranačku rijeku te je pojačala ukupnu vodenu masu do dotad neviđenih razmjera. Ova dva mosta su prošle godine, u vrijeme izvođenja radova na izgradnji kanalizacijske mreže drastično suženi, a dna obiju rijeka su na tim mjestima, zbog postavljanja kanalizacijske cijevi i njezine betonske zaštite, znatno povišena. Kad se tome doda ogromna količina otpadnog drveta te pijeska i kamenja zarušenog u kanjon Kostajnice nakon probijanja šumskih puteva i enormne sječe šume, koje je pobješnjela bujica ponijela sa sobom, jasno je šta je prouzročilo ovu, kako je neki nepravilno i nepravedno zovu „prirodnu nesreću“.

   Kostajnica je planinska rječica čiji je živopisni i zadivljujući kanjon dug nekoliko kilometara, a strme, na mjestima gotovo okomite obale pokrivene su gustom, u donjem toku bjelogoričnom, a u gornjem crnogoričnom, jelovom šumom. Stoga nije čudo što je njezino područje izuzetno zanimljivo pravnim i fizičkim osobama koje se bave sječom, preradom i trgovinom ogrijevnom i tehničkom drvnom masom. To ne bi predstavljalo veliki problem kad bi se eksploatacija obavljala planski i smišljeno i kad pojedina poduzeća i pojedinci ne bi u koritu ove gorske ljepotice ostavljali ogromne količine trupaca, do kraja neobrađenih stabala, panjeva i granja. Sama vodena masa Kostajnice nije velika jer je njezin izvor uključen u vodoopskrbni sustav Kreševa, ali ogromna količina oborinske vode, (oko tristo milimetara na četvorni metar) koja se te noći izlila u njezin „lijevak“ , te veliki broj većih i manjih, stalnih i povremenih izvora i potoka, koji su tom (ne)prilikom „proključali“, ponijeli su u svom strahovitom naletu stotine kubičnih metara gore spomenute mase, dakle, drvlja, kamenja i pijeska. Sa velikom sigurnošću se može ustvrditi da se, na za to povoljnom mjestu u kanjonu, formirala ogromna brana, a daljnji, neprestani dotok vodene mase, doveo je do njezinog proloma pa je cijela ta džinovska naplavina kliznula niz strminu prema selu zatrpavši spomenute i druge mostove i izazvavši štetu i katastrofu koju ne pamte ni najstariji Vrančani niti je nešto slično igdje zapisano.

   Ovom prigodom je bitno napomenuti da je Kostajnica oduvijek, kroz povijest, bila omiljeno izletište Vrančana. U njezinom koritu, bliže selu, vranačka mladež je pravila bentove, u kojima je za vrijeme ljetnih žega tražila osvježenje, a tijekom cijele godine bila je omiljena ruta šetača, planinara, speleologa, lovaca, ribolovaca... U njezinom kanjonu se nalazi i čuvena Oberska jama. Sjećam se lijepih vremena djetinjstva, kad smo išli na izlete u Kostajnicu, gdje smo pekli kukuruze, koje smo, naravno, „posudili“ na tuđim njivama, a sa roditeljima smo išli u berbu malina i kupina kojih je, kako na strmim obalama Kostajnice, tako i u pokrajnjim manjim i većim potocima i usjecima bilo u izobilju. Tom prigodom bismo se obavezno napili vode iz Crvenih bara oko čijeg je izvora prevladavala crvenkasta boja zbog povećanog prisustva željeza, pa su se toj vodi pripisivala ljekovita svojstva. Sve ovo je zadnjih godina postalo teško ili nikako dostupno i živi još samo u našim lijepim sjećanjima i to ne zbog „prirodne nesreće“, nego zbog gramzivosti, pohlepe i oholosti onih koje neki često i uvijeno zovu „ljudskim faktorom“, a koji itekako imaju svoja imena i prezimena.

   No, vratimo se opet našem tužnom i sumornom blatnom jezeru. Iz pravca Kreševa dolazili su Jelenin muž Jakov, Boro, Pero i Ilija. Oni su, provlačeći se zaobilaznim puteljcima i stazama, te preskačući vodene barijere htjeli ispitati dokle se uopće može stići, idući cestom prema Kreševu. Tristotinjak metara od izlaza iz sela, kod Ćirine vikendice, dočekao ih je već viđen prizor: dva potpuno zatrpana mosta i blatno jezero iz koga su se uzdizala ogromna brda drvno- kameno-pješčanih naplavina, koja su sprečavala bilo kakvo daljnje napredovanje. Bio je to očigledan primjer čovjekovog negativnog odnosa prema prirodi jer su vlasnici obližnjih parcela godinama sustavno, nasipanjem zemlje, pomjeranjem potpornih zidova prema suprotnoj obali, da bi proširili svoja imanja za par četvornih metara, istovremeno reducirali korito rijeke te na taj, krajnje nekorektan način, prouzročili veliku materijalnu štetu, a nama, stanovnicima sela Vranci, uvjete života učinili težim. Između ova dva blatna jezera u cijelosti je uništen sloj asfalta, a prečistač otpadnih voda, koji se nalazi na kraju sustava kanalizacijske mreže, djelomično je ogoljen vodenom bujicom i stavljen je izvan funkcije. Na ulazu u selo, u vikendici koja je bila opkoljena dubokom vodom, ostala je „zarobljena“  Jasna iz Travnika, koja je došla na odmor. Kako joj se nije moglo prići morala je sačekati dolazak mehanizacije. Nas petorica smo ukratko razmijenili informacije, gledajući tužno u mutnu vodu, koja je nemilosrdno nadirala, te zaključivši da ovdje ne možemo ništa učiniti, krenusmo prema gornjem dijelu sela. Iznad sela, u dužini od stotinjak metara, bujica je oštetila makadamski put iskopavši na njemu dva skoro paralelna kanala dubine i do pola metra. Vodu koja je u ogromnoj količini tekla asfaltnom podlogom skrenuli smo u korito rijeke na tri mjesta, pomoću širokih, debelih dasaka. Na taj smo način vodu na preostalom dijelu ceste kroz selo gotovo eliminirali. Ostalo je već spomenuto jezero, koje smo isušili probivši nepotrebni i nelogični zidić i očistivši slivnik koji je bio zatrpan debelim slojem kamenja. Nakon što se voda povukla, ukazali su se nanosi blata i gomile pijeska pa smo blato odgurali u rijeku a pijesak sklonili na rub ceste i tako osposobili tu dionicu puta za kakvu- takvu komunikaciju. U ovom nimalo lakom poslu, pridružio nam se i Josip, koji je, došavši iz mjesta koje nije bilo ugroženo poplavama, nesebično ponudio svoju pomoć.  Također nam je pomogla i Vesna, koja je došla iz Livna u posjet rodbini, ali ju je ova katastrofa iznenadila, pa je ostala u selu nepredviđeno nekoliko dana.

   Prvi bager probio se do sela oko podne i odmah je pristupio evakuaciji troje zarobljenih u kućama, nakon čega je nastavio raščišćavati put. S obzirom da je na području općine Kreševo bilo još nekoliko „odsječenih“ sela i pošto je sva raspoloživa mehanizacija bila na terenu, u naše selo je veliki rovokopač, koji je jedini mogao probiti nabijeni kamen ispod mostova, stigao nešto malo prije mraka. Radio je do kasno u noć, a most kod Šimundića kuće postao je propustan tek sutradan oko podneva.

    Sljedećeg jutra sam poranio jer sam morao otići do Kreševa, radi kupovine nekih neophodnih namirnica, pa s obzirom da se autom do daljnjeg nije moglo prometovati, navukao sam gumene čizme, prebacio ranac preko leđa i s kišobranom pod rukom, jer je povremeno rosila slabašna kišica, krenuo žurnim korakom prema gradu. Građevinski strojevi i kamioni su se već uhvatili ukoštac sa stihijom kopajući, utovarajući i odvozeći naplavljenu masu, a do ulaza u selo su se već mogla probiti i terenska vozila. Na putu prema Kreševu, susreo sam  volontere i pripadnike kreševske Civilne zaštite, koji su u velikom broju, s lopatama ili nekim drugim alatkama na ramenima, žurili prema selu u želji da pomognu ljudima i daju svoj doprinos sanaciji štete. Ovom prigodom im treba odati iskreno priznanje i izraziti veliku zahvalnost na nesebičnom trudu koji su pokazali sljedećih dana, odnosno onda kad je bilo najpotrebnije. Iz Kreševa sam se vratio odmah da bih im se čim prije pridružio i uključio u radove na raščišćavanju i normalizaciji stanja. Što se tiče donjeg dijela puta Vranci-Kreševo, asfaltna traka je ostala čitava, samo što je bujica odnijela nasip pored ceste na dobrom dijelu trase, a na nekoliko mjesta je rijeka opasno podrovala cestu. Do 17. 10., tojest do proglašenja prestanka „prirodne nesreće“, odnosno nesreće izazvane ljudskim faktorom, koji ima svoje ime i prezime, radni strojevi i kamioni bili su svakodnevno angažirani na raščišćavanju terena oko Lukića kuće, na produbljivanju korita rijeke, odvoženju naplavina te sanaciji puta, koji je na dijelu bez asfaltnog sloja bio pretvoren u blatnjavu, izrovanu kaljužu, više nego opasnu za prometovanje.

   Od toga dana pa sve do početka prosinca na katastrofom pogođenom području sela Vranci, a prema dostupnim informacijama ni u ostalim ugroženim mjestima u Federaciji, nije urađeno apsolutno ništa, mada je posla ostalo napretek i mada su vremenski uvjeti, tijekom cijelog tog perioda, bili više nego idealni za rad. S obje strane puta ostale su velike gomile u kojima se nalazila „mješovita roba“ sačinjena od dijelova poplavom uništenih drvenih mostova, „drvnog sortimenta“ iz Kostajnice, te šljunka različite krupnoće i kamenih gromada. Nasipavanjem bankina uz asfaltnu traku, zatrpani su odvodni kanali u znatnoj dužini, kao i nekoliko propusta; kanalizacijska mreža je bila djelomično oštećena te je bila upitne propusnosti; iz zemlje su provirivale vodovodne cijevi i električni kablovi od oštećene ulične rasvjete, kao i kablovi od interneta, a neke privatne parcele su bile pretvorene u deponije otpadnog materijala neutvrđenog sastava. Svi ti poslovi, koji su bili urgentne naravi, ostavljeni su „na čekanju“, što je izazvalo veliko ogorčenje kod nas Vrančana koji smo jedva čekali da se našem lijepom selu bar djelomično vrati njegov prijašnji izgled. Posebno ogorčenje kod nas koji smo izravno pogođeni ovom kataklizmom, a i svih drugih koji sa nama suosjećaju, izazvale su informacije da Europska unija, pojedine zemlje u regionu i šire te brojna poduzeća i fizičke osobe uplaćuju na desetine milijuna konvertibilnih maraka za pomoć postradalima, a sve aktivnosti oko daljnje sanacije terena i pomoći ugroženima su gurnute u drugi plan i doslovno paralizirane.

    Ne treba posebno ni napominjati da su prvih dana ugrožena područja, pa tako i naše selo, posjećivali dužnosnici sa raznih razina vlasti, koje popularno zovemo političarima, izražavajući, kako je to u tim slučajevima i običaj, podršku i suosjećanje. Najčešće izgovarane riječi u tim prigodama bile su: prirodna nesreća, tristo milimetara po četvornom metru, globalni klimatski poremećaji, božje davanje i slično, što je bio, očigledno, već više puta oproban i uspješno u praksu provođen scenarij zataškavanja odgovornosti ljudskog faktora, a za riječi: sankcije, kazne, krivci i slično, u tom scenariju nije bilo mjesta.  

    Nećemo biti toliki pesimisti pa izražavati sumnju da će se sve ono što je u ovim poplavama oštećeno i pokvareno, u nekom, nadamo se realnom vremenu popraviti, ali će nam trebati povelika doza optimizma pa da povjerujemo da će ljudski faktor, koji ima svoje ime i prezime, odgovarati za ovu i slične katastrofe, izvući pouke iz ovoga svega i prestati uporno izazivati prirodu i njezine nemjerljive i nepredvidive sile, nastojeći da zadovolji svoje bolesne potrebe i ambicije. Jednako tako se nadamo da će oni koji upravljaju korištenjem Bogom danih prirodnih resursa prestati raditi po principu „daj nam ga danas“, te da će početi djelovati planski, odgovorno i preventivno, misleći da i oni pored njih, a i oni što dolaze poslije njih, imaju također svoje potrebe, te da moraju od nečega živjeti i nečemu se nadati. Optimizam i nada su na ovim našim maglovitim prostorima, već odavno deficitarna roba jer je njihova sustavna degradacija razmjerna degradaciji i smanjivanju površina pod šumom i ubrzanom pražnjenju prirodnih spremnika pitke vode, a obrnuto razmjerna povećanju i rastu svakovrsnog nasilja „ljudskog faktora“ nad prirodom. Stoga, što se porasta optimizma tiče nisam baš preveliki optimist, ali za nadu kažu da je vječna i da će nas sve nadživjeti. Pa, nadajmo se!