Ivo Andrić: O PRIČANJU (antistockholm)

„Želja za pričanjem potiče iz jedne osnovne ljudske potrebe; lice kod koga se ta kobna potreba neodoljivo javi i koje joj popusti, dolazi neminovno u podređen i zavisan položaj prema onome kome priča i od koga očekuje razumevanje, odobravanje, ili sl.

U svakom pričanju ima nečeg neprirodnog, opasnog, štetnog i pomalo nedostojnog. Onaj koji priča, kao i onaj koji glumi, napušta na trenutak svoje ja, odriče se svoje ličnosti i potrebne, prirodne pažnje nad sobom, otkriva se, ostaje bez odbrane, i predaje se ćudima slučaja i tuđe volje.

Ono što smo jednom ispričali i kazali nije više u našoj vlasti i mi ne možemo ni predvideti šta će od toga načiniti tuđa volja i pamet, ili ćud slučaja, a pod našim imenom.

Stoga zdravi i mudri ljudi i ne pomišljaju da puste maštu i razvežu jezik i da kazuju ma šta što je izvan kruga njihovih neposrednih ličnih, porodičnih i društvenih interesa, a pričanje ostavljaju dokonim i nesmotrenim ljudima koji su lišeni urođenog obzira i vaspitanjem stečenog stida.“  

 

Tko bi mogao stajati iza ovako surovo ikonoklastične, neumoljivo tačne i neopozive osude pričanja i potrebe za pričanjem? Tko nego „lice“ koje je, zato što je cijeli život posvetilo i podredilo toj „kobnoj potrebi“, o njoj znalo sve. Onaj, međutim, koji je isto tako znao da je pričanje i potreba za njim jednaka potrebi za disanjem, i da je u pričanjima „možda sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih mogao bar naslutiti, ako ne saznati, smisao te istorije“: Andrić. (I. Lovrenović)