Ivan Lovrenović: Doratova smrt

Ovo što o ubojstvu Dorata pišem sada, blijedi je odsjev Priče koju sam o tome bio napisao davno, dok je sjećanje Bilo svježije, a i to je bilo mnogo godina poslije događaja. Taj zapis propao je davno, i onaj koji se sada sjeća Ne može da zna kako se u onomu što piše miješa sjećanje Na događaj sa sjećanjem na izgubljeni tekst. Vrijeme u kojemu je djed volio konje i držao ih, Vrijeme kojega se volio sjećati i pričati o njemu I o sebi tadašnjem kao priznatom znalcu i binjedžiji Davno je bilo prošlo. Dječak mu se divio, ali i pomalo Zamjerio i bio tužan jer je od svega ostala samo priča Premalo za dječije vruće želje i snove. U tim pričama i Uspomenama koje su u kući dijelili svi stariji imena konjā Izgovarana su intimno, s toplom nostalgijom, kao da je Riječ o napola kućnim obiteljskim bićima. Spominjali su Tako, kobilu Đȉđu koja je bila čudo od mirnoće i Pouzdanosti, jaka i širokih leđa - i najmanju su djecu bez Straha penjali da se po njima plazaju i ciče od radosti. U tu zajednicu spadao je i pas, njemački ovčar, kojega je djed Nabavio pri kraju Prvoga rata, Švabina, kada je stanje bilo Nesigurno, i glas o zelenome kadru dopirao i do V. (Kad je Dječak poodrastao, podbadao je djeda: Zar i ovaj drugi rat Nije bio Švabin, ima li ijedan da nije Švabin?) O tome psu Bila je ovakva priča: uvijek je bio pouzdan, nikada nije lajao Samo kad u avliju hoće da uniđe netko stran. Godinu pred rat Postao je nepodnošljiv – po cijelu noć laje i to baš zavija, Jezivo, vrti se u kućici, lupa o drvene zidove, grize lanac, Cvili kao bolesno dijete, uzbunjuje sav komšiluk. Nije bilo druge – morali su ga ubiti. Djeca su, kaže priča, Danima plakala, stariji svi su bili žalosni, dugo ih Progonio jak osjećaj krivnje. Kada je djed uz puno oklijevanja ipak odlučio nabaviti konja Dječak je u sebi kliktao od sreće. Dorat i nije bio nešto naročito Običan bosanski konj, uz to vremešan. Ali u dječakovim očima Uspješno je zamjenjivao sve one moćne i blistave Dorine, labude, zekane, šarce iz narodnih pjesama koje je Po svunoć sanjao nakon što bi prije spavanja djedu čitao njegovu Omiljenu Ivo Senković i aga od Ribnika ili koju drugu. Djed ga je učio kako valja istrljati konja čistom slamom, kako ga Četkati tako da mu češagijom slijedi dlaku niza sve njezine Zavijutke i zvrkove, nipošto uzdlaku, pa kako mu valja prilaziti Glavi: ne straga nego sprijeda, kako mu spretno nabaciti ular. Koliko mu je bio mrzak i dosadan posao kidanja ispod krava Ili još gori čišćenje svinjca, motanje i petljanje oko Dorata Bilo je ispunjeno ponosom i osjećajem da radi nešto Važno, kao odrasli, muškarac. Nije potrajalo. Ne sjeća se više koliko je vremena prošlo, tek Djed, ujak D. i stari Mijo počeli su se nalaziti u štali, zabrinuto Zaglédati Dorata i odmahivati glavom. Bili su tihi i nisu ga Puštali blizu pa je mogao samo načuti da ujak D., koji se u konje Razumio još bolje od djeda,  govori nešto o vidu, o očima. Onda je došla ona strašna noć. Za večerom djed je bio mrk i šutljiv. Dječaka su poslali na spavanje, nekako neumoljivo, čim je stol Bio raspremljen. Nije zaspao, sav nemiran osluškivao je zvuke iz Velike sobe. Mogao je čuti da je netko došao po djeda, i da su onda Izašli van. To je bilo posve neobično – djed bi inače poslije večere Malo posjedio, možda odigrao nekoliko partija žandara Ako netko od susjeda dođe na prelo, i išao na spavanje Nikada poslije devet sati. Rasanio se sasvim i prevrtao po krevetu, ne nalazeći nikako onaj Slatki položaj koji ga uvijek lako i neprimjetno zavodi u san. Baka je nekoliko puta tiho ulazila i brižno se nadnosila nad njega On se pravio da spava. Odjednom, soba se ispunja glasovima i Koracima. Čuje djeda kako zapovijeda da se donese tople vode Da operu ruke, da se iznese rakija... Nije mogao izdržati: izvukao se Iz kreveta, sasvim malo odškrinuo vrata, sa srcem u petama, I ugledao nasred sobe njih trojicu. Drže u rukama nekakve krpe Od starih vreća i  konopce, a i te stvari i njihove ruke sa zavrnutim Rukavima – sve je krvavo. Čuje kako spominju trnokop i čuje Staroga Miju koji kaže da ga je ostavio u avliji. Pod žaruljom koja Pravi duboke sjene i oni, i njihova lica i njihove ruke, i predmeti koje U njima drže, i njihovi glasovi - sve mu je užasno, strašno, odvratno. Odjednom mu je sve jasno: oni su Dorata ubili, trnokopom. Uspio je Nekako razaznati: zatukli su ga na Ćeliji, iza groblja, pa ga zatrpali U onu sipku rivinu što se s nje obara u potok. Bojao ih se, gadili su mu se, mrzio ih je, stisnulo mu se srce. Nije znao kako će ih sutra pogledati, strepio je: Što će vidjeti na tim dragim licima. Licima ubojica. Godine su trebale proći da razumije kako je ono bio Čin milosti. Ali, i tada je to radio mozak; trojica ljudi krvavih ruku U noći pod škiljavim svjetlom – ta slika, taj osjećaj užasa, i žalost Duga, evo, kao život, stoje u njemu netaknuti.