Sveti pijanci

Ništa o pijancima ne znaju koji ih samo osuđuju koji se blaženo zadovoljavaju zgražanjem i prezirom a nikad se pijancu ne približe kao čovjek čovjeku; koji o njima misle strogo u množini, kao o stjenicama ili o mravima: oni... Ne govorim sad o svima onima koji piju, koji su pili; pili su svi – državni činovnici, zanatlije, učitelji, dobri očevi pa i poneka dobra majka, mnoge kućne babe također su slatko potezale, tobože za lȋka, milicioneri kad otpašu pištolj i puzdru, siromasi koji ni kruha nisu imali svaki dan, grobari, o, oni s naročitom slašću, sve kao tužno nazdravljajuć i vukuć iz musave  flaše: ajd, za pokoj duše! Ne govorim o njima i o takvome pijenju – ono pripada kontroliranim užicima ispravnih građana, kulturi rakije kao njezin sastavni i neizostavni dio. Ovdje bih nekako da se poklonim zakletim pijancima, vjernicima bezuvjetne, posljednje odanosti toj muci i strasti, što ih pravim putom vodi u sigurnu propast, tjelesnu i duševnu, o čemu oni sami znaju neusporedivo više i dublje i užasnije nego što i zamisliti možemo mi koji im se rugamo, koji ih preziremo, koji ih sažalijevamo, a svejedno ne znaju, ne mogu, neće da se odupru, nego „ostave kuću, i braću, i sestre, i majku, i oca, i djecu, i polja“ (kao u kakvu naopakom, crnom evanđelju) i ostaju vjerni do kraja. Majka se sjećala: u kući oca njezinoga još dugo poslije Svjetskoga rata, prvoga, kad je njoj bilo već devet-deset godina, služio je Rus Mirgali. Zvali su ga tako, kao da izgovaraju ime i prezime: „Rus Mirgali“. Takvima kao on i njihovim sudbinama nije se puno zanimala historiografska znanost u prvoj Jugoslaviji, u drugoj još manje. Toplina i nekakva blagost kojom je majka pričala o Mirgalijevim zgodama i o njegovom konačnom odlasku navela te je da istražiš što je bilo dostupno: bio je zapravo Kazah, musliman, jedan od milijuna ruskih ratnih zarobljenika iz godine 1915. što su razmještani po austrougarskim zemljama kao besplatna radna snaga a zemaljski odjeli Vojnoga zapovjedništva Dvojne monarhije izdavali su „Propise za dobavu ratnih zarobljenika za radnje“ koji poslodavcima nalažu da se brinu o „nastambama, posteljini, opskrbi, odijevanju, zdravstvu, postupku s ratnim zarobljenicima, pazki nad radnicima kod rada, radnim doplatcima, kontroli, dopremi i otpremi...“ Mnogi od njih ostali su poslije rata u zemlji zarobljeništva koja se raspala, poženili se, snašli, uklopili se. I Mirgali se nekoliko godina dvoumio, lijepo mu je bilo „u gazde“, radio jest, sada već i za nekakvu plaću, nitko ga nije tjerao ni teretio preko mjere, a kućna čeljad su ga primila skoro kao svojega. Dvije ljubavi je imao: konje i rakiju. O konjima znao je sve. Ma, razgovarao s njima! I najgori od njih, kakav goropadni alat („među stotinu alata ima jedan da valja, ali taj jedan valja stotinu dukata“ – govorio je djed), samo neka mu se Mirgali primakne, obgrli ga rukom ispod vrata i stane mu šaptati u uho, odmah se slegne, smiri, upitomi. U rakiji nije imao mjeru: čim subota poslijepodne, zadnji dinar dadni za rakiju i cijelu nedjelju preboluj. Džaba mu govorili, pokušavali i lijepim i ružnim, on bi se samo smijuljio, priznavao sve, pa u subotu nanovo. Majka je često pričala zgodu koja joj se, kao potresan prizor, usjekla u sjećanje. Nekako se dogodilo da je jedne nedjelje ostala kod kuće sama sa starom sluškinjom. Za Mirgalija su mislili da spava na svome mjestu u staroj kući. Odjednom ga začuše da viče i doziva iz podruma. Strču one dolje, i imaju što vidjeti: u drugome dijelu magaze, gdje su burad s rakijom, s jednoga nekako spao obruč te procurilo, a Mirgali – nakon što je otkrio štetu i brižno ih uzbunio – zalegao duž plitkoga kanalića koji posred prostorije, uz blagi pad, vodi do velike četvrtaste jame u betonskom podu da posluži u ovakvim slučajevima, i srče li, srče, sav blažen. Kad je Rus Mirgali ipak odlučio otići, lijepo su ga spremili, djed mu je dao pristojnu popudbinu, i on se neke 1925-26. godine vratio u svoju rusku Aziju, sada sovjetsku. Nikada više nitko ni u Varcaru ni u „gazdinoj“ kući za nj nije čuo. Ostao je samo spomen, i, evo, stigao i do tvojega teksta. Još je jednoga Rusa Veliki rat doplavio u Varcar, ali taj je i ostao, i sam si ga upamtio: Šćepan, Kozak. Žena s kojom je živio, bez djece, u kućici na kraj grada, bila je vukodlak kao i on, stalno su se svađali i tukli, nikad se nisu rastali. U birtiji je znao i nož potezati, i nije jedanput osvanuo u jarku, bijen. Od jezika priučio se samo najosnovnijim izrazima; osim psovki – njih je koristio obilato, miješajući ih sa svojima ruskim. I on je bio znalac konja, od toga je i živio. Vremenom nekako se nametnuo kao posrednik bez kojega o pazarnom danu nije mogla proći konjska kupoprodaja nijedna. Kao da ga gledaš, tamo dolje, na stočnom pazaru iza veterinarske stanice na Rudinama iznad Sklopova: mrk i neugodan, uvijek spreman na psovku i svađu (tako je, valjda, među priprostim Bosancima sebi pribavljao ugled stručnjaka i nezaobilaznost u ovom poslu), dugo obilazi konja, zadiže mu gubice i gleda zube, saginje se do nogu, opipava, za rep poteže, sve mrseći nešto sebi u brk, i onda izgovara cijenu. Nastaje pogađanje između vlasnika i kupca, dugo, grčevito, nepovjerljivo, više puta hvata Šćepan ruku vlasnika i ruku kupca, viče: ajde, ruka u ruku!, ali jedan od njih uvijek u zadnji čas istrgne ruku kao da će mu je netko odsjeći! Kad se napokon nađu na cifri (iscrpljeni od nadvikivanja, mahanja rukama, od Šćepanovih psovki i nagovaranja), rukuju se dugo, uzmahujući ritualno, visoko. Slijedi odbrojavanje novčanica, palac se svaki put obliže jezikom da se koja ne zalijepi, isto čini i onaj koji daje i onaj koji prima. Kad je to dobro utvrđeno i provjereno, odvaja se Šćepanu Šćepanovo, on gunđa, psuje, trpa novce u džep. Nikad mu se ne zgriju, rakija sve odnese. I njega je odnijela; ne znaš ima li danas još ikoga tko ga se sjeća. Ivešu pamtiš kroz maglu, iz najranijega djetinjstva, po strahu koji ti je zadavala njegova pojava. Samo bi proteturao uz ulicu, zapušten, poderan, krvavih očiju, u ljude je gledao kao da su s onoga svijeta, oni ili on sam. Sve što je izlazilo iz njegova grla bio je povremeni uzvik, urlik: „pȍd zāstavu!“ Morao je imati nekakvoga roda, ali nitko se njime nije bavio, brinuo za nj. Samo bi ga pokatkad milicioneri propustili kroz šake i pendreke, uglavnom kad bi se našli u blizini a on vikni: „pod zastavu!“ Nikad jasno ni do kraja, samo se u dalekim nemuštim aluzijama nabacivalo da mu je to „iz rata“. Puno kasnije – Iveša je već odavno bio mrtav i pokopan, nakon što su ga jedno jutro našli, modra i hladna, u jarku – ponešto ti se složilo: bez škole i zanata, kao mladić dignut je u ustašku vojsku, iskazao se ludom hrabrošću i odanošću, stigao u „povlačenju“ Četrdesetpete do Dravograda, tamo ga partizani zarobe ali ostave na životu jer nije imao nikakva čina. Sve njegovo poslije jest: rakija, pomračenost i „pod zastavu!“, do sretnoga jarka u kojemu se sve okončalo. Nitko ga nije zvao drukčije nego: Kaluđer, a svi su već i zaboravili odakle mu taj nadimak. Govorilo se da nema kvara na mašinama koji on ne bi umio popraviti, osobito sve moguće motore – kamionske, automobilske, traktorske, eto, kaže, ni avion mu se ne bi oteo. Eh, ali samo da nije rakije! Snažan i lijep muškarac, brze i bistre pameti, dugo je uspijevao miriti majstorstvo i pijanstvo. I u crkvi bi se o Božiću i o Uskrsu znao pojaviti, čist i obrijan, i cijelu bi misu prestajao na dnu crkve, pri vratima, sve sklanjajući pogled. Ali kako stara umjerenjačka mudrost zna da „junaka nad rakijom nema“, ni Kaluđeru nije uspjelo da je nadigra. Prije nego što ga je pokopala, potonuo je u alkoholni stupor, tjelesno iznemogao, tužno ga je bilo gledati. Držala ga je još neko vrijeme jedino – priča. Hrapavim i napuklim, spuštenim ali ugodno temperiranim glasom, poput bluzera iz Louisiane ili Leonarda Cohena, pričao je o svojim ratnim doživljajima, a priče su mu bile savršeno strukturirane: sigurno vođene, pune živih opisa i detalja, bez imalo pripovjedačke entropije, gubljenja u sporednome ili u pretjerivanju ili u ponavljanju, s izoštrenim smislom za dizanje dramskoga tonusa i poantiranje. Jedanput bi opisivao pakao iskrcavanja 6. lipnja 1944. na normandijskim plažama, gdje je bio kao vojnik Wehrmachta. Drugi put – u saharskoj pustinji, gdje mu se skoro na dohvat ruke, a svakako u dometu revolvera, našao sam general Montgomery: „bi mi ga grehota ubiti onako ispotaje, a da ga ubih, okrenuo bi se Drugi svjetski rat...“. Treći put, opet, bio je u „Crvenom oktobru“ u Staljingradu; i u toj priči baratao je čudesno živim detaljima i slikama. To, što su sve njegove priče bile izmišljene, što je u doba rata pripovjedač bio dječak koji se nije nikamo maknuo dalje od varcarske katoličke mahale, ne samo da im nije ništa oduzimalo, nego im je na neobičan način pojačavalo zavodljivost i uvjerljivost. U pozadini, pak, moglo se nazreti dobro poznavanje publicističke literature o tim zbivanjima, iz koje je Kaluđer kupio činjenice, ličnosti, datume, mjesta, događaje, pa nekim svojim fantazijskim darom i snažno proživljenom preradom uspijevao sve te podatke natjerati da budu poslušni njegovoj priči. O Vehbiji znaš najmanje, a njegov lik i aura u sjećanju su ti najtopliji – zračio je finom inteligencijom i dobrotom, također i nesrećom. Nikad bučan, bez potrebe za psovkom, nametanjem, nikoga ni u što nije uvjeravao. Školovao se u Sarajevu, u nekoj od tadašnjih tehničkih škola što su bile „jače od današnjih fakulteta“, kako se govorilo, imao je jak dar za matematiku, za nogomet također. Trebalo je da ide na fakultet, ali to je propalo – nije se imalo novaca, a ni prave volje. Kao ni za drugo... Živo si mogao osjetiti da mu rakija nije strast ni porok, nego – izbor: način da se ukloni iz svijeta s kojim ne može da nađe dogovor. U jeftinoj birtiji na dnu ulice okupljalo se u poslijepodnevima čitavo društvo pijanaca koje je tu ravnopravno dijelilo crkavicu što bi se nekako skuckala. Svakojakih tipova je bilo među njima, poganih psovača i svađalica, još poganijih lažljivaca s ružnim i opscenim pričama o ženama, sirovih minhauzena kojima se odmah poslije druge rečenice dobacivalo: de, ne laži kad ne znaš lagati... Onako kako se pijanci među sobom razlikuju baš kao i svi ostali ljudi, tako su se Kaluđer i Vehbija izdvajali iz ovoga društva naočigled. Jesu oni sjedili i pili sa svima, na to ih je silila nemilosrdna besparica, a i neka neiskazana solidarnost, autoironična svijest da je to još jedino društvo u koje su primljeni kao svoji, ali su u tim prilikama obojica bili šutljivi i odsutni. Vehbije je jednoga dana nestalo, i nije se za nj znalo više od godine dana. Ne bi se nikada ni saznalo, i njemu bi u potpunosti uspio naum da se ukloni iz svijeta s kojim ne može da nađe dogovor, da se dvoje tjerano ljubavnom hitnjom nije zaputilo u šumu iznad jezera na Balukani. Tamo su ga našli obješena o granu jake, mlade bukve.

Ivan Lovrenović