Ivan Lovrenović

Kršćanski nadgrobni spomenici iz razdoblja turske vlasti

Kršćanska nadgrobna skulptura iz osmanskoga doba, koja je jedan od najautohtonijih kulturno-povijesnih znakova i vrijednosti stare Bosne, danas leži zanemarena i neprimijećena, izložena propadanju, uništenju i zaboravu. Riječ je o uspravnim spomenicima različitih veličina i podvrsta, koje su najčešće izvedene iz osnovnoga oblika što neizravno sugerira čovjekoliku i krstoliku figuru u isti mah. Oni su se nad kršćanskim grobovima širom Bosne, po svemu sudeći, počeli pojavljivati krajem XV i početkom XVI stoljeća, nakon što je učvršćivanjem osmanlijske države i islamske civilizacije u Bosni i Hercegovini nastalo društvo izrazito podijeljeno na tri religije/konfesije – islamsku, pravoslavnu i katoličku (kojima se u drugoj polovici XVI stoljeća pridružuje i sefardsko-židovska). Vremenom se ova kultura obilježavanja grobova sužavala na katolike i kod njih duboko uvriježila, na onome prostoru što ga možemo označiti kao klasični prostor franjevačke Bosne, te, razvijajući zanimljive regionalne razlike u okviru zajedničke početne zamisli, potrajala cijela četiri stoljeća, sve do početka XX vijeka, kada su je definitivno istisnule nove forme.

Vjerojatno se ni sam nikada ne bih zanimao za ove spomenike, niti shvatio njihovu prvorazrednu vrijednost i unikatnost u kulturi Bosne i Hercegovine i bosanskih katolika-Hrvata, da neke od tih začudnih formi nisu kroz moje oči unišle u moj intimni svijet, i ostale ondje trajno pohranjene, još dok oči nisu imale pojma što je to u što gledaju. Bilo je to u davnim danima djetinjstva, u Varcar-Vakufu (Mrkonjić-Gradu), na starome katoličkom groblju znakovita imena Ćelija, za koje fra Anto Knežević (1834-1889), i sam Varcaranin, piše da je na njemu nekada bilo stećaka, a don Niko Kaić, kroničar i župnik u Varcaru od 1937. do 1958, predmnijeva da se pod uzvisinom neprirodna oblika na južnoj strani Ćelije kriju ostaci crkvice apostola Filipa i Jakova (varzaren loci) iz oprosnice pape Inocenta XIII. izdane 1723. O Dušnome danu ili prilikom sprovodā (dok je sa crkve aritmički tuklo mrtvačko jednostrukim, prepolovljenim zvônom, a pjevači u žalobnoj povorci pjevali Ah, promisli, dušo moja / Rad čega si stvorena; / Otadžbina da je tvoja / Nad zemljom uzvišena), palili smo svijeće na grobovima bliže i dalje rodbine, prolazeći pokraj starih ploča, posve drukčijih od „normalnih“ suvremenih križeva raznih vrsta. Oblici tih arhaičnih ploča sugerirali su „glavu“ i „ramena“, i bile su ispisane starinskim riječima jedva vidljivima od lišaja i mahovine: ovdi lexi tilo pokoinoga … i čeka dan uskarsnutia slavnoga, itd. Na nekima su se mogle razaznavati godine: 1793, 1832… Mnoge su bile slomljene i pobacane na gomilu, ili davno pale pa utonule u meku grobljansku zemlju i obrasle gustom travom. Prolazilo se, dakle, pokraj njih, zapalila se i poneka svijeća uz njih „za pokoj duše“, ali nikomu nisu značile ništa posebno.

Prava zainteresiranost i otkrivalačka emocija otvorila mi se mnogo kasnije, kada me već bila prestala nositi religiozna inspiracija i mučiti eshatološka jeza, ustupivši mjesto jednako žestokoj zapitanosti za kulturnu i povijesnu zagonetku ovih spomenika; za porijeklo i značenje oblika, jezično-književni aspekt natpisa na njima, za historije i sudbine osoba i obitelji kojima su pripadali, te, kroz to, za historiju Varcara, na prvi pogled nevažnu i anonimnu a ipak kadru da ti se rastvara sloj po sloj sve do rimskoga doba, i dalje od njega, u prapovijest, uzbudljivo se uklapajući u okvire velike Historije… Tada, u studentskim godinama, još ništa nisam iskustveno znao o mogućemu postojanju ovakvih spomenika na drugim mjestima u Bosni. Zanimala me i istodobno ispunjavala moja Ćelija, a oblici tih starih antropomorfnih ploča, neki ukrasi na njima, te natpisi koje sam sve redom transliterirao i popisao u svoje teftere stvarali su u meni cijeli jedan zaseban i skrovit likovno-osjećajni i jezično-izražajni „kanon“. Neosjetno, ta se emocija razrasla i prenijela na doživljaj cijeloga ambijenta: stojeći na Ćeliji u zalasku sunca, u predvečerje, pod golemim planinskim triptihom Lisine na jednoj strani, s kupom (H)orugle na drugoj, a na trećoj pod bliskim, zaštitničkim brdom Grabeža pod kojim se, tu, nadohvat ruke, pružaju didove njive i livade, i tek kojih stotinjak koraka dalje stoji naša kuća – stojeći, dakle, tu, svaki put sam jednako snažno osjećao kako stojim „na srcu zemlje“ kao u čudesnom haikuu Salvatorea Quasimoda:

Svatko stoji sam na srcu zemlje
Proboden zrakom sunca:
A veče je već tu.

Mrkonjić-Grad, groblje Ćelija

Mrkonjić-Grad, groblje Ćelija

Jajce, groblje Mašet

Družinovići, Rama

Družinovići, Rama

Tih godina, i zadugo poslije, sve do danas, pažnja kulturne i znanstvene javnosti okrenuta mramorju ili stećcima, bosanskim i humskim nadgrobnim spomenicima iz srednjega vijeka, gotovo posve je isključila sistematičnije zanimanje za kasniji razvoj kulture nadgrobnih spomenika iz vremena osmanskoga gospodarenja Bosnom. Stećci jesu čudesan kulturni i estetski fenomen, njime sam i sâm bio i ostao zatravljen, te sam svojedobno sačinio detaljan pregled stećaka mrkonjićkoga kraja (preko 600 spomenika) s fotografijama, i to objavio u časopisu nekadašnjega Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH Naše starine. Za „moje“ antropomorfne ploče (koje sam također registrirao u tom pregledu) do tada bio sam pronašao samo jedno usputno domišljanje zaslužnoga arheologa Đure Baslera, iz kojega sam dobio prvu informaciju o širem geografskom prostoru na kojemu bi se mogle naći takve nadgrobne forme (Basler je zavodljivo ali proizvoljno nagađao: to su oni krajevi stare Bosne do kojih su dopirali rudari Sasi), te studiju Đoke Mazalića u Našim starinama iz 1957. o „hrišćanskim nišanima“ travničkoga kraja. Uz nekoliko usputnih bilježaka i osvrta (M. Nedić, A. Knežević, te kasnije J. Petrović, M. Mandić i P. Korošec), to je i do danas ostalo manje-više sve što se o ovim spomenicima pisalo.

S ovim spomeničkim i kulturnim blagom u naše doba događa se, zapravo, isto ono, što se u turskim vremenima događalo sa stećcima. Nakon što pod osmanlijskim tsunamijem 1463. biva zbrisana srednjovjekovna bosanska državnost i civilizacija, kao i sjećanje na nju, a nastaje neka nova, još uvijek neuobličena ali sasvim egzistentna politička i kulturna realnost, te je prošlo vrijeme mramorja i nestalo naraštaja intimno povezanih s njegovim značenjem i s pokojnicima što pod njim leže, ono je kroz osmanska stoljeća bosanskohercegovačke historije bilo fizički prisutan, a kulturno nevidljiv element bosanskoga pejzaža. Bilo je mramorje podjednako nevidljivo za mentalne oči Bosanaca svih triju vjera, prekodiranih s dolaskom osmansko-islamske civilizacije u posve drugi, novi svijet simboličkih, kultnih, estetskih znakova i značenja. U tom svijetu stećci su mogli tek eventualno pobuđivati neki nejasni, bezoblični respekt i biti predmetom pučkih praznovjerica, ali daleko najčešće predstavljali su sasvim zgodan građevni materijal bez ikakva kultnog značenja i odnosa. Prvi su ih ugledali stranci, strani putnici, poput Slovenca Benedikta Kuripešića, prevoditelja koji je pratio visoko poslanstvo Ferdinanda, kralja Austrije, Češke i Ugarske, sultanu Sulejmanu Veličanstvenomu u Carigrad 1530. da pokuša utanačiti mir ili barem duže primirje, toliko potrebno nakon katastrofe na Mohaču 1526. Poslanstvo je ostalo važno i znamenito ne po svojemu uglednom plemićkom sastavu i po svojim rezultatima - uostalom, nikakvim, jer ih je Sulejman vratio praznih ruku pošto mu je bilo stalo do širenja a ne do mirenja - nego po Kuripešićevu putopisu objavljenom 1531. godine. Desetljećima nakon turskih osvajanja, Kuripešićev Itinerarium je prvi iscrpan izvještaj o našim zemljama, o Bosni najviše i najdetaljnije, u kojemu su zabilježeni dragocjeni podaci za historiju, etnologiju, proučavanje vjerskih i etničkih procesa i odnosa, jezika, za topografiju, geografiju… Osim opisa nekih nekropola sa stećcima, rukopis sadrži i grafike, od kojih šest prikazuju bosanske utvrđene gradove Krupu, Kamengrad, Ključ, Sokol, Višegrad i Zvečaj. Tek s dolaskom Austrije krajem XIX stoljeća, s njezinom ideologijom bosanstva s jedne strane, te s druge strane s entuzijastičkim razvojem tada modernih i prestižnih disciplina prahistorijske i medijevalne arheologije i historiografije – stećci su najedanput bljesnuli posve novom recepcijom. Tada su napokon počeli postajati vidljivi i za bosanske oči…

Starinske antropomorfne ploče ili kripto-križevi, o kojima ovdje govorimo, za sad su u onoj prvoj fazi – fazi kulturne nevidljivosti. O njima domaće stanovništvo najčešće ne zna ništa pozitivno, nego ih smješta u legendarne predodžbe. Negdje su to „grčka groblja“, negdje „kameni svatovi“, negdje, pak, spomenici neke „goleme nepoznate vojske“ iz davnih vremena. Još jedna tipična ilustracija diskontinuiranoga života i izlomljenog pamćenja cijelih generacija, crta koja karakterizira mnoge krajeve u Bosni i Hercegovini.

Ono što je jako važno uočiti, jest slabo poznata, nimalo osviještena činjenica o prostornome arealu ove „jedinstvene pojave među spomenicima kulture u Bosni i Hercegovini“. Mazalić je slutio da bi travničko-lašvanski kraj, kao samo srce stare, „klasične“ Bosne, i inače prebogato historijskim i kulturnim slojevima, mogao biti matica iz koje se ova nadgrobna skulptura i plastika širila na druge strane. No, ni on niti itko poslije njega nije se tim širim prostorom istraživački bavio, pa ni danas još nemamo egzaktno opisanu geografiju i topografiju ovih ploča. Tek kao radnu hipotezu, koju u zadnje vrijeme iz dana u dan potkrepljuje evidencija iz različitih krajeva, od Livna i Rame do Plehana i Tuzle, moguće je pretpostaviti da se ova tradicija oblikovanja nadgrobnih obilježja u različitim varijacijama širila i njegovala u svim krajevima Bosne sa starom katoličkom tradicijom. Što bi tek pokazalo sistematično istraživanje, otkrivanje i opisivanje svih starih, napuštenih i zapuštenih grobalja u Krajini, sanskome kraju, okolici Banje Luke, u Posavini, po gornjem Vrbasu, Neretvici, Lepenici, Kreševu, u sutješko-vareškom kraju itd, itd.

Guča Gora, usamljeni križ iznad crkve, u pozadini groblje Gorica

Guča Gora, groblje Gorica

Nema sumnje da je tradicija i umijeće klesanja ovih spomenika historijski i oblikovno povezana s tradicijom srednjovjekovnih mramorova.[1] O tome, uostalom, govori i podatak da se na mnogim grobljima nalaze, jedni uz druge, obje ove vrste nadgrobnih spomenika. Činjenica je, također, da su svetri religije-konfesije (katolička, pravoslavna, islamska, u nekim elementima čak i židovsko-sefardska) baštinile ponešto od tradicije mramorja, preoblikujući ju zatim svaka po svojim specifičnim zamislima i likovno-religijskim potrebama. Ipak, do danas nije ponuđen potpun odgovor na pitanje kako je tekla transformacija od osnovne zamisli stećka kao vječne kuće, do visokoga uspravnog spomenika-ploče koji spaja sugestiju križa i ljudske figure. Postoje razna domišljanja, neka više neka manje uvjerljiva i dokumentirana. Mazalić je pretpostavljao da bi se moglo raditi o „modnomu“ utjecaju osmanskih nišana, forme koja je došla s turskim osvajanjem i s masovnijom islamizacijom. Doista, ponegdje se susreću kršćanski spomenici iz rane osmanske epohe koji imaju vitku visoku formu nalik na neke oblike nišana. No, to je u odnosu na apsolutno dominantne i najbrojnije antropomorfne i druge oblike kršćanskih spomenika marginalno i sporadično, da bi moglo predstavljati matricu porijekla i razvoja. Po jednomu drukčijem tumačenju, pak, ovi oblici nastaju kao izraz svojevrsne religijsko-ideološke mimikrije u okolnostima u kojima muslimanska politička i vjerska vlast sistematski stoljećima zabranjuje ili ograničava vanjske manifestacije i simbole kršćanstva (gradnju novih crkava, zvonjenje zvona, simbole križa itd.). Stanoviti oslonac za ovu hipotezu moguće je naći u činjenici da su antropomorfni oblici spomenika, u kojima je križ na neki način prikriven ili samo sugeriran, veoma česti u krajevima u kojima je islamizacija rano uzela maha ali je u njima ostalo i neislamiziranoga stanovništva, dok se u ruralno-planinskim i zabačenijim krajevima, gdje islamizacije nije bilo, kroz cijelo vrijeme osmanske vlasti klešu spomenici u obliku čistih, „otvorenih“ križeva. No, ipak valja reći da ni ova hipoteza u cjelini nije bez slabosti, jer su spomenici o kojima je riječ često izrazito monumentalni, pa već i time privlače pažnju nadaleko, a ako su i „pobjegli“ od toga da budu klesani u vanjskom obliku križa, on je na svima prisutan kao najuočljiviji simbolički i plastično-dekorativni motiv.

O vezi sa stećcima treba reći i to da su najraniji muslimanski nišani na grobovima Bosanaca koji su se islamizirali (recimo, poznati spomenik Mahmuta Brankovića, ili spomenici na najstarijim muslimanskim grobljima u Sarajevu) koristili nešto od likovnoga i grafijskog repertoara sa stećaka, religijski neutralnog (neke dekorativne elemente, natpise u bosanskoj ćirilici itd.), ali je toga historijski brzo nestalo, a nastavilo se s njegovanjem i variranjem oblika osmanskih nišana i bašluka, koji su se u nekim krajevima (Livno, Glamoč, Bosanska krajina itd) razvili do izvanredno samosvojne i rafinirane umjetnosti skulpture i plastike. S druge strane, još u klasično doba stećaka sporadično su se javljali visoki uspravni oblici križeva ili antropomorfnih krstača, osobito u Hercegovini. No, sudeći po ukupnome likovnom sklopu i tretmanu, s tim oblicima ne začinje se nešto novo i drugo, neko konceptualno odstupanje od kulture mramorja, nego se s njima ta stvaralačka epoha završava. Obrnuto od toga, ovo što gledamo u travničko-lašvanskom kraju, a potom i u cijelome kulturnom arealu od Posavine i Tuzle do Rame, od Livna, Varcara i Jajca do Fojnice i Vareša, nastavlja se na stećke, to je evidentno, ali po cjelokupnoj skulptorsko-likovnoj razradi od njih i odstupa, započinjući jednu novu, drukčiju epohu u kulturi i praksi pravljenja nadgrobnih spomenika, izražavajući duh novoga vremena bitno drukčijega od vremena stećaka.

Dolac kod Travnika, staro groblje

Dub, misa kod staroga križa

Grahovčići, križ Mihoja Grahovčića

Brajkovići, groblje Bogduša

Od likovnih motiva koji se javljaju na svim ovim pločama, osobito su zanimljiva dva, oba s elementom križa. Na jednome prikazan je križ i iznad njega negdje kraća, negdje duža polukružna forma. Može se samo domišljati je li to po simboličkom porijeklu ista ona arhaična kombinacija polumjeseca i križa koja se vidi na starim grobljima u livanjskome kraju (Lusnić, Dobro, Grgurići[2]), samo što je na kasnijim spomenicima polumjesec evoluirao u manje ili više razvijen potkovičasti oblik, ili se, kako pretpostavljaju neki tumači, radi o simbolu nebeskoga svoda iznad križa. Produžena forma osobito se razvila, opkružujući iznutra cijeli vanjski obod „glave“ spomenika, na starim grobljima u Rami, te na drugi način na grobljima sjeverno od Lašve (Guča Gora, Brajkovići, Grahovčići, Dub[3]…). Bilo jedno ili drugo, ovaj likovno-simbolički element (križ i iznad njega „nebo“) dobiva na važnosti kao lajtmotiv nakon što se u najnovije vrijeme otkriva kako je na isti način prisutan na spomenicima iz različitih razdoblja i u međusobno udaljenim krajevima Bosne. Druga kombinacija je ona na kojoj se okomiti krak križa u donjem dijelu širi i poprima polukružni oblik (osobito dojmljivo na staroj nekropoli na Maculjama u Rostovu). Teško ga je naći u standardnoj tipologiji križeva. Mazalić je to zaobljeno proširenje protumačio kao simboličku predodžbu brda Golgote (križ na Golgoti), te uočio da se geometrijska stilizacija takvoga križa nalazi kao motiv i u narodnom vezu travničkoga kraja, koji se u narodu naziva „križ na nonama“. Ono, pak, što na našim pločama svjedoči o sinkretičkim vezama sa starim, zajedničkim pučkim predkršćanskim tradicijama, bosanskim i balkanskim, to je obilje ukrasno-simboličkih motiva iz folklornoga repertoara potvrđenih na stećcima, u likovnoj obradi tekstila, drveta, u prastarom običaju tetoviranju koje se zadržalo kod katolika srednje Bosne…

Natpisa na ovim spomenicima u ranijemu razdoblju nema mnogo (učestali su tek od kraja XVIII stoljeća), ali onih nekoliko iz lašvanskoga kraja u staroj bosanskoj ćirilici (Mihovio Grahovčić iz Grahovčića[4], Pavao Plavičić i Luka Plavičić[5] s groblja Bogduša u Brajkovićima…) i u grafijskome i u jezično-izražajnome smislu izravno se nastavljaju na tipičnu pismenu kulturu stećaka, pa ih se i po tomu vjerojatno može datirati u kasno XV ili rano XVI stoljeće. Zaslužni istraživač kulturne baštine livanjski profesor Stipo Manđeralo opisao je nedavno povijest i izgled starih križeva na groblju Vučkovine u duvanjskome selu Lug, gdje su se do u polovicu XVII stoljeća pokapali preci sadašnjih sinjskih Vučkovića. Na tim križevima Manđeralo je pronašao i pročitao epitafe uklesane istim tipom bosanske ćirilice, što na svoj način svjedoči o kontinuitetu i rasprostranjenosti ovoga narodnog pisma u Bosni i Hercegovini.

Lipa, Duvanjsko polje

Lusnić, Livanjsko polje

Livanjsko polje, groblje Rapovine

Napokon, važno je naglasiti dva momenta iz kojih se jasno vidi kako ova tradicija klesanja i ukrašavanja nadgrobnih spomenika ima karakter autohtone kulturne i povijesne formacije. Ona, naime, ima svoj prostor i svoje vrijeme. Već smo vidjeli: njezin prostor su svi krajevi Bosne i Hercegovine u kojima se u osmansko doba zadržao i preživio konfesionalno-etnički katoličko-hrvatski element, a njezino vrijeme je ogromna epoha od otprilike četiri stoljeća (podjednako koliko je trajala i epoha stećaka). Također, ima i reprezentativne lokalitete na kojima je monumentalnost i estetska izražajnost dostigla vrhunce skulptorskoga i plastičnog umijeća i zrelosti (Maculje na Rostovu, Bogduša u Brajkovićima, cijeli gučanski kraj, staro, „Madžarsko groblje“ u Jajcu, staro groblje u Docu kod Travnika, spomenici po šikarju na starim grobljima u strmim ramskim selima…). Još je nešto važno kad govorimo o kulturnoj formaciji: baš kao i stećci, samo u skromnijim rasponima i u manjoj količini sačuvanih spomenika, ove ploče poznaju pojavu specifičnih regionalnih „škola“, podvarijanata u oblikovanju formi i ukrasa, u okviru jedne zajedničke koncepcijske matrice. A koliko je tradicija podizanja i oblikovanja ovih spomenika bila uvriježena, intimno ukorijenjena u običaje i emocije brojnih naraštaja, najbolje svjedoči činjenica da su klesani i podizani još i desetljećima nakon što je prestala svaka potreba za religijsko-političkom mimikrijom, paralelno s novim i raznovrsnim oblicima pravih križeva, nakon što je Osmansko Carstvo odstupilo a Austro-Ugarska uvela potpunu legalnost i ravnopravnost svih religijskih očitovanja.

Zaključujući prije šezdeset godina studiju o „hrišćanskim nišanima“, Đoko Mazalić s  istančanom osjetljivošću za kulturne vrijednosti i sa zabrinutošću za njihovu sudbinu upozorava: „Opisani spomenici sačinjavaju zasebnu, jedinstvenu pojavu među spomenicima kulture u Bosni i Hercegovini. Kako im ni sa koje strane do nedavno nije poklanjana nikakva pažnja, to je i razumljivo da ih se mali broj sačuvao u relativno dobrom stanju. Po svojoj veličini i obliku predstavljaju vrlo prikladan materijal za svaku gradnju… Za proučavanje društva i smjene jedne kulture drugom u vrijeme dolaska Turaka u našu zemlju ovi spomenici imaju svoju važnost… Bilo bi stoga potrebno staviti pod zaštitu države sve nekropole na kojima se ti spomenici nalaze, napraviti tačne topografske snimke nekropola, snimiti fotografski sve vrednije i tipičnije spomenike pojedinačno i pristupiti njihovom čišćenju od lišaja i podizanju onih koji sad leže oboreni.“

Ništa od toga, nažalost, nije napravljeno ni do dana današnjega. Projekt, o kakvome je razmišljao i za koji se s punom sviješću o kulturnoj vrijednosti ovoga spomeničkog blaga zalagao Mazalić[6], morao bi danas, dok ponešto od toga još postoji, biti jedan od urgentnih i prioritetnih zadataka za kulturne, političke, vjerske institucije kojima je istinski stalo do stvari o kojima inače tako rado i olako deklamiraju: tradicija, identitet, narod, vjera, kultura, jednako pravo na Bosnu i Hercegovinu i njezinu historiju… Trebao bi to biti u pravome smislu riječi multidisciplinaran projekt, sistematičan i dugotrajan, koji bi u istraživanju i rasvjetljavanju ovoga prvorazrednog kulturnopovijesnog fenomena jednako uključio sve potrebne perspektive i discipline: historiografsku, religiološku, sociološku, estetsku, kulturnopovijesnu, ikonografsku, topografsko-statističku, dokumentacijsku i druge.

Maculje, Novi Travnik

Maculje, Novi Travnik

Napomena: Fotografije starih spomenika većinom je napravio Josip Lovrenović, a nastale su na putovanju koje smo obavili u ljeto 2008. godine

[1] Zanimljiva je historija najraširenijega pučkog izraza za stećke - mramor, mramorje. Riječ dolazi iz latinskoga jezika: mramor, oris, koja je iz sekundarnoga značenja u latinskome: kameni kip, spomenik uopće, prešla u pučki govor svih vjersko-etničkih skupina u istome značenju i obliku, a ne u kasnijem, turcificiranome mermer,  zadržavši se u njemu do danas kao familijarni izraz za stare nadgrobne spomenike od klesanoga kamena; za pojedinačni spomenik: mramor, jednina, za skupinu: mramorje, pluralia tantum.

[2] To je kombinacija koja svjedoči o nekadašnjoj simboličkoj upotrebi križa i polumjeseca potpuno drukčijoj od današnje. Prisutnost toga starog, predislamskog simbola, koji je u modernoj južnoslavenskoj historiji postao ideološkim znakom ilirstva (kombinacija mladoga mjeseca i zvijezde Danice, tzv. ljeljiva, eno je i u grbu grada Zagreba), susrećemo kao stalni motiv u raznim likovnim varijacijama na svim ovim spomenicima, kao i općenito u tradicijskoj pučkoj kulturi i umjetnosti…

[3] Na groblju u Dubu stoljećima je stajao visoki masivni spomenik tipičan za ovaj kraj, i služio kao zavjetno svetište. Nakon što je već odavno u selu nestalo katoličkih stanovnika, ovdje se po prastaroj tradiciji na drugi dan Duhova skupljao puk iz cijeloga kraja a franjevci iz samostana u Gučoj Gori obavljali vjerski obred. Stariji fratri i danas pamte kako su muslimani, koji bi se tada zatekli pri radu na okolnim njivama, ostavljali posao i mirno sjedili dok misa ne bi završila. U ratu 1992-95. zbrisani su ti stari običaji bez traga, a spomenik je nakon rata razbijen u komade i nekamo bačen.

[4] Poznati epitaf iz Grahovčića glasi: sie leži mih(o)io grahovč(i)ć prave vire rimske (ko)i počteno (ho)diaše i (bo)gu se mo(la)še i dobro (knj)igu zna(še) (daj) mu bo(že) (du)ši d(a) bude spasen.

[5] Prvi glasi: se leži pavao plavičić a piše milivoi, a drugi: se leži luka sin pavla plavičića a se piše brat njegov radin brate dobar ti sa(n) duši tvoje.

[6] Đoko Mazalić (Bosanska Kostajnica, 1888 – Sarajevo 1975) bio je slikar, arheolog, historičar umjetnosti, polihistor. Gimnaziju je završio u Sarajevu, gdje mu je prvi učitelj slikarstva bio poznati češki slikar Ferdinand Velc. Studirao je na Umjetničkoj akademiji u Budimpešti, stekavši zvanje profesora slikarstva. Za vrijeme I svjetskog rata rata bio je poručnik u austrougarskoj vojsci. Poslije rata živio je u Sarajevu, neko vrijeme u Beogradu i Travniku pa ponovo u Sarajevu. Ostvario je zapažen slikarski opus. Prvi put je izlagao na IV jugoslavenskoj izložbi u Beogradu 1912. Između dva rata učestvovao u formiranju i radu umjetničkih grupa Četvorice od 1929. do 1930. i Kruga od 1935. do 1937. godine, kojom je dobrovoljno rukovodio sve do 1943. Poslije II svjetskog rata dugo je radio u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, te napisao veliki broj radova iz kulturne historije BiH. Objavio je dvije važne knjige iz te oblasti: Slikarska umjetnost u Bosni i Hercegovini u tursko doba (1965) i Leksikon umjetnika slikara, vajara, graditelja, zlatara, kaligrafa i drugih koji su radili u Bosni i Hercegovini (1967).