Kuća

(Odlomak) Poslije majčine smrti u pregršti sitnica što su iza nje ostale Našao se ključ. Stari izlizani elzet s kraticom BSS Graviranom u trokutu  ispod okrugle rupice, koja služi Da se ključ objesi na kukicu ili da se kroz nju provuče alka Za privjesak. S jedne strane kružni natpis BANE SEKULIĆ SOMBOR S druge MADE IN YUGOSLAVIA. To je ključ od njihove stare kuće U V. iz koje je uoči rata devedesetdruge majka pošla, da se nikada Više u nju ne vrati. Osim u snovima, svake druge-treće noći Za dvadeset godina života što joj je preostao u prisilnom Izbivanju od Sarajeva do Zagreba i natrag Pa do smirenja na koševskome groblju Sv. Josip Tri koraka ulijevo iza Silvija Strahimira Kranjčevića. Ni on više nikada nije unišao u kuću. Na prag dolazio jest Nekoliko puta, ali unišao nije. Jedanput je čak lupao na vrata, Kolebljivo, savladavajući snažan poriv da pobjegne. Kuća je ostala gluha na to dozivanje. Privremeni stanari Tko zna koji po redu od rata, ili su po nekom neodložnom poslu Bili odsutni, ili su se, prosto, pritajili pred neželjenima. Oko kuće Sve zapušteno, zaraslo u korov i nenjegovanu travuljinu, sve Obavijeno propadanjem. I nekim novim, nepoznatim vonjem Tankim, otužnim. U tom opustjelom, odjednom stranom i hladnom Prijetećem čak dvorištu koje nije ničije jer je svačije još stoje Kisnu, krte se, propadaju spomenici što ih je s naporom i s veseljem Uzbuđen i pun, u ono vrijeme prije potopa, dok je svijet izgledao Vječan, pronalazio po bližoj i daljoj okolici i dovlačio Snujući o gradskom muzeju, o lapidariju kroz epohe, O lokalnoj republici kulture i pamćenja. Teški uspravni monolit, dio Jupiterova žrtvenika iz Staroga Sela S bogatim reljefom drveta života. Do njega antički nadgrobnjak Iz Bilajca od muljike, što ga je na njegove oči, zatravljene, pronašao I iz podzide stare seljačke štale iskopao, pogodivši se s domaćinom Za male pare, hodolog-detektiv Ivo Bojanovski, idući nepogrešivo za Podatkom iz berlinskoga zbornika Corpus Inscriptionum Latinarum III. Stajao je prije devetnaest vijekova nad grobom male Tertule Trogodišnje pokojnice, kojoj spomenik dižu žalosni roditelji A o svemu tome govore slova krupne, pravilne rimske kapitale:

D(IS) M(ANIBUS) P(UBLIAE) AEL(IAE) TERTULL(A)E FILI(A)E DEF(UNCTAE) AN(NORUM) III AEL(IUS) MAX(IMUS?) ET CASIA MAXIMA F(ECERUNT)

Potom, ploča s njihovoga starog groblja na Ćeliji, antropomorfna I krstolika u isti mah: velika okrugla „glava“, s malenim krilcima Kao „ramenima“, iz turskih vremena kada se prema fratarskim predajama Na znak križa smjelo samo izdaleka, u prerušenoj formi aludirati. Na njoj šturi podatak uklesan neravnim i nevještim pismenima Latiničnim sa ćiriličnim štihom:

                                   pokoini                         matia baniç travgna                                    1800.

I u onome ratu kuća je ostajala prazna, zaposjedali su je Privremeni stanari, bila je u njoj i partizanska bolnica, Čistile se rane, trijebile uši, iskuhavale plahte, ložila Vatra na golom podu, pa su na širokim drvenim podnicama Ostale plitke nagorjele udubine s kojima se baba cijela kasnijeg Vijeka borila kao lavica lukšijom, kefom i safunom domaće izrade I uvijek kroza zube klela dušmane: „Bog im platio!“ Ali, poslije toga rata sve je bilo drukčije: vlasnici su se vratili u svoju Kuću, život se nastavio tamo gdje je stao prije koju godinu, drukčiji, Skromniji, s mnogo muklih uzdaha, ali pun i čestit život u kući, koja Izribana, okrečena, zazdravljena, prozračena, osunčana, zgrijana Brzo zbacila je sa sebe sve tuđe, i ponovo postala svoja. I njega je primila u se, djetetom, postala mu rodna kuća, druga Placenta. U njoj započeo život, ovaj, jedini kojega se može sjećati.

Ivan Lovrenović