Ivan Lovrenović, JESEN JE 1968.

Jesen je 1968, tek si stigao iz vojske i odmah nastavio raditi u mrkonjićkoj Gimnaziji 25. novembar. Škola je dobila zadatak da za proslavu 25. godišnjice prvoga zasjedanja ZAVNOBiH-a pripremi tzv. „recital poezije“, a uprava škole taj posao povjerila tebi. Maturanti, momci i djevojke, legli su strasno i poneseno na Ujevića (Visoki jablani, Pobratimstvo lica u svemiru...) i Miljkovića (Zajednička pesma, Odbrana zemlje...), bilo je i pjesnika i pjesama slabih ali prigodno nezaobilaznih, priredba je prošla odlično, dijelio se i šapirografirani gimnazijski časopis s tekstovima učenika. Prvi red staroga negrijanog kina bio je pun republičkih rukovodilaca, svi smo u zimskim kaputima, glavni gost bješe Rodoljub Čolaković. Sjedio si negdje pri kraju trećega reda škripavih stolica.

Rez.

Prošle su mnoge godine, već su odavno iza tebe dani i noći u banjalučkoj Crnoj Kući kojima te  darivao zavičaj, a to si opisivao na drugim mjestima, iza tebe je i konačni izgon, odlazak, drugi si čovjek, u drugom životu, u drugome gradu.

Iza tebe je, potom, i pakao Grbavice Devedesetdruge, pa Sarajevo, Zagreb, Berlin. Susrećeš u tome neshvatljivo svojemu, zauvijek potom žuđenom gradu, poznanika iz zavičaja, ražalovanoga agenta Udbe, susret ti je nedrag i neželjen, a on ima potrebu da se približi, da se solidarizira, sada kad ga je voljena Služba kao muslimana prezrela i odbacila.

Kupujući povjerenje, pao je po tebi vlažno ganut, brza da ispriča kako su ti „ono, onda, u Banjoj Luci smjestili iz Udbe i Komiteta u Mrkonjiću“, a kaže još: „Znaš li ti da je one večeri u starom kinu, kada je dolazio Čolaković, iza tebe sjedio jedan naš agent s otkočenim pištoljem u džepu!“

„Ne znam“, kažeš, panično se izvlačiš jer ti je odjednom kao da ćeš se ugušiti, i odlaziš brzo, skoro trkom, u spasonosnu berlinsku noć, vjetrovitu i široku.

(Iz Komentara u knjizi Ulazeći u Varcar)