OTOCI, OTOCI... (Sarajevo 1992)

Ima li reda, ili neminovnosti, u onomu čega se u ove dane, bez svoje volje, sjećaš? U pjesmi Otoci Blaise Cendrars iz stiha u stih se “vozi” kraj svih otoka koje je u životu vidio i na javi i u snu valjda. U ritmu njegovih stihova osjećaš tu nadstvarnu brzinu prolijetanja preko vodenih dijelova globusa i finu svježu slanovodenu prašinu po licu i u očima. Zaboravio si tu pjesmu davno, čak se više ne možeš sjetiti oblika knjige u kojoj je. Kao da si je sanjao ili izmislio. Doista, kada je to moglo biti? Možda čak onoga davnoga proljeća ‘65, u Rue Berry i na Boulevardu Saint Michel, kada su crêpes i croissants tako resko i izazovno mirisali, i kada je svijet bio kao otvoren dlan. I: zašto sad? Možda zbog luckaste one poante: subjekt pjesme baca preko palube svoju obuću jer nikada neće stupiti nogom na tle otoka kraj kojega upravo huji njegov brod. Pamćenje poezije, i uopće precizno pamćenje teksta i sposobnost citiranja, nikad ti nije bilo jača strana. Utoliko si više zbunjen skočio iz kreveta, ošinut novinom ovoga jutra u nekoj novoj, nepoznatoj sobi kada si čas prije u polusnu začuo sasvim jasno i razgovijetno kao da u tvojoj glavi netko drugi tvojim glasom izgovara Tinovu pjesmu:

Blaženo jutro koje padaš u svijetlom slapu u tu sobu, već nema rane da mi zadaš, počivam mrtav u svom grobu.

Doista: što ćemo i kakvi ćemo biti kada, ako, preživimo sarajevsku, bosansku apokalipsu posljednjega desetljeća Dvadesetoga vijeka? Hoće li biti, hoće li moći biti cendrarsovskih otoka za nas? Hoće li nam itko i išta još moći zadati ranu?

(Sarajevo 1992, pri kraju srpnja)

Ivan Lovrenović