Katarina Livljanić: SINECURA
To je soba puna gustoće i preciznosti, u njoj se događa samo ono što se događa, bez ispraznih riječi, bez udvornih razgovora, bez mogućnosti nesporazuma.
Oni svakoga dana sjede za nepogrešivo istim mjestima oko stola, kao pokorni apostoli nevidljive posljednje večere od mljevenih papica i pudinga od vanilije. Šute. Nigdje drugdje nisam vidio takve poglede, istovremeno zapanjujuće prosvijećene i potpuno prazne. Možda je samo Buda u najdubljoj nirvani bio tako odsutnog i mirnog pogleda.
Ne znam jesu li nesretni, ravnodušni, ili su možda već negdje drugdje, slobodni u blaženom carstvu zaborava, a ovdje su im ostale samo ljušture natečenih gležnjeva u rasparenim kroksicama i bijelim majicama na kojima su flomasterom upisani brojevi njihovih soba.
Oni ništa ne pokušavaju razumjeti, ni jedni druge, ni prostor oko sebe, ni nas koji dolazimo s pitama od jabuka i toplim šalovima za grijanje savjesti. Možda su i u tome u pravu: da su se ljudi uvijek savršeno razumjeli, najveći broj događaja ne bi se nikada ni dogodio, ne bi se srušila kula babilonska, Kain ne bi digao ruku na Abela, a Orfej se ne bi okrenuo na vratima podzemlja.
Danas me dočekuje na pragu sobe: opet ima na sebi tuđu haljinu. Ljutim se što im gube i zamjenjuju odjeću, a onda shvaćam da sam ja ovdje jedini kome nešto znači taj Saturnov prsten smeća koji se vrti po ormarima.
Ona mirno gleda kroz mene, skenira me nekom savršeno misterioznom tehnikom koja sve prozire i ništa ne zna. Uhvati me za ruku i kaže teško mi je ovdje, nemam s kim razgovarati. A onda joj se rečenica odjednom slijepi u magmu iz koje ispadaju španjolski nepravilni glagoli, njemačka schwache deklinacija i slap nejasnih slogova, kao da se vrijeme izlilo u lokvu istovremenosti poput guste palačinke u kojoj sve riječi postoje odjednom.
Oni provode dane boreći se s rasutom ogrlicom slogova koje više ne znaju nanizati, od jutra do mraka šćućureni jedni uz druge dok nemaju s kime razgovarati.
Iz njezine magle odjednom iskoči otočić oštrine i mala lica sa stare školske fotografije kristalno jasno progovore. Dubrovnik 11. prosinca 1951. Bepo. Ovo sam ja. Gle, Marijan. Njega smo se bojali. Misliš li ti da će Bog dati da ja ikada opet budem normalna?
Na odlasku, uvijek isti kratki ritual: ja brzim pokretom izmaknem ruku kojom je pridržavam dok hoda, a moju ruku zamijeni ruka njegovateljice koja je vodi na večeru. Ona ne primijeti da se ruka promijenila, ona je moj pogrbljeni Orfej koji se neće okrenuti, a ja stojim na pragu i ne znam nestaje li ona ili ja.
https://www.katarinalivljanic-exlibris.com