Ivan Lovrenović

Pogovor u knjizi Ivana Šarčevića Teološki pogledi u višeetničkom kontekstu, Tešanj - Rijeka, 2022.

Pišući koncem devedesetih godina prošlog stoljeća o budućnosti teologije, njemački teolog Johann Baptist Metz (1928. – 2019.) nazvao je teologe posljednjim univerzalistima: „Teolozi će biti posljednji univerzalisti u našem visoko diferenciranom svijetu znanosti i oni će to morati ostati – i radi Boga i radi čovjeka – bilo to zgodno ili nezgodno, uvijek sa spremnošću da prime na sebe određenu sumnju nesuvremenosti“.^[1]

Već i letimični pogled na naslove tekstova sabranih u knjizi Teološki pogledi u višeetničkom društvu ukazuje na univerzalni karakter teološke misli autora knjige fra Ivana Šarčevića, bosanskog franjevca, svećenika i profesora pastoralne teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Ta univerzalnost je dvostruka: ona je ponajprije tematska i trajno intencionalna jer neprestano pokušava uključivati različite entitete što nadilazi uskoću naših ustaljenih granica mišljenja, a onda i znanstvena, zato što autor ne ostaje samo unutar teološke znanosti nego se služi i spoznajama drugih znanosti.

Bez interdisciplinarnog pristupa – konzultiranja filozofije, antropologije, sociologije, politologije i drugih humanističkih znanosti – nije moguće baviti se teologijom niti je moguće pisati o tako kompleksnim temama kao što su nacionalizam, multikulturalnost, totalitarizam, mržnja, identitet, odgovornost, autoritet, moral, sloboda. Budući da teologija – govor o Bogu – nužno uključuje govor o čovjeku, Šarčević zalazi u različita područja ljudskog djelovanja, iskustva i mišljenja koja taj dvostruki govor mogu učiniti razložnijim i suvislijim. Autor propituje naslijeđene teološke poglede u suvremenom svijetu i izvodi teologiju bez ikakvih ograda u svijet ljudi kojemu ona pripada i bez kojeg je nemoguće opravdati njezino postojanje. Time autor pokazuje da teologija i danas može biti relevantna znanost i da je ne treba marginalizirati.^[2]

Marginaliziranost teologije u suvremenom svijetu nije posljedica samo opadajućeg zanimanja za Boga, „krize vjere u Boga“ u vremenu „religije bez Boga“, kako Šarčević, služeći se mislima već spomenutog teologa Metza, opisuje stanje kršćanske vjere u suvremenom zapadnom svijetu, već je barem toliko, ako ne i više od toga, posljedica crkvenog razumijevanja  teologije koje ju često svodi na institucionalnu sluškinju koja prije svega treba opravdati ono za što je Crkva kao institucija zainteresirana. Šarčević ne zanemaruje ni ulogu teologije kao stalne pratiteljice i odvjetnice crkvenosti, ali je istodobno oslobađa od okova strukturalnog nemišljenja, učenog neznanja i ignorancije prema svijetu i drugačijim mišljenjima i svjetonazorima.

Teolozi, prema riječima autora iz teksta Pretpostavke kontekstualne teologije u Bosni i Hercegovini, „trebaju prestati biti čuvari okamenjene i iskrivljujuće memorije“, „potvrda svijetu i zemaljskim projektima o čovjeku“, oni također trebaju „skinuti uniformu uvijek spremnih vatrogasaca da prvi ugase proročku i evanđeosku vatru zbog lažnog mira ili umjetna pluralističkog i tolerantnog života“. Naprotiv, smatra Šarčević, teolozi bi ponajprije trebali biti „svjetionici uzroka i posljedica, puta sreće i nesreće, svjetionici nepotkupljiva razlikovanja između dobra i zla, svjetionici na putu traženja konačnog smisla“.

Nova knjiga fra Ivana Šarčevića sadrži u sebi jedanaest tematski povezanih teoloških članaka u kojima autor piše o tajanstvenom odnosu čovjeka i Boga, o odnosu različitih vjera, vjere i nacije, vjere i nevjere, o kompleksnim pitanjima vjere i društva. U svakom od tih tekstova, ako ih se pažljivo iščitava, neovisno o tome poznajete li osobno autora, provlači se i autorova duhovnost, odnosno njegova osobna vjera koja ne umanjuje intelektualnu i znanstvenu vrijednost napisanoga, nego je još više produbljuje i uozbiljuje. Bavljenje teologijom, kaže Šarčević, „čin je svjesne osobne odluke iz vjere“, a cijena bavljenja teologijom „jest često samoća i ostavljenost“.

Oni koji izbliza poznaju autora ovih tekstova, kao što je to slučaj s potpisnikom ovih redaka, znaju da fra Ivan Šarčević svoje profesionalno i profesorsko bavljenje teologijom nikad ne razdvaja od svoje osobne vjere. Znaju također i to da  Šarčevićevi teološki stavovi često nisu prihvaćeni ni u vlastitoj franjevačkoj i crkvenoj zajednici, te zbog toga autor i govori o samoći teologa. Zastupljenost vjerničkog i duhovnog u tekstovima i knjigama fra Ivana Šarčevića^[3] obrnuto je proporcionalna njegovim ljudskim (vjerničkim) i intelektualnim sumnjama: Šarčević se ne zadovoljava jednostavnim teološkim odgovorima na čovjekova pitanja koja se tiču njegovog odnosa s Bogom. Štoviše, on ta pitanja oštroumnom i diferenciranom mišlju pojačava, da bi ih, nakon što s njih svuče veo naslijeđenih i crkveno ili društveno prihvatljivih odgovora, uveo u prostor vjere i života. A vjera je, smatra Šarčević, neodvojiva od čovjekove odgovornosti: „Vjera ne dopušta izuzeće iz svijeta i skrivanje u unutarnju oazu čistoga odnosa s Bogom. Vjera ne dopušta ni nasilnu promjenu svijeta u ime istoga Boga u kojega se vjeruje“ (prema tekstu Religijske zajednice na Balkanu: između nacionalizma i multikulturalnosti).

Nećemo pogriješiti ako kažemo da se Šarčevićeva teološka misao sastoji i od „moleće teologije“ („teologije na koljenima“, kako su je nazivali stari teolozi), dakle, od teologije kao životne molitve, i od „sjedeće teologije“, ovdje shvaćene pozitivno, u smislu ozbiljnog misaonog i znanstvenog napora. Fra Ivan Šarčević je kao franjevac i svećenik također pastoralno angažiran. On ne pripada teolozima koji nemaju kontakta s vjernicima i sa svijetom unutar kojega žive. Šarčević ne ostaje samo unutar svoga identitarnog kruga, franjevačke, katoličke, bosanske, hrvatske zajednice, nego komunicira, surađuje i prijateljuje i s pripadnicima drugih vjera, naroda, kultura i svjetonazora, uključujući i one koji se izjašnjavaju kao agnostici i ateisti. Ako je možda i moguće baviti se nekim disciplinama teologije bez kontakta sa svijetom, primjerice biblijskom ili dogmatskom teologijom, to nikako nije moguće kad je riječ o pastoralnoj (praktičnoj) teologiji jer ona bez svijeta i ljudi gubi smisao svoga postojanja.^[4]

Šarčević je u svom franjevačkom i svećeničkom pozivu bio i odgojitelj, a gotovo tri desetljeća je duhovnik. Službu odgojitelja obnašao je godinama na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a po završetku studija teologije u Rimu (1995.) drži svake godine duhovne vježbe sjemeništarcima, bogoslovima, redovnicama, redovnicima, svećenicima, vjeroučiteljima, učiteljima, nastavnicima, profesorima. I taj segment njegovog djelovanja bitno utječe na njegovu teološku misao. U njegovim teološkim radovima duhovnost i mišljenje, molitva i refleksija su uvijek povezani. Neki dijelovi Šarčevićevih teoloških tekstova sabranih u ovoj knjizi na trenutke zazvuče kao molitva, kao vapaj Bogu i ljudima za boljim svijetom i boljim čovještvom. Uz spomenuto, Šarčević je i česti i rado slušani propovjednik. Iskustvo propovijedanja, naviještanja Božje riječi ljudima – primjetno je to u Šarčevićevim tekstovima – pomaže teologu da svoje teološke refleksije provjeri u prostoru vjere. To što na mjestima Šarčevićev teološki jezik poprima homiletičke zvuke ne škodi nimalo njegovoj teološkoj misli, nego je čini autentičnijom i ljudskijom.

U suvremenom svijetu često se i u crkvenim i u sekularnim krugovima govori i piše o mjestu i ulozi teologije kao znanosti i uopće njezinoj relevantnosti u sekularnim društvima. To po sebi nije novo, jer se o teologiji kao znanosti i uvjetima ili granicama njezine znanstvenosti raspravljalo i ranije. Sažimajući  kompleksne rasprave o mjestu teologije u Crkvi i društvu, pojednostavljeno bi se mogla navesti dva glavna i najčešća prigovora: suvremenu teologiju u Crkvi teško se podnosi jer je se doživljava liberalnom i kritičnom prema strukturama Crkve, a u društvu joj se prigovara da je nedovoljno znanstvena i da kao takva, neslobodna od crkvenih autoriteta, ne zaslužuje biti dio univerziteta.

Što se tiče prigovora koji dolazi iz Crkve, treba ponajprije kazati da je kritične i slobodne teologije premalo u Crkvi. Uglavnom je riječ o teologiji koja je dirigirana od crkvenih vlasti i koja nije obrazlaganje vlastite i zajedničke vjere, nego ideološko osiguranje crkvenih statusa i institucija. Takva teologija često je svedena na crkvenu apologetiku, a nije uopće rijetkost ni to da se teologiju, kao što je primjerice slučaj s katoličkom teologijom na Balkanu, svodi na nacionalnu teologiju, te teolozi funkcioniraju kao „teolozi nacionalnog“, o čemu Šarčević također piše. U tome leži i razlog zašto mnogi u Katoličkoj crkvi u hrvatskom narodu, pa i mnogi hrvatski katolički teolozi s otporom doživljavaju Šarčevićevu teologiju koja kritički propituje stanje teološke misli u Crkvi. To nije slučaj samo s hrvatskom teologijom nego i općenito s teologijama (pravoslavnom i islamskom) u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. O tome autor također piše u ovoj knjizi: „današnja teologija je većinom teologija trona (nacionalizirana i partijska teologija), teologija sterilne kabinetske i građanske slobode, teologija ‘postmoderne nonšalantnosti’, površna sentimenta i sladunjavosti, teologija unosnog pomirenja, deklarativnog ekumenizma i površnog međureligijskog dijaloga“ (prema tekstu Totalitarizam, teologija i simboli. Sakralizirana politika i nacionalizirana vjera: primjer Bosne i Hercegovine).

Prigovor koji dolazi iz sekularnog svijeta, a koji tvrdi da je teologija nedovoljno znanstvena, nije posve bez utemeljenja. Ako teologija želi ostati dijelom znanstvenoga svijeta, onda nužno mora pratiti i druge znanosti. Jednim dijelom je ono što se predstavlja kao suvremena teologija, osobito kod nas, često u sukobu sa svijetom znanosti i znanja, s modernim i prosvjetiteljskim idejama i s njima povezanim ljudskim pravima i slobodama. Na taj način teologija sama sebe svodi na ideologiju koja je ponajprije i ponajviše zainteresirana da u Crkvi i društvu sačuva i nametne svoje poglede na svijet. Takva teologija riskira da posve izgubi kontakt sa svijetom znanosti. Taj prigovor ne vrijedi za teološku misao fra Ivana Šarčevića jer on uvažava druge znanosti i znanje drugih ljudi, i vjernika i nevjernika, kritički ih ugrađuje u vlastitu teološku misao i ne pristaje na teologiju čija bi zadaća bila razračunavanje s ideološkim neistomišljenicima.

Šarčević u tekstovima sabranim u ovoj knjizi pokazuje da životno važna pitanja kao što su pitanja identiteta i odgovornosti, mržnje i progona, slobode i moralnosti, da navedemo bar neka o kojima autor piše u knjizi, zahtijevaju i ozbiljnu vjerničku i teološku refleksiju, pogotovo u društvima koja su snažno označena religijom kao što su to društva na Balkanu. Autor u svojim tekstovima gotovo apelativno zahtijeva da se i Bogu dâ riječ: „Ako Bog u našim religijama nije došao do riječi, drugi nužno mora biti demoniziran, homogeniziran, ušutkan, marginaliziran, prezren, vaporiziran. Ako se u religijskim zajednicama praktično živi kao da Boga nema, pogotovo ne za onog drugoga, onda se praktično sve čini tako da i drugoga uopće ne bude“ (iz teksta Bogu dati riječ).

Autentičnost i izvornost Šarčevićeve teološke misli ogleda se u izboru tema – sve su to odreda najteža teološka, i ne samo teološka, pitanja s kojima se čovjek susreće, ali i u autorovom umijeću da im pristupi iz različitih iskustvenih i misaonih perspektiva. Šarčević se pritom ne da zarobiti ni tradicionalnim ni progresivnim shvaćanjima. I jedna i druga su u Šarčevićevim tekstovima izložena kritičkom propitivanju. Autor pokazuje istančanu sposobnost „gledanja svijetu u lice“ (Z. Bauman) bez utjecanja predodžbama unaprijed stvorenim ideologijama, pogotovo ideologijama koje proizlaze iz kolektiviteta kojima autor pripada.

Važno je također istaknuti da su tekstovi sabrani u ovoj knjizi nastajali u vremenskom razdoblju od preko dvadeset godina: neke od njih autor je pisao neposredno nakon rata, neke prije petnaestak ili desetak godina, a neke posljednjih godina. Pažljiviji čitatelji će primijetiti da se neke teme ponavljaju u tekstovima, ali ih autor uvijek kontekstualizira i aktualizira. Konteksti života se mijenjaju i u kratkim vremenskim razdobljima, a mijenja se i autor pod uvjetom da je stalno otvoren pitanjima i da propituje i vlastite stavove i spoznaje. Teologija ne može imati trajne odgovore na pitanja o Bogu i čovjeku. Ona je ponajprije znanost koja uvijek iznova postavlja pitanja i dopušta da se njezine odgovore dovodi u pitanje. O tome Šarčević na jednom drugom mjestu kaže sljedeće: „Uvijek zapitana, da. Ali ona je u službi Crkve, ali ne sluškinja Crkvi u smislu robovanja, nego Crkvi služi za bolje naviještanje evanđelja, za evanđeoskiju praksu. Kako svi fakulteti, tako i teološko učilište treba biti institucionalni forum slobode. A nisu. Nažalost. [...] Tako shvaćam teologiju, kao slobodnu kritičku misao vjere.“^[5]

Zadaća teologa, da nastavimo na Šarčevićevu misao služeći se riječima katoličkog švicarskog teologa Hansa Künga  (1928. – 2021.), sastoji se u tome da „intelektualnom čestitošću uvijek iznova iznosi na svjetlo dana dobru tradiciju (postoji i loša), autentično učenje (postoji i neautentično) i izvornu kršćansku poruku (postoji i neizvorna) kako bi se istina evanđelja s onog prostora i onog vremena uvijek iznova prenosila u ovaj prostor i ovo vrijeme.“ Teologija u kršćanstvu, smatra Küng, treba i smije biti: misleće polaganje računa o istini kršćanske vjere.^[6] Teologija fra Ivana Šarčevića jest upravo to – autentično, vjerničko i odgovorno „misleće polaganje računa o istini kršćanske vjere“.

Takvu teologiju zagovara i papa Franjo. Prije tri godine na simpoziju koji je u Napulju organizirao Papinski teološki fakultet Južne Italije pod nazivom Teologija nakon Veritatis gaudium^[7] u kontekstu Mediterana govor je održao i papa Franjo. U tom govoru papa Franjo je ukratko skicirao glavne osobine koje bi suvremena teologija, dakle, teologija sadašnjosti i budućnosti, trebala imati: to treba biti „kerigmatska (navješćujuća) teologija“, „teologija razlučivanja, prihvaćanja i dijaloga“, „teologija milosrđa i slušanja koja se stavlja u dijalog s društvom, kulturama i religijama za izgradnju mirnog suživota ljudi i naroda“.^[8] Šarčevićeva teologija jest ponajprije kerigmatska, teologija navještaja Radosne vijesti (o čemu svjedoče i njegove knjige Tri tajne^[9], Oslovljavanje davnih riječi^[10], Mane i vrline^[11]), ali ona je istodobno i teologija dijaloga (kojoj je posvetio knjigu Dijalog iz vjere^[12]) i teologija milosrđa (o čemu piše u knjizi Opraštanje i sjećanje^[13]).

Na koncu treba spomenuti i jezik i stil kojim piše Šarčević. Teologiji se, slično kao i filozofiji, (s pravom?) prigovara da je nerazumljiva, odnosno da je shvatljiva samo malom broju ljudi – profesionalnim teolozima koji su intimni s jezikom te znanstvene discipline. To nije slučaj s teološkim jezikom fra Ivana Šarčevića koji je, uz već spomenuto, i pasionirani ljubitelj književnosti i umjetnosti što također ima utjecaja na njegovu misao i jezik koji je slikovit, asocijativan, metaforičan. Njegovi tekstovi su tečni, pitki i razumljivi. Šarčevićeva teologija je narativna (pripovjedačka) teologija. Uostalom, i Sveto pismo, i Stari i Novi zavjet, sastavljeni su od pripovijestī. Šarčević, dakle, pokazuje da teološka refleksija neće izgubiti na svojoj dubini i snazi ako je se oslobodi tvrdoće, umrtvljenosti i suhoparnosti teološke i crkvene frazeologije. I teologija, kao i vjera – odnos čovjeka i Boga kojim se bavi, mora biti živa.

Knjiga Teološki pogledi u višeetničkom svijetu doista je rijetka u svijetu teologije, ne samo kad je riječ o balkanskom teološkom kontekstu, nego i šire. Teologija koja ne odustaje od univerzalnosti shvaćene u smislu ozbiljne zainteresiranosti za pitanja smisla života i odnosa čovjeka i Boga, da se vratimo na početak ovog razmišljanja, koja želi biti „slobodna i kritička misao vjere“ jest teologija koja je potrebna i vjernicima i općenito ljudima i svijetu. U svakom tekstu fra Ivana Šarčevića osjeti se njegovo snažno uvjerenje, bez želje za misionarenjem nevjerujućih i nereligioznih i uz puno poštivanje ljudske slobode i drugačijeg izbora u životu, da ovaj svijet ne može bez teologije – bez govora o odnosu čovjeka i Boga, „bez refleksije iskustava koja su čovjeka dovela do toga da mora govoriti o nečemu takvom kao što je ‘Bog’“.^[14]

^[1] Johann Baptist Metz, Im dialektischen Prozess der Aufklärung, Gesammelte Schriften Band 3/2 (Hrsg. Johann Reikerstorfer), Herder, Freiburg–Basel–Wien, 2017., 229-232.

^[2] Uz teološke članke i eseje koje objavljuje u znanstvenim časopisima i katoličkim listovima (u Vjesniku, mjesečniku Franjevačkog samostana Sv. Luke u Jajcu, u Kani, obiteljskoj reviji koju izdaje Kršćanska sadašnjost u Zagrebu, na portalu Polis), fra Ivan Šarčević piše i komentare. Nekoliko godina pisao je kolumne za sarajevski dnevni list Oslobođenje (od 2007. do 2010. godine) koje su objavljene u knjizi Zečevi, zmije i munafici, Synopsis, Sarajevo–Zagreb, 2014. Riječ je o ponajboljim analizama društvenog, političkog i religijskog života u Bosni i Hercegovini koje i nakon petnaestak godina nisu izgubile na svojoj aktualnosti.

^[3] Fra Ivan Šarčević autor je više knjiga i preko stotinu teoloških članaka objavljenih u domaćim i međunarodnim teološkim i drugim časopisima. Po tome je jedan od najplodnijih teologa unutar jezika kojim piše.

^[4] Fra Ivan Šarčević na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu predaju pastoralnu teologiju i katehetiku (odgoj i poučavanje u vjeri). Autor je knjige Pastoralna teologija od Andrića do Bezića. Prikaz hrvatskih udžbenika pastoralne teologije 19. i 20. stoljeća, Ravnokotarski Cvit, Split–Trstenik, 2018.

^[5] Iz razgovora s novinarom Predragom Lucićem (1964.–2018.), Ima li Bog naciju? Kršćanstvo i nacionalizam, u: Zoran Grozdanov i Nebojša Zelić (ur.), Vjera u dijalog, CeKaDe i Ex libris, Rijeka, 2017., 92.

^[6] Hans Küng, Doživljena čovječnost: Sjećanja sv. 3 (s njemačkog prevela Blanka Will), Ex libris – Synopsis, Rijeka–Sarajevo, 2016., 109.

^[7] Veritatis gaudium (Radost istine) je apostolska konstitucija pape Franje o crkvenim (sve)učilištima i fakultetima, objavljena 28. siječnja 2018. godine.

^[8] Govor pape Franje navodimo prema prijevodu Branka Jurića: https://fratellanzaumana.wordpress.com/2019/06/24/teologija-nakon-veritatis-gaudium-u-kontekstu-mediterana/

^[9] Ivan Šarčević, Tri tajne, Svjetlo riječi, Sarajevo–Zagreb, 2003.

^[10] Fra Ivan Šarčević, Oslovljavanje davnih riječi, Franjevački samostan Sv. Luke – Synopsis, Jajce–Sarajevo–Zagreb, 2017.

^[11] Fra Ivan Šarčević, Mane i vrline, Franjevački samostan Sv. Luke – Kršćanska sadašnjost, Jajce–Zagreb, 2022.

^[12] Ivan Šarčević, Dijalog iz vjere, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2021.

^[13] Ivan Šarčević, Opraštanje i sjećanje, Ex libris, Rijeka, 2021.

^[14] Dorothee Sölle, Gott denken. Einführung in die Theologie, Piper, München–Zürich, 2002., 9.