Ivo Lučić, Anne-Kathrin Godec: IZ DONJEG SVIJETA (serijal)

Ivo Lučić

GORNJI HORIZONTI

Što uopće vidimo u inženjerskom ogledalu krša?

U sjećanje na Borisa Sketa (30.7. 1936. – 7. 5. 2023)

 

Moj omiljeni geograf Kenneth Olwig u uvodu svoje knjige Meanings of Landscapes (2019) koristi moto s Alisom iz zemlje čudesa. Iz priče Lewisa Carrolla Iza zrcala (kod nas prevođena i kao Što je Alisa vidjela s onu stranu ogledalaAlisa u svijetu ogledala i šta je ona tamo vidjelaAlisa s onu stranu ogledala…) on izvlači rečenicu: „To je velika partija šaha koja se igra — u cijelom svijetu — ako je ovo uopće svijet, znate“.

Olwig želi ukazati na više zamki i problema koje stoje pred našom spoznajom svijeta, i kako zapravo tumačenja koja slijedimo uopće ne moraju voditi do stvarnosti. Uzima za primjer kartu na kojoj je svijet podijeljen na geometrijska polja kakvih u fizičkoj stvarnosti nema. Recimo ondje su meridijani kojih u fizičkom svijetu nema, a određuju naš život. Neke druge linije označavaju stvarni prostor kao što su potoci, živice, itd. Točka u mislima i ona realizirana na crtežu nikada ne ogovaraju jedna drugoj bez dodatnih učinaka. Definicija točke je, približno, ono što nema dijelova, a takvu je nemoguće nacrtati. Tako je i s drugim objektima.

Dio rečenice koji kaže „ako je to uopće svijet“ potencira argument da je stvarnost svijeta prilično arbitrarna činjenica, pri čemu svijet igre može jednako biti pretpostavljen svijetu koji uobičajeno smatramo standardnim.

Olwig kaže da srž njegove knjige Značenja krajolika leži u humanističkom, točnije u filološkom pristupu, u kojem se karakter krajolika ne smatra utemeljenim u fizičkom tlu ili klimi zemlje, već u intelektualnom tlu povijesti krajolika i kulturne geografije te povezane kulturne klime njegova jezika, književnosti, arhitekture i umjetnosti.

Ako pođemo iz te perspektive moramo prvo priznati da je, ovdje kod nas, stoljećima dominantna mitološka slika svijeta, koju su nam namrli naši preci, već dugo proglašena ludom, i premda njezini elementi i danas bitno oblikuju naš doživljaj svijeta, oni su formalno ograđeni onim što zovemo znanstvena slika svijeta. No, nije svejedno o kakvoj se mješavini znanosti i mita radi, pa ni o kojoj je vrsti mješavine znanosti riječ, ako se već slika poziva na „samu“ i „čistu“ znanost. 

***

Osvrnut ćemo se na primjer hidroenergetskog projekta Gornji horizonti i analizirati na koji način inženjerska slika svijeta oblikuje sliku naše stvarnosti i s kakvim posljedicama.

Gornji horizonti su zadnji dio izgradnje „sustava hidroelektrana na Trebišnjici“, nakon što su, ne koristeći javno to ime, napravljeni Donji horizonti: Bileća – Trebinje – Popovo polje – Plat (htjeli su da tu bude i Ombla) – Hutovo blato. Od tog projekta naučili smo veliki dio onoga što danas znamo o kršu istočne Hercegovine, koji se smatra jednim od najistaknutijih dijelova krša uopće, a koji je vidno doprinio i svjetskoj znanosti o kršu.

Horizonti su izraz velikih značenja. Pribavljaju nam osjećaj da gledamo do ruba svijeta. U inženjerskom svijetu Gornji horizonti su skup gornjih polja u istočnoj Hercegovini koja su povezana – ili će biti povezana – u jednu „hidro-energetsku stepenicu“. To znači da će ih činiti niz brana koje će stvarati hidroakumulacije, iz kojih će se kombinacijom dugih tunela i kanala voda usmjeravati na sljedeće u nizu. 

Sustav posve preuzima vodu od prirodnog okoliša i manipulira njome dok je nakon nekoliko „stepenica“ ne pusti u more. Gornje horizonte će činiti dvije brane i akumulacije na rijeci Zalomki, tunel do Dabarskog polja dulji od 12 kilometara, kanal kroz to polje, pa tunel od Dabarskog u Fatničko polje dug malo više od tri kilometra, a iz toga polja novi tunel vodi do Bileće dug gotovo 16 km. Taj će sustav oteti rijekama Buni i Bunici trećinu njihovih voda. 

***

Njegovi zagovornici kažu kako se radi o višenamjenskom projektu, koji se osim za energetiku koristi za vodoopskrbu, navodnjavanje, turizam itd. Također, kažu da nema negativnih posljedica, odnosno, ako i ima, da su one zanemarive u odnosu na koristi. Međutim, projekt u konačnici namjerava oduzeti prirodnom okolišu više od polovice njegovih voda. Već je oduzeo četiri od ukupno 11 milijardi kubičnih metara vode godišnje.

Postoje dvije strane otimanja tih voda. Jedna je otimanje rijekama kojima te vode pripadaju i njihovo „prevođenje“ u sliv druge rijeke. To je dosada bio slučaj s Bregavom, čiji je dio vode iz Fatničkog polja dat slivu Trebišnjice. Znatno veći dio planira se uskoro oduzeti Bregavi, Buni i Bunici; praktično sve vode koje su inženjeri u stanju kontrolirati. Druga strana otimanja odnosi se na Trebišnjicu: vode Bregave, Bune i Bunice koje se prevedu u njezin sliv, ne daju se njezinoj prirodi, nego sustavu kanala, tunela i akumulacija koji više nema veze s okolišem.  

***

Promotrimo neke ključne pojmove i kako ih koristi sustav Gornjih horizonata. U njegovoj terminologiji ne postoji riječ ekologija. Ravnotežu koju postiže okoliš u svakodnevnim odnosima njegovih sastavnica – vode, tla, zraka, biljaka i životinja – ključni pojam razumijevanje svijeta, projekt ne poznaje. Njemu je ona sugerirana, ali je on prezire i ne prihvaća.

Još 1954. vodeći biolozi su istraživali faunu za potrebe projekta da bi dodatno utvrdili kretanje voda. Oni su našli da između Dabarskog i Fatničkog polja ne postoji nikakva prirodna veza. Baš tu su inženjeri naredili da se prokopa tunel i spojili su ta dva polja. 

Gornji horizonti ne poznaje ni pojam biodiverzitet, ugaoni kamen opstanka ovakve prirode. Ovo je područje iznimnog biodiverziteta. Polja su ujedinila vegetaciju sa sjevera i juga, sušnu i vlažnu. Stručnjaci su tražili da projekti zadrže ritmičke promjene polja u nekoj formi, da se očuva pokretač takvog živog svijeta i takvih vegetacijskih zajednica. Kakvi! Ni čut.

Ovo je jedno od dva najbogatija područja podzemnom faunom na svijetu. Slovenski biolog Boris Sket sedamdesetih i osamdesetih upozoravao je na štete po podzemnu faunu i predlagao mjere za ublažavanje posljedica zahvata, ali nisu ništa prihvatili. 

Najnovije: ihtiolog entuzijasta Primož Zupančič, dugogodišnji predsjednik ljubljanske općine Dolsko, otkrio je novu vrstu ribe u dabarskoj rječici Opačici. Zajedno sa skupinom autora opisao ju je kao dabarski pior (Telestes dabar). Pior ima tako uzak životni prostor da je iznimno ugrožen, a izgradnjom HE Dabar korjenito će se promijeniti stanje u njegovom staništu. Tzv. Studija utjecaja na okoliš za HE Dabar ga nigdje nije spominjala. 

Nikada prostor toga zahvata nije svestrano istražen i mi nemamo pojma što se ondje doista nalazi, što je tamošnja realnost, niti što će sve biti uništeno. 

*** 

Voda. Uobičajeno je poći od njezine znanstveno-materijalističke definicije, ali ona nije nikakvo jamstvo, jer je istodobno pretenciozna i nedorasla. Voda je toliko slojevita i neiscrpna pojava da je gotovo nespoznatljiva, i to kao puka građa svijeta, da ne govorimo o mnoštvu ljudskih tumačenja, slutnji i vjerovanja. Jedan od najprečih zadataka trebao bi biti prevrednovanje slike vode i trenutačna primjena tih rezultata u upravljanje vodama.

Ona je svakim svojim atomom živa tvar, a inženjeri je gledaju kao tehničku tekućinu čijom se manipulacijom dobiva energija. Oduzimanje trećine voda jednom slivu za njih je samo tehničko pitanje, premda ono iz temelja ruši taj svijet. U Hutovu blatu i donjem toku Neretve zbog ovih zahvata izvori su smanjeni za 60-80 posto.

Pred podzemljem, pa i podzemnim vodama, čovjek obično ima inhibiciju, ne može ih zamisliti. Fizički, radi se o mnoštvu nepravilnih kanala različite gustoće i različitih debljina od milimetarskih do onih širokih više desetaka metara. Voda ispunjava tu mrežu i čini jedno vodno tijelo. Oscilacija podzemnih voda ponegdje prelazi 300 metara, kao u Nevesinjskom polju, što je  najviše zabilježeno u svijetu uopće. To vodno tijelo je stalno u dinamici, podiže se i spušta. Razlika između donje i gornje razine se naziva ekoton i iznimno je važna jer potiče živa bića na ubrzanu prilagodbu i stvaranje novih vrsta. Pretvaranje u akumulacije donosi smrt tome životu i smrt vrstama koje su prirodno naseljavale te vode, te uvođenje invazivnih vrsta.

Polja. Ona su sama po sebi čudesan i najsloženiji sustav u krša. To su depresije između brda u kojima na jednoj strani izviru podzemne vode, obično jedan dio godine, ponekad i cijelu godinu, teku poljem i poniru na drugoj strani, da bi to opet ponovile na nekom nižem polju na trasi te rijeke i tako do mora. Ima ih drugdje u svijetu, ali su polja u Dinarskom kršu najbrojnija, najveća i najrazvijenija uopće. Polja na slivovima Trebišnjice, Cetine i Ljubljanice, na kojima rijeke mijenjaju imena i do sedam puta, najzorniji su primjera tih krških pojava u svijetu. Oni su dali ime toj pojavi pa u svim jezicima svijeta struka za nje koristi termin polje.

Inženjeri ih, međutim, gledaju samo kao bazene koje moraju napraviti nepropusnim. Pravi izraz je: ubijaju ih.

Kakav je to svijet u kojem nema ekologije, biodiverziteta, vode ili krajolika? Ako je to svijet uopće, znate!?

 

 

Anne-Kathrin Godec

DOKLE POGLED SEŽE – O OSOBNIM I DRUŠTVENIM GRANICAMA

 

Punoća boja koju oko može primiti kada pogledom odlutate preko krškog polja oduzeti će vam dah. Širina poljskog cvijeća prostire se u nedogled, iz zelenila protkanog dobro profiliranim točkama pretače se u melanž boja u kojemu ne postoje jasne granice, u kojem ono žuto teče u ružičasto i plave se linije pretvaraju u bijele rijeke. A s vjetrom na polju nastane gotovo psihodelični pokret. Nastane ljuljanje i strujanje kojeg inače jedino susrećemo kada gledamo morsku površinu. I kao na moru će onaj šum vjetra, ono žuborenje kao i intervali tišine naći akustični izraz u neprestanom gore-dolje, u savijanju i uspravljanju trave i nastati će iskustvo prekoračenja barijera percepcije.

Taj fenomen koji se ponavlja iz godine u godinu i koji djeluje kao čudo, zapravo je baziran na dosta jednostavnim procesima. Taj čudesni šareni svijet biva hranjen iz podzemlja koje navodnjava polje, ponekad ga i preplavi, i tako mu pored minerala iz zemlje dodaje najvažniji element: vodu.

Malo toga može na ovom svijetu cvjetati bez vode. Voda je na mnogim mjestima teško izboren resurs i na žalost odavno je pretvorena u proizvod kojeg drže određeni monopoli. Ali bez vode nema života.

Ne mogu si pomoći, ali imena za mene imaju veliko značenje. Imena ljudi, gradova, krajolika, čak i proizvoda. I kada sam čula za projekte na Trebišnjici koji nose značajno ime „Gornji i Donji Horizonti“, ja sam naćulila uši. Imena govore mnogo. Govore o tome što netko želi postići s određenim projektom, koju viziju slijedi ili koja je tema izražena na metaforičnoj razini. 

Horizont, tako kaže definicija, je linija na kojoj se nebo i zemlja prividno spajaju. Imaginarna je linija iz perspektive promatrača. Ona je tamo gdje pogled promatrača vidi kraj zemljane ili morske površine i gdje nebo počinje. Zanimljivo je što horizonti postoje i ispod vode gdje variraju – ovisno o reljefu morskog ili jezerskog dna.

Također, pojam se često koristi i u metaforičnom smislu i onda znači granicu ljudskog kapaciteta, granicu sposobnosti prosuđivanja, limit duhovnog polja kojeg netko može nadgledati. Moglo bi se i reći da naša svijest, to jest sve što možemo svjesno uočiti, svršava na toj granici u daljini.

A što su onda „gornji i donji horizonti“, ako je riječ samo o jednoj liniji? Gornji horizont je pojam koji opisuje nešto što se iz gledišta promatrača može vidjeti iznad linije horizonta. Ako, na primjer, povisimo poziciju i ako se popnemo na neku planinu, onda će se horizont širiti (to je i razlog zašto se mudraci i eremiti obično nalaze negdje na vrhu brda). Donji horizonti se mijenjaju čim je pozicija promatrača spuštena. Što netko dublje uđe u dolinu to je horizont uži.

Dobro što smo to riješili.

Ali koje to veze ima s projektom hidroelektrana koji želi kanalizirati tijek velike krške ponornice Trebišnjice i koji žele iskorištavati njezinu snaga? Trebišnjica je divlja, upravo mistična rijeka od otprilike 190 kilometara (računajući nadzemne i podzemne dijelove) koja teče djelomično ispod zemlje, od planine Leberšnika dok se ne ulije u Jadran. U Hercegovini, gdje Trebišnjica teče ispod krških planina, i pogotovo ispod krških polja, ona garantira bio-raznolikost regije. Podzemni svijet koji je prožet špiljama, koritima i krškim jamama, dom je živih bića kojima je potrebno vlažno i mračno stanište kao što su to neke vrste šišmiša, brojni paukovi i drugi kukci, neke riblje vrste za koje do maloprije nismo ni znali, amfibije i reptili, da ne nabrajam sve vrste. Svima je zajedničko da su savršeno adaptirani na svoju okolinu, da mogu izdržati dugu oskudicu i da su prilagodili način lova i prehrane. Dom je rijetkih primjeraka biljnih vrsta koje su prilagođene na vapnenačko tlo i na duge ljetne suše. 

Kao što smo vidjeli, u vezi horizonta stajalište je važna stvar. Pitanje je što netko vidi kada na primjer pogledom seže preko krškog polja. Perspektive i stajališta se obično ne odnose samo na fizičko stajalište nego i na misaono.

Ako preuzmemo gledište da hidroenergija ima neslućeni potencijal za dobivanje struje i da se prirodni tijek rijeka može odlično koristiti – uz nekoliko preusmjerenja i ispravaka – onda eventualno vidimo samo dobrobit, kojeg „Gornji i donji horizonti“ znači za ljude u regiji. U tom razmišljanju, doduše, vidljiva je i paradigma koja ne samo postulira da resursi ove zemlje postoje da bi čovjeku osigurali ugodan i lagodan život, nego i da je kontrola prirodnih snaga moguća bez da stvara negdje posljedice koje su dugoročno negativne i za ljude. Još više, takvo razmišljanje dokaz je uvjerenja da čovjek može i mora kontrolirati svoju okolinu.

Ne žudim za romantiziranom slikom divlje prirode i čovjekom u skladu s njom. I ja sam prijateljica vode iz slavine i negdje moram puniti mobitel. Svejedno, misleći na intervencije u krški krajolik, misleći na već izgrađene hidroelektrane i one koje tek trebaju nastati, mene hvata nelagoda i osjećaj prekoračenja granica. Negdje u meni zvoni alarm, slutnja da ta opća ljudska logika u principu samo gleda vlastiti interes i ne razmišlja o posljedicama za druge elemente biotopa. Čini mi se da „Gornji i donji horizonti“ gledaju kroz naočale optimizacije dobiti. Kakav je to ogromni zahvat za floru i faunu ove regije – to obično nije toliko bitno.

A razlog je uski horizont.

Pored o izumiranju životinjskih i biljnih vrsta, sasvim ograničeno se razmišlja o kršu kao području za rekreaciju i o održivom turizmu. To je na samom početku.

Nikad nije dobro prošlo kada su ljudi međusobno, ili u odnosu s prirodom, došli s gledišta da je jedna od strana superiorna, da su potrebe jedne partije važnije od onih druge partije. Ta ideja je uvijek neistinita, jer živimo u svijetu ko-kreacije i međusobne ovisnosti u kojemu je jednostavno nemoguće ignorirati životne potrebe drugih bića.

Samo misao da će dvije trećine vode biti povučene s krškog polja i korištene za proizvodnju energije mora da svakom koji je ikad stajao u moru cvjetova krškog polja tjera suze na oči. Očigledno je da će to bogatstvo nestati.

Zapravo je banalno i uvijek je ista tema na svim razinama:

Tamo gdje vlada samo dašak mišljenja da je netko „važniji, moćniji ispravniji ili ima više potreba od drugih“, svejedno kako je taj osjećaj nastao ili iz koje vrste oskudice, svejedno koliko dobroga stvara na jednoj strani i koju prividnu sigurnost omogućuje, ako nije win-win-situacija za sve uključene elemente, onda će kad-tad negdje puknuti.

Razumijevanje horizonta može promijeniti pogled na svijet u osnovi. Ako ne vidimo gdje je nečemu kraj i gdje nešto drugo počinje, gdje netko zauzima više prostora nego što mu je potrebno i gdje taj prostor uskraćuje drugima, onda ulazimo u tematsko polje narcizma.

Čak i takve stvari možemo naučiti u kršu. 

I kao kod narcističkog poremećaju ličnosti razlog za takvo ponašanje je iskrivljenja samo-percepcija i pogotovo strah. Strah, da nema dovoljno svega i da će nas vanjski svijet nadvladati. Strah kojeg kompenziramo napuhavanjem i stiliziranjem vlastitih potreba ili veličine. Uvijek spremni da za vlastitu stabilnost narušavamo onu drugih. To je strah koji funkcionira u logici: da bih ja pobijedio drugi mora izgubiti. I zapravo je nevažno na kojoj razini gledamo takve mehanizme, radi li se o podrijetlu čovjeka, o religiji, boji kože, o društvenom statusu ili o odnosima u kojima je moguće ignorirati emocionalne potrebe drugog ili pak o baratanju s prirodom u kojemu čovjek prvenstveno misli na sebe – sve je to izraz narcističkih tendencija.

I kao na drugim poljima života nije rješenje uprijeti prstom u druge i gubiti se u vječnoj igri okrivljavanja, nego treba istražiti probleme i ukloniti ih korak po korak.

I tu je rasprava o pojmu „horizonta“ od velike pomoći. Gdje moj horizont završava, tamo počinje horizont drugog čovjeka. Gdje moj horizont završava nije kraj svijeta. Iznad mog horizonta počinje onaj drugih bića čije gledište nikad ne mogu znati. Ali već samo znanje o tim beskrajnim gledištima i horizontima može me spasiti od napasti presezanja granica drugih.

A onda – ali stvarno tek onda – kada smo uočili druge granice i uvažili ih, onda može nastati sloboda i otvorenost koja će dozvoliti da – kao u psiholdeličnom strujanju mora cvjetova s početka ovog teksta – da se te granice kreću i miješaju, da nastane propusnost i međusobno prihvaćanje.

Kada bilo koji projekt pokaže znakove presezanja granica, jedini ispravni je odgovor širenje horizonta.

www.jergovic.com, ajfelov most