Monika Herceg, pjesme

Puni krug

analogija propadanja tijela
i jesenskog propadanja
(lišće se ponizno prepušta truljenju)
potpuna je
uvlačimo prste u meso
opipavajući puls ljeta
jabukama koje skladištimo u podrum
još dugo iza podnosit će studen
koja prodire u staničja
a onda poput planeta
ući u vječnu orbitu oko zime

treba kiseliti krastavce i paprike
da se očuva osjećaj punog kruga
ukiseljena esencija sunca
osvjetljava želudac

kraj tegli zimnice
ponekad lijeno prolaze zmije
debele zelene kože
baka kaže da su već pitome
i da pod temeljima kuće
otkako su iskopali podrum
spavaju kao stražari
prezimljujući kao i mi
sa sunčevim bakljama
u trbušnim šupljinama

 

Urođene mane

ponekad se žene rascvjetaju
usred najvećih mećava
tako je mog oca porodila susjeda Anka
na zemljanom podu
kraj ognjišta
kad je snijeg već bio
preko koljena

kao dijete proganjao je životinje
tražeći u njima
neopazive izrasline osamljenosti
pupoljke koji su i njemu obrasli grlo

nije volio biti među ljudima
kad je imao pet godinama
razjareni se roj stršljena
iz jazbine crnog graba
obrušio na njega
dugo je plakao nateklih očiju od uboda
a onda bez treptaja
nastavio igru skrivanja u duplje stabala
preslojavajući naslage humusa
ne primjećujući
širenje i duljenje tabana
izbijanje prvih brkova
dok nije pao preko svog stopala
kao preko krtičnjaka

 

O podrijetlu

1.

majka moje bake nosi vodu s potoka i spava
u lišću kad nitko ne gleda
pala je rukom u kotao pun masti kao djevojka
i nosila veliki ožiljak
dužinom cijele podlaktice

uvijek je pričala
kako su njena djeca
šest sinova i jedna kćer
nicali kao gljive
jedno po jedno svakog ljeta
tih plodnih kišnih sedam godina

jednog srpanjskog popodneva
gromovnik je bacio munju
ravno u njihovu štalu
mačke su izgubile uši
a njeni sinovi
razbježali su se poput mrava
na drugu stranu ekvatora

2.

baka je često govorila
kako je njen otac zapravo
Mato iz susjednog sela
koji pod šeširom nosi
putovanja kao nar sjemenke
i posjećuje ih čim
utihne posljednji lavež

njihovo siromaštvo koje je prošupljivalo zube
zatrpavao je ilovačom i gurao
među kosti uginule stoke
kao i grube debele ruke njene majke
pune žireva i lješnjaka
prepelica koje misle da su žene

ponekad bi stao i zapalio cigar na raskrižju sela
pustio da ga u oblaku dima
prekriju cijelog
pčele i ptice

skupljao je koštice trulog voća
koje je ostajalo iza berbi
vjerujući u zdravu jezgru
i sad je svejedno
s koje strane prilazi zima
jer ne ostaje ništa
osim štihanja i kopanja
nužnog tetošenja zemlje
nakon predugog ljeta

3.

kad kesten rodi šuma je puna berača
glasovi trče leđima žena
kao divlje životinje
pomlađujući ih stranim naglascima
i njihova se puna tijela otvaraju
kao prazni ormari

stranci u šumi ostavljaju cipele i dobre namjere
bosi utrčavaju u postelje
gužvaju suhu kožu
pod prstima kao pod mrazom pucaju oči
kao bobice grožđa pred zrenje
i umjesto pijetlova bude selo

početkom ljeta u vinogradu niknu djeca
bez očeva
kao mlade pečurke iza kiše

 

Zečje smrti

u životinje smo pažljivo spremali smrt
hraneći ih svježe pokošenom travom i sijenom
a onda tu istu smrt vadili iz njih bezbolno
jednim rezom ispod vrata

krzno zečeva uvijek bi visjelo na starom orahu
kao prevelik kaput
a kraj krznenog odijela
mišići koje smo ogolili
posramljeno su gledali prema nama
i lelujali u naletima vjetra

očevo ukočeno tijelo majka je
našla kraj zečinjaka
jednog rujanskog jutra
naslutivši tako aksiom
kojeg smo rijetko svjesni

smrt kojom hranimo druge
ponekad se nehotice
vrati i u nas

 

Tijelo

Ta pjesma, to nikako nisam mogla biti ja.

U glavi tvoji obrazi ponovljeni za potrebe rekonstrukcije pjesme,
bliskost ugušena pitomom vodom,
elektricitet koji nikoga
ne može oprati od mraka.

U udovima prepisani pokreti, majčino lupanje vratima
postupno ulazi u utočišta, ljetovanje zaraženo neizbježnom grubošću.
Godinama kasnije govorit će mi da
sam neprirodno tvrda, da će taj izostanak nježnosti
zaraziti neizlječivom sjetom sve koje pokušam voljeti.

U udovima odustajanje od hrabrosti
za ulazak u prostore napučene nepotrebnim stvarima.
Na pokretnim stepenicama
dan odmiče u kipteću gužvu,
ljudi u etikete robe na sniženjima,
vrijeme strpljivo razgovara s prstima
o brzini potonuća usred takve mahnite mase
koju je nemoguće prevesti u poeziju.
U udovima odustajanje od svih mjesta.

U trupu je nestabilno gnijezdo,
skučena ljubav u koju može
stati čovjek po potrebi.

Ta pjesma, to sam sigurno bila ja.
U pupku me škaklja sasvim prolazna noć.

 

Drugorazredni otac

Londonska magla je koncept o kojem ne znam ništa
iako sam uvijek mislila da ću putovati
Zaprimati svijet u dlačice,
depilirati ga i puštati šume, New York, Brač, Niagarine slapove niz odvode
Da ću samouvjereno kao predizborna kampanja secirati autoceste
i savijati ih u cijev svoje nerastezljive rodnice

Ali ovih dana osjećam se kao magla strogog britanskog naglaska
i težim kao cijela Zemlja koju nisam prisno upoznala
Biljke se boje rascvasti kraj mene
jer ću im nepovratno zaraziti zavodljivost
Stabla se boje pljunuti pupove iz vršaka
da im ne pojedem kisele zametke

Plešem mjesecima na oštrici nedjelje mada bih je trebala poslužiti
obitelji uz svoje marinirane oči i batake
Istina je da sam usamljena i u čekaonici posvajam
svakog uglađenog djeda i njegovu staračku kožu
kao lijek dugo guram u grlo

Jadna Persefona, ništa ne pomaže provjetriti komore srčanog mišića
Niti tješenje izmišljenim košticama nara kojima se igram gurajući ih u pupak
kao da su svaka mali Pluton, ničije mjesto u vakuumu
Nebo oguljeno do plave preskakuje u aorti kao da će ponovno potopiti planet
Znaš, sanjam nekad da šetamo parkom
Držiš me za ruku poput izvrsnog oca
Tako si pažljiv kad te sanjam

Šest mjeseci si, Zeuse
Šest mjeseci puštao
da me skidaju i siluju
u bestežinskom mraku