Ivan Lovrenović

Moraju li vjernici nužno biti glupi? Jesu li odricanje od mišljenja i prezir prema znanosti pretpostavka da bi se moglo vjerovati? Zašto je Bog vjernicima dao razum kad ga uglavnom ne koriste? Je li vjera ta koja zaglupljuje i zatupljuje ljude, ili su ljudi ti koji zaglupljuju i zatupljuju vjeru? Podržavaju li vjerske zajednice tupost u vlastitim redovima da bi lakše upravljale ljudima, ili su tupi ljudi većina koja upravlja vjerskim zajednicama? Je li nerazumna vjera proizvod zatucanog društva, ili je zatucano društvo posljedica nerazumne vjere?

Polovicom ovog mjeseca (12. studenoga) Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije dalo je izjavu u vezi s cijepljenjem (Je li cjepivo protiv Covid-19 moralno prihvatljivo?) u kojoj se kaže da je „moralno prihvatljivo primiti cjepivo protiv Covida-19“, ali se istodobno dodaje, i time se upropaštava važna izjava, da svatko ima pravo na priziv savjesti: „Imajući u vidu kako je temelj društvenog uređenja poštivanje čovjeka i njegova dostojanstva, smatramo potrebnim uzeti u obzir argumente i razloge pojedinaca koji iz opravdanih razloga isključuju mogućnost cjepljenja“. Članovi Stalnog vijeća HBK ne navode koji su to „opravdani razlozi“ zbog kojih bi pojedinci imali pravo odbiti cjepivo i tako ugroziti vlastito i zdravlje drugih ljudi? Izjava hrvatskih biskupa ide u prilog hrvatskim katolicima koji se ne žele cijepiti i koji su prošlog tjedna s Gospinim slikama i drugim vjerskim simbolima paradirali na antivakserskom zagrebačkom prosvjedu i po tko zna koji put katoličku vjeru predstavili kao neprosvijećenu, zatucanu i iracionalnu.

Za razliku od hrvatskih biskupa, Stalno vijeće Njemačke biskupske konferencije 22. studenoga je u svojoj izjavi pod naslovom Obaveza iz solidarnosti i ljubavi prema bližnjemu pozvalo sve katolike i sve građane u Njemačkoj da se cijepe jer je to „moralna dužnost“ koja proizlazi iz pravednosti, solidarnosti i ljubavi prema bližnjima. Njemački biskupi, poslovično jasni i precizni u svojim izjavama, ne spominju nikakav priziv savjesti, jer znaju da bi time osnažili antivakserske stavove. U svojoj izjavi pozivaju se i na riječi pape Franje koje je izgovorio na Svjetski dan zdravlja 7. travnja: „Svi smo pozvani da se borimo protiv pandemije. Cjepiva u toj borbi predstavljaju bitno sredstvo. Zahvaljujući Bogu i radu mnogih ljudi imamo cjepiva da se možemo zaštititi od Covida-19.“

Stav pape Franje među hrvatskim biskupima zastupa riječki nadbiskup Mate Uzinić zbog čega je konstantno izložen napadima fanatičnih antivaksera među svećenicima i vjernicima. Gostujući ovih dana na hrvatskoj televiziji u emisiji Otvoreno (23. studenoga) izrekao je riječi koje vrijedi citirati: „Ja bih, kao katolički svećenik, puno radije da, ako je to potrebno, umrem zbog toga što sam se cijepio, negoli da ja, zbog toga što se nisam cijepio, bilo kome uzrokujem bolest i smrt. To je kršćanski stav, to je stav na koji nas poziva Isus Krist.“ Kratko i jasno, bez uvijanja i podilaženja nerazboritim vjernicima.

Njemački biskupi, papa Franjo i nadbiskup Uzinić pozivaju ljude na odgovornost i solidarnost jer su to najvažniji zahtjevi vjere, ali i uopće jednog humanog života. Osobna savjest nije jedini kriterij prema kojem čovjek djeluje. Ona jest važna, pogotovo u slučajevima kad se treba suprotstaviti nepravednim i diskriminatorskim zakonima i društvenim konvencijama, ali u slučaju virusa Covid-19 pozivanje na osobnu savjest kako bi se izbjeglo cijepljenje samo je perfidni izgovor i pokriće za neodgovorno i nesolidarno ponašanje. Poziv na cijepljenje na kojem inzistiraju medicinski stručnjaci teološkom terminologijom možemo pojednostavljeno sažeti u zapovijed – ne zarazi sebe ni bližnjega svoga!

Izjave hrvatskih i njemačkih biskupa odražavaju razlike u ove dvije mjesne Crkve. Njemački biskupi smatraju da je ljudski život najveća vrijednost i da u slučaju virusa Covid-19 nikakvo pozivanje na slobodu mišljenja, vlastiti izbor i priziv savjesti nije utemeljeno niti može biti dopušteno. Čovjekova savjest je nesigurna, varljiva, često i pogrešno informirana i formirana, što je upravo slučaj kod velikog broja ljudi koji se pozivaju na vjeru i Boga. Zbog toga pozivanje na vlastitu savjest mora imati svoje granice jer ništa tako nije podložno obmanama i manipulacijama kao savjest i jer čovjekova savjest može sebi svašta dopustiti i svašta tolerirati.

Od početka pandemije Covid-19 u Hrvatskoj i u BiH, među onima koji su negirali postojanje virusa ili umanjivali njegovu štetnost po ljudsko zdravlje, koji su povjerovali u različite teorije zavjera i koji su se protivili mjerama zaštite, veliki je broj katoličkih svećenika i katolika vjernika. I nakon tolikog broja umrlih i teških iskustava onih koji su preboljeli Covid-19, među kojima su i svećenici i vjernici, i dalje je snažno protivljenje cijepljenju upravo u Katoličkoj crkvi. Mnogi svećenici podržavaju antivakserske stavove vjernika i odvraćaju ih od cijepljenja. Neki od njih uvjeravaju vjernike da nema potrebe za cijepljenje jer su kao vjernici već primili tri cjepiva – sakramente krštenja, pričesti i krizme. Kakvo lukavo zavođenje i navođenje na pogrešan stav zbog kojeg su mnogi ljudi oboljeli, a neki i umrli. No, neupućeni i lakovjerni vjernici vjeruju upravo najviše takvim svećenicima, unatoč tome što neke od njih „sakramentalna cjepiva“ nisu zaštitila od virusa.

Nepovjerenje u znanost prisutno je kroz cijelu povijest Crkve. Iako je ta ista Crkva iznjedrila mnoge genijalne umove, teologe, filozofe, arhitekte, liječnike, općenito znanstvenike svih disciplina, u njoj je uvijek bio snažno prisutan otpor prema znanosti i znanju. Hijerarhijski dio Crkve koji je obilato koristio znanstvena dostignuća za vlastite potrebe i potrebe institucije, uglavnom je nastojao kontrolirati to isto znanje kako bi time kontrolirao i ljude. Katolička crkva se konstantno opirala novim saznanjima i tako stoljećima vjernike držala u neznanju, obmanama i zabludama. To je slučaj i s novijom poviješću Crkve kada ona počinje gubiti monopol na znanje i kada laički dio društva preuzima vodeću ulogu u znanstvenim disciplinama.

Upravo su crkvene i općenito religijske zajednice najviše kočile razvoj čovječanstva kontrolom čovjekova mišljenja i odbacivanjem znanstveno utemeljenih pogleda na svijet. To danas posebno vrijedi za islamski dio svijeta koji je u prošlosti držao do znanosti da bi u posljednja tri stoljeća, kako to pokazuje Dan Diner u svojoj knjizi Zapečaćeno vrijeme, kočio te procese upravo pokrivajući se vjerskim razlozima i time milijune ljude materijalno i duhovno osiromašio. Duga je lista ljudi u svim svjetskim religijama koji su zbog znanja stradavali u vlastitim vjerskim zajednicama. Stvari ne stoje puno bolje ni danas i zajednička karakteristika svih religijskih zajednica sastoji se upravo u nepovjerenju prema znanosti pogotovo ako ta znanost dovodi u pitanja njihov svjetonazor.

Svaki iole racionalan čovjek koji prati što zastupaju vjernici na ovim prostorima, oko kojih ideja se okupljaju, za koje se zalažu i protiv kojih prosvjeduju, mogao bi zaključiti da su vjerske zajednice sastavljene od neobrazovanih, neprosvijećenih, zatupljenih i zaglupljenih ljudi. Javni istupi vjernika, njihove aktivističke organizacije i udruge, potvrđuju činjenicu da su vjernici na ovim prostorima slabo obrazovani, podložni svim vrstama manipulacija, da lako prihvaćaju predrasude i teorije zavjera i odbijaju da se služe vlastitim razumom. Time svoju vlastitu vjeru predstavljaju na najgori i najodbojniji način.

Vjera koja odbija služiti se vlastitim razumom nužno zapada u praznovjerje i opsjenarstvo. Vjera koja pokušava svijet protumačiti iz perspektive svetih knjiga i tekstova koji su nastali u dalekoj prošlosti i koji uglavnom nemaju nikakvo znanstveno uporište, okreće se protiv same sebe i Boga jer se ne služi Božjim darom razuma. Takva vjera je unaprijed osuđena na sudbinu ideologije i pseudoznanosti koja šteti i vjeri i znanosti i općenito ljudima. Vjera bez razuma je nerazumna, nerazborita i luda vjera.

Katolički biskupi, svećenici i katolici općenito bi trebali znati da se od sedam darova Duha Svetoga koje je Crkva izabrala kao najvažnije, četiri od njih odnose na čovjekovu upotrebu glave i mišljenja: mudrost, razum, savjet i znanje. Mudar čovjek će poslušati mišljenje stručnih ljudi, u slučaju Covida-19 mišljenje liječnika i epidemiologa, razuman čovjek neće ni sebe ni druge dovoditi u životnu opasnost, čovjek koji želi drugima dobro neće ih pogrešno savjetovati i odvraćati od cjepljenja, i konačno čovjek koji je otvoren znanju stvarat će i za sebe i za druge bolje uvjete života i poštivat će rad i dostignuća kompetentnih ljudi.

Tko god vjerskim razlozima osporava znanost, nužno zapada u ideologiju i pseudoznanost. Pozivanje na savjest u tom slučaju nije ništa drugo nego zaglupljivanje vjere i hiponotiziranje vlastitog mozga. Znanost i znanje nisu neprijatelji vjere nego njezini temeljni preduvjeti i najvažniji korektori.

www.polis.ba