Kućne babe
Malo je koja kuća bila da u njoj nije sjedila – baba.
Baba Anđe, baba Jele, baba Kate, baba Ane,
baba Luce, baba Ruže, baba Gena, baba Anka...
sve udovice, sve odjevene poput matere
Gabrijela Jurkića na moćnom portretu iz 1915. godine:
široka bezoblična gornja haljina
široke dimije
glava zavijena u maramu
sve u mrkim bojama, crnoj, kafenosmeđoj
izviruju samo lice i nadlanice
prekrštene u krilu ili položene na koljena
pokoja s tetoviranim križima.
A ispod te jednake vanjštine bile su različite
svaka na svoju ruku
kako samo živo čeljade može biti.
Jedna nečujna i neprimjetna,
da je i živa bila, sazna se kad umre.
Druga zanovijetna, hoće ovo, traži ono, a ništa joj ne fali.
Jedna draga i razgovorna, šaljiva, voli djecu,
uvijek odnekud vadi kocku šećera
iz beskrajnih nabora
pa te daruje.
Druga ironična i oštra, podrugljiva,
samo promatra,
pa kad ošine kratkim komentarom, dosjetkom,
idi pa misli...
Sve ih je nadživjela baba Marija Jakinova. Ostala
da živi sama u velikoj crno-bijeloj bosanskoj kući
na Platicama, u sred kovačkih vignjeva i novih kuća
koje su posagrađivali njezini sinovi, dobrostojeći majstori.
Nudili joj da priđe živit s kojim god od njih hoće –
jok! Navaljivali da joj uvedu struju i vodu,
nije htjela da čuje. Do smrti se nosila à la turca,
kako je opisano, bavila se ljekovitim travama
imala ih za svaku bólu i za svaku ranu
svuda po kući na vratima i za gredama
bile joj ponazadijevane. U crkvi bila
nepopustljiva čuvarica stare pisme. Mogle su dolaziti
kakvemudrago reforme iz Rima, mogao je
pjevački zbor s kora pjevati ovo i ono
ali kad bi pod misom došlo da se zapjeva
prastara pučka osmeračka mantra Zdravo tilo
u to se nitko nije smio miješati
počinjala bi i završavala baba Marija svojim
kreštavim glasom i priprostom otegnutom melodijom
od koje te svaki put, još i danas
kada si se već odavno odbio
prolaze trnci:
Zdravo tilo Isusovo,
Od Divice porođeno.
Zdravo tilo Isusovo,
U jaslice postavljeno.
Zdravo tilo Isusovo,
Vele gorko izmučeno.
Zdravo tilo Isusovo,
Za nas na križ pribijeno.
Zdravo tilo Isusovo,
Mrtvo u grob sahranjeno.
Zdravo tilo Isusovo,
Treći danak uskrsnulo.
Zdravo tilo Isusovo,
Nam za hranu svima dano.
Zdrav od meda slađi kruše
Kim se hrane virne duše...
Kao da je gledam: zabrađena, prirasla za zemlju
od starosti, od izrađenosti
široko razmaknuta pingvinskog hoda u crnim dimijama,
brzala je ulicom takva
i kada su već odavno njome sijevala mlada bedra
pod mini suknjama, traperice, duge kose
na mušku kao i na žensku
i bila čudo svakome strancu.
Baba Ane živjela je sama na svijetu
u staroj bosanskoj kućici
bez struje i vode, na pola brda Zborišća
nije imala ništa.
Nije imala ništa.
Slali su te da joj odneseš
sad kruh, još topao,
sad mlijeko u limenoj kantici.
Ona ga prelijeva u neki sud, a sve túžī:
„Grdne rane, nemam ništa da ti dadnem, Bog ti platio!“
Baba Anđe nikome nije dala preda se:
sve je znala najbolje
svi su je u kući slušali.
Kad bi i pokušali što mimo nje
brzo se pokazalo da je krivo, da su pogriješili.
Dolazilo joj se po savjet i iz drugih kuća.
Nije rekla nikad:
neću
nisam
ne znam
ne mogu.
A kad ne bi svjetovala i ružila, pripovijedala je.
Tako je pripovijedala, da bi je insan gladan sluš'o.
Govorilo se za nju sa strahopoštovanjem:
Bog joj dao dar govora.
Baba Kate bila je ona ironična. A to joj je
jedino i ostalo: prvo ju je ujela šarka za ruku
kad je u njivama oko ograda pod Grabežom
srpom rezala travu da nahrani kravu
pa joj je desnica ostala ukočena, potom ju je
udarila kap pa je legla u postelju
odmah uz prozor na ulicu
tako da si se s njome mogao pozdraviti
i upitati u prolazu.
Uz ime pridijevalo im se
muževljevo ime ili nadimak:
Stipančeva, Kikilova, Jakinova,
Glavičareva, Šarinica, Dujmušina
ali baba – to je bio pravi izraz njihova statusa
časna titula.
U njoj bilo je sadržano sve
i priznatost, i nježnost, i poštovanje, i strpljenje, i ljubav
i tek malko podsmješljivosti obasjane dragošću.
Ivan Lovrenović