Ivan Lovrenović

I
„Kad bi bio svjestan, kamen koji pada 
mislio bi padam slobodom svoje volje.“ 
Te pijemo mlijeko iz nebeske šolje 
misleć da je vino naših vinograda.

Pih ga tako i ja, ali jedno veče 
kroz prašinski svemir moje brusione 
dragulj što ga brusim u brus meni reče: 
„Ti si kao i ja, slijepče vasione!“

„Dok bijah pod zemljom, bjeh crn bez svjedoka. 
Sad iskrim pod suncem u tvoja dva oka. 
Mraku ili svjetlu, ja sam samo škrinja.

Tek, kopaču misli, kad ispod svog čela 
kresneš dragulj-miso, priroda bez vela 
skočiće ti na dlan, sverotkinja sinja.“

II
Te zađoh za čelo, u prašumu uma:
on, mezgra pojilja iz bezdanskih ruda,
vršike joj tjera put zvjezdanog spruda,
tu da cvate mirna, bez zmija i puma.

Al, oko čela obruč: svemir, beslovesna,
gluhonijema, slijepa prašuma prašumā.
Nevina a samo razbojstvo i čuma. 
Sama i beskrajna, a sama sebi tijesna.

Avet - proguta mi sve molitve plave,
beojanice srca pozoba ko mrave.
Nema drugog boga osim nje sve-boga!

Nema drugog boga ni iza mog čela
osim nje sve-boga što kroza me djela. 
Laž je raj i pako, laž je sinagoga.

III
Al, zna i da bude suncu izđik lala. 
Zvonki dragulj žudnje pod brusom slavuja. 
I pčela žednica nektara i bruja. 
I duga, spojnica nebesa i tala.

Lađa puna sveg, u glad i prnje luke. 
Kroz nebrode smrtne prebrodnica skela. 
Za grbe nepravdi pravedna libela. 
Poklič bune časne što uzvitla puke.

I olovka oštra što u ponoć uma 
sračuna brzine galaksija sviju 
i kolika im je težina i suma.

I od zlata pero što piše poeziju. 
Dobrota što kane na rane nam mȁna. 
O slava joj, slava! Hosana! Hosana!

IV
U svom strahu da mu ne ošugam ovce, 
rabin zlatousti zovnu me i kaza: 
„Zar ne vidiš grešnost lažnog svog topuza? 
Takav um, pa zar ćeš među crnoslovce?!“

„Već talet prigrni i Talmud poljubi!“ 
Okrenuh mu leđa i odoh bez zbogom. 
A sutradan jeknu kletva sinagogom, 
sijevnu ko mač ognjen da mi glavu srubi:

„Proklet nek je danju, noću proklet da je, 
proklet kada liježe, proklet kad se diže, 
proklet kada nogom na kućni prag staje!

Proklet ko s njim i riječ, ko mu priđe bliže, 
ko boravi dalje s njim pod istim krovom, 
i ko se povede za kužnim mu slovom!“

V
Poslušaše, postah ja šugava ovca. 
Djecu mi šalju po svoje okulare. 
Niko da mi kupi ma i naočare. 
Ni od koga riječi, od nikog ni slovca.

Katedru mi daju jednu sa daleka 
ako budem trezven ko svi što se kaju. 
Neću, volim slušat noćne pse što laju 
i hljeb tvrdi drobit u šerpicu mlijeka.

I ispljuvke krvi kupiti peškirom.
Uzmem pregršt neba, vagam, dah me pita:
je li ti rukopis stigo do zenita?

Već glavinja plamen svijeće nad papirom. 
Neka. Ja sam kamen što svom mjestu pada, 
bez straha, bez žala, bez tlapnje, bez jada.