Vera Arapović, ZAPISI

(Iz zbirke u pripremi Jednina, možina)

 

NEKA IM JE LAKA (I LAHKA) ZEMLJA

Anđelko V.

Šetam s prijateljima, sredinom šezdesetih, bulevarom Montparnasse u Parizu.  Desetak metara ispred nas ugledam Anđelka V. – sa fancuzicom na glavi, ruku punih knjiga, razgleda izloge knjižara. Viknem iz svega glasa: Anđelko! Okreće se unezvijereno, gleda lijevo, desno i vraća se izlogu. Nakon minutu, dvije, ja opet dreknem: Anđelko! Opet se okreće u nevjerici, gleda u našu malu grupu na trotoaru, sliježe ramenima i vraća se izlogu. Treći put se na moj uzvik nije okrenuo, samo je brzo nestao u gomili. Objašnjavam francuskim prijateljima, šokiranim mojim ponašanjem, da je to naš poznati pjesnik i da je prozivanje na ulici naš neozbiljni, šaljivi običaj.

Kada smo se, nakon nekoliko godina, zvanično upoznali, ispričala sam mu tu anegdoticu. Bio je jako ljut, kaže: mislio sam da haluciniram.

Ne znam jesmo li ikada postali pravi prijatelji, sretali smo se, srdačno razgovarali. Divila sam se njegovoj poeziji, učila od njega kako, sa malo šturih, odabranih riječ izraziti i najraskošnija osjećanja. Ne tvrdim da sam naučila.

Sa naklonošću je dočekao vijest da je moja prva knjiga Uporno trajanje na spisku planiranih, desetak ili više  knjiga poezije, izdavačke kuće Veselin Masleša, objavljenog u dnevnom listu. Među velikim književnim imenima i ja, na posljednjem mjestu. Bila sam jako ponosna i radosna. Nažalost, ne dugo – iz nekih nepoznatih razloga moja knjiga nije tiskana. Na moj upit, urednik mi je, ako se dobro sjećam, rekao da je tako moralo biti. Požalim se Anđelku. - Znam  čija je knjiga objavljena umjesto tvoje. Ako ne može u Sarajevu, može u Zagrebu, tješi me.

Napisao mi je  preporuku (prilično suzdržanu, kao što i dolikuje renomiranom  piscu  kad ocjenjuje nečiju prvu knjigu) i rekao da rukopis pošaljem izdavaču Spektar u Zagrebu. Knjiga je izašla ᾿83.

Posljednji i opasan susret sa Anđelkom imala sam u sred rata. Po nagovoru Ivana M. (predratnog direktora marketinga i prodaje Dječije i omladinske štampe), pokrenuli smo ponovo Male novine, koje su, kao i mnoga druga izdanja Oslobođenja, prestale izlaziti kad je rat počeo,  jer su novinari i urednici, i glavni, sa prvim pucnjevima napustili grad. Ljubazni direktor Večernjih novina Sejo D. ustupio nam je jednu prostoriju za redakciju i počeli smo raditi.

Jedan od prvih brojeva, koliko se sjećam,  posvećen je Sarajevu: dirljive priče djece iz podruma i skloništa, zapisi, pjesme i priče poznatih pisaca o gradu. Uvrstila sam i nostalgično poetični Anđelkov zapis  Sarajevo, Sarajevo. Sutradan, na redakcijskom sastanku šok – kolegica iz redakcije izjavljuje:

- Ovo je strašno, ja se kao Bošnjakinja osjećam ugroženo jer objavljujete ustaše.

- Kakve ustaše? pitam u čudu.

- Pa, Anđelka V.

Podilazi me jeza: rat je, Ivan i ja, Herceg Bosna, logori... Srećom, odgovara joj kolega Aljoša M. samozatajni pjesnik:

- I ja sam Bošnjak, ali se ne osjećam nimalo ugroženo, veoma lijep zapis o gradu.

Nisam sigurna da je baš to rekao, ali važno je bilo da se nije  osjećao ugrožen. Jesam li ti ikada zahvalila, Aljoša? Je li sada kasno?

Evo te Anđelkove ode:

Sarajevo, Sarajevo

Kad sam to najmanje očekivao – kao i uvijek, palo mi je nešto na pamet: Sarajevo. Nešto u Sarajevu – i to neću reći, i – ne znam to reći.

Sarajevo, pa njegova mutna i tanka Miljacka, pa magle njegove, pa stadion u Koševu s tugom i tišinom poslije završenih nogometnih utakmica, onda bolnica u kojoj sam u ranoj mladosti dugo ležao i patio i, najzad: groblje, sa svega nekoliko stabala, i to – žalosnih vrba. I – tu! Stati.

Jednom riječi: bojao sam se da ne umrem van Sarajeva. Možda zato što sam tu i otpočeo taj posao. Ko zna. Samo, hrlio sam bezglavo natrag, bez obzira na kom sam se dijelu zemlje i u kakvoj ljubavi i toplini zatekao.

Odlučila sam se za ovaj tekst misleći da je veliko ohrabrenje, makar i ovakav, poziv za povratak u nesretni grad  u trenutku kad su mnogi sanjali samo o tome da ga što prije napuste.

Kako brzo i lako kod nas, usamljeni šetač sa pariških bulevara, strastveni kolekcionar knjiga, onaj što je htio biti velik kao mrav, postaje ustaša! A, ako itko pronađe i mrvicu ustaštva u ovoj Anđelkovoj tužnoj čežnji za Sarajevom, neka se odmah pretvorim u bubu.

 

Ilija L.

Ubrzo sam napustila redakciju i prešla u Večernjak za urednika kulture. Ne sjećam se kojim povodom smo pisali o Iliji L. Ujutro je došao u redakciju da se zahvali i diskretno spustio tri naranče u poluotvorenu ladicu mog radnog stola. U toj sveprisutnoj ratnoj sivoj, po zadimljenoj prostoriji razliše se odjednom miris i boja rijetkog i raskošnog voća. Kao da je netko upalio jarko svjetlo.

Nismo u ratu bili lišeni samo hrane, vode, svjetla, toplote, nego i boja i mirisa. (Sjećam se svratio  je kod nas kući, u sred rata,  mladi pisac koji mnogo obećava – i premašio je i najsmjelija očekivanja – i mirisao je na bijeli luk. Da, da, dobro ste čuli, mirisao!)

- Mogli bismo otići negdje na kavu, kaže Ilija.

- Rado, odgovaram, ali bojim se da se moj suprug ne naljuti.

- Zar si ti udata?

- Jesam.

- A, tako, reče, pokupi naranče iz ladice i brzo ode.

- Jesi našla kad ćeš se udati, mogli ste se tri dana sladiti, ironično dobacuje kolegica, mostarska liska.

Prosu se redakcijom smijeh. Hvala ti, Ilija, što si nas neočekivano nasmijao u ona vremena kad je smijeh bio rijedak, dragocjen i ljekovit. Kao i naranča. Nadam se da si našao slobodnu, usamljenu dušu da je obraduješ tim lijepim, raspjevanim poklonom.

 

Nedžad I.

Nekoliko godina pred rat, sjedim sa prijateljicom u Morića hanu na Baščaršiji, pijemo kavu. U dnu prostorije žuti paravan a ispred stoje ljudi i nešto čekaju. Pitam konobara što se dešava. – Nedžad I. proriče sudbinu iz Kur’ana.

Iako me prijateljica odgovara, stanem u red. Znali smo se sa Filozofskog, ista generacija, on na filozofiji, ja na francuskom. Bio je je veoma naočit i lijep momak, cure su ga zagledale, ali on je uvijek bio odsutan. U rijetkim trenutcima, kad bi se iz svojih zanesenjačkih visina spustio na zemlju, znali smo si u prolazu klimnuti glavama u znak pozdrava.

Ulazim.

- Hoćeš li i meni proreći što me čeka, pitam.

- Ti idi neka ti proriču iz Biblije.

- Ali, isti je Bog, Nedžade!

- Jeste, ali nije Knjiga!

 

ŽIVOT SE NASTAVLJA...

Ustajem jutros, perem zube, pokupim novine ispred vrata, kuham kavu, pojedem sendvič, sjedam, zapalim cigaretu, pijem kavu, čitam novine... Svakodnevna rutina.

Kao da se ništa nije desilo. Kao da jučer nisu umrle dvije meni bliske i drage osobe. Istina, bile su jako bolesne i u godinama za umiranje. Tješim sina jedne i  kćerku druge preminule prijateljice: bar se nisu dugo mučile. Sin:

- U pravu ste, sve znam, ali mame uvijek umiru prerano.

Mislim: dobro je da je sprovod na istom groblju, da ne moram trčati od jednog do drugog. Gdje da se sklonim ona dva sata između?  Da idem autobusom ili da uzmem taksi? Da ruže kupim na pijaci, na groblju su mnogo skuplje?

Uh, trgnem se, je li to: život se nastavlja?

 

JEZIK MOG DJETINJSTVA I RANE MLADOSTI 

Baba Viktorija, naša dobra maćeha, pala je u kuhinji sa štokrle  u devedesetoj godini i slomila kuk. Nakon operacije i oporavka, prohodala je s hodalicom u pratnji unuke, kćerke mog najmlađeg brata. – Ti meni pomozi samo niz ganjak i niz basamke, a ja ću u avliji sama. – Draga tetka, žali mi se bratična, ne znam ni što joj je ganjak i ni što su joj basamci.

Kao dijete bila sam nespretna, često padala, razbijala tanjure i čaše, pa me baba Vikorija častila komplimentima: - Baš si baksuz!  Ponekad sam bila i ugursuz. Moglo bi se reći da je baba Viktorija bila sumnjiva Hrvatica jer joj je prabaka po majci bila Čehinja. U mojoj obitelji pomiješani su Hrvati iz zapadne Hercegovine – otac, i iz srednje Bosne – majka. Na njihovom hrvatstvu nema nikakve sumnjive mrlje još od davnih vremena kad su bili samo katolici.

Djetinjstvo i ranu mladost provela sam u gradiću K. nedaleko od Sarajeva i nedaleko od drugog gradića K. s većinskim hrvatskim stanovništvom. Onim istim gradićima, koje je predsjednik susjedne države u sred rata tako velikodušno poklonio predsjedniku ove države. Kao da im je babovina.

Otac željezničar, uvijek je polazio sa i vraćao se na željezničku stanicu  (nikada na kolodvor) vozom (nikada vlakom). Ja i danas kad krećem na put, na željezničkoj stanici sjedam u voz, a kad dođem do kolodvora, prelazim u vlak.

- Tata, mogu li danas na kupanje? pitala bih. - Jok, odgovorio  bi kratko, nikada - ne. Valjda mu se ovo tvrdo jok činilo uvjerljivije od mekanog ne koje lako može postati i da. Za mjesece je govorio: prvi, četvrti, deveti, ali nas je savjetovao da  ne sjedamo i ne ležimo na zemlji u mjesecima koji u nazivu imaju slovo R. Sigurno nije mislio na srpanj. (Priznajem,  jako volim nazive mjeseci na hrvatskom, neobično su opisni i svaki podsjeća baš na to godišnje doba. Ne upotrebljavam ih u govoru, ali kad ih hoću napisati,  uvijek moram na prste izbrojiti da bih došla do lipnja ili rujna.  Mada, s ovim katastrofalnim klimatskim promjenama, pitam se hoće li trava nicati u travnju i hoće li se imati što požnjeti i prevoziti u srpnju i kolovozu?) Mamina sestra bliznakinja i rodice rijetko su pominjale mjesece. Govorile su: nakon Božića, prije Uskrsa, na Veliku Gospojinu, oko Ilindana, uz blagdan Svetog Ante, na Svisvete, iza Uzašašća, nakon Blagovijesti, prije korizme...

U našoj kući, a i u svim drugim,  jelo se kašikom, viljuškom i nožem. (Ovaj posljednji  zove se  isto na svim  jezičnim prostorima bivše juge. Negdje se piše latinicom a negdje ćirilicom i često je, nažalost, kroz povijest, pa i nedavnu,  upotrebljavan ne samo za jelo.) Kuhalo se na šporetu, peklo u rerni. Razvijale  su se jufke za pite, kuhale knedle, štrudle i šufnudle. Jeli smo ampren čorbu ili pileću supu, nikada juhu. Za Božić se kitio krizban, pekao germitajg, za Uskrs smo farbali jaja i pripremali  milibrod.

Mimo velikih vjerskih blagdana, kuhale su se buhtle, krafne, šnenokle, moj najdraži dezert.  Palačinke je trebalo zaraditi lijepim ponašanjem. Ili kad se razboliš! Gostima se, uz kavu, obavezno služio himber.

Prali smo i peglali peškire, čaršafe. Braća su za skijanje oblačila gojzerice, španjerice, džempere i vindjakne. Zimi bismo nahajcali vatru dok se ne usiju sulundari. Dan smo započinjali fruštukom, čaj i mlijeko pili smo iz šolja, uz kriške kruha namazane pekmezom. Turska se kava kuhala u džezvi i pila iz fildžana. Jednom mjesečno kupovali smo fasung, špeceraj. Braća su, kad bi se posvađali, prijetili jedan drugom: fasovat ćeš kad stari (otac) dođe kući.

Za blagdane bismo sirćetom glancali svečani escajg. Često bismo zadeverali odrasle kada bismo nešto važno negdje zaturili, onda bismo baš nagrabusili. A kad bih se ja požalila babi Viktoriji da sam nešto svoje zagubila, govorila bi jazuk, s blagom ironijom. Cipele smo popravljali kod šustera, šnajder je tati šivao odijela i zimske kapute. Doktor je, pored fratra i učitelja, bio najpoštovanija osoba.

Da ne zaboravim avliju! U našoj kući avlija je bila mala, ali kod ujke i tetke bilo je to, za nas djecu, najomiljenije boravište od ranog proljeća do kasne jeseni. Već početkom travnja, iz magaze bismo iznosili velike saksije s ružičastim i crvenim oleanderima, šišmirima, lonce s ružama, ljubičicama, margaretama. Ljeti bismo smo se jagmili oko toga tko će šlaufom, u nanulama, zalijevati cvijeće. Tu smo se igrali i skrive u šupi i drvarnici, tu sam, iza uredno nacijepanih i složenih drva, u četrnaestoj godini sa starijim rođakom, zapalila i prvu cigaretu.

U avliji je bila i mala sjenica od drveta, prekrivena mršavom i anemičnom vinovom lozom koja bi svake godine preživjela ljutu bosansku zimu. Mali grozdovi, sa sitnim i kiselim bobicama, nikada nisu dospjeli sazriti, jer bismo ih mi pozobali čim postanu svijetloljubičasti. Tu bi odrasli, nakon drijemeža poslije ručka, ćejfili uz kavu i slatkiše.

Starije rodice tajno su ašikovale s momcima, jer tetka nije baš begenisala njihove simpatije, a kad bi se neki od njih popišmanio, danima je bilo suza. Tetka me je znala ružiti: džaba je tebi govoriti, nikako da uferčiš šta se smije, a šta ne smije reći pred komšijama.

Kad bih se najstarijem bratu požalila na daljnjeg rođaka striku Antu koji bi me uvijek nešto ružio u prolazu (kako to hodaš, zvjeraš okolo, pristojna curica gleda preda se), govorio je:

- Ma, pusti njega džuturuma, on uvijek nešto zanovijeta, ne sekiraj se, ko ga ferma. (Sekirati je bila jako prisutna riječ u mom djetinjstvu, tetka bi nam više puta na dan podviknula: ne sekirajte me!  I sama sam se u mladosti sekirala zbog sitnica, a kasnije, kad su problemi postali veći, ne znam zašto, počela sam se nervirati. I danas, kad me nešto nasekira, iznerviram se).

Ujake smo zvali striko. Objašnjava mi sestrična, profesorica hrvatskog, da je to zato što su fratri bili ujaci. Očev brat je bio amidža. Priznajem da mi se ujak više sviđa i jako sam se raznježila kad je moj trogodišnji sin prvi put nazvao mog najstarijeg brata – ujko. Na grobu naše majke i brata, otac je dao isklesati da spomenik podiže porodica. U kući se govorilo familija, a obitelj je još jedna lijepa riječ koja mi je prirasla srcu.

Ujak Kamilo otišao je prije Drugog rata u Zagreb na studij prava, oženio se Zagrepčankom, dobio tri sina. Karijeru je završio kao predsjednik nekog suda. Često mi se žalio:      - Cijeli život proveo sam ovdje, a nikada me ni jedan kolega iz Zagreba nije pozvao doma na večeru. Družio sam se samo sa Slavoncima i Dalmatincima. Sad vidim da naši Hrvati dolje mogu biti  Hrvati samo u Bosni i Hercegovini. Čim dođu u uvijek žuđenu matičnu domovinu, postaju i ostaju Bosanci i Hercegovci. Zauvijek, do konca života.

Mamin bliski rođak, čiji je sin služio vojsku u okolici Zagreba, svratio je na povratku u restoran na kolodvoru nešto pregristi prije polaska vlaka. Dugo je studirao menu prepun jela nerazumljivih naziva. I odlučio se za cvjetaču i palentu, učinilo mu se da je to nešto sočno i slasno. Konobar, sav u čudu, upita: - Cvjetaču i palentu? - Da, rekao je samouvjereno. Kad je jelo stiglo, povikao je ljutito: - Ja sam naručio cvjetaču i palentu a ti si mi donio karfiol i puru! - Pa, to ste naručili, druže. Platio je i kipteći od ljutnje odjurio do kioska na peronu i kupio viršle.

Godinama je prepričavao ovu anegdotu i uvijek završavao riječima: - ..bem IM jezik!

Kćerka moga ujaka Frane, profesorica povijesti u mirovini, preselila je poslije rata iz Sarajeva u Zagreb. (U stan na devetom katu nebodera, preko puta hotela Bristol, pale su im tri granate. Nekako su ga nakon rata, uz pomoć strane humanitarne organizacije, uspjeli pokrpiti toliko da ga mogu prodati i kupiti mali u Zgb.)

Jedne večeri, sva skockana i sređena, pošla je na predstavu  u neko malo kazalište. Lutala je pola sata tražeći i napokon zaustavila jednu stariju prolaznicu da je upita za adresu. Uspjela je izgovoriti samo - Molim vas…, kad je ova osula: - Što moliš, dosta mi je vas Bosanaca, prosim se kaže, prosim. Kad već dolazite ovamo, naučite hrvatski ili se vratite dolje gdje vam je i mjesto!

Sva šokirana, rodica je zaustavila prvi taksi i vratila se kući.

Kad bih s tetkom na ljetnom feriju išla kod ujke fra Mladena u njegovu župu u Rami, treći dan po dolasku, nakon doručka, izdiktirao bi mi obaveze za taj dan: - Lijepa strikina curice, danas ćeš mi dobro isklofati dušek, prozračiti jorgan i promijeniti šlifer, lijepo zakopčaj dugmad, nemoj neko preskočiti. Sve  uradi kako valja, nemoj smandrljati.

Tetka je lošeg čovjeka zvala šuft i ako bi se usudio da ju pozdravi na ulici, dočekalo bi ga sikter. (Kao dijete, jako sam se bojala te riječi šuft, tetka ju je uvijek izgovarala ljutita. Mislila bih u sebi: ne daj, Bože, da postanem tetkin šuft). 

Nakon što je riječ tisuća postala obavezna u vokabularu županija s hrvatskom većinom, u autobusu za Travnik slušam razgovor dva putnika:

- Auto je star.

- Jeste, ali sam nedavno napravio generalni servis.

- Dobro, pa koliko tražiš za njega?

- Dvije i po tisuće hiljada maraka.

Prvi put sam čula riječi tko i nitko kad je u K. došla ujna iz Zagreba. Bilo mi je osam godina. Ujna je jela žlicom i vilicom, pila je čaj iz šalice, kolače nam je pekla u pećnici a odjeću glačala. Moji rođaci i ja  govorili smo da se ujna peči (pravi važna). Dugo vremena nakon njenog odlaska, igrala sam se s rođacima tako što bih pokucala na zatvorena kuhinjska vrata, oni bi pitali tko je, a ja odgovarala nitko.

Moju sestru, predratnu nastavnicu esha, a poslijeratnu hrvatskog jezika u gradiću K. pored gradića K. i danas zna nešto ofentati, pa cijeli dan šanta po kući.

Hrvatski sam počela učiti u tridesetoj, do tada sam usavršavala francuski, ali nisam sigurna da bih dobila prolaznu ocjenu kod one prosim babe, pardon, gospođe. Trudim se uglavnom kad pišem, a strogi lektori, čistunci, uvijek mi dodaju nekoliko infinitiva tamo gdje sam ja napisala da.

Jedan prijatelj Hercegovac, osviješćeni predratni Hrvat, nazvao me kući. Javio se sin. – Je li ti mama doma? pita. – Ne, moja mama je Vera, kaže sin i spusti slušalicu. Pojela sam pravu poparu, da kako ja to odgajam sina, ne zna što znači doma. Kod nas se uvijek izlazilo iz kuće, vraćalo kući, čak i kad je kuća bila samo stan.

Razmjenjujem ova razmišljanja o jeziku mog djetinjstva i puberteta s mladim susjedom, vrsnim pravnikom, bečkim doktorantom, poliglotom. – Mi smo super prošli, tolika stoljeća turske pa austrougarske vlasti! Sreća pa je naš narod bio nepismen, inače bismo potpuno izgubili  jezik.

Pita me sin: - Što ti znače ove anegdote, što si htjela reći, gdje ti je tekst?

Zapravo, ni sama nisam sigurna. Povod za ovu priču je taj što sve češće srećem Hrvate iz bihe koji hoće biti veći Hrvati od onih  iz Hrvatske. Previše se trude (kao da se stide) da što prije izbrišu svaki trag  bosanskog i hercegovačkog.  Ne samo iz rječnika. Jer ako nas u Hrvatskoj, uza sav naš trud da dokažemo suprotno (ponekad  do apsurda smiješan), nazivaju Bosancima i Hercegovcima, onda smo mi vjerojatno neka druga nacija. Kao da kažu: pa, dobro, jeste Hrvati, ali neka vas dolje!

Htjela sam se i upitati: je li  hrvatski moj materinski jezik? Nije, ali mi je najbliži, osim nekih postratnih pretjerivanja, od svih ovdašnjih jezika. Je li ćaćin? Isto. Ako je jezik jedna od važnijih odrednica nacije, jesam li ja onda Hrvatica? Ne znam, ali znam da moje bosanske i hercegovačke jezične i sve druge korijene ne bih mijenjala za drugi identitet. Ja sam Hercegovka s jakim natruhama bosanstva. A ako sam i Hrvatica, to je slučajno, kao što sam rođena žensko a ne muško, crnih očiju, visoka... To ni po čemu nije moja osobna zasluga. Uostalom, sve su mi odore, pa i nacionalne, uvijek bile tijesne. I smiješne.

Polako napuštamo bremenitu zemlju punu vidljiva života i sjemena. Pomiču jetka pokošena polja, bludno rastvorene oranice. Ostaju iza nas jarke zelene, zagasito masne vegetacije.

Kao raskoline otvaraju se pejzaži uramljeni u oštre ivice. Bjeličasto sive utapaju se u ljubičaste izmaglice. Kao žute pjege povijaju se s mukom izrasle, teško opstale rijetke travke.

I kao što ovim stihovima pokušavam ispisati dvojnost meni dragih b i h pejzaža, tako i u mojoj duši u harmoniji počivaju sve njihove sličnosti i različitosti.

Imam šuhu da se ova moja  ispovijest po sjećanju neće svidjeti pravovjernim ušima mnogih bosanskih, a osobito hercegovačkih Hrvata. Ali, ne brinite, sve ovo je davna, davna prošlost, malo je živih svjedoka ovog govora u oba gradića K. Srećom, mlade generacije uče čisti hrvatski jezik i čim završe srednje škole i fakultete, pojure na željezničke stanice i na kolodvore, na aerodrome i u zračne luke i odlaze u nove domovine gdje uče njemački, engleski, francuski, češki...U oba gradića K. nema ni jedne kuće iz koje jedno ili sva djeca, s odličnim znanjem hrvatskog jezika, nisu potražili sreću u nekoj drugoj zemlji, na drugom jeziku.

I na kraju mala anegdota, koja nema, a možda i ima, veze s ovom temom. Godinama kupujem povrće kod gospođe Feride, na pijaci  Markale. Svake godine, sedam dana prije Uskrsa, iznese na tezgu  plastične vrećice napunjene korom od crvenog luka. Prošle godine kupujem dvije za farbanje jaja i kažem:

- Hvala što mislite na nas.

Smiješi se i odgovara:

- Pa, mi smo svoji