PAPA PIO XII. I HOLOKAUST

U kojoj je mjeri Papa Pio XII. bio upoznat s holokaustom i nacističkim zločinima?

Krajem prošle godine (2020) dokumentarni kanal medijske platforme Deutsche Welle objavio je na engleskom jeziku emisiju o ulozi Pape Pija XII. u Drugom svjetskom ratu te o njegovom odnosu prema Hitleru i šutnji vezanoj za istrjebljenje Židova tijekom rata. Na neka pitanja postoje odgovori, a na neka bismo mogli dobiti zadovoljavajuće odgovore i punu sliku o Papinoj ratnoj ulozi nakon što se prouče dokumenti u Vatikanskom arhivu, kojeg je Papa Franjo otvorio u ožujku prošle godine, skinuvši oznaku povjerljivosti s dokumenata vezanih za Papu Pija XII. O činjenicama koje su već dokumentirane i o očekivanjima vezanim za Vatikanski arhiv za Deutshe Welle su govorili crkveni i sekularni povjesničari.

 

S Papom Franjom započelo je novo doba u Katoličkoj crkvi – doba transparentnosti. U vezi s tim, nedavno je otvorio Vatikanske arhive i dopustio da se pristupi svim dokumentima o Papi Piju XII., jednom od najkontroverznijih papa u povijesti. Njega sr optužuje da je šutio dok je nacistički režim ubijao milijune Židova. Zbog te šutnje jedni ga zovu „Hitlerov Papa“, dok je za druge bio svet zbog činjenice da je tajno spasio živote tisuća Židova. Napokon, vatikanski dokumenti o Papi Piju XII. su sada potpuno dostupni i bacaju novo svjetlo na njegovu šutnju za vrijeme holokausta. Vrijeme za otkrivanje istine je došlo.

U Rimu su 2. ožujaka 2020. godine s dokumenata o papinstvu Pija XII. skinute oznake povjerljivosti. Mnoštvo dokumenata od 1939. do 1958. godine, koji su desetljećima bili čuvani u tajnosti u Vatikanu, napokon su dostupni istraživačima i povjesničarima.

Njemački povjesničar Hubert Wolf bio je jedan od prvih koji je vidio dokumente. „Kada se govori o vatikanskim tajnim arhivima, prva stvar na što nas to asocira je roman Dana Browna [Da Vincijev kod]. u kojem je Vatikanski arhiv predstavljen kao neka vrsta hermetički zatvorene staklene kocke u kojoj arhivisti reguliraju kisik koji dolazi izvana, što je apsolutna besmislica. Vatikanski arhiv je kao i svaki drugi. Iako smo tu radili već 20 godina, sada je postalo izazovno zbog velikog broja pitanja: Što je Papa znao o masovnim ubojstvima Židova? Kad je saznao za njih? Tko ga je o tome informirao i je li mu vjerovao?“

Papa Franjo objavio je svoju odluku godinu dana ranije, kazavši: „Crkva nema straha od prošlosti, štoviše voli povijest i želi je još više voljeti, kao što voli Boga. Zato, s istim povjerenjem kao moji prethodnici otvaram i povjeravam istraživačima ovu dokumentarnu ostavštinu.“

Prema Andreu Tornielliju, uredniku Vatican News-a, jednom od bliskih ljudi Pape Franje, ova odluka otkriva Papinu predanost transparentnosti u Crkvi. „Crkva se ne boji istine. Naravno, Papa Franjo odobrava taj princip. Pogledajmo i veliki skandal – borbu protiv zlostavljanja u Crkvi. On je inzistirao na potpunoj transparentnosti. Njegova odluka da otvori arhiv može se promatrati u tom svjetlu.“

Od kad je izabran za Papu, Franjina misija je povratiti povjerenje u Crkvu koja je trpjela zbog seksualnih i financijskih skandala. Izbor Pape Franje bio je da se otvore vrata Crkve. U Vatikanu ne bi trebalo više biti prostora za tajnost. Čak i s neugodnim istinama mora se javno suočiti.

Otvaranje arhiva bila je velika novost, zato što je Pio XII. još predmet zapaljivih rasprava između katolika i Židova širom svijeta. Ovu odluku pozdravio je Joseph Schuster, predsjednik Središnjeg vijeća Židova u Njemačkoj. „Odluka Pape Franje da otvori tajne dokumente Pape Pija XII. svakako je ohrabrujući znak. Netko kasnije može ponovno oživjeti pitanje moguće beatifikacije i radosno priznati: ‘da, to je bio čovjek koji je učinio sve što je mogao učiniti’. Ili, ‘da, to je bio Papa koji je možda mogao učiniti više, ili drugačije – je li trebao i mogao djelovati drugačije?’“

Reputacija Pape Pija XII. šezdesetih godina prošlog stoljeća počela je biti osporavana kada je prikazana predstava „Namjesnik“, koja govori o Papinoj šutnji za vrijeme holokausta. Budući da je izbio međunarodni prosvjed, tadašnji Papa Pavao VI. odlučio je objaviti tisuće dokumenata iz vremena Drugog svjetskog rata. Ipak, prema mnogim povjesničarima, ova kolekcija dokumenata bila je nekompletna, tako da je Pio XII. ostao misterij.

Pio XII. rođen je 1876. godine kao Eugenio Pacelli. S 23 godine započeo je svoj svećenički put. Nakon brzog napretka u Kuriji, 1917. godine postao je nuncij u Münchenu.

Crkveni povjesničar Stefan Samerski proučavao je razmjenu pisama između Vatikana i njegovih predstavnika u Njemačkoj. Mnoga pisama napisao je budući Papa Pio XII. „Kad je Pacelli došao u Bavarsku, došao je u jednu katoličku zemlju i bio je dočekan veoma toplo. Međutim, politička situacija krajem 1918. i početkom 1919. godine bila je upravo onakva kakvu Pacelli nije želio.“

Godine 1918. završio je Prvi svjetski rat. Poraženo Njemačko Carstvo bilo je u kolapsu i metežu što su iskoristili socijalisti u širenju moći. Situacija je bila posebno teška u Münchenu gdje je živio Pacelli. Proglašena je socijalistička republika. „Papa je“ – nastavlja S. Samerski – „bio meta socijalističkih predstavnika u Münchenu. Došli su u vatikansku nuncijaturu  i željeli su mu oduzeti automobil.“

„Budući da je Papa bio upoznat s komunizmom“ – prema Hurbertu Wolfu, crkvenom povjesničaru sa sveučilišta u Münsteru –, „znao je da komunizam nije kompatibilan s katoličkim učenjem. Imao je posebno iskustvo komunizma za svoga boravka u Münchenu. To se vidi i iz njegovih bilješki: ‘Stavili su mi pištolj na čelo, život mi je bio u opasnosti, stvorili su potpuni kaos’.“

Pacelli je 1925. godine premješten u Berlin. U glavnom gradu pregovarao je s njemačkom vladom o ugovoru koji bi uredio odnos između Njemačke i Vatikana. Nazvan je „Reichskonkordat“. „Odjednom je to bio sasvim novi politički sistem. Ono što je nekad bila monarhija, sada je postalo republika. U tom kontekstu, odnosi između Crkve i Države morali su biti potpuno reorganizirani. To se odnosilo na blagdane, sveučilišta, izobrazbu svećenika… cijeli niz područja koja su se morala regulirati između Crkve i Države“, zaključuje Stefan Samerski.

Otac Gumpel je vjerojatno jedan od još nekoliko živućih svjedoka koji se sjeća Pacellija iz osobnih susreta s njim u Njemačkoj. „Prvi put sam osobno susreo budućeg papu kada sam bio vrlo mlad, kada sam imao šest ili sedam godina. Razmijenio je nekoliko riječi sa mnom. Kasnije kad sam ga upoznao, osjetio sam da zrači duhovnošću koju nisam mogao osjetiti kod drugih. Susretao sam i druge pape, bio u privatnoj audijenciji kod Pape Pavla VI., Ivana Pavla II. i Ivana XXIII., oni su svi velike i važne osobe, dobri ljudi, ali moram biti iskren da nitko nije ostavio takav ustisak na mene kao Pio XII.“

Dugo godina otac Gumpel bio je zagovornik procesa beatifikacije Pija XII. Za vrijeme procesa imao je jedinstvenu priliku vidjeti tajne dokumente u Vatikanskim arhivima. „U tim danima Drugog svjetskog rata tisuće pisama je dolazilo u Vatikan. Na njih se odgovaralo kad god je to bilo moguće. Pio XII. nije bio netko tko je lako donosio odluke. Prije nego bi donio odluku, uvijek je želio proučiti problem sa svih strana, da ne bi napravio pogrešku. Dakle, bio je pažljiv, i to je ispravno, to je dobro.“

Proces za proglašenje svetim Pija XII. započeo je 1965. godine. Jedino što još nedostaje, a  što zahtijevaju pravila da bi se završio proces, jest dokazati čudesno ozdravljenje. Papa Franjo obavijestio je javnost da je proces na čekanju. „Kauza Pija XII. je otvorena. Ali, obavijestili su me da još nedostaje čudo. A ako nema čuda, proces ne može ići dalje. Zaustavi se.“

Još veća prepreka za beatifikaciju Pija XII. je kontroverza oko njegovog odnosa prema nacističkom režimu od 1930-ih pa nadalje. U to vrijeme Pacelli je bio tajnik Svete Stolice, najmoćnija osoba u Vatikanu nakon pape. U isto vrijeme, Njemačka je svjedočila usponu nacionalsocijalističke stranke i njezina lidera Adolfa Hitlera. „Eugenio Pacelli“ – tvrdi H. Wolf – „nije znao ništa o Hitleru. Čak je pisao svome kolegi, vatikanskom nunciju u Beču, informirao se o ‘nekom’ Hitleru. Također, nikad se s njim nije susreo. On onda nije vidio Hitlera kao veliku opasnost.“

U siječnju 1933. godine Hitler je postao njemački kancelar. Samo mjesec dana kasnije, nakon paljenja Reichstaga, započeo je proces progona njemačkih Židova. U travnju je Židovka Edith Stein napisala pismo Papi koje su povjesničari pronašli u Vatikanskom arhivu prije nekoliko godina. „Edith Stein“, nastavlja H. Wolf, „Židovka s filozofskim obrazovanjem obratila se Papi s hitnim zahtjevom da javno i glasno govori protiv progona Židova. Moramo se podsjetiti da je Edith Stein bila Židovka koja se obratila na katoličanstvo. Mi sada znamo, iz bilješki Pacellija, da je pismo Edith Stein bilo prezentirano Papi.“

Svi mi koji smo vjerna djeca Crkve i koji gledamo stanje u Njemačkoj otvorenim očima, bojimo se najgore reputacije Crkve ako se šutnja tako dugo nastavi, stoji u pismu Edith Stein. „U odgovoru, koji je bio sramotan, Pacelli je pisao nadbiskupu, koji je predstavio pismo Svetom Ocu, da je ovaj vidio pismo, da je izrazio svoje ohrabrenje i papinski blagoslov. Ali njezin zahtjev nije ni spomenuo“, zaključuje H. Wolf.

Povjesničarka Nina Valbousquets s Ecole Francaise u Rimu istražuje odnos Židova i katolika toga vremena. „Pacellijeva glavna briga bila je zaštiti katolike i Katoličku crkvu u nacističkoj Njemačkoj. Za Vatikan židovski problem nije bio prioritetan.“

Danas je Papa Franjo raširenih ruku primljen u židovskoj zajednici. Kao i njegovi prethodnici, i on židovski narod naziva „starijom braćom“. „Od neprijatelja i stranaca, postali smo prijatelji i braća. Da, ponovnom otkrivanju židovskih korijena kršćanstva! Ne, nijednom antisemitizma!“ (Papa Franjo)

Biskup Erfurta, Ulrich Neymeyr dobio je zadatak od Njemačke biskupske konferencije da radi na poboljšanju odnosa katolika i Židova. Prema njemu, u 30-tim godinama prošlog stoljeća mnogi katolički svećenici nisu bili imuni na antisemitizam. „Moramo imati u vidu da u 30-im godinama većina katolika bila je vođena principom da Židovi nisu prepoznali Mesiju. Navodi da su oni bili odgovorni za Isusovu smrt na križu bili su također uobičajeni. Postoji mnogo izvora koji su to ponavljali.“

Odlučan da dobije većinu u Parlamentu, Hitler je pokušao osigurati podršku katolika. „Nacionalna vlada vidi dvije kršćanske denominacije [protestanti i katolici] kao najvažniji faktor u očuvanju naše nacionalne baštine“, izjavio je.

Nedugo nakon toga, Hitler je ponudio Vatikanu sporazum na kojem je Pacelli radio od 1920-tih godina – konkordat. Vatikan je prihvatio sporazum. Sam Pacelli potpisao je sporazum s budućim „Führerom“. H. Wolf to ovako vidi: „Naravno to je bio veliki trijumf za Hitlera, jer njegov režim nije dobio povjerenje ostatka svijeta. Prvi međunarodni ugovor koji je Hitler ikada sklopio bio je onaj sa Svetom Stolicom. Ako, dakle, moralni autoritet kao što je Sveta Stolica sklopi ugovor s Hitlerovim režimom, onda će i druge države moći legitimno uraditi istu stvar.“

Četiri godine ranije, 1929. godine, Vatikan je već potpisao sličan ugovor s fašističkom Italijom i diktatorom Benitom Mussolinijem, uz blagoslov velikog dijela lokalnog klera.

Diplomatski odnosi između Svete Stolice i fašističkih režima su polje proučavanja profesora Mattea Luigia Napolitana. „Većina talijanskog klera podržavala je fašistički režim. Mnogi svećenici su se borili za svoju državu u svojoj mladosti te su se osjećali patriotama.“

Također, u to vrijeme mnogi katolički svećenici vidjeli su fašizam kao manje zlo u usporedbi sa stvarnim neprijateljem – komunizmom, koji je ateističkom ideologijom obećao svrgnuti tadašnji socijalni sistem koji je Crkva predstavljala stoljećima. S. Samerski tvrdi: „Oni [ljudi u Crkvi] su ubrzo postali svjesni kako je u Sovjetskom Savezu situacija eskalirala. Događao se veliki progon klera. Nije samo Pravoslavna crkva bila progonjena. Svećenici su bili hapšeni, crkve zatvarane, vjernici maltretirani, a crkvena imovina oduzimana. To se također dogodilo i Katoličkoj crkvi.“

Međutim, budući da je Hitler imao sve veću kontrolu nad njemačkim narodom, on je također počeo napadati Crkvu. Želio je nametnuti nacizam kao jedinu nacionalnu religiju.

Hitler je odrastao u katoličkom okruženju u Austriji i plaćao je crkveni porez do svoje smrti. Bio je čak inspiriran katoličanstvom za nacističke simbole i obrede. H. Wolf: „Bio je fasciniran hijerarhijskom strukturom Katoličke crkve. Na vrhu papa, a na drugoj strani Führer koji je na vrhu. Imao je, dakle, određenu fascinaciju Crkvom, ali u stvari nije imao ništa s njom. Crkva je bila njegov suparnik.“

Kako je vrijeme prolazilo, katolički biskupi Njemačke su sve više odbacivali nacističku politiku, protestirali su protiv nje. „Postojalo je među klerom“, nastavlja biskup Neymeyr, „odbacivanje nacionalsocijalizma. To je bilo u biti odbacivanje rasizma, eutanazije i, također, pokušaja izgradnje nove nacističke religije. Münsterski biskup Clemens von Galen, bio je posebno važan u ovom pogledu, jer je protestirao vrlo snažno protiv eutanazije, tako snažno da su nacionalsocijalisti okončali ovu praksu.“ Von Galen i drugi njemački biskupi ukazivali su na kršenje konkordata i tražili od Vatikana službeni prosvjed. „Katoličke škole“, tvrdi biskup, „više nisu bile dozvoljene. Bile su ustvari zatvorene, iako je to bila najvažnija stvar za Crkvu. Nije više bilo ni pastoralne brige u zatvorima. Samo su vojne kapelanije još postojale. Ugovor je jednostavno suspendiran, ili ga oni više nisu implementirali. Više nije bilo svrhe pozivati se na uvjete konkordata. Ništa se time nije moglo postići.“

Papa Pio XI. napisao je enciklicu njemačkim vjernicima koje je bilo čitano u svim njemačkim crkvama na Cvjetnicu 1937. godine. „Enciklika se originalno zvala ‘S velikom zabrinutošću’“, objašnjava S. Samerski, „da bi bilo jasno da je Sveta Stolica zabrinuta zbog trenutne situacije progona Katoličke crkve u Njemačkoj. Ovaj naslov bio je intervencijom Pacellija promijenjen, postao je još oštriji, tako da je naslov bio ‘S gorljivom zabrinutošću’ [Mit brennender Sorge] da bi naglasio još jednom kako ozbiljno Sveta Stolica gleda na situaciju u Njemačkoj.“

„Nacisti su bili ogorčeni“, smatra H. Wolf, „jer su saznali za ovo pismo nakon što je tekst pročitan sa svih propovjedaonica u njemačkim crkvama u 9 sati ujutro. Ali ovo pismo nije imalo dalekosežnije efekte. Rekao bih da je izazvalo samo jedan kratkoročan bljesak i to je sve.“

Pio XI. napisao je pismo u kojem je osudio Hitlerove i Mussolinijeve antisemitske zakone, ali ono nikad nije objavljeno. Nije jasno je li Pacelli zaustavio njegovo objavljivanje. Tajna može biti otkrivena jedino kada istraživanje Vatikanskih arhiva bude završeno.

U veljači 1939. godine umro je Papa Pio XI., a Pacelli je izabran na tron sv. Petra. Uzeo je ime Pio XII., u čast svog predšasnika. „Kada je Pacelli izabran za papu, Mussolini je bio veoma zabrinut, što nam je potvrdio i njegov zet. Reakcija Njemačke je također zanimljiva. Nisu bili manje zabrinuti od Talijana“, tvrdi M. L. Napolitano.

„Iz Njemačke je stizala hladna tišina, bilo je jasno: ‘Ti nisi naš Papa, nismo posebno sretni što si ti postao Papa’“, nastavlja S. Samerski.

Pio XII. izabran je samo šest mjeseci prije nego što je Hitler zapovjedio invaziju na Poljsku. Počeo je Drugi svjetski rat. „Papa kao poglavar male države Vatikana, koja je bez vojske, teško da je imao sredstva da bi se suprotstavio Hitleru. Jedino je mogao koristiti diplomaciju i karitativno djelovati“, zaključuje N. Valbousquets.

Za biografe Pija XII. period Drugog svjetskog rata ostaje tajna. Mnoga pitanja su još neodgovorena, kao primjerice: Kada je Papa saznao za istrebljenje Židova? Tjedan dana su profesor Wolf i njegov tim bili u mogućnosti istraživati arhive u traženju odgovora na ovo pitanje. Potom je korona kriza sve zaustavila i istraživanje je moralo biti prekinuto. Ali u prvom tjednu pronašli su dokumente koji nude neke uvide. U ljeto 1942. godine predsjednik SAD-a Roosevelt primio je pismo od židovske Agencije o informacijama masovnih ubojstava Židova u Poljskoj i Ukrajini.

U tijeku su likvidacije u Varšavskom getu. Bez ikakve razlike (…) Sve Židove odvode iz geta u grupama i ubijaju ih. Njihova tijela koriste za pravljenje masti, a kosti za proizvodnju gnojiva. Masovna ubojstva ne događaju se samo u Varšavi, nego i u kampovima specijalno napravljenima u te svrhe, stoji između ostalog u pismu.

Izaslanik Bijele kuće došao je u Vatikan da bi pitao Papu za procjenu situacije. Želio je znati je li Vatikan već primio slične informacije i bi li se Papa složio sudjelovati u zajedničkom prosvjedu. „Sveta Stolica imala je dvije informacije. Prva je došla od Counta Malvezzia, koji je putovao po Ukrajini. Kada se vratio, informirao je Mantinija, budućeg Papu Pavla VI., o hororu kojeg je vidio tamo, o onome što su Nijemci radili Židovima. I imali su drugu informaciju, vrlo važan izvještaj od unijatskog katoličkog nadbiskupa, metropolita iz Lavova, koji je potvrdio upravo ono što je židovska organizacija rekla. Dakle, Vatikan je mogao odgovoriti, ‘da, možemo potvrditi da je izvješće pouzdano’. Ali to nisu učinili; rekli su: ‘da, mi smo također čuli te stvari, ali nismo u mogućnosti potvrditi istinitost ovih izjava’“, zaključuje H. Wolf.

Zašto je Vatikan tako odgovorio? Možda se odgovor krije u nedavno otkrivenom dokumentu – bilješci Papinog bliskog savjetnika Angela Dell’Acqua. H. Wolf tvrdi: „Dell’Acqua je napisao: ‘Američki zahtjev je krucijalan, ako je informacija točna’. Potom dolazi strašna rečenica: ‘Možeš li vjerovati Židovima, oni uvijek pretjeruju’, i preporučio je: ‘Ostanimo politički oprezni, jer ako budemo govorili o tome, odabrat ćemo stranu, ne trebamo biti partizani’.“

Ova bilješka pomaže nam razumjeti zašto je Pio XII. šutio i nije sudjelovao u savezničkom protestu protiv masovnih ubojstava Židova. H. Wolf: „Naravno, ovaj jedan dokument ne daje pouzdan odgovor što je Papa učinio i zašto je to učinio, jer trebamo temeljito pregledati sve materijale da bismo bili u mogućnosti dati cjelovitu prosudbu. Sve drugo ne bi bilo kredibilno. Međutim, već činjenica da smo nakon jednog tjedna pronašli ključnu informaciju, znači da moramo bolje pregledati sve izvore. Ovaj dokument, međutim, čini jedan element vrlo vjerojatnim: pokazuje nam da je Papa bio informiran o istinskom opsegu holokausta u jesen 1942. godine i pokazuje nam da je znao za američki zahtjev da mu potvrdi ove brojke. On to nije učinio [nije sudjelovao u protestu protiv ubojstava Židova], iako je imao svoje vlastite izvore. Ti izvori nisu smatrani od Pape i državnog tajnika pouzdanima možda zato što ih Dell’Aqua nije prezentirao na ozbiljan način.“

Pio XII. jedini je put prekinuo šutnju na Božićnoj misi 1942. godine. Osudio je sve progone po rasnoj osnovi, ali bez referiranja na Židove. „Čovječanstvo duguje ovaj zavjet stotinama i tisućama koji su  nevini poslani u smrt ili koji su samo zbog svoje nacionalnosti ili porijekla potpuno osiromašeni.“

Ovako na to gleda N. Valbousquets: „Pio XII. spomenuo je one koji pate, one koji su progonjeni i one koji pate u ratu zbog svoje nacionalnosti, religije ili porijekla. Koristio je talijanski termin ‘stirpe’, što ne znači rasa, nego opisuje lozu potomaka [pleme]. Drugim riječima, govorio je općenito, bez referiranja na Židove.“

Od kada je započeo rat, Papa je primao pisma od Židova iz različitih zemalja koji su molili za pomoć. Svi su oni opisivali ista zvjerstva.

Ljubazno Vas molimo da budete tako dobri upitati Njegovu Svetost da zamoli katoličke svećenike u Slovačkoj da iskoriste svoj utjecaj u zaustavljanju strašnih progona, stoji u pismu Isaaca Herzoga, poglavara rabina iz Jeruzalema.

Znamo vrlo dobro kako ćemo umrijeti. Natrpani ispod bodljikave žice, u masovnim grobnicama koje sami kopamo, djeca se živa ukopavaju, odrasle gole izudaraju palicama i bace u grob, a zatim u njih pucaju, stoji u anonimnom izvješću iz Tulcina u zapadnoj Ukrajini, prva polovica 1944.

„Postoji nevjerojatno mnogo, rekao bih tisuće pisama koja su Židovi uputili Papi. To su često molbe, baš molbe, u kojima se kaže: ‘Mi smo u ovakvoj ili onakvoj strašnoj situaciji, možete li nam pomoći da se izvučemo?’ Drugim riječima, Papa nije samo gledao holokaust kroz apstraktne brojeve, nego u vrlo preciznim, osobnim pričama. Nakon tjedan dana istraživanja, pronašli smo samo ove molbe, ali još ne znamo kako je Sveta Stolica reagirala. U nekim slučajevima pronašli smo molbe i odbijenice i nije bilo daljnjeg razvoja događaja. U drugim slučajevima, Sveta Stolica je nastojala pomoći i pomogla je. Ovo je jedna velika tema, možda i najvažnija u cijelom arhivu,“ tvrdi H. Wolf.

Godine 1943. rat se približio vratima Vatikana. Kad su saveznici teško bombardirali Rim, Pio XII. napustio je Vatikan i molio među ruševinama. Malo zatim srušio se Mussolinijev režim i Hitlerove trupe su ušle u Italiju. Rim je, također, pao u nacističke ruke. Trupe SS-a marširale su Trgom Sv. Petra, a 16. listopada 1943. godine, nakon što su izvršile čistku u židovskom getu, 1.024 Židova bili su deportirani u Auschwitz. Samo ih se 16 vratilo.

Otvaranjem arhiva napokon se baca novo svjetlo na ono što je Pio XII. učinio da bi zaštito Židove, ali i ono što nije učinio. N. Valbousquets kaže: „Tradicionalno se misli da je Papa uvijek štitio rimske Židove, ali za vrijeme njihove deportacije u listopadu 1943. godine Papa nije izustio ni jednu riječ protesta. Nije intervenirao da bi zaustavio ove deportacije.“

Wolf tvrdi: „Pacelli je pokušao djelovati na različitim razinama. Za početak, otišao je do ambasadora Njemačke pri Svetoj Stolici, gospodina Weizsäckera, reći mu da bi ustao u zaštitu Židova, učinio ono što je njegovoj domeni, i da bi Weizsäcker također trebao učiniti sve što je moguće da Židovi iz Rima budu zaštićeni od progona. Druga stvar, on je tražio da se provjeri koji samostani, crkve, crkvene institucije bi bili u mogućnosti ponuditi sklonište Židovima. Na taj način bi ih mogli sakriti. To se događalo i u vatikanskim zgradama, kao i u mnogim drugim redovničkim kućama. Treća stvar se nije dogodila: nije bilo glasnog, javnog protesta.“

„Važno je upamtiti da je u Rimu živjelo oko deset tisuća Židova. 20% bilo ih je smješteno po vatikanskim institucijama, kao što je papinska rezidencija Castel Gandolfo. To je što nam kažu vatikanski dokumenti“, dodaje M. L. Napolitano.

Prema jednom od tih dokumenata, koji se čuva u Memorijalnom centru Yad Vashem u Jeruzalemu, 4.715 Židova našlo je sklonište u Vatikanu i drugim katoličkim institucijama za vrijeme njemačke okupacije Rima.

Za Riccarda Di Segnia, glavnog rimskog rabina, Papa je mogao učiniti više. Mogao je spasiti sve rimske Židove od deportacije. „Postojala je neka vrsta tihog dogovora da Nijemci ne bi više ponovili takvu operaciju. Ali i ono što je dosad učinjeno, bilo je ignorirano. To je nažalost stvarnost, a tisuće nevinih ljudi je odvedeno u Auschwitz. Postojalo je mnogo načina da se čuje njegov glas. Da je rekao da Židove ne bi trebalo dirati, to bi bilo dovoljno da uzrokuje diplomatsku krizu. Moramo također uzeti u obzir njegovu poziciju: Ako je osoba moralni autoritet u zajednici, takva osoba mora to potvrditi djelovanjem. Je li njegovo djelovanje bilo moralno? Na ovo pitanje mi moramo, također, odgovoriti…“

„Drugi crkveni predstavnici su govorili javno. Na primjer, nadbiskup Toulousa, mons. Saliege javno je osudio deportacije Židova u ljeto 1942. godine, zbog čega je Višijska Vlada znatno usporavala deportacije. Dakle, to je jedan primjer. Ako je svećenik govoro javno i jasno osudo antisemitizam i deportacije, to je imalo utjecaja“, zaključuje N. Valbousquets.

Zatečen u dilemi između šutnje i javnog govora, Pio XII. odlučio se za diplomaciju. Želio je djelovati u tišini. Ovaj stav možda je posljedica onoga što se dogodilo u Nizozemskoj 1942. godine. Ondje su prosvjedi biskupa vodili još većem broju deportacija. Među žrtvama bila je i časna sestra Edith Stein –  obraćena Židovka koja je uzalud molila 1933. godine Papinu pomoć. Godine 1998. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom, kazavši na proglašenju: „Draga braćo i sestre, zato što je Edith Stein bila Židovka, zajedno sa svojom sestrom Rosom i mnogim drugim katoličkim Židovima bila je odvedena iz Nizozemske u koncentracijski logor u Auschwitz, gdje je umrla zajedno s njima u plinskim komorama. Danas ih se sjećamo s velikim poštovanjem.“

Godine 1944. saveznici su zauzeli Rim. Pio XII. slavio je kraj njemačke okupacije. Godinu dana kasnije, prve slike iz logora smrti bile su objavljene. Usprkos tome, Pio XII. nije progovorio o holokaustu. Zašto? Možda nam Vatikanski arhivi dadnu odgovor na pitanje.

Papa Franjo zna koliko je važna prošlost za današnji trenutak. Crkva mora učiti iz svojih pogrešaka i ispitati posljedice svoga djelovanja, ali i šutnje. „Moramo se zalagati za ono što je ispravno i, u isto vrijeme, otvoreno govoriti kada nešto nije u skladu s kršćanskim vrednotama. Važno je ispravo braniti vrednote koje drže naše društvo zajedno i osigurati da većina ne šuti“, zaključuje biskup Erfurta Ulrich Neymeyr.

Tijekom sljedećih nekoliko godina povjesničari će, nadamo se, jasno osvijetliti lik Pape Pija XII. Ali jedna stvar je izvjesna: Crkva je naučila da transparentnost nema alternativu.

polis.ba
Autori: Lucio Mollica i Luigi Maria Peratti.
Prijevod s engleskog: Ivan Tučić, polis.ba.

 

Pismo Edith Stein Papi Piju XI.

Travanj 1933.

Sveti Oče!

Kao dijete židovskog naroda, koje je Božjom milošću već jedanaest godina dijete Katoličke crkve, usuđujem se izreći pred Ocem kršćanstva ono što tišti milijune Nijemaca.

Već tjednima gledamo u Njemačkoj djela koja ruglu izvrgavaju svako pravo i svaku čovječnost – a o ljubavi prema bližnjemu da se i ne govori. Godinama su nacionalsocijalistički vođe propovijedali mržnju prema Židovima. Sada, kad su se domogli vlasti i naoružali svoje pristaše – među njima i dokazane zločince – prispjela je žetva mržnje. Da su izgredi izbili, nedavno je potvrdio i režim. U kojem opsegu, ne možemo si predočiti, jer je javno mnijenje zapriječeno. No prema onome što je meni poznato iz osobnih odnosa može se ocijeniti da se ne radi ni o kakvim pojedinačnim iznimkama i incidentima.

Pod pritiskom glasova iz inozemstva režim je prešao na «blaže» metode. Izbacio je parolu da se «nijednom Židovu ne smije učiniti ništa nažao». No, javnim bojkotom – time što se ljudima oduzima ekonomska egzistencija, građanska čast i domovina – režim je natjerao mnoge na očajanje: meni je posljednjih tjedana preko privatnih obavijesti poznato 5 samoubojstava uslijed širenja tih neprijateljstava. Uvjerena sam da se radi o sveopćoj pojavi koja će uzrokovati još mnoge žrtve. Nažalost, unesrećeni nemaju unutarnju snagu da nose taj svoj udes. Odgovornost, jasno, velikim dijelom spada na one koji su tu odgovornost široko prihvatili. Ali također odgovornost imaju i oni koji o tome šute.

Sve što se dogodilo i što se svakodnevno događa dolazi od režima koji sebe naziva «kršćanskim». Već tjednima čekaju i nadaju se, ne samo Židovi nego i tisuće vjernih katolika diljem Njemačke – a, vjerujem, i svijeta – da Kristova Crkva digne svoj glas i zaustavi tu zloupotrebu Kristova imena. Nije li obogotvorenje rase i državne vlasti, što radio masama svakodnevno utuvljuju, očita hereza? Nije li uništavanje i prolijevanje židovske krvi izrugivanje presvetoga čovještva našeg Otkupitelja, presvete Djevice i apostola? Nije li sve to u krajnjoj suprotnosti s ponašanjem našega Gospodina i Spasitelja koji je na križu molio za svoje progonitelje? I nije li to crna mrlja u kronici Svete Godine [Godina 1933. – 1900. obljetnica Kristove smrti na križu], koja bi trebala biti godinom mira i pomirenja?

Svi mi koji smo vjerna djeca Crkve i koji odnose u Njemačkoj gledamo otvorenih očiju, bojimo se najgorega za ugled Crkve, ako šutnja još dalje potraje. Uvjerenja smo da ta šutnja neće biti u stanju na dulje sačuvati mir sa sadašnjim njemačkim režimom. Borba protiv katolicizma privremeno se već vodi u tišini i u nekim manje brutalnim oblicima od one protiv židovstva. No, neće dugo potrajati da u Njemačkoj nijedan katolik neće moći biti u službi a da se bezuvjetno ne prikloni novom kursu.

S dubokim poštovanjem Vaše Svetosti
moleći Apostolski blagoslov
Dr. Edith Stein
docentica na Njemačkom Institutu za znanstvenu pedagogiju
Münster/W.
Collegium Marianum

Prijevod: Polis.ba

 

Edith Stein, filozofkinja, redovnica, mučenica, rođena je u židovskoj obitelji u Breslau u Njemačkoj (današnji Wroclaw u Poljskoj) 1891. godine. Katoličku je vjeru prihvatila i krstila 1922., a godine 1933. ušla je u Red sestara karmelićanki u Kölnu, u Njemačkoj i uzela ime Tereza Benedikta od Križa. Pet godina kasnije, 1938. godine, uslijed nacističkih progona Židova, premještena je u nizozemski karmelićanski samostan u Echtu. Tu su je nacisti uhitili i deportirali. Dana 9. kolovoza 1942. ubili su je u plinskoj komori koncentracijskog logora Auschwitz. U listopadu 1998. papa Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom.